Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Izazov, igra, izbor

Mogućnost izbora,
ponekad može zbuniti,
dovesti u stanje nelagode
i otvoriti pitanja
na koja nije baš jednostavno odgovoriti.
Što li učiniti?
Prihvatiti izazov ili jednostavno otići?
Dodati još poneku mogućnost
i totalno sve zakomplicirati.
Možda,
ali ako malo bolje razmislite
mogli biste sve.
Mogli biste prihvatiti izazov
kao igru
i upustiti se u nešto novo,
nešto
što još niste doživjeli,
nešto
o čemu ćete još godinama govoriti.
Možda biste,
ako malo bolje razmislite,
mogli sve i zaboraviti,
zakopati duboko,
duboko gdje svjetlost ne prodire
i pobjeći.
Mogli biste možda,
možda samo sanjati o svemu ovome
i nikome nikada ni riječ reći.
Nikada
nikome
riječ
reći,
možda

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Sloboda kreativnog razumijevanja

Nudiš mi prijateljstvo
iako znaš da svijet kojem pripadam nije stvaran.
U zadnje vrijeme ništa ne govorim,
pravim se da ne čujem i ne vidim.
Riječi koje koristim
odavano su izgubile značenje
i poput prašine samo smetaju,
izazivaju alergijske reakcije,
gađenje.
Svejedno ne odustaješ,
nijemo osluškuješ i nadaš se promjeni.
Kasno je.
Vrijeme nepovratno prolazi
i zato zaboravi na sve.
Odi što dalje, makni se od ovog mjesta
koje zaudara na zavisti,
beznađe.
Jednom kad smiri se sve,
i razbacane misli
pronađu pravo mjesto,
vrati se.
Ako me sretneš u gomili i ja te ne prepoznam,
ne zamjeri.
Pokušaj shvatiti,
stvarno nisam imao kamo otići.
Priđi bliže kako bih te bolje vidio
i javi se ako želiš.
Možda ću se sjetiti što značila si
dok smisao bila je samo premisa kreativnog razumijevanja
i slobode mišljenja,
slobode izbora, življenja.
Ako se ne sjetim,
ne postojim više.
Jednostavno
samo prođi,
ne pitaj ništa
i zaboravi me.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kovčeg (što bi učinio čovjek kao ti)

Kovčeg,
otrgnut iz dubine ždrijela
uspavane zvijeri zemlje,
pobuđuje zanimanje okupljene svjetine
koja bi ga najradije odmah otvorila
iako uputa govori drugačije:
prvo pročitaj, najmanje dva puta razmisli
i tek se tada, ako imaš hrabrosti,
upusti u istraživanje.
Sadržaj, ako uopće postoji,
mogao bi iznenaditi one nadobudne,
koji misle kako sve znaju
i one iz uvjerenja nezainteresirane
kojima dani prolaze tek tako.
Ostale,
koje znatiželja mahnitošću obuzima,
sadržaj u stvari niti ne zanima.
Bitno im je biti prvi
i teško će ih razum zaustaviti,
„jer o njima će se priče pričati“,
ako itko ostane
kad slome se okovi
i ploča kamena otvori.
Čovjek kakvog svi manje-više poznajemo
možda još uvijek nije spreman
dotaknuti dno dna dubine duše čovječanstva
i saznati iz kojeg je dijela svemira
tako mali i nekad ponizan ispuzao.
Krivi potez,
kriva odluka i sve što zna moglo bi netragom
zauvijek nestati.
Baš zato
nitko ga nema pravo dirati,
nema ga pravo otvoriti.
Unatoč svemu,
svim pravilima i upozorenjima
kao da nikoga briga nije
što čuvari prošlosti govore
i čemu su se tako predano divili.
Kovčeg,
otrgnuti iz utrobe zvijeri zemlji
možda tajnu istine o samoj istini krije
koju što prije treba otkriti
bez obzire na sve,
bez obzira što je,
ili ništa od svega toga nije.
Pitam se što bi učinio čovjek kao ti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Elementi prosudbe

Možeš li smisliti pitanje-odgovor dovoljno brzo?
Možeš li?
Skriven iza debelog zastora
natopljenog hladnom krvlju neprijatelja,
smisli bilo što i pronađi rješenje
u ovoj naoko bezizlaznoj situaciju,
ili jednostavno odustani,
nastavi vegetirati u nekom svom,
samo tebi poznatom filmu.
Sve i ništa,
ništa i sve.
Kao i danas, jučer, sutra.
Kao oduvijek i zauvijek.
Sve i sve!
Ništa i ništa! Trudiš se uzalud.
Uzalud se trudiš,
zoveš vlastitu savjest,
ali si nesiguran i bojiš se mogućih odgovora na zaboravljena pitanja.
Vrisak očajnika u daljini kojeg ne prepoznaješ,
kojem se diviš
i bol koja uz njega ide,
koja trga, koja ježi kožu na rukama,
polako jenjava i stapa se sa šumom južnoga vjetra.
Ništa ne razumiješ i bojiš se ludila.
Možda kad ova faza završi
smisliš neki smisleni odgovor kojim zadovoljit ćeš svoju maštu
ili ćeš u protivnom nestati rastopljen u vodi
poput kapi medovine.
Možda
se samo pretvaraš u Albertovog „Stranca“,
ovaj put smireno, bez trunke nesigurnosti i ljutnje
ispraznom životu kojeg si zaboravio živjeti.
Možda je ipak sve ovo samo još jedan san
kojeg ne možeš sanjati do kraja.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: O ratu, o ljubavi i životu

Što vi znate o ratu?
Sjećate li se tih godina ili ste rođen prekasno.
Kažu, ako ne preživiš jedan
nemaš pravo govoriti o sudbini,
o patnji, strahu i svim onim malim stvarima
koje su održavale život na životu
i činile moguće od nemogućeg.
Možda i nisam u pravu, ali s njima slažem se.
Nemojte o onim vremenima,
o onoj nadnaravnoj sposobnosti preživljavanja
i onom nekom čudnom uzbuđenju na granici ludila,
kad za godine nitko ni ne pita.
Drugačije je to kad imaš nepunih osamnaest
u trenutku kad drugi ugase svjetla,
i podignu zastore prije početka predstave
koju na kraju ne želiš gledati,
koja ti se gadi, jer samo želiš živjeti iako ti je svejedno
odeš li, ostaneš ili nestaneš u dimu,
prašini.
Prošlost i budućnost za tebe ne postoji, samo predstava
u kojoj ipak pokušavaš izbjeći glavne uloge.

Što vi znate o ljubavi?
Sjećate li se uopće tih godina
ili ih uopće niste živjeli.
Kažu, ako ne preživiš više od jedne
nemaš pravo govoriti o sreći,
o ljepoti uzbuđenja, svim onim nerealnim strahovima,
ponosu i luđačkoj potrebi pripadanja,
što naravno ovisi i o godini proizvodnje
jer na pragu odraslosti osim toga, sve nevažno je,
nije bitno, tako dosadno prolazno, bez veze.
Nije bitno ako i odeš, nestaneš ili ostaneš
bitno je biti,
upravo u tom trenutku i tada.

Što vi znate o životu?
Živite li ga uopće ili vam drugi govore
kako se živi i što za vas dobro je, najbolje.
Ako je tako, ne brinite previše,
život će proći kako god okrenete.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Izgubljeni san

i …
bilo je
hladno vrijeme
i …
grčevita borba
postojanja, izgubljenih
sjećanja
i …
sakaćenja
i …
zastrašujuće
dosade, magla
i …
bilo je
kao mora,
kao praznina
puna vlastite netrpeljivosti
i …
sve svejedno je
ne biti kao
i …
biti
isto je, magla
i …
bilo je,
o da,
tako tužno
i …
sam u svijetu
bez vlastite
sjenke,
o užasa li
gdje, gdje
da pronađem svoj spokoj,
magla
i …
bilo je,
da bilo je
tako
i …
ne bih više,
ne, ne,
spasi me,
ne želim se pomiriti s tim.
Povedi me,
pronađi me
među stotinama.
Izbavi me,
jer gušim se,
iz magle
izbavi me,
jer gušim se,
kao što
i …
ja ću tebe
izbaviti
i …
imat ćemo
svoje sjenke
uspavanih morskih valova
i …
svoj spokoj,
mir,
o da, da
to mi treba,
ali kako?
Možda uz riječi
koje pisat ćemo
zajedno
i …
„gledam
gledaš
nešto u očekivanju
mislim
da bih osjetio
silno, silno i veliko
i bojim se
da, bojim se
ponovnog nestajanja
ne, ovo je druga priča“

i …
krenulo je
oprezno
i …
strelovito,
istovremeno
nezaustavljivo
i …
pronašao
sam sebe
odavno izgubljenog
i …
svoj san
nakon toliko
godina čekanja,
svoj san
i …
zato
više nikada
ne nikada
i ..
nikad više
bez nas,
nikamo.
Neopisivog li
zadovoljstva,
o tebe,
o mene,
o nas
i …
više ništa
trebati mi neće,
jer ostvario
se moj
davno
izgubljeni
san

Foto: www.pexel.com

Igor Petrić: Klik Klik (rasprodaja ljudskih sjećanja)

“Rasprodaja ljudskih sjećanja”
naslovna tema za pamćenje
novim,
umjetno stvorenim generacijama
humanoidnih kreatura
koje ne prepoznajem
i ne prihvaćam kao dio kulturnog nasljeđa.
Njihova svijest,
ovisna o raznovrsnim stimulansima,
neophodnim za održavanje prirodnog balansa
preporučene razine dopamina,
nije postojana.
Kao i sve oko njih i ona je
hibridna, izmišljena,
velika poput reklamnog panoa
za nova svemirska istraživanja u Svijetu
namjerno zaboravljenih mitova
i izgubljenih legendi
o crnim sjenama sumnje
koje samo što nisu zakucale na vrata,
koja vode do zaboravljenog zaborava.
Vrata, iza kojih ostavljene,
u blatu vlastite truleži,
leže napuštene duše predaka,
spremne za konačni obračun,
kako bi se pokušala zaustaviti
ova besmislena rasprodaja
ljudskih sjećanja.

Foto: www.pexels.com