Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati

Ukoliko ga vidite nasmiješena
ne pitajte ništa,
samo prođite, jer danas nije raspoložen
i mogao bi neprimjereno reagirati.
To sigurno nećete razumjeti
i pitat ćete zamišljeno
„Što je tom čovjeku?“
kojeg niti ne poznajete dovoljno.
Vjerujete, pokušao sam sve,
čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.
Ništa više i nema smisla.
Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek
u snovima primitivnih stvorenja,
koja iskustvo iskonskog straha
ne mogu podijeliti s ostalima.
Još jedan dan polako prolazi,
kao sjećanje na one o kojima se samo još govori,
one kojih više nema.
Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat,
tiho poput umirućeg lišća
koje polako ponire do razgranatog korijenja,
svog matičnog izvora postanka.
Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša.
Čujete li, čujete li kako s njom pregovara,
jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu
i ima li za njega mjesta.
Ukoliko ga vidite nasmiješena
pustite,
pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.
Pustite,
pustite ga i ne pitajte ništa.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Mortui vivos docent (mrtvi poučavaju žive)

Zbirka
dobro sačuvanih kukaca
svjedoči o naravi čovjeka
koji ju je godinama skupljao
još od dječačkih dana
kad prvog stvora
zgnječio je rukama
pritom uživajući
uz zvuk prsnuća napuhnute utrobe
i cijeđenja blijedo-žućkaste kremaste tekućine
po malim koščatim prstima.
Što je tada mislio i kako se osjećao,
nitko više saznati ne može.
Svoje je tijelo donirao
Zavodu za anatomiju
i sad čeka nove studente,
u adekvatno pripremljenom spremniku,
da po njemu rovare,
vade mu utrobu,
lome udove.
Ništa zato, ne buni se,
nakon svih tih godina
postao je
u smrti učitelj
koji poučava žive.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kazalište života

Pored nas,
vrijeme prolazi
gotovo neprimjetno
i čini se nemogućim,
ali kao da smo pobijedili nepobjedive.
Usporavamo disanje.
Otkucaje srca sveli smo na minimum
čekajući strpljivo u dosadi,
svršetak svega ovoga.
Smisao postojanja
odavno je izgubilo značenje.
Prepušteni sami sebi
zaranjamo duboku ispod dosega svjetlosti
čekajući trenutak istine
kad s kože bacit ćemo oklope
prije povratka u gledalište.
Nastojat ćemo zauzeti najbolja mjesta
jer pogled s njih širi je
i vidi se jasnije.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Između dva svijeta

Krug,
svjetlo,
noć i dan
razbijeni prozor,
tužno lice,
čovjek o kojem nitko ne priča,
san.
San kojeg nikada nije sanjala.
Krug,
crta,
dva svijeta isprepletena,
čovjek na raskršću,
svjetlo,
mrak.
Tanka linija razdvajanja.
Kojem svijetu pripada?
Istina,
stvarnost,
iluzija,
bezbroj pitanja.
Oprostite joj,
ne poznaje vas dovoljno
i nikada dosada nije bila toliko blizu.
Samo je čovjek,
baš kao i vi,
ponekad ispunjena,
ponekad usamljena.
Ne zaboravite
i sami ste nekada bili između svjetova.
I sami ste nekada bili samo čovjek
koji želio je više,
želio sve,
sada i odmah,
odmah i sad,
dok ga nisu uvukli u
unaprijed instalirane krugove.
Buđenje,
svijet kojeg poznaješ
i novi dan.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Postoji li nešto što ne znate o njemu, a željeli ste pitati

Ukoliko ga vidite nasmiješena
ne pitajte ništa,
samo prođite, jer danas nije raspoložen
i mogao bi neprimjereno reagirati.
To sigurno nećete razumjeti
i pitat ćete zamišljeno
„Što je tom čovjeku?“
kojeg niti ne poznajete dovoljno.
Vjerujete, pokušao sam sve,
čak i više od toga, ali svejedno je usamljen.
Ništa više i nema smisla.
Odgovori ostaju zarobljeni zauvijek
u snovima primitivnih stvorenja,
koja iskustvo iskonskog straha
ne mogu podijeliti s ostalima.
Još jedan dan polako prolazi,
kao sjećanje na one o kojima se samo još govori,
one kojih više nema.
Čujete li vrijeme kako odlazi u nepovrat,
tiho poput umirućeg lišća
koje polako ponire do razgranatog korijenja,
svog matičnog izvora postanka.
Vlažna zemlja opet stenje pod pritiskom zarobljenih duša.
Čujete li, čujete li kako s njom pregovara,
jer ne zna koliko ih još može primiti u svoju utrobu
i ima li za njega mjesta.
Ukoliko ga vidite nasmiješena
pustite,
pustite ga neka ode tamo gdje je naumio.
Pustite,
pustite ga i ne pitajte ništa.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Hrana za pse II

Koje vrijeme, koji ljudi.
Uvijek nešto.
Petljaju se gdje im stvarno nije mjesto. Sve ih zanima
po svemu prčkaju iako pojma uglavnom nemaju
i samo prepotentno pametuju.
Što i kako,
sve znaju
i sigurno bi učinili drugačije, ali se ne usude.
Samo laju jedni na druge.
To ih frustrira,
strašno frustrira i nepotrebno živcira,
ljute se na sve i svakoga
iako ni sami više ne znaju zašto ni na koga.
Svi događaji, svi ljudi oko njih
Ili su se već dogodili ili će se tek dogoditi,
a oni jadni to neće prepoznati. Neće ćuti ni vidjeti.
Užas. Što im je činiti?
Čuli su da Svijet će opet nestati.
Katastrofe, ratovi, zarazne bolesti i lažni proroci.
Znate ih. Oni debilni proricatelji budućnosti
koji jedino što znaju, znaju da će umrijeti,
trudnice roditi il’ pobaciti,
djeca odrasti il’ umrijeti ko’ anđeli.
Gade mi se svi. Svi oni stari, umišljeni,
ižmikani, smrdljivi lažni gurui gluposti,
samozvani gutaći svjetlosti
i ostalih pojavnih pojavnosti.
Ništa ne rade. Nikada nisu, ni ne žele.
Mrmljaju gluposti,
proždiru naivne i seru po svemu,
jer misle da znaju od svih najbolje.
Skoro zaboravih spomenuti one
što u svemu vide neke znakove. Viđam ih i ja,
dok vozim prema Zagrebu.
Na cesti pas, umoran, gladan
i samo se pretvara da spava.

Foto: www.morguefile.com

Igor Petrić: Hrana za pse

Koje vrijeme, koji ljudi.
Petljaju se gdje im nije mjesto.
Uvijek nešto propitkuju i bespotrebno komentiraju.
Ovo i ono, sve
baš sve, one velike one male,
one tamo koje ni ne poznaju,
ove ovdje s kojima se ližu i besmisleno cerekaju
one odsutne,
one koji im trebaju i ne trebaju
i naravno vrijeme.
Skoro zaboravih vječnu temu razgovora
kojom popunjavaju se rupe,
popunjava tišina.
Inspiraciju nad inspiracijama.
Vrijeme za danas,
vrijeme od jučer za ono sutra.
Vikend je obvezan
i ne smije se preskočiti.
Svaki komentar je suvišan.
Zamisli tragedije.
U ponedjeljak planiraš vikend u kući,
a prognoza kao prognoza
samo do četvrtka. Što sad?
Vikend pred vratima. Plan unaprijed otpada.
Oblaci su tako blizu, iako ih drugi ne vide.
Pretpostaviš: Sigurno će padati.
Počet ujutro, prerano,
a Sunce, Sunce ko’ Sunce
i ono će se pojaviti
kad raziđu se oblaci,
valjda.
Koji smisao, koje vrijeme,
koji ljudi i životinje na farmi,
znate one što spavaju ko’ zaklane
i nestrpljivo čekaju da se u hranu za kućne ljubimce
pretvore.

Foto: www.pexels.com