Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Smisao

Smisao tvog života
Trebala bi biti spontana,
ničim ograničena slika,
Ni kriterijima zdravog razuma,
ni kriterijima materijalne koristi.
Tvoj život treba teći mirno,
Bez požuda i nepotrebnog trošenja,
Bez htijenja i suvišnih pitanja o smislu zidnih slika
Umornih plesača
S krvavo-znojnim nogama
Koji teže svjetlosti i prozračnosti.
Tražeći smisao, možda ga pronađeš
U neobjašnjenim snovima
Vojnika na pogrešnom frontu,
Gdje s pticama u posljednjem zagrljaju,
Umiru odsjaji tužnih očiju.
Trebam li?
Nevino pitaš se, dok nesvjesno analiziraš
Sudbinu mrtvog djeteta
Iznad uspavanih rijeka sjećanja.
Osluškuješ zvukove davno zaboravljenih melodija,
Koje nečujno, gotovo šaptom iz daljine,
S kapljama prvih jesenjih kiša,
Drhtavim glasom
Odašilju
Vijest o mjesečevu krvavu sjaju.
Ipak, ne trudi se previše.
Smisao tvog života
Ono je
U što je teško proniknuti,
A to najmanje
Očekuješ,
Zar
Ne?

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ja, kiklop

U grču vlastitog tijela,
vlastite boli,
sklupčan ležim na betonu
ispred napuštenog hrama života.
Nebo je noćas visoko
veće no inače,
otvoreno,
crno, plavo i crveno,
dublje od najdubljeg,
svima jednako,
svima isto.
Ja trebam!
Ja želim!
Ja nemam vremena.
Sekunde su brže no inače.
Vrijeme nemjerljivo,
neuhvatljivo običnim smrtnicima.
Zašto nakon svega
ježevim bijesom gledam ljubav.
Što mi je?
Gdje sam?
Zašto se sramim postanka?
Zašto me ne vide o
i tvoje?
Kao jučer, kao danas
kao da ne postojim, a trebam te,
trebam nekog
želim i dajem sve.
Svoje ruke,
svoje tijelo,
suze u očima, sve stanice
i perone koje vlakovi zaobilaze.
Zašto…
ležim sklupčan u grču vlastitog
ponosa i boli, kad mogu što hoću,
mogu drugačije, mogu sve…
Možda sam
samo umoran od traženja
smislenih odgovora
na nikad postavljena životna pitanja.
Možda se samo pretvaram,
samo glumim
Heziodovog Kiklopa.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jutro prije svitanja

Noć,
uzavrelo ognjište
opet sjaji blještavilom nemira.
Mjesec je samo slika,
nestvarna refleksija Sunca.
U tvojim očima ocean.
Krila sam jučer oprao medenom rosom
i sada se suše na vjetru.
Više neću letjeti.
Nož
ispod jastuka,
oštar i sjajan poput planinskog potoka
strpljivo čeka kad ćeš ga uzeti.
Hladan metal budi sjećanje na zimu.
Primi ga rukama i zari u moje srce
sve do dna.
Jutro,
ognjište je hladno.
Nitko ga ne primjećuje.
Kiše u vodama,
vode u rijekama, rijeke u morima, mora u svemiru,
suze kao zvijezde sjaje u tami beskraja.
Tvoja ruka sama.
Tvoj osmjeh na mojim usnama.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ministarstvo izgubljenog vremena

Jesmo li
dovoljno glasni,
dovoljno ludi za promjene
iako za njih,
kažu, nema potrebe.
Hoćemo li šutjeti?
Hoćemo li urlati u znak potpore
ministrima i njihovim psima?
Hoćemo li se ugušiti svim ti riječima
koje trpamo nevinoj djeci u usta,
kao da nije ništa,
kao da nismo pokradeni,
kao da nismo i sami od sebe krali.
Gradovi i općine, države i zajednice
sve je to isto sranje koje,
bez obzira na mirišljave svijeće i sprejeve,
nepodnošljivo smrdi na bljuvotinu i iznutrice.
Valjam se u blatu,
valjaš se i ti iako se ne poznajemo.
zajedno smo svi. Glumimo dobrotu i samo se…
samo se pravimo. Ma bit će dobro,
iako znamo od kuda nam sve to
što imamo i dajemo,
sve to što
primamo i uzimamo.
Zato još uvijek nervozno šutimo,
grickamo nokte i kožu na prstima,
ubijamo dosadu i vrijeme koje nemamo,
koje ne postoji,
dok u polusnu skriveni čučimo
iza reklamnih panoa
za predstojeće izbore, jer što nam drugo preostaje.
Možda jednog dana
u nekom drugačijem svijetu
ti i ja željet ćemo isto,
željet će i oni, ma željet će svi
biti ministri.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Rekvijem

Zamisli mjesto,
najdražu igračku,
dvije tri kugle staklene i drvo visoko,
čije grane nesmetano već godinama,
sasvim nježno komadaju oblake.
Jednog dana tamo kreni,
opusti se, zaklopi oči, prepusti se.
Malo lijevo, malo desno,
naprijed i nazad, gore, dolje,
nije važno kako.
Tamo pronaći ćeš izgubljenog prijatelja,
zaboravljenog gosta, sebe samoga.
Dočekat će te riječi dobrodošlice,
komadići oblaka ispod visokog drveta
i dvije tri kugle staklene kroz koje svjetlost,
prkoseći poznatim zakonima fizike,
raspršuje bojom obojane tonove
na sve strane, svuda.
To mjesto je s kojeg krenuo si,
mjesto kamo ćeš se jednog dana,
kad skupiš snage, dovoljno iskustva
i sam odlučiš, vratiti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kao voda

Čekajući njezin dodir, pogled,
Skrivam se u gomili.
Ne želim da me vidi prerano.
Ne želim da me osjeti.
Kao voda
Pokušat ću doprijeti do nje,
Nošen vjetrom
Kroz najsitnije pukotine strpljenja
Okružen dosadom
Koju ubijam riječima utjehe.
Ništa više i ne osjećam.
Kao da ne postojim.
Kao da ne postoje moje ruke, tijelo,
Moj svemir
Bez nje.
Osjećam toplinu!
Prepoznaje li me?
Pitam se,
Kao voda nepresušan,
Dok satima strpljivo čekam njezin dodir.
Oko mene svjetina
Razdraganih osmjeha na plastičnim licima
Preuzetim s reklamnih plakata
Jeftinih modnih časopisa.
Gdje je do sada?
Skriva li se u gomili?
Ne želim ju povrijediti.

Ona sama na livadi
Usred šume,
Kao voda nepresušna,
Kao voda
Dio nje
Dio mene
Postat će sve,
Uzmi me…

Foto: www.pexelx.com

Igor Petrić: Krila noćnog leptira

Pogledaj u nebo:
plavo je,
visoko i kao neostvareni san,
veliko u svoj svojoj ljepoti beskonačnosti.
Pogledaj i vidjet ćeš
poznata lica kako šaptom,
sklopljenih očiju i ruku podignutih visoko iznad obzora,
progovaraju riječ o tebi.
Tiho, poput priče,
skrivene u prašini sjećanja,
o tebi
progovaraju i biljke.
Ti plačeš – ne čuješ.
Skrivaš svoje tijelo od pogleda
i proklinješ dan
i vrijeme postanka,
samo da bi,
barem na tren,
mogla zaboraviti prošlost,
dok čekaš pogodan vjetar nad liticom
iznad uzburkana mora.
Čekaš i nježno,
poput noćnog leptira,
širiš svoja krila.

Foto: www.pexels.com