Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Noćas, prije nego zaspiš pored mene

Zatvori prozore i sjedni pored mene.
Navuci zavjese i raspusti kosu.
Pogledaj
nebo je noćas crveno,
ogromno,
more plavo biserno zapljuskuje obale,
zvijezdama se ne zna broj.

Primi me za ruku.
Primi čvrsto
i nježno nasloni glavu uz moje rame,
moje lice, prste, tijelo.

Čujem i osjećam kako dišeš.
Osjećam opet i osjećam sve.
Ti treperiš, nježno gledaš oko sebe.

Čujem kako sanjaš i govoriš u snu,
kako ti srce kuca.
Čujem
kako dišeš pored mene.

Kad se odmoriš,
kad se probudiš
otvori prozore i razvuci zastore ako želiš.
Otvori vrata i sruši sve zidove,
ne trebaju ti, ne trebaju nam više.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jedan dan, svaki dan ujutro

Danas kad postanem pio… pio…nirrr. Što? Danas kad postanem … što? Što??? Bože. Sveti se ime tvoje. Današnji snovi su totalno glupi i bez veze. Zato evo nekoliko jednostavnih savjeta. Danas ujutro, neposredno nakon buđenja, obvezno operi zube i umij se. Ne samo iz perceptivno-osjetilnih, estetskih, nego i jednostavno praktičnih razloga. Smrad uzavrelog gnjilišta, potpomognut bakterijama za koje kažu – ima ih podosta, oko 50 milijardi u samo jednim jedinim ustima, čijem razmnožavanju i gomilanju u beskraj potpomažu šećeri, slatki mali cukerčići, pa se gamad samo množi i množi naročito noću, nije baš najljepši prizor u svitanje. Nakon odijevanja, navuci osmijeh broj osam ili pet. Kako god. Samo ih nemoj miješati, jer zbroj i nije baš nešto što se tradicionalno nosi. Mislim da ćeš s njim doprijeti do svačijeg srca. Nije napadan, nije bezličan. On je taman i svakako hodaj uspravno, po mogućnosti na prstima. Onako elegantno poput srne, slatke male srničice uhvaćene objektivom kako žedna kraj potoka želi piti hladnu vodu bunarsku, od koje zubi cvokoću, cvok-cvok, cvok-cvok. Neka se zna tko je tko. Cvok-cvok, cvok-cvok. Tko srna žedna, tko vuk, a tko slon. Neka se gluteus maximus isprči, dođe do izražaja u ovom bezličnom, samodopadnom celulit svijetu, kojim caruju selfij starlete jeftinih silikona. Mišići trebaju titrati prirodno pri svakom koraku. Stezati se i opuštati, sinkronizirano, poput analognog satnog mehanizma, preciznim ritmom, točno toliko koliko je potrebno za puni krug, svih 60 sekundi, minuta, noći i dana unutar godine, unutar života. Tik-tak, tik, tak, tika-taka-tak. Kad, kad si sve to napravio mali čovječe, žvakni jednu preventivnu orbitalnu žvakalicu, zbog … ne daj bože nekontrolirano nakupljenih bakterija i možebitnog smrada uslijed raspadanja zaostalog ostatka nedjeljne kokošetine, zaglavljenog između gornjih kutnjaka na samom kraju zubnog, još uvijek, prirodnog mosta.

Sve to tako lijepo napravi, ali prije toga provjeri koji je danas dan. Provjeri datum il’ nadnevak … ma koga briga kako se sad izgovara, bitno je pravilno uskladiti broj sa slovima i razumjeti što dovraga na kalendaru piše, jer … ako je danas, recimo, petak, onda si u gabuli. Bakterije u ustima su toliko uznapredovale zbog onog glupavog ostatka nedjeljne kokošetine da tu više ni Domestos, koji ubija sve poznate bakterije gdje god se one nalaze, ne pomaže. Ako je pak ponedjeljak, stvar je pristojno podnošljiva, još uvijek ispravljiva. Uzmi čačkalicu, malu tanku okruglastu, fino obostrano zašiljenu, drvenu, azijsku, pa čačkaj dok ne iščačkaš prokletinju smrdljivu, mesnu resicu zapelu u interdentalnom prostoru, koji se, zbog godina raširio i sad uvijek, ali baš uvijek postoji opasnost da zapne kakva mesna resica, kakvo zrno il’ mrva prokleta, usmrdi se i izazove bol, nepodnošššljivu iritantnu bol zubobolju kojoj ni rakija ne pomaže.
Na kraju, kad sve to lijepo napraviš, kad potrebno zbrojiš, nepotrebno oduzmeš, baciš i pustiš vodu zahodsku, zahvali bračnom partneru na strpljenju i trpljenju i odi već jednom na posao.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Sve je, međutim, pokvarilo loše vrijeme

Čujete li
kako stenje,
kako sere.
Sve mu je teško.
Sve mu je sve,
a u stvari, samo spava,
ništa ne radi i pretvara se da čudovišta postoje.
Sve je u percepciji,
sve je u nastupu, iako su predstave otkazane.
Sve je u svemu iza čega ništa ne ostaje.
Što mu je?
Čujete li? Posljednji put postavljam to pitanje,
iako znam, na njega nitko nema odgovor,
na njega
nitko
nema
ništa i zato
odustajem.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Iluzija

– Želiš li vidjeti što mogu? – Pitao je naočit mladić, na trenutak čudnog, ali zavodljivog pogleda, svoju prijateljicu, ustvari djevojku koju je prije pola sata upoznao na ulici ispred Glavnog kolodvora i … da, kažu prodavala je tijelo za novac, pa što?! Svako se snalazi kako zna i umije. U današnje vrijeme bitno je preživjeti, a za preživljavanje ipak trebaš novac. Netko zdimi van, netko radi što najbolje zna, što trenutno može. Ako vam se ovo baš i ne sviđa, recimo da je slučajno naletio na nju i zovite ju kako hoćete: prostitutka, kurva, djevojka sa sela koja se nije baš najbolje snašla u gradu, pa ju sad iskorištavaju umišljene debele masne spodobe, ili obična gradska djevojka nezadovoljna životom koja je još kao mala zlostavljana i sad se eto bavi „najstarijim zanatom na svijetu“, što je potpuno kriva i netočna konstatacija, jer zanat se uči, naučava, proučava, za razliku od prostitucije koja se nasljeđuje, kojom se zaraziš ako nemaš sreće, ako ne paziš, ili je jednostavno rodiš na krivom mjestu u krivu vrijeme ili dozvoliš da te nespremnog uhvati, proguta, pregazi.
Ona nije ništa znala, nije slutila što se krije iza te lijepe vanjštine i tog zavodljivog pogleda. Bila je strpljiva i samo je čekala. Mladić koji ju je pokupio ispred Glavnog kolodvora, izgledao je pristojno, čak zgodno, za razliku od većine mušterija koje je opsluživala zadnjih nekoliko mjeseci. Bilo je tu svakojakih spodoba: od debelih, masnih priglupih, napuhanih, nasilnih, umišljenih veličina i manjina. Svih onih ljigavih ljigavaca, pedofila i obiteljskih nasilnika, nesretnika i usputnih avanturista, sakupljača spolnih bolesti, psihopata, sociopata i … ma bilo je tu svih i svakakvih kreatura, koji misle, samo misle da su nešto, a u stvari nalaze se na dnu dna hranidbenog lanca. Čekala je strpljivo što će od nje tražiti mladić, koji joj se predstavio, ali mu je odmah ime zaboravila. Na sve je već navikla i uglavnom pristajala, osim poljupca, koje nikad ni s kim nije dijelila, jer on je nekako intiman, iznad svih, iznad svega, samo njen, osoban. Čuvala ga je za nekog posebnog, kad sve ovo prestane, završi, kad skupi … snage, kad zaboravi.
– Pitao sam želiš li vidjeti što mogu?
– Može, samo, ja radim po tarifi i sve ovo vrijeme se obračunava, ulazi u cijenu.
– Nema problema, evo ti odmah za sendvič, dva.
– Hvala!
Albert izvadi novčanik i mali preklopni nožić. Novčanik je vidjela, ali nožić nije. Spretno ga je rasklopio, dok je djevojka spremala dio novca u malu crvenu torbicu. Rasklopljeni nožić primio je elegantno, istovremeno čvrsto i samo jednim, spretnim pokretom, oštricu dugu sedam i pol centimetara, zario je duboko kroz kožu, meso, sve do želuca iznenađene djevojke. Miris svježe iscijeđene krvi i želučane kiseline rasplinuo se malom hotelskom sobom, gotovo nečujno, nestvarno, kao u nekom visokobudžetnom nadrealnom filmu, nekoj dobroj knjizi koju još uvijek nije pročitao.
– Ali, aliiiii… nesuvislo je promrmljala djevojka, izbečenih očiju i otvorenih usta.
– Vidiš! Ja sam iluzionist i sada ću te odvesti do malog uskog prolaza na kraju kojeg ćeš ugledati svjetlo. Vidiš li ga? Osjećaš li njegovu neodoljivu privlačnost. Reci mi. Reci! Ne boj se, nije to ništa, uskoro će sve završiti i više se nećeš bojati, više te neće boljeti. Vjeruj mi. – rekao je gotovo utješno Albert i nastavio stiskati nožić uz djevojčinu kožu. Okretati ga i povlačiti prema dolje, prema gore, na sve strane i lijevo i desno, rezbareći kožu i meso profesionalno, umjetnički sasvim nježno i obazrivo. Kao da po koži ispisuje riječi davno izgubljene molitve zaboravljene religije. Kao da, poput starih majstora, ispisuje glinene pločice.
Osim što je imala otvorena usta i oči niz koje su se nečujno i nježno prelijevale kapljice slankaste tekućine, djevojka nije napravila baš ništa. Nijema u svojoj iznenađenosti i prestravljenosti prizorom, nije ništa mogla. Sve teže i teže je hvatala zrak jer joj je nožićem razderao i donji dio desnog plućnog krila. Nježno ju je zasijecao, pravilno kružeći njezinom utrobom. Srećom, nožić je bio iznimno oštar, tako da nije došlo do nepravilne deformacije tkiva. Sasvim precizni rezovi, fini i tanki, kirurški precizni, gotovo bezbolni.
-Možeš li sada vidjeti svjetlo. Reci mi. Opusti se i prepusti život neka vodi svoju posljednju bitku. Ne boj se. – tješio je Albert začuđenu djevojku, ali ga ona nije čula. Nije razumjela od šoka. Naime, zbog naglog gubitka tamno crvene, još uvijek tople tekućine, koja se nekontrolirano izlijevala iz njezina tijela, došlo je do poremećaja cirkulacije i kritičnog smanjenja dotoka dragocjene tekućine do tkiva i organa, a s tim u svezi i nedovoljne apsorpcije kisikom. Tijelo se sve teže i teže borilo. Vrijeme je curilo kao i dragocjena tekućina, kao i život iz tog nježnog, svilenkastog tijela.
– Zaboravi! – promrmljao je Albert i nekoliko puta zapucketao prstima.
– Dosta! – viknuo je glasno.
– Gotov je! Probudi se, Barbara!
Djevojka se trgnula, uhvatila rukama u predjelu želuca, trbuha, prsa. Nije bilo krvi, nije bilo porezotina, nije bilo ničega, ni odjeće, samo koža, svjetla i njegovana, nježna na dodir, koža istinske ljepote.
– Vidiš li sada zvijezde? – pitao je Albert.
– Vidim svjetlo, vidim zvijezde iako je dan, vidim i mjesec i sunce. Vidim sve, nekako jasnije i čisto, kako kad se kiša ispada i zasja sunce, a nebo je plavo i … bijele se pahuljasti oblaci. Vidim prošlost i budućnost. Vidim sebe u nekom drugom svjetlu. Vidim se jednog dana kako gola ležim na dnu oceana.
– Znaš li tko si?
– Ja sam čovjek. Čovjek od krvi i mesa i znam da sam bila izgubljena neko vrijeme, ali se ne mogu sjetiti gdje i kad sam se izgubila. Sad to nije ni važno. Mislim da ću zakasniti na predavanje. – rekla je zadovoljno djevojka otvarajući svoju torbicu, crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem. Odvratnu crvenu torbicu s pozlaćenim lančićem i rekla:
– Duguješ mi još za dva sendviča.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čitaš li Alana Forda

Pisneš li još jednom,
savjesti moja,
zašit ću si usta
ribarskim koncem,
a to boli, jako boli.
Vjeruj, vjeruj kad ti kažem
DOSTA!
Pisneš li još jednom,
samo jednom
zaustavit ću mjesec
i politi sunce kipućom vodom.
Ugasit ću sjevernjaču i pustiti vjetar neka divlja,
neka sruši neostvarene snove na suhu, raspucanu zemlju
ljudima dobre volje
koji nisu čitali Alana Forda.
Pisneš li još jednom … Otići ću
i više se nikad neću vratiti,
jer ne podnosim zvuk tvog piska.
Toliko je piskutav i iritantan.
Toliko boli, bolesno jako boli,
jače i od boli zašivenih usta ribarskim koncem.
Ili ću jednostavno ,,, ostati,
stavit „Gaudu“ u uši,
jer „Trapist“ ovaj tjedan nije na akciji u
Intersparu.

Ilustracija: Alan Ford, Magnus

Igor Petrić: Tih nekoliko trenutaka samoće

– Dobro jutro gospodine Alberte.
– Kako ste danas? Kako ćete biti sutra?
– Znam da ponekad pretjerujem s pitanjima o trenutnom i budućem stanju vašeg duha, vašeg unutrašnjeg svemira. Znam, znam, ali ne mogu si pomoći. Odlučio sam provjeriti što se to s vama događa. Zašto nervozno tresete nogom i oči vam nekontrolirano kolutaju. Gospodine Albert. Nema razloga za paniku. Novo jutro! Novi dan je počeo i noć će opet doći. Spustiti se niz padinu, sve do dna. U dolini kuće će zasjati. Samo što nisu… Kad svjetla se ugase, novo spavanje i… ponovno buđenje. Novo jutro! Novi dan i moje pitanje: Kako ste danas gospodine Alberte?
– Recite ako pretjerujem. Ako vam je dosadno u ovom jadnom i napaćenom svijetu za koji samo mislite da ga poznajete, zatvorite prozore, ugasite vatru, isključite plin i ostale instalacije. Zaključate vrata. Sjednite u vremeplov, stegnite sigurnosno remenje i oplovite daleko, daleko u budućnost, u kojoj ljudi više ne postoje.
– Ako će vam biti lakše i sam ću prije toga nestati. Maknut se i više me nikad nećete vidjeti. Dobro, dobro! Razumijem! Ne pretjerujte s tim kolutanjem. Ni sam više ne znam radite li to slučajno ili možda s nekom namjerom??? Nisam mislio ništa loše s ovom konstatacijom. Stvarno me zanima kako ste, a vi… samo gledate prazno u svim smjerovima, jer oči vam i dalje nekontrolirano kolutaju i tresete tim tankim nožicama. Bojim se! Slomit će se zbog pritiska i očite pogreške dizajnera. Vašim roditeljima nije bila namjera stvoriti čudovište. Dobro me čujete. Kažem čudovište jer nikog ne podnosite i već tjednima komunicirate samo s biljkama. Kažem čudovište jer oči vam kolutaju i nervozno tresete nogama. Iz ušiju vam viri mahovina, prsti su odrvenjeli, noge ko suhe grančice bez veze vise. Umjesto kose žuti se suha travnata površina. Sve u svemu izgledate loše, najgore do sad i nikakva vam terapija trenutno ne pomaže.
– Gospodine Alberte, ne znam shvaćate li što se događa. Vaš planet je nestao. Komunalni inspektori sasjekli su sve jorgovane i pčele su umrle od gladi. Vaš planet je nestao u tami svemira i sad se skriva od ljudi, od delfina i leptira. Iako me, zbog nakupljene mahovine u ušima, sve slabije i slabije čujete, zaboravite da sam išta rekao. Zaboravite godine jer nazad se ne može. Godine je ionako besmisleno brojati, jer s njima nikad, baš nikad nismo zadovoljni. Sami ste rekli kako ih je u jednom trenutku bilo premalo, onda odjednom previše. Nikad dovoljno zadovoljstva nemate. Bojite se smrti vaše svagdašnje. A kad se već toliko bojite, nije mi jasno zašto onda iz godine u godinu slaveći odbrojavate vrijeme do njezinog dolaska. Čudno je to, slaveći rođendane, slavite poniranje, slavite smrt kojoj se nezaustavljivo približavate. Sat za satom, dan za danom. Godina, možda dvije, deset, pedeset, nebitno je, Ona, sva u crnom, tu je, skriva se u sjenama i strpljivo čeka. Čudno je to. Čudno se i sam u zadnje vrijeme osjećam.
– Ne primjećujem vas više gospodine Alberte!
– Ne primjećujem vas u gomili istomišljenika. U šumi posađenoj rukom samo jednog čovjeka, o kojoj izmišljeni mudraci govore na predizbornim skupovima. Vaše vrijeme je prošlo. Vaših dvadeset i devet minuta od početka, dvadeset i devet minuta od kraja je prošlo zauvijek i više me ne zanimate. Moje vrijeme samo što nije. Tek dolazi. Moje sekunde. Moje minute, dani, godine …
– Laku noć … gospodine Alberte.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Stan

„Ovaj pogled. Samo pogledajte. Dajte. Priđite prozoru i pogledajte rijeku kako mirno teče. Ovo nećete naći nigdje. Ovakva se prilika ne propušta. Ova cijena i popust za gotovinsko plaćanje ili kredit. U redu je. U redu. Ako se odlučite, vjerujte nećete pogriješiti“ – ponavljao je agent za nekretnine.
„Jutro na istoku, veće za zapadu“ – ponavljao je i ponavljao, neumorno pokušavajući obraditi klijenta na sve moguće načine. Možda nije znao. Nije pitao. Nije mislio ništa… Možda, jednostavno nije imao vremena upoznati klijenta … (?) To mu je posao i OK. Sve pet. Sve u redu. Posao je posao, ali … mogao je unijeti i malo više žara u sve to. Barem na početku. Možda bi se sjetio. Možda? Sad je gotovo. Zaboravio je i nema veze. Možda zbog jutra ili činjenice da je posljednji dan u mjesecu. Pitanje je može li se na takav način prodati i obična čaša vode pustinjskom ratniku, koji je, recimo, prije dva dana popio zadnji gutljaj, zadnju kap uoči odlučujuće bitke ili svemirskom putniku kojem je voda isparila nakon što se previše približio Suncu. Može li se voda prodati ribama. Može li … ?
Kako je vrijeme odmicalo, agent za nekretnine postajao je sve agresivniji, sve rječitiji i uživljeniji pri čemu je nastojao pridobiti klijentovo povjerenje. Vratio se u svom stilu. Crvenog nabreklog lica, buljavih očiju i jednodnevne brade!
„Oprostite ako pretjerujem, ali stvarno Vam kažem, ovakvu priliku više nećete imati. Stan će se brzo prodati. Smatrajte se sretnikom što ste prvi. Upravo Vi. Sad i ovdje. Prvi imate priliku dotaknuti te debele zidove i udahnuti mirise prošlosti. Ovakav stan! ‘Stančina’ od, preko 100 kvadrata iskoristivog prostora. Pogledajte te sobe i … Pogledajte taj pogled“ – agent se sve više i više unosio u svoju ulogu. Ulogu života, jer ovo mu je posljednji slobodan stan na tržištu nekretninama. Stan o kakvom je i sam nekad maštao. Stan za prodaju prije odlaska u mirovinu.
„Oprostite što prekidam, ali zanima me što ste zapeli za taj pogled. Pogled ko pogled. Rijeka, park i zapad s jedne, gradski krovovi, dvorišta, vrtovi i istok s druge strane. Pa što. Nije to jedini stan u ulici. Svi su takvi. Čuo sam kako su im i parketi isti. Barem u onima u kojima ih nadobudni vlasnici nisu prekrili laminatom“ – promrmljao je nezainteresirano i pomalo ljutito klijent prvi.
„Istina. Svi su prilično isti. Prije nekoliko dana prodao sam jedan na broju tri. Zamislite, stan na broju tri koji ima tri sobe. U njemu su živjele tri sestre. Svaka u svojoj sobi. Dijelile su kuhinju i prostranu kuponu s WC-om. Ona najmlađa umrla je prije tri mjeseca. Druge dvije nikad se nisu udavale. Dobile su smještaj u domu umirovljenika. Na trećem katu u sobi broj 33. Nevjerojatno! Tko zna, da treća nije umrla, možda bi dobile sobu broj 333. Kužite! Nije li to super. Nekako nestvarno i Biblijski. Znate ono o trojstvu. Pretpostavljam da znate, mislim vjerojatno ste negdje čuli. Oprostite ako pretjerujem, malo se zanesem iiiii…“
„Pretjerujete, pretjerujete, a ako nastavite, možda neću moći izdržati. Ako se kojim slučajem to dogodi … Ni majka vas neće prepoznati“ – mrmljao je klijent prvi kroz zube, toliko nerazumljivo da je zvučalo kao režanje divljeg australskog psa. Zvučalo je upravo onako kako je i trebalo zvučati. Upozoravajuće. Prijateljski upozoravajuće.
„Oprostite još jednom ako pretjerujem“ – ispravio se agent.  „Ponekad se previše zanesem i (dugo i zbog efekta) … Pokušajte razumjeti. Vratimo se mi ovom stanu ovdje. Nije sve u pogledu i položaju. Istina! Ali, morate se složiti sa mnom, položaj na najbolji mogući način prati izlazak i zalazak sunca. Putanja savršena. Ni previše lijevo, ni previše desno. Taman kako treba. I ta rijeka koja se opružila, mislim koja teče skoro pa ispod prozora. Savršeno! Pogledajte, moje riječi su suvišne. Svaki komentar je suvišan. Nezamjenjivo! Neponovljivo! Nevjerojatno jednostavno, jedinstveno i fantastično. Ma sve!“
„Mislim da ipak malo pretjerujete. Pardon! Mislim da pretjerujete, ne malo, malo puno i čak više od toga, a to nije dobro. Znate li uopće tko sam ja? Kako se zovem i zašto sam, eto prvi kupac na kojeg ste naletjeli, iako je ‘stančuga’, kako ste je na početku imenovali, na prodaji već šest mjeseci. Vaše priče o sreći i prilici. Ma dajte molim Vas. U pravu ste, priznajem. Veličina kvadrata, velike sobe, ma i taj pogled koji stvarno na prvu oduzima dah. Položaj i sve to, ali … Ali, ali, ali. Uvijek neko ali. U ovom gradu je sve manje ljudi. Ništa ne radi. Poslovni prostori zjape prazni. Kuće i stanovi su prazni. Tvornice su zatvorene. Tvornice kojima se ovaj grad nekad ponosio. A Vi i dalje pričate o pogledu i rijeci. Ma i rijeka više nije kao što je nekad bila. Nekad su njome plovili brodovi. Veliki i mali i vukli su šlepove, a sada je zapuštena. Nitko već desetljećima ne vadi pijesak i ne održava korito plovnim. Zimi samo što se ne prelije, a ljeti postaje rasadnik algi i neugodnog mirisa i (opet ono dugo i zbog efekta) … Što reći. Što reći osim DOVIĐENJA. Izađite iz stana. Na početku sam Vam rekao da ne znate tko sam. Nisam ništa loše mislio pod tim. Ne pravim se važan i ne prijetim. Mislio sam da bi bilo u redu upoznati klijenta. Istražiti njegove mogućnosti i (opet ono, ma znate već dugačko i zbog efekta) … Ali ne! Vi ste odmah počeli štreberski. Kao papagaj, već pola sata ponavljate unaprijed pripremljene rečenice. Vi ste MORON i zato molim Vas, napustite ovaj stan. Ovaj je stan moj i ja sam taj koji ga je stavio na prodaju. By the way zovem se Albert i povlačim ponudu. Stan od danas nije na prodaju. Razumijete! Nije i to je to. Za kraj, još vam samo ovo želim reći: imate pravo. Stvarno imate pravo kad kažete da je nešto u tom pogledu na rijeku. U stvari, ne samo na rijeku nego i na život. Pogledu na život kojeg imam, a koji Vi nikad nećete, niti možete imati. Zbogom…“

Foto: www.pexels.com