Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Tri iza ponoći

Ležim sam, na postelji,
bez sna.
Oči širom otvorene.
Slušam, a ne čujem
i ne vidim oblake.
Sve je nekako …
Želio bih čuti!
Želio bih vidjeti
Svjetlost i obrise daleke.
Ležim sam
i sve je opet tu, zaboravljeno i plavo,
isto, dosadno kao nekad.
Hladnoća mi razara kosti.
Vikao bih na bilo koga, sebe!…
Gdje ste?
Gdje ste skrivene
moje sjene,
moje ruke teške od boli.
Nudim ih krvnicima.
Odsijecite ih
i nahranite svoju djecu.
Želim otići,
još jučer, još danas,
možda sutra

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Spoznaja

Sad mi je sve jasnije.
Vidim, uživaš u podnevnom suncu
i nije te briga za preporuke stručnjaka.
Slažem se s tobom.
Jednom živjeti i umrijeti, dovoljno je.
Čovjek kao ti može imati sve što poželi.
Dovoljno je glasno izreći zaboravljene riječi
i širom otvoriti oči zatvorene.
Po potrebi upoznati nepoznate,
primiti ih za ruku i hodati bos kroz visoku travu
do uzavrelog potoka
u kojem voda u blato se pretvara.
Dovoljno je ono malo,
jer za sad malo, već sutra
veliko postat će.

Spoznaja II

Uzavreli potoci
u blato se pretvaraju
i ja tu stvarno ništa ne mogu.
Samo gledam i divim se
prirodi
od koje dijeli me pleksiglas i sigurnosna ograda.
Samo gledam i ništa ne govorim
iako želim izaći i kroz visoku travu
bos hodati.
Mogao bih, ali mi se ne da.

Spoznaja III

Ako, kojim slučajem,
poželite više od ovoga što trenutno imate
uzmite sve. Mene ne zanima,
niti me se išta od toga tiče.
Vaša prošlost, vaša je i ja nemam ništa s tim.
Ništa me ne zanima i baš mi je dobro.
Možete uzeti i više od onoga što trebate.
Slobodno!
Nitko vam neće i ne može zamjeriti,
jer nikoga više nema.
Kad završite,
zatvorite vrata za sobom.

Spoznaja IV

Tako je jednostavno živjeti po strani,
promatrati svijet bez obveza
i smijati se na glas.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Željezni krevet br. 838

– Dobro jutro!
– Jesi li se naspavao?
– Ne moj naglo ustajati jer bi se rana mogla otvoriti.
– Zaustavila sam krvarenje i zašila ranu. Nije duboka. Ne brini. Ništa nisi osjetio.
– Spavaš već danima.
Iako u polusnu, nepoznati glas starije žene obratio mi se nježno, osobno, gotovo majčinski. Gdje sam i koliko sam „spavao“ ili možda bio u nesvijesti, nije rekla. Ponavljala je da sam sada puno bolje nego kad me pronašla.
Kad me pronašla?! Gdje i zašto me itko trebao tražiti??? Što mi se dogodilo? Što mi se događa? Osim glavobolje i okusa krvi u ustima, ništa drugo ne osjećam. Čini se da je sve u redu. Svi udovi su na svom mjestu, pokretni, ali usporeni. Dovraga! Što mi se dogodilo i gdje sam? Pokušavam govoriti, ali … ne ide. Samo gledam u tu ženu, kojoj ni ime ne znam, koju, siguran sam, do sad nikad i nigdje nisam vidio. Gleda i ona mene, onako nježno, zaštitnički i trudi se prikriti gadljivo čuđenje.
Zašto se čudi? Što skriva i vidi drugačije od onoga što ja vidim? Možda mi vidi lice, a njega ne vidim. Ne mogu ga ni opipati jer ruke su mi nekako teške i usporene. Vrijeme prolazi, a ja znam kako ništa ne znam i… Što je sad ovo. What the fuck? Pas mater?
Moje ruke nisu teške, nisu usporene. Ruke su mi zavezane grubom tkaninom za okvir željeznog kreveta i ne mogu ništa. I noge je zavezala, babetina jedna prevarantska. Ona će meni majčinske tople riječi uvaljivati i smjehuljiti se pokvareno. I ruke i noge mi je zavezala i u usta nagurala krvavu krpetinu da ne lajem, ne vičem, jer mi se eto upravo sada viče i dere, psuje i govore svakakve gluposti, ali ne mogu. Mogu samo gledati kako me nježno gleda i pravi se kako je sve u redu. Nemam snage za ništa. Ne mogu se odvezati i to je to. Čak ni povez na ustima ne mogu ispljunuti, pomaknuti, jer prejako je stegnut. Očito stara zna što radi. Prvo na finjaka, a onda će mi ga zabiti do kraja. Rasporit će mi utrobu. Slomiti prste i ruke, noge i koljena. Radit će mi svašta, a ja ne znam zašto. Zašto???
Utorak. Možda je sve počelo u utorak 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog zvuka naprave za buđenje. Doručak sam preskočio. Naravno! Draže mi je spavanje. Tih nekoliko minuta u polusnu ne mijenjam, niti ću ikad mijenjati za bilo što. Nakon ritualnog pišanja, češanja, pranja i ispiranja usne šupljine, te umivanja, odlučio sam preskočiti brijanje. Mogao sam i to obaviti, ali mi se nekako baš i nije dalo. Vikend je i… pomislio sam, nitko mi neće zamjeriti. Pardon, bio je utorak i do vikenda su ostala još tri puna dana. Bio sam na godišnjem, a kad si na godišnjem, svaki dan je vikend. Ili je možda bio kakav praznik ili blagdan??? Oko podneva krenuo sam prema željezničkom kolodvoru. Nisam siguran zašto. Možda sam nekog trebao dočekati ili se sam u nekom pravcu uputiti. Nisam siguran jesam li uopće došao do kolodvora. Nisam siguran više u ništa. Čak ni to je li bio utorak ili koji drugi dan u tjednu. Što ako je prošlo previše vremena i neću se sjećati ničega.
Srijeda. Možda je sve počelo u srijedu 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog zvuka naprave za buđenje. Doručak sam preskočio. Naravno! Draže mi je spavanje. Tih nekoliko minuta u polusnu ne mijenjam, niti ću ikad mijenjati za bilo što. Nakon ritualnog pišanja… -koje sranje… ŠTO SE DOVRAGA DOGAĐA?!? Opet opisujem isto što se „kao“ dogodilo, samo sam utorak zamijenio srijedom. Možda dođem i do četvrtka. Pa da, četvrtak. Sjećam se…
Četvrtak. Možda je sve počelo u četvrtak 22. travnja. Probudio sam se uz pomoć iritantnog zvuka naprave za… – koje sranje. Opet isto, jebeno sranje. Aaaaaaa!!!!! Pokušavam urlati, ali su mi usta začepljena odvratnom tkaninom okusa krvi i sline. Pokušavam se pomaknuti, ali su mi ruke i noge zavezane. Gledam u tu staru ženu. Gleda ona u mene i više ništa ne govori. Samo se smijulji i kima zabrinuto glavom, lijevo pa desno, desno pa lijevo, poput klatna starog zidnog sata: lijevo-desno, desno-lijevo i opet lijevo i opet desno u znak negodovanja, znak zabrinutog čuđenja i kritike svim organizatorima i sudionicima prosvjednog skupa za spas baby tuljana. E pa sad stvarno pretjerujem. E pa sad stvarno ponovno i ponovno pretjerujem. Od kud sad tuljani i to oni mali pahuljasti bijeli baby tuljani s veeelikim crnim očima koje lovci na tuljane nemilosrdno ubijaju na istočnoj obali Kanade.
Buđenje i ponovno nježan glas.
– Dobro jutro!
– Jeste li se naspavali?
– Nemojte naglo ustajati. Još ste ošamućeni od anestezije. Mišiće je potrebno prvo razraditi. Protegnite se. Pustite krv neka dođe do svih stanica. Do ruku i nožnih prstiju. Otvorit ću prozor kako bi mogli ispuniti pluća svježom dozom kisika, pa ću vam donijeti doručak. Kuharice su umutile kajganu s pancetom i šparogama.
Rekla je nasmiješena medicinska sestra, odvezala mi ruke, kaže zbog infuzije, jer sam i pod anestezijom bio malo nemiran.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kazna

Krik u tami,
Beskrajnoj i nedostižnoj
Nama smrtnicima,
Neobjašnjivo odjekuje,
Vapi za slobodom.
Krik u tami
Bjesni,
Želi van.
Van iz tmine, smrada i prašine.
Želi u more vječnog samopoštovanja.
Želi, a želja se raspada,
Nestaje u vječnoj tami svemira.

Krik,
Koji ne prestaje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Procjena savjesti

Reci
nisam sam.
Svijet i dalje vrti se.
Oko tebe ljudi,
nepredvidljivi odnosi,
vremenske prilike,
noć i dan.
Sanjaš li dovoljno.
Staklene kugle na umjetnom stolu
uvjerljivo reflektiraju sadašnjosti
iz kojih je nemoguće tumačiti
sve one prošle
i neodigrane buduće događaje,
za koje misliš i želiš da nešto znače.
Zoveš li se pravim imenom.
Ponekad zaboravi,
ponekad sjeti se
odakle dolaziš
i kamo ideš.
Oprosti ako je previše.
Nije mi namjera nikoga vrijeđati,
ali tvoje postojanje,
ovdje, sada i na ovaj način,
odavno više nema smisla.
Vrijeme je da učiniš nešto konkretno,
jednostavno i lijepo
dok još uvijek ima vremena.
Učini to sebi i prvome do sebe,
što s vremenom iz malog postat će veliko,
upravno onako kako su te učili mudraci
kad bio si čist,
kad bio si dijete.
Reci,
trebaš li još nešto ili je ovo sasvim u redu,
sasvim dovoljno
za analitičku procjenu vlastite savjesti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Šuma iluzije

Iluzija.
Kuća, prozor i dvorište.
Dvorište veliko.
Drveće u dvorištu razgranato.
Od drveća šuma iznikla
i ništa se daleko ne vidi.
Šumi lišćem šuma i govori.
Šaptom šapuće drvo s drvetom i smije se.
Ti ne čuješ.
Ti ne vidiš, ne razumiješ.
Drveće govori, igra se.
Danas ne postojiš iako jesi.
Danas je svejedno kako zoveš se.
Dvorište k’o šuma, velika, mračna,
tajnovita
u koju kad uđeš,
uđeš i ne izlaziš. Izlaz se zatvori
i više ne postoji. Više ne postojiš.
Uporno pokušavaš zaboraviti.
Svoju tugu mijenjaš izazovom.
Nadaš se nagradi.
Labirint života ne prašta.
Labirint smrti nagrađuje.
Dvorište zasuto lišćem i slomljenim granama.
Šuma govori tiho, šapuće, plaće,
govori tebi i više no što možeš razumjeti.
Ti stojiš u sobi iza prozora,
ne shvaćaš, ne čuješ, ne vidiš.
Ne govoriš.
Ti stojiš skrivena iza prozora.
Usporavaš disanje, gledaš zatvorenih očiju.
Prozor je otvoren i ne smiješ ga zatvoriti.
Ptice bi mogle stradati. Staklo ne vide,
ne raspoznaju.
U staklu odraz šume,
odraz drveća i lišća s kojim grane skrivaju se.
Ti ne čuješ, ne razumiješ.
Iluzija. Život i vrijeme.
Prostor i šuma.
Vrijeme koje vremenom ne možeš mjeriti.
Nitko nikome ne smeta.
Jesen je i proljeće.
Istovremeno sve se budi i umire.
Iluzija vremena, svijetla,
tebe i mene kad ne bude
šume će biti
šuma ostaje.

Foto: www.pexels.com