Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Čistač ulica

Reanimacija opet nije uspjela. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. Izgubljen je još jedan život i to je to. Sve što je ekipa napravila, napravila je. Sada truplo treba odvesti do mrtvačnice. Liječnik će proglasiti vrijeme i mjesto smrti i kao što rekoh: To je to! Nema nazad. Izgubljeni život nije moguće vratiti. Naravno, uvijek postoji neka kvaka.

Da… postoji! Lako je to reći. Lako je to sve smisliti, ali…

Sve bi to bilo uredu, da nije njega. Albert je kao i obično uvijek imao nešto za reći. Uvijek je prigovarao i kad stvarno nije bilo potrebe. Uvijek je nešto mrmljao sebi u bradu. Možda zbog godina? Možda zbog karakternih osobina koje su graničile s ludošću, s bjesnilom zavisti. Znate ono, imao je sva obilježja psihotičnog sociopata koji je mrzio sve oko sebe, jer nije znao pravilno izgovoriti slovo RRRR bez mucanja.

Ponekad je bio umiljat. Ponekad je žderao sirovo meso i režao na susjede. Gađao ih izmetom i urinirao po tratinčicama. Fuj!

Čujte ga … opet je počeo po starom. Naravno! Počeo je još jedan od onih dana kad je mjesec jednostavno pun i nekim ljudima nije baš dobro, nije ništa i sve im je istovremeno, čak i kad uzmu propisanu terapiju …

„Još jedan…“ bjesnio je Albert po dobrom starom običaju.

„Još jedan život! Zbog vas šupčine nesposobne! Što gledate!? Da, zbog vas! Nesposobni, neodgovorrrrni … Ne mogu ni izgovorrrriti kakvi sve NE-ovakvi i NE-onakvi!“ bjesnio je, škrgutao zubima i lupao se po glavi, gledajući u mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.

„Što vam je ljudi? Dovrrrraga i bestrrrraga i…! Vi niste norrrrmalni! Koliko sam puta rrrrekao da akumulatorrrr morrrra biti napunjen barrrrem na 90 posto, a vi. Što ste naprrrravili? Što? Napunili ga na 30 i sad ti rrrreanimirrrraj. RRRReanimirrrrrajte vi svoju mrrrrtvu babu. Krrrreteni jedni blesavi!“

„Ali …“ bojažljivo je progovorio tehničar, jedva hvatajući zrak kroz masku za disanje.

„Ništa nismo mogli napraviti. Pacijent je doveden hladan. Mislim mrtav i …“

„Što i …“ slineći je bjesnio Albert.

„Nema veze! Krrrrivi ste i gotovo. A ti! Što gledaš majmune. Prrrrimi se tog volana i ne okrrrreći očima. Vidim ja sve.“

„Ti nisi normalan!“ odbrusio je vozač, bacivši ključeve kombija u grmlje.

„Vozi si sad sam leševe po gradu. Što si umišljaš? Tko si ti uopće? Nisi liječnik, nisi tehničar, ni vozač. Tko si i što uostalom radiš ovdje s nama? Tko te poslao?“

Da …? Tko ga je poslao među ove ljude? Među posljednje ljude koji su pokušavali vratiti život u normalu, svakodnevno skupljajući žive i sanirajući ostatke umrlih. Umjesto da pomogne, svojim je bljezgarijama samo dizao tenzije i bilo je pitanje vremena kad će mu netko prosuti mozak na prašnjavu cestu.

Samo gledam i divim se njihovoj strpljivosti. Koliko će još dugo moći trpjeti. Vozač je puknuo kao koštica, ali ništa konkretno nije poduzeo. Bacio je ključeve i odšetao dva tri metra od kombija. Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Dan se bližio kraju. Miris spaljenog mesa budio je nadu. Što više očiste, vjerojatnost zaraze se smanjuje. Ovo nisu dobra vremena za filozofe. Ovo nisu dobra vremena za teoretičare. Tko umije preživjeti, preživjet će još jedan dan. Planiranje je samo fikcija. Danas jesi, sutra te već nema. Uz sve to stanovnicima Desne obale dogodio se i Albert. Da ga barem nisu pronašli iza onog kontejnera. Da ga nisu oživjeli istim onim uređajem kojeg i dan danas koriste. Kojeg pune do kraja, svako jutro i svaku prokletu večer iako na njemu kazaljka ide samo do 30. Koje budale. Spasili su ga, a on im tako uzvraća. Sve je to on znao, ali jednostavno nije mario za druge. Albert je bio Albert i kad treba i kad ne treba. Cijelo je vrijeme gunđao sebi u bradu, okretao očima i nesuvislo psovao izdane bogove.

Ovo neće dobro završiti. Ovo smrdi na nešto puno gore od spaljenoga mesa. Ovo je možda i ona prokleta mala kap koja će preliti čašu, iako već tjednima nije bila puna. Ovo je kraj. Ovo je … BENG! BBENG! Ovo je… čuje se samo BENG! BBENG!. Izgovaram i ja naglas BENG! BBENG! i još nekoliko puta tako. Onako bez veze, zbog adrenalina, napetosti i lažnog efekta zadovoljstva, sreće. Vidim ga kako pada na pločnik. Sivi prašnjavi pločnik, samo nekoliko milimetara od mladice Ailanthus altissima (žljezdastog pajasena) i pitam se:  „Zašto, dovraga, nije zašutio, nije prestao? Zašto sam opet morao trošiti svoje metke i ubiti starog Alberta? Zašto ovaj svijet ne zašuti jednom zauvijek?“

„Zato što drugi nisu mogli. Nisu željeli zaprljati krvave ruke. Strah ih je ili, ma znate već što. Ima, nema Boga, svejedno je. Nema veze što smo okruženi svim tim leševima, svim tim ostacima civilizacije, rasutim posvuda. Ovaj konj samo je još jedan u nizu, a jedan je … kao ni jedan, kao svi ostali, bez razlike, isti, prokleto isti napuhani, smrdljivi poluraspadnuti ostaci ostataka nekad ljudskih bića…“  pokušao je objasniti vozač, smireno premećući ključeve kombija među prstima. I smijuljio se, onako čudno, podlo i pokvareno. Rekao je što je rekao, potapšao tehničara po leđima i sjeo na rub drvene klupe.

Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Zanimljivo! Ovakvu reakciju ipak nisam očekivao. Možda još večeras, onako usput, riješim i njih dvojcu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kradljivci riječi

Čuješ li kako govore zadovoljno,
govore glasno
čudnovate riječi
i dive se svojoj vještini,
iako ništa od izgovorenog ne razumiju.
Ne razumiju, jer ne vide
i ne čuju nikoga osim sebe.
Čuješ li kako urlaju,
urlaju bijesno poput ranjenih zvijeri,
kao da znaju sve odgovore,
a sami će ostati kad sve ovo završi.
Nitko ih se više neće sjećati.
Čuješ li kako plaču,
plaču ostavljeni na osami,
zapetljani riječima koje ukrali su drugima.
Čuješ,
čuješ li kako
polako nestaju u prašini,
nestaju zauvijek.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Refleksija sjene

„Dobro sam! Danas sam dobro, ako vas baš zanima. Mislim, pitali ste kako sam. Zar ne!“
„Da pitao sam kako ste danas. Onako, reda radi. Znate na što mislim“
„Ne!“
„Kako ne znate?“
„Ne znam i baš me briga. Ne moram ja sve znati, pogotovo to što vi mislite da bih ja trebao znati.“
„Dobro, dobro. Smirite se! Čemu tenzije? Zašto se odmah ljutite? U čemu je vaš problem?“
„Kao što rekoh, dobro sam, a ako sam dobro onda nemam nikakvih problema. Logično zar ne! Što vam je čovječe?“
„Meni?! Meni nije ništa. Što je vama?
„Rekoh dobro sam i možemo li već jednom završiti s ovim preseravanjem. Po mogućnosti danas?“
„Danas je taj dan. Dan kad okrećem novi list. Odlučio sam više nikad neću namjerno povrijediti drugog čovjeka. Ovdje vi mene nazivate čovjekom. Ok. Dobro… To je lijepo i hvala vam na tome. Sve pet i šest. Ma sve deset u materinu i… Zašto ste morali spomenuti tu prokletu i ružnu riječ?“
„Koju?“
„Preseravanje.“
„Eto zato!“
„Kako to mislite?“
„Tako kako ste čuli. Možemo li nastaviti, jer danas mi je dobro i želim nastaviti u tom tonalitetu. Želim se progibati i udahnuti svježinu jutra. Osjetiti podnevno sunce i ljetnu kišu u predvečerje. Želim sve, cijeli svijet samo za sebe…“
„Dooobro. Evo ovako ćemo. Kad sam vas pitao kako ste, nisam mislio ništa loše pod tim. Uvod je bitan, jer ono što slijedi neće vam se možda svidjeti. Ovdje ste radi odgovaranja na pitanja i ništa drugo. Niste pozvani kako biste pametovali i vi meni postavljali pitanja. Ja ih postavljam i ja pametujem, ako procijenim da je to uredu. Jeste li razumjeli „čovječe“? Još jednom! Samo još jednom recite više od onoga što vas pitam i sve će ovo otići u tri PM. Jasno!“
„Kao što rekoh dobro sam, ako vas baš zanima i baš me briga što ovdje vi postavljate pitanja. Ja sam taj koji je došao vama. Niste vi došli meni iiii… ma znate već što, pizda vama materina vaša blesava. Što si umišljate? Tko ste vi uopće? Što si umišljate prepotentni majmune? Vi ćete mene slati u PM“
„Dakle tako!“ Počeli smo se i vrijeđati! Bogme lijepo! Svaka čast, samo tako nastavite i sve će biti u „najboljem redu“, a red nam ovih dana treba više no inače. Neprijatelj je pred vratima i samo što nije sve uništeno, a vi… samo se pravite važni i nedostižni. Tome je sad došao kraj. Nitko vas nikuda nije poslao. Ni u tri, ni u četiri PM. To se samo tako KAŽE! Od danas više ništa neće biti kao prije. Od danas ćete osjećati svoju bol. Iskonsku bol, jer jučer je popijena zadnja tableta protiv bolova. Neka boli. Neka! Dobro je to kad „malo“ boli. Nitko još nije umro od „malo“ boli, barem za sada, a ako vi budete prvi, ništa zato. Lijepo ćemo vas sahraniti i to je to. Ljudi umiru svakog četvrtka. Petkom su sahrane i tako je već godinama. Idiota poput vas ima na pretek i jedva čekam dan kada ćemo vas zamijeniti. Ljudi čekaju. Tu su! Slobodno pogledajte kroz prozor. Strpljivo čekaju vaš krivi potez kako bi zauzeli vaše, kako kažete „jebeno“ mjesto. E moj čovječe! Svašta si vi umišljate, a niste ni svjesni koliko znam o vama i svima ostalima. Znam sve jer svi ste vi plod moje mašte, mog scenarija i budite sretni što uopće postojite.“
„Zanimljivo. Mislio sam da ste vi dio mog scenarija. Mog sna. Ako ste u pravu, onda povlačim sva sranja koja sam izrekao. Danas se čovjek može u trenu prevariti. Danas je savršen dan za sve. Zato sam i rekao da sam dobro. Zato sam i pristao na ovaj razgovor. Zato i postojim, ali očito sam se prevario. Ne postojim?! Je li tako? Sada ne pričam s vam. Ustvari vi pričate sami sa sobom. Koja jebena situacija. Vi niste normalni čovječe. Prestanite me gledati tim buljavim očima. Od vaše sline i zamućenog pogleda gadi mi se sve. Koga zavaravam? Pa vi ste ti koji ne postojite. Vi ste ti koji se samo pravite važni, a u stvari ste nevažni. Obični mali izmišljeni lik na papiru. Izmišljen radi dramatike i ugođaja umjetno stvorene panike.“
„Stvarno?“
„Da, stvarno“
„Znači, ovo nije stvarno“
„Upravo tako. Ništa od ovog nije stvarno. Nije ni san, nije ni izmišljeno.“
„Pa što je onda“
„Ništa!
„Kako ništa?“
„Tako!“
„Šalite se. Vi stvarno niste normalni. Ja imam obrazac za ispitivanje. Ja imam potrebna ovlaštenja, službenu komunikacijsku napravu, lozinku i potpis.“
„Potpis?“
„Da potpis. Evo pogledajte.“
„Super!“
„Ma što super?! Koga vi zajebavate?“
„Nikog! Stvarno nikog. To ja onako. Sam sebe… znate onako, profesionalno, stručno i uzvišeno.“
„Ne, ne znam.“
Sam sebe… za sva vremena. I prošla i buduća. Čak i ova sada, sadašnja, koja ustvari ne postoje, jer sve je samo prošlost i budućnost. Trenutak sadašnjosti ne postoji. Kao što ni vi ne postojite. Pitajte se što sada, upravo sada radite i vidjet ćete da trenutak sadašnjosti u trenu, nemjerljivom djeliću nečeg nepostojećeg, postaje prošlost ili budućnost, što pak ovisi iz kojeg kuta promatrate, jer… Nema veze, zaboravite da sam išta rekao.
„Zaboravim?!? Što da zaboravi?
„Sve! Zaboravite sve. Nema veze, samo vas podjebavam. Ustvari podjebavam sam sebe već dva sata i dvadeset i dvije minute, zureći u svoj odraz, mutni odraz u ogledalu prošlosti i divim se budućnosti koju za sada još uvijek ne mogu vidjeti. Ne mogu predvidjeti ništa unaprijed i zato je to tako super. Izazovno i novo, uvijek nešto novo i drugačije iako se ponekad pitam: Nismo li se već jednom, negdje sreli, o savjesti moja, moj najbolji prijatelju i neprijatelju, moj živote, refleksijo i sjeno?“
„Ne! Mislim da nismo…“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Djeca izgubljenog vremena

Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju imena poznata.

Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.

Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.

U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.

Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?

Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.

Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.

Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.

Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.

Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.

Sva ta djeca to si ti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Samo šalim se S.I.N.D. (strah ili nešto drugo)

Ostani još malo.
Nemaš se razloga bojati.
Ako nešto i čuješ, nema veze, možda je vjetar
ili neka zalutala životinja koja traži utočište
među toplim i suhim tavanskim gredama.
Ne mari, većina životinja boji se ljudi i svjetla.
A ljudi ko’ ljudi uvijek pale svjetla
bez obzira na enormno visoke račune za potrošnju
električne energije koji iz mjeseca u mjesec
osiromašuju njihove kućne proračune.
Nažalost malo je dobrih matematičara
i ti se proračuni uglavnom vrte u minusu, a vani je toplo
iako je već studeni.
Ironija ili nešto drugo, nema veze,
nekako živi se, od danas do danas,
od sutra do sutra.
Kad već spomenuh električnu energiju
povremeno i ona zna zvučati iritantno,
kao da cvili il’ zavija dok prolazi kroz vodove poput kakve nakaze
iz loše režiranog drugorazrednog filmu strave i užasa,
koji traje i traje, a to je jedino čega se užasavam, čega se bojim.
Listajući programe
ništa ne nalazim, ničega nema, samo reprize
repriziranih filmova, dosadnih serija, polu gledljivih dokumentaraca
i tako iz dana u dan, već tjednima
do poneke premijere, koju uglavnom preskačem,
zauzet razno-raznim aktivnostima.
Dosta o tome.
Opusti se, diši duboko,
sklopi oči možda te netko promatra,
iz mračnog kuta proždire očima.
Izdrži, ostani još malo nema nikoga,
sve ovo je jedna velika izmišljotina.
Ako, kojim slučajem iz mraka pitaju za tebe,
pravi se da ne čuješ i sve će biti u redu.
Zavuci se ispod popluna, deke il’ bilo kojeg drugog pokrivala
čekaj jutro, nakon mraka u zoru svitanje.
Ono će svakako doći, bio ti živ il’ mrtav.
Šalim se, ali ako stvarno umreš onako slučajno bez zraka
ili od pregrijavanja, ruke pomahnitalog maskiranog ubojice,
uboda otrovnog insekta, za što su šanse vrlo male, ali postoje,
probudit ćeš se na nekom drugom mjestu,
oslobođen tijela, poput duha slobodan od svega.
Opet dobro, netko bi rekao najbolje
jer ovaj svijet pretvara se u klaonicu,
košnicu pred rojenje iz koje malobrojni izaći će živi i normalni.
Ako ti se stvarno žuri,
razumijem i ne moraš mi ništa drugo reći.
Zbogom. Vidimo se, na nekom drugom,
nadam se boljem mjestu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Na granici razuma

Da ili ne?
Da, a možda ipak ne?
Možda i da i ne istovremeno. Ne znam!
Razum se poigrava emocijama.

Velike su to riječi
za tako mali, bijeli, čisti papir
čije su granice jasno definirane.
Tintom kad ga jednom dotakneš
više povratka nema.
Znamen će ostati zauvijek.

Oprosti,
danas mi se ništa ne da.
Danas sam osuđen na sebe.

U ludilu vlastitog vriska
mahnito vrtim, njišem glavom.
Kolovrat se širi i sažima u prostor vremenu.
Prizvane duše prošlosti tjeraju razum daleko,
dalje od mene.

Prebirući po mislima
zaboravljam gdje sam stao,
gdje bio sam jučer i danas i gdje ću sutra biti.
Riječi rasute, papir i tinta.
Preci kliču Svarogu. Bojiš li se tmine,
sutona, mraka, dubine.

Napokon shvaćam razliku,
koja ustvari ne postoji.
Nebo i zemlja oduvijek su povezani
beskrajnim plavetnilom oceana
koji ambisom skriva tajnu postanka,
tajnu svemira.

Sjećaš li se onog ljeta,
bjeline zgužvanog papira
i borovih iglica pod prstima.
Nebo je bilo nježno,
tako čisto, veliko i otvoreno svima.

Tinta je bila odviše gusta, tamna
i bjelinu je jednim potezom pera
ugušila zauvijek.

Da i ne, kako god,
svejedno,
trebale su to biti velike riječi,
mozaik razigranih slova
samo da papir nije papir, tako bijel i čist
s jasno definiranim granicama,
a tinta tako tamna i gusta.

Zaboravi.
Danas nekako nisam svoj.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Identitet

Pokušaj preskočiti ogradu izgrađenu na rubu litice
ispod koje more bijesno progovara,
vrišti tvoje ime.
Pokušaj zaspati otvorenih očiju,
govoriti zašivenim usnama riječi koje si zaboravio,
riječi koje nitko ne razumije.
Pokušaj ne misliti o ovome što čitaš
dovoljno je otići,
uzeti neko drugo ime
i krenuti ispočetka.

Foto: www.pexels.com