Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Mjera stvarnosti

Nekoliko
metara
ispod
površine
ničega
nema
osim
mraka,
dubine.
Upravo zato
ne želim dolje
i baš me briga
što drugi govore,
drugi misle.
Nekoliko metara iznad oblaka
ničega nema
osim
hladnoće i visine.
Upravo zato
ne želim gore
i baš me briga
što drugi govore,
što drugi misle.
Ustvari
meni je svejedno
bio gore,
bio dolje,
ali mi se ne da
i zato se pravim
da ničega od toga nema,
da drugi ne postoje.
Nekoliko metara
lijevo
nekoliko metara
desno
politički poslušnici
ispraznih mozgova stoje,
zavidno se gledaju
i u besmislu postojanja
jedan drugom dane broje.
Nekoliko metara
od svega toga
bit će dovoljno
za nas dvoje.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Dan za danom (čovjek izbezumljen svakodnevnim aktivnostima)

Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno.
Pomaže im pločnik obrastao mahovinom.
U daljini prometni znak za obvezno skretanje.
Danas ne želim skrenuti.
Sve prepreke nastojat ću srušiti.
kroz blato i vodu jednostavno proći.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se neprimjetno.
U daljini još jedna gomila nezadovoljnih radnika
koji odavno ništa ne rade.
Ne čujem ih, samo vidim.
Možda opet urlaju bijesno,
izvikuje jeftine parole
koje odavno nemaju smisla
i nikome ništa ne znače.
Hodam …
polupraznim ulicama
koje poput crijeva izgladnjele zvijeri
vijugaju lijevo, vijugaju desno.
Ništa se ne događa tamo gore među zvijezdama.
Nitko ne primjećuje sve te ljude razbacane
i ptice na golim granama umirućeg drveća.
Sutra, a možda već i danas popodne
negdje iz pola četiri
ponovno ću krenuti prema kući
iz koje sam ujutro izašao.
Hodam …
nezaustavljivo,
trudim se nečujno,
trudim se neprimjetno
stopljen sa sivilom istrošenog asfalta
i tako godinama,
dan za danom
jednostavno
hodam …

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jutarnji espresso

„Dobro jutro. Noć je bila nekako teška. Sparna. Stvarno se nisam naspavao.“ Rekao je Albert konobaru, koji je upravo sekundu prije došao do njegovog stola.

„Dobro jutro. Izvolite“ promrmljao je konobar jedva držeći oči otvorene.

„Ne znam jesam li u pravu, ali čini mi se da se niste baš naspavali“, izustio je Albert pritom zijevnuvši iz petnih žila.

„Čudno! Stvarno je nešto čudno u zraku. Pogledajte onog starog tamo na klupi. Spava s djetetom, koji mu je očito unuk. Vidio sam ih prije dvadesetak minuta kako izlaze iz zgrade i odlaze do pekare kupiti svježe pecivo. Stvarno čudno, a i vi ste nekako umorni. Pogledajte! Pogledajte one građevinske radnike. Spavaju na radilištu.“ Konobar nije ni uspio reći sve što je mislio, što je u tom trenutku uspio vidjeti, kad primijeti da ga Albert uopće ne sluša. Razočaran, malo je zateturao i strovalio se između dva susjedna stola. Zaspao je i on.

„E baš super. Tko će mi sada skuhati kavu, donijeti novine…“ promrmljao je razočarano Albert, ne pridajući preveliki značaj nesvakidašnjem događaju. Možda je mislio da je sve to samo san i da se još uvijek nije probudio. Ponovno je zijevnuo. Valjda mu se počelo zijevati zbog svih drugih koji su oko njega zaspali.

„Čudno“, rekao je povišenim glasom. „ČUDNO?“ ali nitko nije reagirao.

Ustao je, otišao do aparata za kavu, jer više nema smisla čekati. Zakasnit će na posao.  Sam će je skuhati. Prvo ga je dobro proučio, te iz memorije pokušao dozvati što jasniju sliku spravljanja kave. Iako sam, jer svi su nevjerojatnom lakoćom zaspali, počeo je pričati sa svojim odrazom u svježe ulaštenom inoks sudoperu.

„Da vidimo. prvo ću je samljeti. Nekoliko ću puta udariti ručkom filtra po spremniku za iskorišteni talog“, to je smatrao potrebnim i neizostavnim dijelom ceremonijala, jer tako to profesionalci rade, a on je uživao u zvuku koji je nastajao udarcem ručke filtra po spremniku. TOING – TOING … „bit će dovoljno“, promrmljao je onako bez veze. Ispražnjenu posudu za filtriranje napunio je do kraja, sve to spojio s aparatom i pritisnuo crveni gumb ili zeleni. Možda crveni. „Zašto su dovraga dva gumba.“ Svejedno, bilo kako bilo odlučio je pritisnuti zeleni.

„Odlično!“ zadovoljno je trljao ruke i nekoliko si puta, nesvjesno, oblizao usne. Crna tekućina, nektar kofeinskog pripravka počeo je kapati nepravilnim ritmom. Kap po kap. Kap po kap ispunjavajući šalicu crnom tekućinom jutarnje gorčine, jutarnjeg zadovoljstva.

„Curi, curi. Upsss! zaboravio sam postaviti šalicu. Baš sam blesav. Nema veze ako se koja kap prolije. Ima još kave, vode i aparat radi. Hvala nebesima.“

Nakon nekoliko sekundi šalica je bila ispunjena crnom tekućinom na čijoj se površini caklila smećkasta kremozna nakupina koju neki zovu vrhnje. Srk, dva i … „Fuj. Ovo je kiselo. Odvratno! Odvratno! Gorko-kiselo i uopće nije fino. Bljak, bljak, bljak. Zašto je konobar baš sad morao zaspati.“

Ljutito je Albert škrgutao zubima. Gledao nervozno oko sebe i ugledao neotvorenu bocu Hennessyja. Klik-klik! Ideja, svjetlo u mraku. Svjetlo u tunelu. „U tunelu, usred mraka, sja flaša od konjak“ Koja glupa pjesma iz vremena omladinskih radnih akcija. Iako glupa, uvijek je se sjeti u posebnim, prigodnim trenucima poput ovog. Znate ono: jedan sasvim mračan tunel, dugačak i vlažan. Sam si. Voda kapa, cijedi se niz sige. Prolaze te žmarci, do trenutku kad u daljini ugledaš svjetlo. Svjetlo na kraju tunela. Nije izlaz, nije zvijezda, nego flaša od konjaka. Puna flaša, neotvorena, sjaji kao zvijezda nebeska. Putokaz do izlaza. Putokaz do raja, samo što ga u „ono vrijeme“ nije bilo pametno spominjati.

„Neka, neka. I pjesme i raja, tunela, svjetla i kraja. Samo ti spavaj. Milo moje. Hoćeš li dekicu. Sad će tatica. Šuš! Šuš! Spavaj mi spavaj konobarčiću.“

Nije bitno što je jutro. Hennessy je Hennessy, a Albert nije mogao odoljeti dobroj čašici. Prvom čašom isprao je gorkasto-kiseli okus neuspjelog espressa. Drugom je odao počast Richardu Hennessyju. Trećom i četvrtom, počast svim spavalicama, kojih je bilo zabrinjavajuće puno za ovo doba dana. Petom je nazdravio sebi. Šeste se više i ne sjeća.

Nakon nekoliko sati Albert je jedva otvorio oči. Zaspao je i on. Ali za razliku od drugih, zaspao je zbog onih nekoliko gutljaja gorko-kisele kave. Nikako zbog Hennessyja. Nikako! Protrljao je oči i primijetio da konobar i dalje spava. Onaj starac i ono dijete također. Ljudi koji su to jutro izašli iz svojih stanova zaspali su na ulici. Radnici na gradilištu i gospođa u crvenom kompletiću. Posvuda ljudi koji spavaju. Posvuda. Gradske ulice i parkovi postali su velika spavaonica. „Čudno“, po tko zna koji put promrmljao je Albert, osluškujući ima li možda budnih oko njega.

„Ne razumijem. Ne razumijem. Što se to događa? Zašto svi spavaju? Zašto sam ja budan. Zašto?“

Na to pitanje nikada nije dobio odgovor. Njegov se svijet urušio u san onog trenutku kad je pokušao ustati iz kreveta. Hitna je brzo došla. Pokušali su ga i reanimirati, ali srce nije izdržalo.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Školjka

– Možeš misliti kako je ispod još jedan grad.

– Ne razumijem. Kako to misliš „još jedan grad.“ Naravno da je, pa nisi vidio iskopine i ostatke zida.

– Mislim, ono što sam i rekao. Možeš si misliti kako je ispod ovog ovdje grada, još jedan, stariji grad i to … zamisli rimski. Što je potonuo s vremenom? Nestao? Prekrilo ga lišće. Prekrila ga trava koju klinici nisu stigli ispušiti i sad bezglavo bauljaju polupraznim ulicama.

– I dalje ne razumijem. Što te to konkretno muči? Što te to toliko smeta? Što ti je čovječe, smiri hormone, ni sam više ne znam što sve ne. Ako te smeta, nitko te ne drži. Ovih je dana popularna bježanija iz zemlje. Pretpostavljam da si i ti samo još jedan provokator pričalica kojem su koferi, ako ih uopće imaš, još uvijek prazni. Zašto se ne pridružiš vojsci nezadovoljnika i kritičara, ostaviš ovaj jadan svijet i odeš tamo gdje će ti biti bolje? Zašto!?

– Ti to nikad nećeš moći razumjeti. Vidiš, ja, Karlo, o tome znam podosta, jer sam onomad pohađao seminar iz paleontologije i tad su nam rekli, mislim …

– Misliš? Ti to stvarno? Paleontologija??? Valjda arheologije, ali …

– Ne da mislim, znam. Znam!

– Ne seri i ne pametuj se. Odi pusti vodu i otvori prozore. Smrdi, smrdi … – baš kao u onoj glupavoj reklami za otklanjanje smrada iz septičke jame. Mislim da je bilo nekoliko gipsanih patuljaka koji su pozvonili nekoj gospođi, koja pak izgleda, u najmanju ruku kao da je upravo sišla s WC-školjke ili kao da ju je izbacila poplava i onda joj oni, držeći se za gipsane nosove, kao mali patuljasti pioniri i svi u glas ponavljaju „smrdi, smrdi, užasno smrdi“ ili tako nekako. Promrmljao je Albert sebi, samo sebi u bradu, brišući sponzoriranu čašu piva domaće marke koju, gle čuda proizvodi strani proizvođač, ali ne kineski, i kao brend „Izvorno hrvatsko“ plasira na domaće tržište. Ha-Ha-HahaHa. „Povikaše seljaci i krenuše u boj“.

– Dobro! Ako je tako, ja odoh i više se ne vraćam. Mislim da ću od sutra piti kavu na drugom mjestu.

– Samo daj. Možeš i na trećem, četvrtom i petom. Ma … briga me! Ništa te ne obvezuje za ovo mjesto – reče konobar ljutito. Ustvari, bio je to i gazda i konobar i nepopularni kritičar vremenske prognoze koji nije vjerovao AccuWeather aplikaciji. Političar s propalom ambicijom ulaska u županijsku ili barem gradsku skupštinu. Nije vjerovao nikome i to ga je stajalo toga da sada pod stare dane mora raditi sam i služiti goste, koji su ponekad toliko dosadni, ponekad strašni i opterećeni raznim bedastoćama, od kojih mu se samo povraćalo.

Rad s ljudima zna biti strašno opterećuju i vjerovali ili ne, predvidivo dosadan. Obrasci se stalno ponavljaju. Ljudi ko ljudi, ljudi ko psi: ponekad zadovoljno mašu repićem, pišaju posvuda, barem oni muški, reže jedni na druge, laju i tuku se bez veze i pravog razloga, da bi si na kraju ili već sutradan, šnjofkali guzice.

– Od-vrat-no! Dakle svi su oni isti, samo je kontekst drugačiji. Tonalitet njihova izričaja i fizički izgled. Znate ono: ruke, noge, trup, glava s dodacima i to je to. Po potrebi nabaciš koju kilu sala viška i dobiješ što? Što dobiješ? Posljednji put pitam: „Što dovraga dobiješ? Pa malog tuljana, tuljančića ili još bolje kitovo mladunče … „kužiš buraz, ne! Ovo je stvarno zvučalo čudno. Sreća što je gostiju bilo još samo na terasi i nisu me mogli čuti. – Promrmljao je Albert još uvijek držeći onu istu čašu u ruci.

Volio je prazne ulice, a prazne su jedino navečer kad „normalan“ svijet spava. Kasno se vraćao kući i tako već godinama. Žena ga je prije godinu dana napustila i sada mu se odjednom nikuda ne žuri. Djeca su odrasla i rijetko zovu. Njega krive za razlaz s mamom i … To ga boli. Iskreno, jer nije samo on kriv za sve. Naravno da boli, ali bol je podnošljiva uz sva ta sranja kojima je svakodnevno okružen, uz pokoju čašicu i cigarete kojima se vratio nakon desetljeća nepušenja. Stvarno super! Sad kad su preskupe i kad su na kutije stavili one perverzne sličice raspadnutih ljudskih ostataka … Ma sve pet, za poludjeti od sreće, za past u nesvijest, ali to ne bi bilo normalno, jer danas nitko neće poludjeti od sreće. Ona čeka neka bolja i drugačija vremena.

– Dobro … – ponovio je Karlo. -Ja odoh …

– Plati pa odi već jednom.

– Sve se raspada. Čak nemam ni za čistačicu, a onda dođu jebeni inspektori i seru o zidovima, o Rimljanima, kulturnim zbivanjima i bezveznim manifestacijama.

– Školjke, školjke i pisoare treba oprati. Svakodnevno ih perem, ribam i ližem za svim onim usranim guzicama koji slobodno vrijeme koriste za tračeraje i bezvezna naklapanja o nekonvencionalnim temama, vremenu i športskim rezultatima kao da nakon utakmice mogu nešto promijeniti i ko za vrag, baš se danas zaštopala školjka u ženskom WC-u. Biće da je nekoj nesretnici slučajno ispao tampon ili koje drugo sranje. Ili je sve to bilo namjerno, unaprijed smišljeno i planski napravljeno od kakvog pokvarenog mozga, ali mi trenutno niti jedan gad ne pada napamet.

– Kusur zadrži i hvala. – Oprezno je izustio Karlo.

– Hvala! – Promrmljao je Albert sustežući gađenje i neprimjerene riječi kojima je želio besplatno počastiti starog dosadnjakovića na odlasku.

Imena im nikad nije pamtio. Bilo bi to stvarno previše. One stalne mušterije znao je po narudžbama. Bilo je tu svakakvih likova: produžena, s hladnim mlijekom, s toplim, kratka, znate ona prava kratka i voda s limunom, deci mineralne, pivo. Ma sve može, uvijek, samo dajte, dođite i sutra, ali sutra možda njega biti neće. Možda već danas potpisuje papire i pakira kofere, jer čuo je kako pričaju ovih dana o bježaniji iz zemlje. Možda …

Dobro jutro, za vas kavica s hladnim mlijekom, a za Vas gospodine …?

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Kapital

Čovjek
naslonjen na ogradu
promatra djecu kako prolaze
i u tišini gledaju rijeku.
Čovjek naslonjen na ogradu
pali cigaretu …
Šuti.
Promatra djecu koja gledaju rijeku.
Djeca prolaze u tišini.
Jučer su iz tvornice otpustili radnike.
Nekad je tvornica puštala otpadne vode u rijeku
i ribe su plutale.
Sada radnici plutaju.
Nikome ne trebaju,
ništa ne znaju o današnjem svijetu,
samo smetaju.
Djeca gledaju rijeku u tišini,
gledaju radnike kako plutaju.
Čovjek naslonjen na ogradu
plače.
Nitko ga ne vidi.
Djeca šute,
prolaze i gledaju u rijeku.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Noćas, prije nego zaspiš pored mene

Zatvori prozore i sjedni pored mene.
Navuci zavjese i raspusti kosu.
Pogledaj
nebo je noćas crveno,
ogromno,
more plavo biserno zapljuskuje obale,
zvijezdama se ne zna broj.

Primi me za ruku.
Primi čvrsto
i nježno nasloni glavu uz moje rame,
moje lice, prste, tijelo.

Čujem i osjećam kako dišeš.
Osjećam opet i osjećam sve.
Ti treperiš, nježno gledaš oko sebe.

Čujem kako sanjaš i govoriš u snu,
kako ti srce kuca.
Čujem
kako dišeš pored mene.

Kad se odmoriš,
kad se probudiš
otvori prozore i razvuci zastore ako želiš.
Otvori vrata i sruši sve zidove,
ne trebaju ti, ne trebaju nam više.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Jedan dan, svaki dan ujutro

Danas kad postanem pio… pio…nirrr. Što? Danas kad postanem … što? Što??? Bože. Sveti se ime tvoje. Današnji snovi su totalno glupi i bez veze. Zato evo nekoliko jednostavnih savjeta. Danas ujutro, neposredno nakon buđenja, obvezno operi zube i umij se. Ne samo iz perceptivno-osjetilnih, estetskih, nego i jednostavno praktičnih razloga. Smrad uzavrelog gnjilišta, potpomognut bakterijama za koje kažu – ima ih podosta, oko 50 milijardi u samo jednim jedinim ustima, čijem razmnožavanju i gomilanju u beskraj potpomažu šećeri, slatki mali cukerčići, pa se gamad samo množi i množi naročito noću, nije baš najljepši prizor u svitanje. Nakon odijevanja, navuci osmijeh broj osam ili pet. Kako god. Samo ih nemoj miješati, jer zbroj i nije baš nešto što se tradicionalno nosi. Mislim da ćeš s njim doprijeti do svačijeg srca. Nije napadan, nije bezličan. On je taman i svakako hodaj uspravno, po mogućnosti na prstima. Onako elegantno poput srne, slatke male srničice uhvaćene objektivom kako žedna kraj potoka želi piti hladnu vodu bunarsku, od koje zubi cvokoću, cvok-cvok, cvok-cvok. Neka se zna tko je tko. Cvok-cvok, cvok-cvok. Tko srna žedna, tko vuk, a tko slon. Neka se gluteus maximus isprči, dođe do izražaja u ovom bezličnom, samodopadnom celulit svijetu, kojim caruju selfij starlete jeftinih silikona. Mišići trebaju titrati prirodno pri svakom koraku. Stezati se i opuštati, sinkronizirano, poput analognog satnog mehanizma, preciznim ritmom, točno toliko koliko je potrebno za puni krug, svih 60 sekundi, minuta, noći i dana unutar godine, unutar života. Tik-tak, tik, tak, tika-taka-tak. Kad, kad si sve to napravio mali čovječe, žvakni jednu preventivnu orbitalnu žvakalicu, zbog … ne daj bože nekontrolirano nakupljenih bakterija i možebitnog smrada uslijed raspadanja zaostalog ostatka nedjeljne kokošetine, zaglavljenog između gornjih kutnjaka na samom kraju zubnog, još uvijek, prirodnog mosta.

Sve to tako lijepo napravi, ali prije toga provjeri koji je danas dan. Provjeri datum il’ nadnevak … ma koga briga kako se sad izgovara, bitno je pravilno uskladiti broj sa slovima i razumjeti što dovraga na kalendaru piše, jer … ako je danas, recimo, petak, onda si u gabuli. Bakterije u ustima su toliko uznapredovale zbog onog glupavog ostatka nedjeljne kokošetine da tu više ni Domestos, koji ubija sve poznate bakterije gdje god se one nalaze, ne pomaže. Ako je pak ponedjeljak, stvar je pristojno podnošljiva, još uvijek ispravljiva. Uzmi čačkalicu, malu tanku okruglastu, fino obostrano zašiljenu, drvenu, azijsku, pa čačkaj dok ne iščačkaš prokletinju smrdljivu, mesnu resicu zapelu u interdentalnom prostoru, koji se, zbog godina raširio i sad uvijek, ali baš uvijek postoji opasnost da zapne kakva mesna resica, kakvo zrno il’ mrva prokleta, usmrdi se i izazove bol, nepodnošššljivu iritantnu bol zubobolju kojoj ni rakija ne pomaže.
Na kraju, kad sve to lijepo napraviš, kad potrebno zbrojiš, nepotrebno oduzmeš, baciš i pustiš vodu zahodsku, zahvali bračnom partneru na strpljenju i trpljenju i odi već jednom na posao.

Foto: www.pexels.com