Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Naslov

„Analitička raščlamba sintetičkih pitanja – ne razumijem. Kakav ti je to naslov za pjesmu? Totalno zbunjuje i odvraća od čitanja“

Možda je i istina to što govoriš, ali meni se sviđa i baš mi je dobar. Totalka zbunjujuć i totalno odvraća misli na nešto sasvim drugačije od običnog, obično od neobičnog, isto, a opet različno. Tko želi pročitat će, tko ne želi, ne mora. Nema ljutnje. Naravno bilo bi mi drago da ljudi čitaju, da im se svidi, da ih dirne, dotakne, probode, izmrcvari i… tako to, ali… Što ja tu mogu. Svako je na svoju stranu okrenut, malo zavrnut, pa obrnut, ukopan, natovaren brigama, zatrpan smećem iz pretovarenog kontejnera za miješani otpad. Meni je sve to normalno. Jednostavno obožavam naslove i ne volim kontejnere, jer ljeti smrde. Što na kraju ostane? Samo naslov! Do sada sam ih smislio preko nekoliko stotina i ne namjeravam stati. Naravno, prvo se poigram s riječima, a naslov ko naslov, smislim naknadno. Sad će još ispasti da je jednostavnije napisati prozni tekst ili pjesmu, nego naslov smisliti. Svejedno. Ne opterećujem se detaljima. Uživam i u jednom i u drugom s malom prevagom na naslove. Super je kad možeš jednom riječju, jednom dovršeno ili nedovršenom rečenicom izreći sve što ti u tom trenutku padne napamet.

Vidiš li se u mojim očima. Vidiš li se u odsjaju naočala, koje bliješte duginim bojama, jer zaboravio sam ih obrisati. Masne su i reflektiraju svjetlosne niti na točno utvrđene načine. Lijevo i desno, paralelno grupirane.

Čuješ li što govorim, ili te opet boli glava?! Razumljivo! Temperaturna razlika je nepodnošljiva. Opet sam pogriješio. Pričam nepovezano, dosadno, uvijek isto, neprobavljivo. Nisam mislio ništa pod tim. Ne zanovijetam, samo analiziram. Samo propitkujem i strastveno bilježim sve trenutke naše svjesnosti. Kad čovjek spava, spava i uglavnom nema ništa sa zbiljskim svijetom i okolinom. To što se trgnem na svaki šum, ne znači ništa. Možda i ustanem, možda nešto i progovorim. Iako polu svjestan, vjeruj nisam tu, spavam i misli su mi daleko izvan dosega pameti.

Na trenutak, zaboravi sve što sam rekao o analitičkoj raščlambi. Sve što sam rekao o sintetičkim pitanjima. Zaboravi na vrijeme i dobre stare običaje. Sklopi oči i zamisli se u tehnološki naprednom uredu, gdje je sve podređeno računalno-operativnom sustavu razmjene, analize i sistematizacije podataka. Gdje nitko  ni  s kim ne komunicira na osobnoj razini. Ekrani se međusobno dodiruju, poklapaju, miješaju, preklapaju. Podaci dijele nevjerojatnom brzinom mjerljivom stotinkama, dok virus ne pokvari sve. Tad dolazim ja. Uništavač uništenih podataka. Čistač pregrijanih ćelija. Ispitivač vremena i besmislenih podataka. Naravno sve je to san i ništa od toga nije stvarnost.

Razumiješ li o čemu pričam ili je to samo još jedna neuspjela refleksija misli upućenih tebi. Pogledaj kroz prozor. Vidjet ćeš užurbanu gomilu namrštenih kreatura, koji ni sami ne znaju kuda idu. Vidjet ćeš maglu iznad rijeke, kako se preljeva, kako gmiže gradskim ulicama, jer prije samo nekoliko trenutaka padala je kiša i sad se nakupljena voda isparava. Čar prirode u ovom neprirodnom okružju, prepunom betona, asfalta, metala i plastike. Staklene pregrade zbunjuju ptice i radoznalo dosadne insekte. Zbunjuju i mene, jer… ne želim da me drugi vide. Ne želim čuti njihov glas. Iritantni glas koji sve teže i teže podnosim.

Što mi je?! Ne znam! U zadnje vrijeme sve nekako pored mene klizi nezamjetno. Opet me zovu stari prijatelji. Opet zovu samo kada nešto trebaju. Možda su zaboravili? Možda im nikad nisam rekao? Meni, obzirom imam sve te silne naslove, trebaš samo ti i baš volim kad kažeš da su ti zbunjujući i da odvraćaju od čitanja, jer… jedino mi ti možeš reći sve.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Delegirani, umišljeni, sami

Odakle vam pravo gledati bez veze,
govoriti o drugima izmišljene projekcije.
Odakle vam pravo
prigovarati dok dišete u sobi za pušenje
Iznad vode svjetlo je jasnije
i vjetar neometano zaobilazi prepreke.
Što vam je? Što skrivate u rukama?
Ako vam bilo što smeta, izađite na površinu
i maknite svoje prepotentno nabrekle stanice.
Prepustite se vjetru i živite.
Što vam je?
Pitam iz znatiželje. Nemam ništa protiv vas,
nemam skrivene namjere kad kažem: dobro jutro,
dobar dan.
Sasvim slučajno ili namjerno,
primjećujem da više ne vidite dalje od sebe,
nitko vam ne treba i u zadnje vrijeme
mislite o sebi samo najbolje.
To je u redu, ali i drugi postoje.
Svi oni koji su za vas samo sjene.
Sjene u koje upirete prstom iako svjesni da razlike su male
skoro nevidljive, vi ih i dalje uporno pravite,
bez obzira na posljedice,
prizivate prošlost iako u sadašnjosti živite.
Mogli bi ponekad zatvoriti prozore.
Buka koju proizvode vaši zvučnici
previše je stvarna i zagušljivo uništava
sve smislene odgovore.
Kako vrijeme prolazi, ta vaša prepotentnost,
sve više i više izluđuje.
Pritisak raste i to ne sluti na dobro …
Želim da nestane!
zato vas još jednom pitam: Što vam je?

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Ubit će ga nježno, samilosno

Albert nije volio jahati konje. Nikad im se nije približio, dovoljno blizu da osjeti vonj iz njihovih „konjskih“ usta. Nikad nije brojao njihove zube ni gledao u njihovu grivu odozgo. Možda zbog očiju koje su stvarno velike, ili zbog samilosti. Ljudi ih naime oduvijek iskorištavaju. Sada uglavnom za sport i rekreaciju, pljeskavice, šnicle, gulaše, ćevape, kobasice, terapiju i zabavu. Zamisli na trenutak kako zbog sporta, rekreacije i zabave, debele ili tanke, koščate, prćaste guzice poskakuju po njihovoj kičmi. Stvarno moraš biti pravi zaljubljenik u te ogromne „plemenite“ životinje, da im, poput klokana, skakućeš gore-dolje po kičmi, a prije toga u gubicu utrpaš „žvale“ i to, sasvim profesionalno, one tvrđe naravno, zbog izvođenja zahtjevnijih figura. Sve iz ljubavi, hop-hop konjiću, sad u stranu, sad malo stupaj u pravilnom četverotaktu, hop-hop, iha, i-ha konjićuuuu. Sad srednjim kasom, sad prikupljenim, sad galopom radnim i pridruženim. Kombiniraj konjiću … hop-hop. Sad povuci, sad zategni žvalu, prokletu žvaletinu neka osjeti marva obraznu polugu za jaču lateralnu kontrolu. Lijevo, desno, lijevo-desno, desno pa opet lijevo, nije bitno što to konja zateže i probada mu nepce, pritišće mu jezik, obrazine, izaziva bol i neugodu, jer … konj je konj i to će, vjeruj, dok ne crkne ostati. Crkne, ali ne prirodno. Ubit će ga nježno, samilosno. Samo da ne pati, ne osjeti bol i starost, ne doživi unuke, pardon konjske potomke. Naravno! Naravno da su sedlo i žvale, debele ili tanke i koščate, prćaste guzice puno bolji izbor od mesarskog noža i „flajšmašine“.
Ipak, kad malo bolje razmislim, možda Albert nije volio jahati konje zbog Christophera Reeva, koji više nikada neće letjeti. Konj ga je prizemljio i sada nebom lete neki dugi superjunaci. Žalosno, ali istinito. Nebom lete neki drugi superjunaci. Albert ko Albert, nikada nije volio „ostale“ superjunake, ni stripove ni animirane filmove. U njegovom svijetu oni nisu bili savršeni. Svi ti stripovi i filmovi trebali su doradu. Uvijek je pronalazio greške u crtanju ili neprirodnom pokretu. Uvijek je želio nešto dodati i promijeniti, ali nije mogao šarati po ekranu. Strip je nešto drugo. Možeš ga i poderati, s njim obrisati stražnjicu, ali ekran je ekran i po njemu je besmisleno bilo što dodavati. Osim filma, fanatici sad i stripove na ekranima objavljuju. Vratimo se ipak filmu. Film, iako i onaj animirani uvijek je u pokretu i sad zamisli, Alberta kako markerom dodaje potrebno-nepotrebne detalje i lik se jednostavno pomakne. Pomakne desno, pomakne lijevo, gore i dolje i mrlja ostane na ekranu, čak i kad TV više ne radi. Slika je to žalosna i prepuna bijesa, Albert, kojeg još uvijek zamišljaš, uzima … recimo, vodootporni pentel permanent marker N 860 i nervozno-nježnim pokretima desne ruke, držeći u ljevici poklopac, prekriva crnilom ekran. Nikad više ne želi gledati filmove, ali marker je pretanak i za prekrivanje ekrana od 42′ (za neupućene – četrdeset i dva inča) trebat će mu dosta vremena. Vrijeme ko vrijeme nikad nikoga nije štedjelo ili čekalo. Protekom vremena, ljudi se mijenjaju, stare i postaju dosadni. Iritantno dosadni sa svojim pričama o prošlosti, osim ako nisi jedan od onih koji eto baš voli slušati ponavljajuće priče iz dana u dan, o… onim vremenima kad sve je bilo bolje. Možeš si misliti,. Albert ih nije volio. Zato nemoj ga više zamišljati. On ti je sasvim u redu. Svoj, na neki čudan način poseban, drugačiji od većine koju poznaješ i vjeruj, trebat će ti puno vremena dok ga ne pridobiješ na razgovor. To što ne voli jahati konje ni druge životinje, nema veze s ničim. jednostavno on voli hodati. Dok ide, ići će kud god zaželi, kud god ga noge odnesu. Povremeno će se koristiti i drugim, umjetno stvorenim prijevoznim sredstvima, uglavnom zbog skraćivanja putanje puta, radi uštede vremena i izbjegavanja dosadnih prijatelja, poznanika, rodbinski nastrojenih likova s kojima ga ništa osim genotipa ne veže.
Na kraju, sve se opet svelo na vrijeme. Napraviti sve odmah i sad, sve vidjeti i probati, sve snimiti i o svemu barem riječ napisati. Bio je Albertov moto. Bio je Albertov svijet i iako nije volio jahati konje i nije bio visok 193 centimetra, volio je vjetar i pogled u daljinu. Volio je more i zvjezdano nebo. Oblake i ostale prirodne pojave. Kišu, kišu je volio najviše, jer znala je ponekad isprati sva sranja nakupljena i otjerati dosadnjakoviće kojima je uvijek nešto… uvijek nešto išlo na živce. Ma smeta im i sada i ide im na živce i kad je snijeg i sunce i kad danima ne padaju kiše. Sad više nije ni važno zašto Albert nije volio jahati konje. Opet je na početku. Nanovo stvoren i ubijen u snu jednog dječaka.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Doviđenja, prijatelju

Kažeš
kako nisi odavde,
nisi s ovog planeta.
Nevjerojatno!
Začuđujuće!
Još jučer s tobom
bilo je normalno razgovarati.
Još jučer obavljao si svoje zadatke predano,
gledao vijesti
i prigovarao na vremenske prilike.
Sada te odjednom ništa više ne zanima.
Prozivaš se prorokom i skupljaš donacije.
Gradiš ubožnice za posrnule ljude
i skupljaš cipele.
Smiješ se biljkama.
Što one znaju više od tebe.
To što se ne kreću, a sve imaju
možda ćeš na kraju imati i ti…
Sve grane i lišće
duboko krojenje i gnijezda za ptice grabljivice.
Dobro je! Dobro je danas, bolje no jučer.
Tješiš se riječima umrlih filozofa
po kojima više ništa ne pada.
Ne padaju jabuke nit se vino iz bačve proljeva.
Močvara se osušila i sada ptice močvarice
lete u druge zemlje.
Kažeš kako nisi odavde,
nisi s ovog planeta i baš te briga za kritičare.
Dosadno ti je i zato pljuješ po ljudima
o kojima ništa ne znaš,
koje ne poznaješ.
Zatvaraš vrata i prozore iako je vani ljeto
i nepodnošljivo vruće je.
Odbijaš liječenje i prijatelje.
Odbijaš svijet kojeg poznaješ.
Doviđenja, prijatelju.
Možda, kad sve prođe i glave se razbistre,
jednom i vidimo se u nekom
drugom svijetu, na nekom drugom planetu.
Možda…

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Doživljaj budne svijesti

Dozivaš li ikad sadržaje snova u sjećanje?
Dozivaš li me ili sam i ja samo dio sna?
Dok ležiš na postelji od cvijeća, tvoje ruke
drhte, a ti lišena voljnog sudjelovanja
praviš se budna iako spavaš
i nesvjesna progovaraš imena
svih ljudi koje poznaješ
ili ćeš tek upoznati na svom putu,
svojoj stazi,
svojoj livadi nepokošena cvijeća
i crvenih makova.
Putovanje na koje si krenula
započelo je prije nekoliko desetljeća
i sve je bliže svom vrhuncu.
Ti gledaš.
Ti vidiš.
Ti osjećaš.
Vidiš li i mene u svojim snovima
ili sam samo jedan od onih koje ne poznaješ,
samo dio tvoje neispričane halucinacije,
neispričanog niza slika sna.
Reci mi što trebam učiniti
kako bi postao dio tebe,
tvog trenutka,
tvoje stvarnosti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Što je meni ovo trebalo?

– Molim te, prestani već jednom. Ovo stvarno nema smisla. – tješio je Albert svog učenika.
– Zašto se toliko dereš, zašto urličeš i praviš grimase? Praviš scene! – ništa nije pomoglo. Učenik prvi, ni disati nije mogao kako treba. Jedva je hvatao zrak između dva jecaja. Tijelo mu se nepotrebno grčilo. Stezalo i sažimalo. Treslo i nekontrolirano poskakivao na mjestu.
– Što ti je? Danas nema ocjena. Samo test, bez pitanja na koja nema netočnih odgovora – uzalud je Albert pokušavao doprijeti do učenika, ali sve je bilo uzalud. Čak mu ni ime nije zapamtio. Već je navikao sve učenik zvati učenik prvi. Tečaj za ekstremnoga lovca traje kratko i čovjek se jednostavno ne navikne na sva ta imena. Plaća je dobra, na kraju mjeseca i baš zbog toga svježeg mesa uvijek ima. Kandidati i sad čekaju ispred učionice. Prava je šteta što većina odustane kad shvate bit posla koji ih čeka. Možda nije riječ o samom poslu, koliko o Albertovoj vještini uvjeravanja u svrhovitost same biti posla, prezentaciji njegove dobrobiti za širu društvenu zajednicu i načinu dijeljenja informacija. Naravno, korist nije isključena, ali o njoj nitko ne mora znati, barem ne na početku. Upravo to je kamen spoticanja. Albert kao Albert, samo je čovjek željan pažnje i pozitivne kritike. Sve što radi, radi sa srcem nastojeći upoznati potencijalne kandidate sa svime što ih čeka.
– Nema veze što je dolje hladno i pomalo smrdi. Samo se ti meni opusti. Misli na nešto lijepo – rekao je Albert smirenim glasom.
– Ali kad me strah i ni sam, ni sam ne znam što je to dolje i što me čeka – ne vjerujući sam sebi u što se uvalio, drhtavim glasom progovorio je učenik prvi.
– Ništa ti ne brini. Navuci radno odijelo i rukavice. Dobro zaveži čizme. Evo ti i karabin, ljepljiva traka i svjetiljka, sajla za izvlačenje i fućkaljka – dodao je Albert.
– Molim? – pitao je učenik prvi. –Fućka-a… Što?
– Znaš ono u što pušeš i proizvodiš fićuk, jaki zvuk. Zviždaljka ili kako se već zove. Što se praviš blesav?! – nervozno će Albert. – Ajde silazi već jednom.
– Oprostite, nisam mislio ništa loše pod tim. Ne moraju svi znati te stare izraze. Nije da ste vi toliko stari, ali niste baš ni u cvijetu mladosti. To što znate, je ne znam, niti moram znati. Polako … Ne gurajte me. Silazim! Silazim!
Silazeći, hrđavim ljestvama na trenutak je zastao, tužno pogledao prema Albertu i pomislio: – Što je meni ovo trebalo?! – pitao se možda i posljednji put učenik prvi, jer stvarno nije znao što ga dolje čeka.
– Cijevi su poprilično široke i neće ti biti problem čak i uspravno hodati – vikao je Albert za učenikom prvim – i … još nešto, kreći se normalno, kao da si vani.
– Nevjerojatno – pomisli je učenik prvi. – Mogu se kretati gradskom kanalizacijom. Stvarno ekstremizam i pol. Mislio sam: dobit ću pušku i bam-bam po kakvoj živini u nekom šumarku, na livadi ili u zraku, a kad ono, prvo uđi u smrdljivu kanalizaciju, pa traži ni sam ne znam što? Koja sam ja budala? – mislio je, onako već sam za sebe jer Albert je ostao gore i nije ga baš najbolje čuo niti razumio.
Upravo zato, sam za sebe Albert je promrmljao – pitanje je samo tko se cijevima, osim štakora, još kreće. Možda oni moji aligatori. – Da, dobro ste čuli – aligatori. Nekad ih je Albert kupovao jeftino i držao kao ukras u terarijima. Barem toliko, dok nisu prerasli veličinu običnog kanalizacijskog štakora. Kad su narasli i postali prilično agresivni, jednostavno ih je pustio u kanalizaciju. Netko je nekad provalio da to radi iz čiste znatiželje, ludog eksperimenta ili performansa. Naime, još 80ih je čitao u nekom američkom časopisu o kanalizacijskim aligatorima na istočnoj obali.

PLAN: uzgojit će ih, onako ilegalno, bez posebnih dozvola, uloviti, ubiti, oguliti i na kraju meso prodavati ekskluzivnim restoranima na obali. Ipak smo mi turistička zemlja!

Godine su prošle. Albert je zaboravio što je sve tih godina planirao i napravio, ali sad se napokon sjetio. Do sada niti jednog aligatora nije vidio niti ulovio. Nitko ih drugi nije vidio niti ulovio, pa se gamad vjerojatno namnožila. Udvostručila! Utrostručila, učetverostručila, u p.m. … Mrzio je kanalizaciju, kanalizacijske cijevi, otvore i one male šarene vrtne patuljke iz francuske (smrdi, smrdi, užasno smrdi…).
-Koja glupa reklama, pomislio je i pogledao prema otvoru. Učenik se vjerojatno pomaknuo i nije ga više vidio.

POUČAK PRVI (u biti jedini) – Ljudi koji imaju love na bacanje, istu će bacati (trošiti) na svakojake gluposti. Bitno je glupost (odnosno proizvod) dobro upakirati, marketinški obraditi i uspjeh je zagarantira, bez obzira na sve. Ako nemaš… recimo aligatore, imaš piletinu. Nabavi malo i ribe, plave naravno, te napravi burgere. Znaš ono, nalijepiš sličicu nasmiješenog aligatora, nazoveš ih aligatorburgeri i stvar će se prodavati sami od sebe. Kokoš nese jaja kao i aligator, riba smrdi i živi u vodi kao i aligator. Dakle! To je to. Ne možeš pogriješiti. Cijena, nikako ne smije biti manja od najskupljeg, običnog burgera, u krugu od 500 kilometara ili 310 milja (za sve one koji ne računaju u kilometrima), jer će inače cijela stvar biti sumnjiva. Ako pak ne možeš odrediti koji je najskuplji, prodaj jednog po cijeni četiri obična burgera i zarada je zagarantirana.

– Ljudi k’o ljudi, platit će za svakojaka govna – mrmljao je Albert sebi u bradu, jer nitko ga, mislio je, ne može čuti.
– Aligatori iz kanalizacije? Super! Treba ih pretvoriti u govna, jer kao što sam već rekao ljudi će platiti za svakojaka govna. Zato sam ih i puštao u kanalizaciju i sad vjerojatno smrde na gradske fekalije, govna istih onih ljudi koji će ih, ako bog da, skupocjeno plaćati i žderati u finim ekskluzivnim restoranima. Sirotinjske četvrti nemaju kanalizaciju. Žalosno, ali i dobro. Zamisli koliko bi tek tada smrdjeli kanalizacijski aligatori. Sirotinja k’o sirotinja, ždere samo otpatke, smrdljive slame i proizvode s kraja roka trajanja. Da, da nemaju svi iste uvjete. Svi ljudi su jednaki i bla, bla, bla… Nisu svi i ne mogu biti zadovoljni konzumenti, avanturisti i ljudi bez zadrške, koji će u svakom trenutku, svakoga časa moći napraviti sve i svašta, jer lova nije, niti će ikad biti u pitanju. Jednostavno ima ljudi koji mogu reći – ima se. Čak su u stanju napraviti i budalu od sebe, jer mogu reći – ima se. Platit će i dvostruko, ma četverostruko više od tržišne cijene kako bi zadovoljili svoj ego, jer mogu reći – ima se. Kako bi zadivili ljude što ih okružuju, sve će napraviti, poduzeti, a ti ljudi koji ih okružuju i koji sline za njima, ljudi nisu, nego psi iz predgrađa, koji samo sline za njima i ližu si međusobno intimne dijelove. Stenju i zavijaju od sreće kad im gazde bace koju šnitu smrdljive salame, komadić mesa i oglodane kosti, jer ono najbolje požderu sami. Elita koja baca i kruh i kolače! prokleta elita – očajno je mrmljao Albert, misleći da ga nitko ne sluša, jer tamo dolje ništa se ne vidi. Sjena skriva oblike. Učenik prvi nije se pomakao ni milimetra. Stoji i gleda u prazno, gleda u Alberta, gleda u mrak kanalizacijskog otvora, u Alberta i u čudu sluša što on to govori.
– Niste mi rekli za aligatore. Mislio sam da lovimo talijanske jarebičaste kokoši tamo dolje, a ne aligatore. Barem ste tako napisali u oglasniku. –Sve za slavu starog Rima. Što su vam uostalom ti aligatori –pitao je Alberta.
– Samo se smiri. Pripremi karabin i sajlu za izvlačenje. Upali bateriju i stavi zaštitne naočale. Kad ih vidiš, znati ćeš. Pomoli se nekom od bogova i kreni prema južnom izlazu. Tamo je toplije i možda naletiš na kojeg. Aligatori su ti kao kokoši samo što nemaju perje i ne lete. – posprdno će Albert. Znao je da učenik ni o kokošima ništa ne zna.
– Kreni već jednom. Čekam te kod izlaza.
Sekunde k’o minute. Minute k’o sati, a sati u dan se pretvaraju.
– Ne mogu više izdržati. Gdje je dovraga i što radi tamo dolje. – pitao se Albert.
– Možda se izgubio? Možda mu je baterija iscurila ili ga je zvijer napala. Rastrgala tijelo tamo dolje u kanalizaciji i sad postoji opasnost od infekcije. Bem ti! -Tko će platiti trošak liječenja. pomislio je Albert, sav unezvjeren.
– Najbolje da odem, sakrijem se u neku rupu ili još malo pričekam. Nadam se da o poslu nije pričao drugima. Već godinama nisam ništa ulovio. Ma, nikad nisam ništa ni lovio. Možda aligatore nikad nisam ni kupio i oni jednostavno ne postoje. Nisam ih uzgajao ni radostan puštao u kanalizaciju. Ako sam ih kojim slučajem i kupio, uzgajao do preporučene veličine i radostan puštao u kanalizaciju, pitam se što je sada s njima. Mogu li uopće preživjeti toliko dugo tamo dolje? One prve koje sam bacio, ako sam ih uopće i bacio, imali su savršene uvjete. Bilo je toplo tijekom cijele godine. Bilo je hrane u izobilju i nije ih bilo problem uloviti. E to je pak bio problem, jer nitko ih nije lovio. Ljudi jednostavno nisu znali, a ja nisam ništa poduzimao. Možda sam zaboravio. Možda…? Uvijek neka pitanja. Uvijek to nabrajanje i začuđeni pogledi. Uvijek me mučilo što će aligatori jesti kad izlove sve štakore. Možda će proždirati jedni druge ili će napadati beskućnike u mračnim ulicama, jer učenika nema dovoljno i nisu baš nešto uhranjeni. U zadnje vrijeme, nema ni štakora ni beskućnika, a učenici se ne usuđuju otići dolje. Čudno! U zadnje vrijeme svinjetina je poskupjela od kad je ne uvozimo iz Brazila. Bitno je da su pilići i dalje jeftini, a plići k’o plići sve mogu zamijeniti. Pilići plus riba jednako aligatorburger. Savršeno! Jednostavno. Začuđujuće i sve što sam ikad trebao. Plići, jeftina riba i to je to… – zadovoljno će promrmljati Albert sebi u bradu.
-Nema nikoga. Ni aligatora, ni kokoši, ni štakora, ni beskućnika. Nema ni Alberta? Nikoga nema i što sad? – promrmljao je učenik nakon što se popeo hrđavim ljestvama na površinu. –Čini mi se da od ovoga nema koristi. Pokušao sam ispucati nekoliko metaka, ali karabin je zaglavljen, ne radi. Baterija je slaba i stalno prekida, a sajla se odmotala još na početku, zapela za nešto i ostala je dolje. Odustajem od svega! Briga me za vas i vaše aligatore. Briga me za sve – ogorčen, ali nekako zadovoljan, mrmljao je učenik prvi ni ne sluteći da Albert stoji iza njega.
– Pa hvala ti na obavijesti. Hvala na iskrenosti. Znaj da si prvi kojem ću ovo reći. Opet se treseš. Nemoj! Nema potrebe! Oprosti ako sam te prestrašio.
– Znaš, počet ću uzgajati piliće. Ni aligatore, ni kokoši, već piliće! Meso je meso. Kad izvadiš sve kosti i skineš kožu, pustiš da malo odstoje u slankastoj vodi, samelješ i pomiješaš s plavom ribom, dobiješ meso okusa paštete, pardon mislio sam reći aligatora. Valjda? Tako sam barem pročitao negdje. Od smjese, uz malo egzotičnih začina, proizvodit ću aligatorburgere za debele guzice, lovatore, umišljene političare i državne službenike. Razmislit ću još i o crvenom umaku. Što sad misliš moj učeniče?
– Ako želiš! Ako stvarno želiš, možeš mi se pridružiti. Uvijek trebam pouzdane radnike koji će obavljati odgovorne, kažem odgovorne, ali teške i pomalo prljave poslove. Plaćam kako smo se i prvi put dogovorili, na kraju mjeseca, možda i prije, čim nešto zaradim. Prodat ću i bubreg ako treba. Stvarno… kad ti kažem…
– Hvala! – elegantno zatvarajući vrata za sobom promrmljao je učenik prvi, onako tužno i ljutito istovremeno, kroz stisnute zube s okusom gorkog pelina u ustima.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: alcohol – vulgaris

I pingvini su ljudi
samo to još ne znaju
Nisam siguran da i ljudi to znaju
Znaš ono, netko te pita:
Imaš brata?
Kažeš: Imam!
Malo zastaneš i sav pametan ponoviš:
Imam, imam
dva pingvina i to kraljevska.
He he he!
Grohotom se nasmijaše
pijane budale i ti s njima
dok sjediš na vrućem asfaltu
ispred lokalne trgovine na kojoj piše:
NON-STOP iako radi od 08:00 do 22:00,
svaki dan osim nedjeljom.
Nedjeljom blagajnice idu na misu.
Nedjeljom blagajnice idu u p…. materinu
i ti skupa s njima.

Foto: www.pexels.com