Arhiva oznaka: Igor Petrić

Igor Petrić: Djeca izgubljenog vremena

Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju imena poznata.

Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.

Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.

U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.

Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?

Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.

Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.

Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.

Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.

Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.

Sva ta djeca to si ti.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Samo šalim se S.I.N.D. (strah ili nešto drugo)

Ostani još malo.
Nemaš se razloga bojati.
Ako nešto i čuješ, nema veze, možda je vjetar
ili neka zalutala životinja koja traži utočište
među toplim i suhim tavanskim gredama.
Ne mari, većina životinja boji se ljudi i svjetla.
A ljudi ko’ ljudi uvijek pale svjetla
bez obzira na enormno visoke račune za potrošnju
električne energije koji iz mjeseca u mjesec
osiromašuju njihove kućne proračune.
Nažalost malo je dobrih matematičara
i ti se proračuni uglavnom vrte u minusu, a vani je toplo
iako je već studeni.
Ironija ili nešto drugo, nema veze,
nekako živi se, od danas do danas,
od sutra do sutra.
Kad već spomenuh električnu energiju
povremeno i ona zna zvučati iritantno,
kao da cvili il’ zavija dok prolazi kroz vodove poput kakve nakaze
iz loše režiranog drugorazrednog filmu strave i užasa,
koji traje i traje, a to je jedino čega se užasavam, čega se bojim.
Listajući programe
ništa ne nalazim, ničega nema, samo reprize
repriziranih filmova, dosadnih serija, polu gledljivih dokumentaraca
i tako iz dana u dan, već tjednima
do poneke premijere, koju uglavnom preskačem,
zauzet razno-raznim aktivnostima.
Dosta o tome.
Opusti se, diši duboko,
sklopi oči možda te netko promatra,
iz mračnog kuta proždire očima.
Izdrži, ostani još malo nema nikoga,
sve ovo je jedna velika izmišljotina.
Ako, kojim slučajem iz mraka pitaju za tebe,
pravi se da ne čuješ i sve će biti u redu.
Zavuci se ispod popluna, deke il’ bilo kojeg drugog pokrivala
čekaj jutro, nakon mraka u zoru svitanje.
Ono će svakako doći, bio ti živ il’ mrtav.
Šalim se, ali ako stvarno umreš onako slučajno bez zraka
ili od pregrijavanja, ruke pomahnitalog maskiranog ubojice,
uboda otrovnog insekta, za što su šanse vrlo male, ali postoje,
probudit ćeš se na nekom drugom mjestu,
oslobođen tijela, poput duha slobodan od svega.
Opet dobro, netko bi rekao najbolje
jer ovaj svijet pretvara se u klaonicu,
košnicu pred rojenje iz koje malobrojni izaći će živi i normalni.
Ako ti se stvarno žuri,
razumijem i ne moraš mi ništa drugo reći.
Zbogom. Vidimo se, na nekom drugom,
nadam se boljem mjestu.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Na granici razuma

Da ili ne?
Da, a možda ipak ne?
Možda i da i ne istovremeno. Ne znam!
Razum se poigrava emocijama.

Velike su to riječi
za tako mali, bijeli, čisti papir
čije su granice jasno definirane.
Tintom kad ga jednom dotakneš
više povratka nema.
Znamen će ostati zauvijek.

Oprosti,
danas mi se ništa ne da.
Danas sam osuđen na sebe.

U ludilu vlastitog vriska
mahnito vrtim, njišem glavom.
Kolovrat se širi i sažima u prostor vremenu.
Prizvane duše prošlosti tjeraju razum daleko,
dalje od mene.

Prebirući po mislima
zaboravljam gdje sam stao,
gdje bio sam jučer i danas i gdje ću sutra biti.
Riječi rasute, papir i tinta.
Preci kliču Svarogu. Bojiš li se tmine,
sutona, mraka, dubine.

Napokon shvaćam razliku,
koja ustvari ne postoji.
Nebo i zemlja oduvijek su povezani
beskrajnim plavetnilom oceana
koji ambisom skriva tajnu postanka,
tajnu svemira.

Sjećaš li se onog ljeta,
bjeline zgužvanog papira
i borovih iglica pod prstima.
Nebo je bilo nježno,
tako čisto, veliko i otvoreno svima.

Tinta je bila odviše gusta, tamna
i bjelinu je jednim potezom pera
ugušila zauvijek.

Da i ne, kako god,
svejedno,
trebale su to biti velike riječi,
mozaik razigranih slova
samo da papir nije papir, tako bijel i čist
s jasno definiranim granicama,
a tinta tako tamna i gusta.

Zaboravi.
Danas nekako nisam svoj.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Identitet

Pokušaj preskočiti ogradu izgrađenu na rubu litice
ispod koje more bijesno progovara,
vrišti tvoje ime.
Pokušaj zaspati otvorenih očiju,
govoriti zašivenim usnama riječi koje si zaboravio,
riječi koje nitko ne razumije.
Pokušaj ne misliti o ovome što čitaš
dovoljno je otići,
uzeti neko drugo ime
i krenuti ispočetka.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Politička škola za početnike

„Nevjerojatno! Zobene pahuljice poprime neobičan okus kad ih pomiješaš s koncentriranim umakom od pasiranih maslina. Promjene boju i nabubre. Odvratno izgledaju, onako zelene, ali ukusne su i jednostavno neodoljive. Probaj. Ne sudi dok ne probaš. Fine su!“
„Nisi normalan! Ti jednostavno nisi normalan. Makni se i pusti me na miru.“
„Ali…?“
„Zar ne vidiš? Što buljiš? Slijep si il’ glup? Makni se! Makni… Ja te ne diram dok gledaš svoje glupave serije.“
„Ali, kad te molim. Probaj i vidjet ćeš koliko su neodoljive. Ovaj si film gledala već sto puta. Repriza, reprize, koju će i sutra i prekosutra reprizirati i ništa, baš ništa nećeš propusti.“
„Misliš?“
„Mislim!“
„Dobro. Probat ću ako dozvoliš da ti odgrizem uho.“
„Uho?!“
„Da uho! Imaš ih dva i ne trebaju ti. Ionako, odgrist ću ti samo vanjsku hrskavicu lijevog uha. Unutrašnjost će ti i dalje ostati i moći ćeš čuti sve kao i do sada. Doduše usput ćeš postati i desničar, ali to ionako nije važno. Vidiš, tvoje uške samo strše bez veze, pogotovo ova lijeva. Malo je klempavija od desnog i ako nešto ne poduzmeš, mogla bi te jednostavno izbaciti iz ravnoteže. Znaš već na što mislim?“
„Ne? Ne znam! Molim te… glupav sam, objasni mi.“
„Pa…, recimo vani puše. Na primjer, neki snažan i neobičan vjetar za ovo doba godine. Stvori se niotkuda i pogodi te drito u glavu. Desno uho ventilirajući prihvati taman toliko koliko je potrebno za tvoju stabilnost, ali lijevo, obzirom je klempavije i strši onako bez veze, uhvati malo više podivljalog vjetra i ti, nespretno zalelujaš i padneš uslijed nenadanog i iznenadnog gubitka ravnoteže. Padneš onako filmski, koliko si dug i širok, ispruženih ruku i nogu, kao neka filmska zvijezda, a film, poznata američka komedija iz dvadesetih godina prošlog stoljeće. Sila ravnoteže nikoga ne moli. Ona uzima sve odbačene stvari i ljude koji u svojoj nespretnosti padaju kao metkom pogođeni. Radnička klasa se budi, a seljak pakira kofere i napušta zemlju, baš kao u onom filmu, čijeg se naslova ne mogu sjetiti.“
„Dakle ti misliš da bi bilo pametno odgristi mi uho. Lijevo uho? Zbog ravnoteže, kažeš?“
„Pa, ako baš inzistiraš na mom odgovoru, reći ću ti otvoreno „da“. Mislim da bi to bilo najbolje. Zamisli sad ovo. Odgrizem ti uho nakon što probam tvoje pahuljice u koncentriranom umaku od zelenih maslina, a ti, slobodan poput ptice rugalice, trčiš. Krila ti još uvijek nisu izrasla, paperje je meko i odviše lagano za let i ti trčiš i trčiš bosih nogu asfaltiranom stazom kroz šumu i diviš se čudima mrtve prirode.“
„Da, da divim se i…?“
„Znaš li koliko je država uložila truda za obnovu flore i faune nakon poplave, pa one velike suše, pa… nakon one i suše i poplave istovremeno, jebenog rata i svih onih sranja koje su u međuvremenu pogodile ovu zemlju.“
„Ne!?“
„Sve biljke i životinje, državna administracija, morala je nanovo osmisliti i proizvesti u prirodnoj veličini, pritom koristeći samo prirodne sastojke. Zamisli? Pročitah da su jučer ubili posljednjeg mužjaka bijelog nosoroga Rhina kako bi od njegove kože napravili repliku ženke i nekoliko mladunaca. Ma koliko se trudili nisu uspjeli dovoljno rastegnuti kožu za onog drugog mališana i sada je postavljena polu nakaradna instalacija… kao majka u panici mlatara glavom, neodlučno lijevo pa desno, desno pa lijevo, dok onaj cijeli mali (nerasističko) čisto bijeli „White Rhino“ skoro pa albino nosorog Rhinić nervozno skakuće oko svoje mlađe sestrice koja nasmrt pregažena i prepolovljena nepomično leži na umjetnom travnjaku tik do prevrnutih invalidskih kolica na motorni pogon proizvedenih u predgrađu L.A.
„Jel’ to misliš na Los Angeles!
„Da!“
„Kako?“
„Tako!“
„Zajebavaš. Stvarno misliš na Los Angeles?
„Da, upravo tako. Los Angeles na obali Tihog oceana, ako ti je draže. Meni je draža skraćena verzija „L.A“ kao što sam prvotno rekla, jer najbolje oslikava društvene-političke odnose čovjeka i prirode. „L“ kao laž i „A“ kao apokalipsa. Zamisli tamo u predgrađu sve te ulične bande, zapaljene kontejnere i automobilske gume, razbijene izloge i demonstrativnu rulju koja proziva lokalne policijske službenike zbog brutalnosti kojom utjeruju dugove, kamatare, ubijaju i maltretiraju samo „obojene“, pljačkaju siromašne kurve i dilere, pokojeg glumca, glumicu bez glavne uloge i producenta koji, s rukama na jajima, sve to lijepo promatra iz kožne fotelje. To je slika i prilika L.A. kakvog poznajem i pamtim iz filmova, ali, nema veze, vratimo se ipak našem prepolovljenom i nasmrt pregaženom mladunčetu nosoroga. Pretpostavimo da su upravo tog malog, nesretnog, naglašavam nerasistički „White Rhina“, skoro albino nosoroga Rhina, Rhinića nasmrt pregazila električna invalidska kolica, naručena elektronskom poštom na nekom od poslužitelja „online“ usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda, free shippingom iz L.A. i to je to. Gotovo! Točka! The End! Nema više!“
„Misliš da bi si i ja ne nekom od tih tvojih „online“ poslužitelja usluga aukcijske kupnje i prodaje raznoraznih proizvoda mogao kupiti lijevo uho normalne veličine.“
„Zašto?“
„Pa rekla si da ćeš mi ga odgristi.“
„Ne!“
„Da, jesi!“
„Nisam i sad je stvarno dosta! Rekla sam da ću probati tvoj bućkuriš, ako ti dozvoliš da ti odgrizem uho.“
Koji bućkuriš?
Što koji?
Koji bućkuriš?
Onaj od žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina ili što ti ja znam čega sve ne.
„A to!“
„Da to.“
„Ipak, mislim da jesi. Rekla si da ćeš ga bezuvjetno odgristi. Valjda znam što si rekla.“
„Čekaj ti se misliš prepucavati sa mnom. Znaš li ti tko sam i što sam sve u stanju napraviti kako bi dokazala da sam u pravu.“
„Bla… blaa… blaaa… i još jedan usputni veliki BLA!“
„Šališ se! Reci da se šališ, jer…“
„Ne! Ne šalim se i ne, ne znam tko si i što si sve u stanju napraviti. Uostalom, nije me ni briga, kanibalu jedan.“
„Sad ćeš vidjeti.“ – reče Karla, izvadi skakavca iz rukava i baci u pravcu Norbertove glave. Skakavac poput svih ostalih skakavaca. Nije na rasklapanje. Živ je. Živ! Jedini preživjeli pripadnik svoje vrste koji je u međuvremenu evoluirao. Genetski se promijenio do te mjere da je postao svežder i to ne bilo kakav svežder. Hrani se hranom neobičnog okusa i izgleda. Nakon prvotnog šoka, Norbertu je ispala zdjelica žitnih pahuljica prelivenih koncentriranim umakom od zelenih maslina, jer skakavac ga je pogodio ravno u oko i u nos i desno uho i bradu i tjeme. Ustvari to je bio poprilično velik skakavac, pogotovo kad je raširio svoja velika, nabrekla krila i stražnje, skakuće noge. O antenama ne treba ni pričati. Bile su posvuda. Šok i nevjerica. Trenutak nepažnje. Tišina nakon bolnog urlika. Što zbog šoka, što zbog udarca, što zbog razbijene zdjelice sa zobenim pahuljicama prelivenim koncentriranim umakom od zelenih maslina, što zbog odgrizenog desnog uha. Odgrizenog uha! Naime skakavac poput ostalih skakavaca ne radi razliku i Norbertu je umjesto lijevog, klempavog odgrizao desno uho.“
„V.T.F.! What, What the fuck, what, what the fuck, fuck, fuck, fuck i mater tvoju. Što uradi bijesna ženo?“
„Nisam ti ja žena i nisam ništa uradila. Sve je napravio skakavac kojeg sam pronašla u smeću kod susjeda, ako nisi primijetio.“
„Nisam! Pa što. Što ću sad ovakav jadan ne bio?“
„Ništa. Pusti onu Pottierovu, pazi da ne padneš i nastavi marširati u krug pjevajući …Cijeli svijet iz temelja se mijenja – Mi nismo ništa, bit ćemo sve!…“

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Na čemu si danas, Mali

„Hodam ja tako pored kolodvora kad odjednom začuh, neko vikne iz mraka „Mali! Što me više ne prepoznaješ?“ Premro sam od straha. Poznat mi taj glas od nekud, ali nisam siguran čiji je. Neki dan prolazeći pored kolodvora. Kad ti kažem. Vjeruj! Majke mi, ne lažem.“

„Stvarno?“ – upita Jura.

„Stvarno. Kad ti kažem. Zanimljivo i čudno istovremeno. Pomalo i zastrašujuće. Kao da sam ponovno čuo onaj isti glas… ma sjećaš se kad sam ti o tome govorio prije nekog vremena.“

„Ne?! – odlučno će Jura. „Meni nisi ništa govorio o tome. Uostalom briga me ako te netko i zaziva. Što sad s tim. Pozvao te, ti se usr’o i što sad??? – reče Jura nezainteresirano, čvrsto stežući plastičnu „dvolitrenku“ jeftinog piva kupljenu u Kauflandu.

„Nema veze. Uglavnom ponovno sam ga čuao…“

„Miliš čuo.“

„Ne kaže se miliš, nego misliš, konju jedan. Da, mislim čuo sam. Pardon! Uglavnom, sve se to dogodilo na istom mjestu i u isto vrijeme kao i prvi put. Netko me dozvao. Glas koji uvijek nešto propitkuje i fino i kulturno podbada. Kao da sam čuo glas već zaboravljanog rođaka, koji je, eto umro prije nekoliko godina ili se odselio, što je full neobično. Sad reci kako te i o tome nisam obavijestio.“

„Pa i nisi.“

„Mo’š si misliti. Daj ne baljezgaj, daj ne seri i slušaj… Glas je toliko poznat, da se i sad naježim. Mislim meni poznat. Kao od nekog rođaka ili nekog poznatog s telke ili neta.“

„Ponavljaš se prijatelju. To si već rekao“ – uznemireno će Jura.

„Što to?“

„Pa to… taj glas od tvog umrlog rođaka, o kojem si mi kao pričao, a nisi. Ponavljam još jednom NISI, jer ja, Jura, još uvijek, dobro pamtim i nisam senilan kao neki ovdje nazočni.“

„Opaaa. Vidi ti njega. Koristimo učene riječi i malo se kao preseravamo. Pardon, oprostite uvaženi gospodine, molim lijepo. Pravimo važni i uzvišeni u ovom pričalačkom trenutku. Možda nisam dostojan vaše pažnje, pa me eto ispričajte. Svratit ću kasnije… popodne ili tek sutra. Kad vam odgovara.“

„Dobro, dobro… nastavi.“ – predloži Jura otpijajući mlačno smrdljivo pivo.

„Kao što rekoh, sve je to nekako čudno i nevjerojatno, ali opet sam ga danas čuo. Na istom mjestu. Dozivao me imenom. Kad ti kažem.“

„I što s tim što si ga čuo i što ti je poznat?! Čuo, pa što. Čujem i ja svakodnevno svakakva sranja i ne dramim oko toga.“ – sad već vidno uzbuđen Jura zaškrguće zubima i lupi plastičnom „dvolitrenkom“ piva o izlog, koji se eto slučajno nije razbio.

„Mali, hoćeš li se već jednom okrenuti ili što. Čekaš da dođem do tebe. Mislim da pretjeruješ s tom ignorancijom.“ Rekao je taj netko kao što ja govorim tebi, s tim i takvim poznatim mi glasom, na što sam mu odgovorio kako je to sve u redu i da se malo strpi. Rekao sam mu i da nema razloga brinuti, nitko ga ne ignorira, samo što je to sve malo čudno. Neobično i pomalo zastrašujuće. Ma uglavnom… svašta sam rekao, želeći neka prestane… ali stvar je postajala svakom sekundom, sve napetija i napetrija.“

„Napetija valjda!“ – reče ljutito Jura, kojeg je priča polako, ali sigurno uvukla do te mjere, da je zaboravio gucnuti gutljaj odvratnog jeftinog piva, koju je svojim rukama zagrijao do te mjere da je postalo okusom i mirisom sličnije pišalini nego pivu, koje se još i zapjenilo od udarca dvolitrene boce o izlog trgovine u kojoj prastare plastične lutke iz osamdesetih godina prošlog stoljeća nezainteresirano bulje u prazno i straše malu djecu.

„Ma ne, ne moraš se ništa brinuti.“ Ponovio je taj glas. Isti glas, istim tonalitetom kao i prvi puta. Sve isto, ali ovaj put nekako razgovjetnije i strašnije. Kužiš?“

„Ne!“ – reče Jura podrugljivo.

„Kak’ ne kužiš. Sve je isto kao i prvi puta, ali je sada strašnije. Strašnije je jer je to sad već drugi ili možda treći put. Svejedno! Možda zato što ga ponovno čujem, sav prestravljen na trenutak stanem i pomislim što ću sad? Što sad? Razmisli, razmisli, uvjeravam se bezuspješno, jer o ničemu pametnom nisam mogao razmišljati. Možda ću se okrenuti prema izvorištu glasu ili jednostavno neću. Pobjeći ću ili hrabro ostati, zauzeti borbenu poziciju i napasti prvi ako je potrebno. Udariti gada ravno u nos, pa neka krvari, ako ima iz čega.“

„Zanimljivo!“ – reče Jura i nastavi: „Stvarno znaš pretjerati. Reci mi koliko si jučer popio prije nego si otišao kući. Priznaj! Ništarijo! Koliko si piva suknuo u sebe prije nego si otišao kući.“

„Nekoliko… najviše dva, ali pusti sad to. To ionako nije važno. Važno je što sam napravio. Što sam u tom trenutku smislio“.

„Iiii…? Hoćeš li već jednom reći što si napravio ili ne. Želim popiti ovog pivandera do kraja. U miru po mogućnosti. Neopterećen tvojim stranjima, kojima me bombardiraš iz dana u dan.“

„Hoćeš reći prijatelju dragi, prijatelju uzvišeni – sranjima, a ne stranjima. Ta ti riječ ne postoji ni u jednom jezičnom priručniku.“

„Bože što si naporan. Daj već jednom svrši s tim.“

„Dobro, dobro, ako ćemo tako onda slušaj: Odlučio sam obaviti konverzaciju s nepoznatim tvorcem glasa. Ne, neću ga gledati. Ipak. U zadnji sam tren promijenio odluku. Samo ću slušati, tu i tamo nešto reći, pa neka bude što biti mora. Neobično možda i je, obzirom sam ja taj koji stalno nešto klepeće i ima za reći, ali odlučio sam i točka. Koga briga za moguće posljedice, a posljedice, prijatelju moj, mogu biti dalekosežne. Dublje od najdubljeg ambisa, gdje ljudska noga nije stupila, ljudsko oko nije gledalo, čak ni pomoću robotiziranih naprava za dubinska snimanja.“

„Kakve to sad ima veze s ičim što si malo prije rekao. Kakav ambis i robotizirane naprave. Ti stvarno nisi normalan.“

„Kako nema? Kako nema, moj prijatelju? Vidiš. U današnjem svijetu, sve je moguće osim komunicirati s mrtvima. S onim koji su otišli negdje drugdje, gdje živi ne mogu.“

„Dobro, dobro, razumijem. Daj nastavi.“ – opravdao se Jura.

„Odlučio sam uhvatiti taj trenutak i sve snimiti pomoću aplikacije za snimanje audio-video zapisa iz prirode. Slušaj, slušaj ovo ja govorim: „…ne brinem, samo kažem kako mi je malo neobično što komuniciramo…“ Rekao sam mu oprezno se okrećući. Ako se sad okrenem do kraja i ugledam ga, a znam da je otišao prije nekoliko godina, svašta se može dogoditi. „Razmisli malo o svom zahtjevu.“ Rekao sam mu i objasnio kako se ustvari ne želim okrenuti i dodao: „Nemoj mi zamjeriti. Znaš, danas čovjek može svašta misliti, svašta si umisliti i zamisliti, a sve to jednostavne stane u džep svakog od nas. Gadgeti su toliko uznapredovali da me ništa ne može iznenaditi. Možda ti i nisi on, nego samo njegov glas, snimljen i montiran u nekoj novijoj mobilnoj aplikaciji. Vidiš o tome bih mogao danima, ali ne vjerujem da imaš toliko vremena. Uostalom, znači li ti vrijeme išta, ili si izgubio pojam o postojanju vremena u ovom bezvremenskom kontinuumu, cirkularnoj stvarnosti prijenosa energije u energiju.“ Eto tako sam mu rekao, kao što si mogao i čuti na snimci. Dobro je ispala. Nakon toga, zamisli sad ovo… taj netko odlučno mi je rekao da ne serem i da dobro znam tko je on. Još je jednom predložio da se okrenem, uvjerivši me kako nije strašno, kako mu mogu vjerovati i kako će mi sve objasniti.“

„I…, pričaj, pričaj“ – ponavljao je Jura nestrpljivo stežući dvolitrenu plastičnu bocu piva u kojoj se preostala tekućina pretvorila u pjenu.

„Strpljenja moj prijatelju. Sve u svoje vrijeme.“

„Opet si počeo srati…“ – negodovao je Jura. „Nastavi… i kako to da se on ne čuje na snimci?“

„Rekao sam mu kako ću se možda i okrenuti, ali uz uvjet. Marao mi je obećati kako se neće smijati, jer… prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta.Rekao sam mu još štošta i nastavio baljezgati kako ne znam tko je. Ustvari toliko sam se bio zbunio da više ništa nisam znao. Dobro da sam znao kako se zovem. Nije prošlo više od pet sekundi kad začuh „A tko bi drugi bio, magare jedno blesavo!“ Rekao je taj netko s tim i takvim poznatim rođakglasom. Kužiš, rođakglas… Umro sam od straha.“

„Kužim. Ne prekidaj s glupavim upadicama i nastavi…“

„Ukratko rekao je da dobro znam tko je on i da se već jednom okrenem. Kako nije strašno, da mu mogu vjerovati i da će mi sve objasniti. Hoćeš, hoćeš, rekao sam mu i objasnit ćeš iiiii… što onda?! Što s tim? Pomislim i pitam se: „Što ako je to stvarno moj umrli ili nestali rođak? Što dovraga s tim? Možda mi otkrije tajnu vječnosti i što se to tamo preko rijeke događa. Pristao sam na sve i još mu jednom rekao kako se ne smije smijati, jer prošlo je dosta vremena od našeg zadnjeg susreta, što je i on sam ponovio. Priznajem, malo sam odugovlačio cijelu stvar, jer… iskreno nije mi bilo svejedno i na sve sam načine pokušao odgoditi situaciju znanu kao „face to face“ i sve što ide uz to. Očito je prihvatio igru i rekao: „Znam, znam. Vjeruj. Bit će sve u redu i obećavam neću se smijati, samo ako se ti nećeš smijati meni, jer je i u mojoj realnosti prošlo nekoliko godina.“ Daš mi malo piva.“

„Ne… dobit ćeš kad završiš. Uostalom, kao što vidiš ostala je sama pjena i trebat će neko vrijeme da se stabilizira. Zato nastavi.“ – reče Jura još čvršće stežući plastičnu dvolitrenku jeftinog piva.

„E da. kao što sam rekao bio je samouvjeren, a vjeruj, ako je to moj nestali rođak onda tu nema puno filozofije. Kad on nešto kaže, to je onda uglavnom to. Mislim tako zvuči i da, zaboravih spomenuti da je uvijek dosljedan i pravedan. Pomalo strog i zabavan na svoj način. Mislim, taj moj rođak, ne ja. Znao se zezati i svašta nešto, ali kad je bio ozbiljan, bio je ozbiljan. Pitanje života i smrti nisu zezancija. Barem njemu nje bila. Pitanje psihičke stabilnosti također. U jednom sam trenutku pomislio kako bi to moglo biti baš zanimljivo iskustvo. Pričati s nekim tko je otišao „tamo negdje“, s onu stranu stvarnosti, koja je u sukobu s realnošću, jer… ma što rekli, tijelo ostane i raspadne se, a ovo sad je… sasvim nešto drugo, jer što ako je to baš on, a prije nekoliko godina su ga navodno pokopali. Nisam bio na sahrani. Saznao sam iz lokalnih novina da je umro, tjedan dana nakon pogreba. Jebena rodbina nije mi ni obavijestila.

„Kreteni! Tako je to u životu…“ – nadoveže se Jura.

„Što ako je to baš on? Glavom i bradom, rukama, nogama i svim svoji dijelovima. Ako se nije baš toliko raspao i ne izgleda kao zombi. Što ako je drugačiji, promijenjenog izgleda i iz očiju mu ne vire bube plizalice, nego je sad neki komad, kao u onom filmu…? Ma znaš onaj kad lik, glumi ga Reynolds, pogine i postane detektiv za mrtve, ali ga živi ljudi percipiraju kao starog Kineza, koji umjesto pištolja maše bananom, neoguljenom, naravno. Partner mu je… onaj stari glumac… kako se zove… znam Jeff Bridges, kojeg živi ljudi percipiraju kao neku zgodnu plavušu, a film… film se zove  R.I.P.D. Si gledo? Nisi! Nema veze. Postavljao sam si još svakakvih pitanja u tom trenutku, kratkom vremenu, kojeg nisam imao, nikad ga ni nemam dovoljno i odlučio sam, okrenut ću se pa što bude, bit će i biti mora i briga me za posljedice.“

„Reci, reci. jesi li se okrenuo pobogu?“ – nestrpljiv kakav je oduvijek, Jura zatreperi očima i lijevim rukavom obriše slinu s usta.

„Jesam. Okrenuo sam se“

„Da?! I… što si vidio?“

„Vido sam sebe u izlogu i shvatio kako sam jučer opet pretjerao s alkoholom. Imao si i ti pravo. Stvarno sam pretjerao s pivanderima. Počeo sam pričati sam sa sobom. Ne znam zašto i kad je to počelo, ali znam kako to nije u redu.“

„Ti nisi normalan. Koja sam ja budala. Nasjeo sam na tu tvoju glupavu priču. Sad bih te najradije odalamil s ovom flašetinom.“ – Jura nije ni završio rečenicu kad baci flašu, plastičnu dvolitrenu flašetinu jeftinog piva i pogodi me ravno u čelembaru.

Pao sam, vjerojatno onesviješten i sam i tako još nekoliko trenutak, tko zna koliko, dok me nije probudio onaj poznati glas:

„Mali! MALI! Ustani. Što se izležavaš na podu. Hladan je i mogao bi se prehladiti.

„Ali, nisi li ti moj umišljaj. Moja alkoholom iskrivljena stvarnost. Delirium tremens potrošenih godina.“

„Možda jesam. Možda nisam, magare jedno blesavo! Konju konjski! Ja sam tvoj rođak s one strane rijeke kojeg si zaboravio. Da si se na vrijeme okrenuo kad sam ti rekao vidio bi. Ovako, morao sam se sakriti, glumeći tvoju iskrivljenu savjest opijenu alkoholom, jer je nailazio onaj tvoj blesavander Jura. Stvarno ste blesavi i ne razumijem zašto se još uvijek družiš s njim.“

„E sad… stvarno više ništa ne razumijem. Sanjam li ili me alkohol totalno preuzeo? Možda će biti sve OK kad prestanem piti, ali ne pijem toliko, ustvari samo prigodno, kontrolirano i kad ja to želim. Evo jučer je Maja slavila prošlotjedni rođendan svoje tetke iz Njemačke, koja je u kućnom pritvoru zbog malverzacija s dionicama. Možda će sve biti u redu, biti OK kad opet zapalim cigaretu i umrem, a još uvijek živim i svako jutro budim se bez pušačkog kašlja, što je dobro. To što ujutro malo zakašljem, to je od hladne vode, a i u gradu opet vladaju viroze. Sve je to kao u nekom začaranom filmu, nekoj drugoj dimenziji, drugoj stvarnosti od koje sam samo prividno udaljen. Iako se radi o nekoliko milimetara, osjećaj se proteže na par stotina metara, dvije-tri tisuće kilometara i nekoliko svjetlosnih godina, ako uzmemo u obzir polazišnu točku Zemlju i odrediše zemljoliki, ekstrasolarni planet Ross 128 b udaljen od zemlje oko jedanaest svjetlosnih godina. Udaljenost se proživljenim iskustvom povećava i smanjuje, ovisno o doživljenoj stvarnosti, što je dobro jer čini me koliko-toliko normalnim u ovom začuđujuće dosadnom i iritantnom svijetu različitosti i apsurda. Možda je najbolje sve ostaviti i stvoriti svoj svijet oslobođen svih okova i bremena ljudskosti. Stvoriti ga u tišini vlastitog uma i o svemu tome šutjeti, jer u protivnom, reći će vrli stručnjaci: „Mali, previše razmišljaš za tako običnog čovjeka, previše si umišljaš, a iskustva nemaš dovoljno za nešto novo i drugačije,  nov doživljaj stvarnosti i život dostojan življenja bez droga i ostalih stimulansa. Želiš li stvarno znati… izaberi… crvenu ili plavu tabletu i ako izabereš… bla…bla…bla… svijet kojeg poznaješ više nikad neće biti kao što je bio“. E pa neće. Jebi ga stari. Ništa neće biti u redu, jer ja ne odabirem kao Neo, ne trčim za bijelim zecom i ne skrivam se iza lažnih imena, ja uzimam sve!

Foto: www.pexels.com