Arhiva oznaka: Gustavo Zagrebelsky

Milan Zagorac: Bez odraslih

Često me zanima ova tema smjena generacija i što sam stariji, mislim da je, ne samo u nas, ali s posebnim naglaskom na nas, ova tema izuzetno bitna. Mi nemamo mirne i normalne smjene generacija, to su tabuizirane teme i o njima se – šuti. Ako se i govori, govori se o općim mjestima, i da, često se obećaje, isprazno, bolja budućnost (naravno, bez ikakve promjene) ili se snuje o dobroj prošlosti.
Tema smjene generacija u nas ni na jednom području nije normalno uređena i ne daje dobra rezultata, tj. jalova je kao što su i rasprave o ovoj stvari jalove.
Jučer, ni ne sluteći, naletim u Trstu na knjižicu Gustava Zagrebelskog, poznatog talijanskog pravnika, suca, profesora, općenito jedne od vertikala njihove (da se razumijemo, za naše pojmove, nedostižno razvijene) demokracije. Koja je daleko od idealne… Upravo Talijani otvaraju te teme: normalnosti, granice, smjene generacija, pobuna, lomljenje obrazaca, stalna dihotomija, gerontokracija, ekstima i vječna mladost (od velina do one Marcuzzi, i drugih 50 i 60 i nešto godišnjih dama koje se drže kao 20 i nešto godišnjakinje), kleptokracije, zloporabe demokracije i to vrlo javno i vrlo otvoreno. Da ne duljim, evo navoda, nemojte mi zamjeriti na prijevodu, napravio sam ga doslovno onako, ad hoc, na brzinu, u pola sata…

Gustavo Zagrebelsky
Bez odraslih (naslov knjižice (Senza adulti)
“Današnje je vrijeme revolucioniralo odnos između različitih životnih dobi. Mladima pripada i sadašnjost i budućnost. Oni koji dolaze iz prošlosti su uljezi. Moramo produžiti mladost kako god možemo uz sva dostupna sredstva. Ova kontrakcija znači odustajanje od zrele dobi, od dobi punine. S kojim posljedicama?”
Navodim epilog.
“Epilog
Govoreći o različitim generacijama, naravno, govorimo o degeneraciji i regeneraciji. Primjer degeneracije, arhetip koji ne treba nikakvih drugih riječi osim onih koje su već poznate, predstavlja, primjerice, onaj pad u grob prije Uskrsa. Ne treba se osvrtati na “velike povijesne priče”, sjetimo se samo kraja Tamerlanova carstva ili onih Džingis-kana ili Aleksandra Velikog; implozije Rimskog carstva, aztečkog kraljevstva, političke degenracije Maja, itd., sve do raspada Sovjetskog Saveza. Svaka velika civilizacija propada, kvareći se iznutra. Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenu smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.
Govoreći posve nemetaforički, potrebno je utvrditi u našim stečenim načinima života što je smrtonosno tj. što ga usmrćuje, a s time, posljedično, i načine kako bi ljudi oslobodili energiju obnove. To mora biti predmet dubinske socijalne dijagnoze, a što mora dati nužne alate za liječenje, upravo onoliko teške, konfliktne i bolne kolika je s druge strane bila sama degeneracija. Svatko tko obećava dolazak novog svijeta kao veselu avanturu gdje nestaju razlike i sukobi, govoreći jednostavno u ime nekog generičkog optimizma jezikom mladih koji bi svatko trebao prihvatiti, istovremeno šuteći o neizbježnim cijenama i žrtvama, zapravo ne zna što govori. Ili zna, ali se, kao i bolesnici koji okreću glavu od bolest koja ih jede, i oni sami obmanjuju. To je politički zadatak i program svakoga tko se želi nazvati imalo ozbiljnim, odnosno koji nije samo vođen događajima već ih nastoji i voditi.”

Foto: www.morguefile.com