Arhiva oznaka: Grozdana Poljak

Grozdana Poljak: Koračam uz tebe

Danas nije vrijeme za odluke draga moja
Još pauci pletu mreže
Spusti se iz modrine, podigni iz tmine
Zarolaj gorčinu kao grudu snijega
Otkotrljaj nizbrdo, daleko od sebe
Danas nije vrijeme za odluke, kažem ti
Od zamagljenosti
Ne vidiš samotne trenutke koji te čekaju
Jer su tvoje misli obuzete samo jednom slikom
Pusti da te prođe bijes i gorčina
Pusti da te prođe plutanje i cvjetanje
I ljutnja
Razvrstaj, otpusti
Danas nije vrijeme za odluke to sama znaš
Rješenja ti se pletu kao uže oko vrata
Razmnožavaju se, premeću
Odbacuješ ih
I nanovo rasčlanjuješ bez ikakve jasne slike
Hajde, uhvati me za ruku
Omirisati ćemo zrak
U kojem još visi kapljica ljetne kiše
Koračaj žurno
Tako silaze nakupine tvoga bola
do gležnjeva
Pokopati češ ih ispod lišća, duboko
Ne brini što su tvoja stopala sitna
Možeš šutjeti
Pričati, glasno uzdisati
Vikati ili plakati
Samo, molim te
Odustani
Jer zaista
Danas nije vrijeme za odluke

Foto: www.pexels.com

‎Grozdana Poljak‎: Oči

Same u gomili
Teku kao rijeke prema svome ušću
Bez zastoja
Neometano, nebouzdano, silovito
Same u gomili
Ostadoše naše oči
Povezano nepovezanih linija
Izdahnuli smo se u njihov tok
Ostavivši sebe tebi, tebe sebi
Sebe sebi, tebe tebi
I bi mi lakše
Podnositi težinu tijela
A tako teško
U rukama stiskati riječi
Prosuti ih
Tamo na mjestu
Od kud naša tijela
Odvojeno
Koračaju u suprotnim smjerovima
Bilo bi neoprezno
Svjetlost otkucava ritam srca
Tamo iza
Gdje ostadoše naše oči
Same u gomili

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: Ožiljak

Svako ljeto ranog djetinjstva u mome sjećanju je vruće i užareno, sa puno muha. Razvlači se kao žvakaća guma, u hladovini na skalinama uz igranje briškule, trlje ili ubacivanja franja u male rupice iskopane u pjeskovitu tlu.
No zabava „numero uno“ tog ljeta je bio ples uz tek izašlu singlicu Bijelog dugmeta „Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac/ Ne spavaj mala moja muzika dok svira“.
Vrtjela se na smeđem radio gramofonu u strininoj kući mnoga poslijepodneva, dok su predvečerja bila rezervirana za odrasle. Slušalo se humorističko „Veselo veče“, popularna emisija Radio Beograda ili emisija za pomorce, „Pomorska večer“, Hrvatskoga radija.
Tog poslijepodneva nije bilo zvuka, ni muha, niti vrelih zraka koje smo pokušavali sprati polijevanjem vode.
Valovi vrućine su se slagali po tijelu u ugodnu težinu tek pojedenog graha dok sam držeći se rukama prebacivala jednu po jednu nogu preko ograde na teraci.
Osjećaj ljubavi za grah u trbuhu je trajao korak, možda dva i onda je nastupio mrak. Ništa. Bezdan.
Bila sam mrtva. Koliko dugo, ne znam.
Svijet je dolazio k meni u sjenama stričevih uplakanih očiju. Bila sam samo maleno ispruženo tijelo u njegovim rukama.
Zašto plače, ne znam, žao mi bi što je tužan.
Sjene su se zgušnjavale u kuglice i prekrile nebo, lice je izgubilo konture, razlilo se, utonula sam u njegove ruke, lagano treskanje i ja više nisam bila tu.
Povratak je bio miran i nepomičan, bijel.
Gledao me, nikad neću zaboraviti njegov izraz lica, nikada!
– Zašto ne plačeš? – pitao je.
– Ti si tako hrabra.
Zašto sam hrabra? I zašto on plače?
– Ti si tako hrabra – ponavljao je.
Rastužila me njegova bol, možda sam i htjela nešto reći ali nisam se pomakla.
– Ti si tako hrabra, hrabra – stalno je ponavljao.
Pasivno sjedenje bez posebnog objekta fokusa. Meditacija na ništa.
Samo sjedenje i ništa osim sjedenja, napuštanje mentalnih i tjelesnih želja, potreba i aktivnosti.
Šikantazi, zen, moj bijeli povratak. Bez tjelesnog bola.
Možda bi taj opis odgovarao nečemu što je obujmilo cijelu mene.
Kamenčići su polagano nestajali iz moje brade, i sad je doktor koncem sastavljao dva razdvojena dijela.
Mirnoće je ležala u svemu što sam vidjela.
Vrat mi je sad imobiliziran ovratnikom. Dugo je slamčica bila jedini predmet putem kojeg sam se hranila.
U vrijeme moga ranog djetinjstva ljudi su se često družili u večernjim satima, pričajući priče. Uglavnom su to bile priče koje su me plašile. Bojala sam se vila sa magarećim nogama koje plešu kad izađe Mjesec, bojala sam se duše umrlog čovjeka koja se nastanila baš u stablu kruške pored koje sam morala proći, bojala sam se zvona zvončara koja su se čula u daljini.
(Da li su odrasli razmišljali što takve priče čine djeci? Čudno je to vrijeme bilo!)
Sad su imali priču za neko vrijeme, do sljedeće dogodovštine.
Stric je pričao priču o mojoj „smrti“.
– Pribirali smo kumpire, ja i strina, u podrumu. Čujemo, nešto je palo. A onda tišina. Da je koje od dice plakalo bi. Ajde ti ipak vidi – rekla mi je strina. Kad san izaša vanka vidin ja tebe di ležiš sa licem na kamenu, ma kud si baš pala na kamen! (Ka da je teško bilo past nakamen – smijeh). Podignen ja tebe, i vidin, dite se ne miče, mrtvo je, ajme meni! Tresen ja tebe a ti ništa, pa opet tresen, a ti malo otvorila oči, ja plačen ka kišna godina, samo da dite neumre! Pa brzo kod doktora, ma nisi uopće plakala kad ti je vadio ono kamenje, nit kad je to zašio. A bogami, ja nisan moga izdržat!
Strica već dugo nema, godine razvlače crtu spojenih dijelova prema rubu čeljusti.
Ponekad pređem prstima po malenom podbratku koji je nastao rascjepljivanjem, kao muškarac po svojoj puštenoj bradi, i sjetim se priče iz davnine.

Foto: www.pexels.com

‎Grozdana Poljak: Sve je mirisalo na Doca Hollidaya

Na zidinama mirnog i pomalo neobičnog grada nošena sjeverozapadnim vjetrom pozdravljala je gospođica Rider rijetke prolaznike. Koraci isprepletenog lupkanja udaljavali su se gonjeni sjenom obližnje prodavaonice. Još se nazirao komadić šala, lebdio je kao omča oko vrata njegove vlasnice koja je zamicala prema plakatu „ 70 posto popusta“.

Negdje iznad, u dvoboju Oblaka i Sunca rađala se tiha grmljavina.
Ona je čekala, na zvoniku, obješenih ruku preko desnog boka.
Bilo je to nešto prije ručka, vrana se uznemireno okretala krešteći, a onda je i ona nestala.

Vrijeme je lagano plivalo po podnim kockama.

Gustu tišinu presjekao je tamnokosi muškarac vukući otežale noge.
Nedaleko, iza njegovih leđa, otvorila su se staklena vrata proizvodeći zvuk sličan zvuku sira škripavca pod zubima.

Ukazali su se gležnjevi i listovi osobe koja je vjerojatno prohodala više kilometara toga dana. Muškarac se zanjihao, povlačeći potplate po podu, u trenju komadić papira sa njih se odlijepio i odletio.

Spustio se na klupu, zadržao dah, a kapljice znoja mu se prosuše po bradi. Čekao je, spreman.

Miran. Između prstiju mu nastade klizište.

Naježio se.

Slušao je korake što se primiču i čekao trenutak.

A onda je začuo glas:

– Što misliš za one crne, nisu preružne?

Nije žurio sa odgovorom, ionako je znao da ovaj komad ima više činova, odlučio je čekati i ubaciti se negdje pri kraju kada će sve ionako biti gotovo.

Listovi i gležnjevi su se preselili ravno pred njegovo lice.

Upoznat je sa prvim činom, odgledao ga je i odslušao nebrojeno puta, zato se samo počešao po laktovima.

– Kaj mi nemreš pomoći, od tebe nikakve koristi, da uzmem ili ne? –
pogledao je u sunce, još samo trenutak i oblaci će prekriti nebo.

-… ne znam, nekako mi se baš ne… pa pobogu… Balkanac… –

Kroz pukotine vjetra provlačili su se dijelovi monologa.

-… i nikad se ne žalim… –

Još koji trenutak početi će i kiša, sunce će popustiti pod udarima crnila.

– … a ti tako… kao da ja nisam baš ništa… –

U redu je, bliži se kraj prvog čina.

Crnokosi se podignuo sa klupe zatežući koljena, i sad je stajao nasuprot sivih olujnih očiju, u njima se već naziralo more što pljušti po obali.

– Rano ujutro draga.

-Molim?

– Ići ćemo rano ujutro opet, ako se sada ne možeš odlučiti.

Žena je sijevnula očima, pustila zvuk nalik režanju, ljutito podignute glave, i kroz stisnute usnice procijedila:

– Kaj se ja uopće trudim, boli tebe briga! – i koracima divljeg vepra udarila prema vozilu.

Crnokosi je, ne uzbuđujući se, još u hodu pogledavao u izloge.
Znao je da za kojih desetak minuta slijedi drugi dio, zato se nije trudio ubrzati korake, ali niti dozvoliti da ga ona predugo čeka.

Pale su prve kišne kapi.

Neobični grad na stupovima je zamicao u daljini.

Zrak u auto je bio težak od vlage.

Uživao je u stanci, mogao je poslušati kratke vijesti na radiju.

A onda je počeo drugi čin…

Cesta ispred njega je postala klizava.

‎Grozdana Poljak‎: Važno je imati prijatelja

sve što vidjeh
posljednjih dana
je i su
molitve na usnama
bespomoćnost na licima
kiša u očima
oči u dupljama
tjeskoba u grudima
tama u redovima
linije nemirnih koraka
ženu uplakanu
kori sama sebe “cmizdravica!”
i muškarca potištena
obuhvaća joj lice rukama
“nisi, nisi” ponavlja
zagrljeni
odlaze
sa svojim svijetom u rukama
tri reda
ispisanog papira
iza njih ostade tišina
a ja
ja obrisah kap
što mi se spustila
na koljena

Foto: www.morguefile.com

Grozdana Poljak: Treća realnost

San u snu
i ja treća
Događaji dolaze
u varijacijama iskrivljenih lica
glasovi
nevine dječice
protječu neprekidno sa pozornice
osluškujem ih
očima prošlosti
jer
samo sam gledaoc
na visokom stolcu
oslobođena identifikacije
odvojena
od same sebe
Vidik mi zaklanja rulja
izobličuje
zvuk bez ishodišta
Zašto me obuzima?
I zašto sam tako troma?
Što se događa?
Nagli
poljubac pokraj usana
svjedok je
da san u snu
je odsanjan
jedan u drugome
i ja
treća

Fotografija: seemann @ morgueFile free photos