Arhiva oznaka: Grozdana Poljak

Grozdana Poljak: Ako

U ovo sjetno jesensko doba
Mrtvo lišće treperi u zagrljaju vjetra
Noć još baca sjene spavača
Po orošenim jutrima
Mene nema
Gazim kamenje bosim nogama
Sjedim u vrtači uz vrećicu smokija
Čuvana u zjenici bakinog oka
Promatram dim iz vrućeg šipkovog čaja
Ruke materine
Smijeh odzvanja dok se spuštam skalinama
Bore tatine
Ako podignem trepavice do ruba obrva
Hoću li opet biti sama
Mrtvo lišće
Zglobove mi bolno stišće
Ako dovoljno brzo podignem vjeđe
Hoću li stići
Hoću li moći
U tragovima rosnim dušu zaustaviti
Što ću
Ako i ona mi ode
Sama
U ovo sjetno doba odlazaka
U trenu ovom
Sve što želim je da me nema
Da budem izgubljena

Foto: pixabay.com

Grozdana Poljak: Tješenje

Soba odjekuje prazninom i zvižduk zraka prelazi preko, eho.
Čitao sam, čitao.
Kao da sam čitao svoje misli, iako sam tada imao možda upola godina koliko ih sad imam.
Znao je on o čemu govori. Eto je na polici uz sve ostale njegove knjige.
Možda vrijedi obrnuti još jedan krug. Možda se i ja bacim na pisanje, a tad jadni svijete, postati ćeš još jadniji. A zašto ne, ‘ko ih sve … češlja.
Slušam pozorno strujanje što dolazi iz daljine.
S ovakvim stvarima ne treba zaboraviti na drugo, treće i stoto mišljenje ako treba.
Znam, nisi mislila na to drugo, riječ se slučajno pogodila.
Sama si rekla da nećeš razmišljati što može biti, prema tome nemoj ti meni ni što je prolazno, a što ne.
Apsolutno se još ne znaju sve implikacije, ni što slijedi.
Dotaknuo me nježni preokret lelujajućeg zraka.
Bolje se nerviraj oko toga što će uskoro zima, i to vjerojatno blaga i bez snijega. Ružne li scenografije, sivi dani sa izmaglicom. Već zamišljam kako umirem od depresije i dosade.
Što je još gore, nakon toga dolazi ljeto. E tek ljeto umije da nervira svojim posve suprotnim efektima.
Što je najgore, znaš da će poslije njega zima… A dok je zima znaš da će ljeto i žega.
Da ne pričamo o cijeni nafte na svjetskoj burzi. To pak nije ništa prema onim migrantima što iz Hondurasa hoće u USA, preko Meksika. Što ćemo s time pobogu? A sve to dok cijena nafte divlja, a ponuda jabuka u lokalnim marketima nije na zavidnom nivou.
Eho je prelazio u moje mišiće lagano ih opuštajući.
Nisu dovoljno dobre teme za razmišljanje? Oh, sad će onaj black friday, eto prilike da čovjek potroši novce. Taman još tjedan da se smisli na što ih baciti. Što uludije, to bolje. A tog sam se sjetio kako će uskoro i Nova godina, Božić i ne znam ni ja što sve ide prije i poslije. Vrijedi već sad smišljati poklone, jer meni tako i treba, bar dva do tri mjeseca da dobijem kakvu polu-korisnu ideju. Do skoro nisam znao ni što sebi samome kupiti kad mi je dosadno, kamoli drugima koji ionako imaju sve što im je potrebno.
Ovakvo njegovo izlaganje problema u svrhu da se zanemari moj, urodio je plodom.
Čak ozbiljno govoreći, ja ne vidim ništa opuštajuće u nadolazećem periodu. Možda i padne neki snijeg, pa idemo na grudanje? Bar do proljeća, tad idem isprobati brzo skijanje na vodi, tamo u Njemačkoj. Bojim se da me nakon toga nećeš više sretati, pa je bolje dotle zaključiti planove.
Šapnem u prazninu: Hvala ti, ugnjavila sam te.
Naravno da me ne gnjaviš, ali to je sve pomalo šokantno čuti. Opet, ima toliko mogućnosti, nemoj misliti na neke najgore. Razumijem da se plašiš, imao sam i ja neke manje strahove u posljednje vrijeme. Sve se smiruje, i za sve postoji bezazleno objašnjenje. Doduše, udario sam glavom na tu stranu, pa su postojale razne ideje. Eto, kako bilo da bilo, sve je OK. Isto tako biće i s tobom.
Uz razgovor ovakvi momenti prođu lakše. Znam i da je teško pronaći adekvatno uho za to, ali u takvom svijetu živimo. Ali dok smo sami previše razmišljamo, a strah samo raste. Sve u svemu, to može biti nešto prolazno.
Može biti, može biti, uzdahnem u eho.
Sad me snovi dodiruju pa izgleda da mi se gubiš, pronađi načina da se opustiš. Tko zna gdje će nas putevi odvesti, čujemo se uskoro.

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak‎: Zapis pred san

Kroz rupu u vremenu
Propadam stisnutih zjenica
Kiša ih vlaži nemirnim kapima
I psi zavijaju neprestano
U dubini mračnoj
Udaljenost od Tebe je sve veća
I zastrašujuća
Što sam bliže vrtlogu sve manje razumijem
Zašto sam ovdje
A ipak, ne znam, ne želim se baviti mišlju o dosta
Ne daj mi da zaspim
Ili barem ostani sa mnom
Sve moje sumnje će proći
(Nadam se)
Kada ponovo otvorim oči
I oprosti mi
Ovu moju malodušnost
Idem, ljubim te…

Foto: www.pexels.com

‎Grozdana Poljak: Čekajući zoru

Izvještavaj me o događajima iz inozemstva
Pošalji kakvu prigodnu fotku
Možda ću naći vremena i prilike
Rekao je
Ako se ne prokockam u Monaku
Ili uložim sve u neki sumnjivi fond
U Liechtensteinu
Ili me, naravno, ne pokradu
Okretni toskanski ulični lopovi
Sa prstima kakvog pijaniste
Točno to je rekao
I nasmiješio se
Lopov!
Zna on da ja grizem na besmislice
Poznaje mi dušu
Sjena moja
Na livadi crvenog maka
Obrubljena jutrom
Onako omamljenu
Krila Boeinga
Rasprostrt će je
Nad nekom tamo zapadnijom zemljom

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: I Sunce ponekad prođe ispod moga balkona

Oči su tvoje
Jezera bez dna
U njima pluta moja sjena
I zaranja, zaranja
Osmijeh
Otvoreni dlan
Kao kaplja vode u njemu snivam
Da život može biti drugačiji
U spektru tvojih boja
Se ljeskam dok tako počivam
Držiš me cijelu
Tvoj hod
Planina tiha
Utočište osamljenih ptica
A ja sam u njoj
Velika, velika
Stvorena od daha duša
Koje počinuše pred tvoj izlazak
Časkom si razlio moje tijelo
I smočio moje čelo
Jer ja sam
Malena, nevažna
A u tebi se osjećam
Kao uzavrela plima
I udaram, udaram
Tvoje ruke, moje ruke
Jedna su vena
Spokojem dišu
Ti planina
A ja samo pjena

Foto: www.pexels.com