Arhiva oznaka: Grozdana Poljak

Grozdana Poljak‎: Zapis pred san

Kroz rupu u vremenu
Propadam stisnutih zjenica
Kiša ih vlaži nemirnim kapima
I psi zavijaju neprestano
U dubini mračnoj
Udaljenost od Tebe je sve veća
I zastrašujuća
Što sam bliže vrtlogu sve manje razumijem
Zašto sam ovdje
A ipak, ne znam, ne želim se baviti mišlju o dosta
Ne daj mi da zaspim
Ili barem ostani sa mnom
Sve moje sumnje će proći
(Nadam se)
Kada ponovo otvorim oči
I oprosti mi
Ovu moju malodušnost
Idem, ljubim te…

Foto: www.pexels.com

‎Grozdana Poljak: Čekajući zoru

Izvještavaj me o događajima iz inozemstva
Pošalji kakvu prigodnu fotku
Možda ću naći vremena i prilike
Rekao je
Ako se ne prokockam u Monaku
Ili uložim sve u neki sumnjivi fond
U Liechtensteinu
Ili me, naravno, ne pokradu
Okretni toskanski ulični lopovi
Sa prstima kakvog pijaniste
Točno to je rekao
I nasmiješio se
Lopov!
Zna on da ja grizem na besmislice
Poznaje mi dušu
Sjena moja
Na livadi crvenog maka
Obrubljena jutrom
Onako omamljenu
Krila Boeinga
Rasprostrt će je
Nad nekom tamo zapadnijom zemljom

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: I Sunce ponekad prođe ispod moga balkona

Oči su tvoje
Jezera bez dna
U njima pluta moja sjena
I zaranja, zaranja
Osmijeh
Otvoreni dlan
Kao kaplja vode u njemu snivam
Da život može biti drugačiji
U spektru tvojih boja
Se ljeskam dok tako počivam
Držiš me cijelu
Tvoj hod
Planina tiha
Utočište osamljenih ptica
A ja sam u njoj
Velika, velika
Stvorena od daha duša
Koje počinuše pred tvoj izlazak
Časkom si razlio moje tijelo
I smočio moje čelo
Jer ja sam
Malena, nevažna
A u tebi se osjećam
Kao uzavrela plima
I udaram, udaram
Tvoje ruke, moje ruke
Jedna su vena
Spokojem dišu
Ti planina
A ja samo pjena

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: Dobro je dok te imam

Opor okus
Gorčina na vrhu noža
Nekoliko neizrečenih sumlji
Htjedoh ti reći
Dok su zvijezde gasile tamu u podnožju planine
A mehanizam sata
Zapinjao po jednom zupčaniku
Iznova, i opet
Gušim se
A onda se sjetih
Koliko ruku i tijela
Grle vlati trave tuđe zemlje
Spuštajući jadikovke
Na mravlja leđa
U toj istoj noći
I zagrlih
Tebe koji spavaš
Djecu u daljini
Vrijeme i prostor u sebi
Križajući ruke na tvojim prsima
Mehanizam sata se umorio
Vrijeme je izdahnulo

Foto: www.pexels.com

Grozdana Poljak: Odlučila sam doći

Mrak se već spustio na usnulo polje. Obavijene plaštom slaka što se rasprostirao posvuda, miješajući se sa sitnijim korovom, odrezane stapke kukuruza su se zabijale u njegovo meso.
Zrak je treperio povjetarcem i njihao tanke grančice što su se uzdizale na rubovima jaruge. U njenoj udubini ljeskao se Mjesec na zrncima pijeska, zagazivši u njegovu bjelinu zacvilio je kao tek rođeno mače, njegovim jaukom plovile su sablasti.
Stisnuh se u tanku liniju i ubrzah korak, još samo malo da izbijem na čistinu!
Po tek otpalom lišću između korijenja stabala micanjem repa gušter se pokušavao smjestiti, gore u krošnjama noćne ptice su vrebale svoj plijen. Zadržavanjem daha pokušala sam suzbiti napadaje panike koja se uvlačila i u sitne pore na rukama dižući svijetle dlačice. Učinilo mi se da sam čula zavijanje vuka, ili je to možda bio lavež privezanog psa, negodovanje jer ne može dohvatiti poljskog miša koji ga optrčava ganjajući zaostalo sjemenje po rupicama. Sjene niskog raslinja širile su prste gmižući i dodirivale mi koljena, stresla sam ih rastežući korake. Šipražje je uzdisalo stisnutim dušama svih onih koji ostaviše nekakav neobavljen posao sa ove strane zida. Tražile su načina da mi se uhvate, prilijepe za srce, izdižući ga iz nutrine. Zatomila sam vrisak naguravajući ga natrag od kuda je i potekao. “Ne boj se umornih duša, one su samo sjene. Samo sjene, samo sjene…”. Približavalo se treperenje mutnih svjetala, polja su zaostajala u tami prekrivena tijelima mojih strahova i glasovima iz nutrine Zemlje. Stabla obgrliše jarugu skrivajući je od optužujućih Mjesečevih pogleda. Otpočinula sam šireći ruke. Udah je bio kao sok od kruške, sladunjav, gust i mrvičast. Nisam se okrenula, znam da me vreba priljepljen za moja leđa. Ignoriram i mlaz škrte svjetlosti što mi se slijeva po laktovima. Dovoljna su mi ona mutna svjetla koja izbijaju između redova kuća i suše mi vlažne niti kose vraćajući im sjaj. “Bijela si dušo moja, kao tek oprani lancuni razvučeni između dvije štipaljke”. Ostadoh sjediti bez riječi. Žamor glasova mi bijaše najljepša pjesma.

Foto: www.pexels.com