Arhiva oznaka: Gordana Brkić Žagar

Gordana Brkić Žagar: Sloboda je…

… često ono što ne očekujemo od nje. Štoviše, mi često ne želimo nikakvu slobodu, jer nas to onda tlači i gnjavi, i tjera na nešto. Sloboda je sve što je izvan našeg amnionskog stanja… zato je sloboda tako zajebana…

Sloboda je psovka.

Ispočetka sam vapila za njom i klela se u nju i vjerovala istinski da bih bila spremna zginuti za nešto čemu čak nisam znala ni definiciju. Nisam, istina je, zapravo znala što je to, ali zvučalo je tako slatko, zvučalo je „Protiv!“, zvučalo je „Ja!“ , zvučalo je „Mogu!“, zvučalo je „Mladost“… Misao o slobodi izvačila je usne u prkosni osmjeh, tjerala na obećanja samom sebi poslana u budućnost  – tamo je čekala ta sloboda.

Ne znam više jesmo li se mimoišle negdje putem gluvareći prema toj budućosadašnjosti. Tu, na ovom mjestu u prostorvremenu gdje sam joj obećala da ću je naći. Mislim da smo se ipak srele. Tu je, pored mene, ali drugačija od onog što sam zamišljala. Sada zvuči „Odgovornost“, zvuči „Procjena“, zvuči „Preživi!!!“, zvuči „Opsuj ako treba!!!“, zvuči „U vražju mater!“ … Iz ove ‘oči u oči’ pozicije izgleda manje glamurozna, manje graciozna. Izgleda više muškobanjasto, zamazanih ruku, namrštena lica…Izgleda baš onako kako treba, jer sa više od ovog običan se čovjek ne zna nositi. Nismo mi njoj dorasli.

Sloboda je nedostižna

Jer joj nismo dorasli. Mi ne znamo s njom i pokazujemo to na svakom koraku i da!, ne znamo se nositi sa slobodom jer sloboda je! odgovornost. Prema sebi i prema drugima. Koliki je postotak čovječanstva spreman odgovarati za svoje postupke? Mali. Pretpostavljam da je mali. Tražimo pomoć s neba, zazivamo bogove – Spašavajte! Pomagajte! Zgriješili smo! Pogriješili smo!

To slobodni ljudi ne rade. To ne rade ljudi koji prepoznaju slobodu. Oni znaju da je teška. Da je i velika i ljepa i „…strašna kao vojska kad korača pod stjegovima…“ .

Sloboda je teška

Ne činiti drugima ono što ne bi želio da drugi čine tebi ili Tvoja sloboda seže do onog mjesa na kom počinje tuđa sloboda. Mah! Jednostavno i nemoguće. Ljudska vrsta to uglavnom još ne zna. Dio zna, ali to je premali dio. Ja nisam sigurna kojem dijelu pripadam. Lakše je funkcionirati u okvirima, u zadanim granicama. Lakše je lupnuti glavom u prepreku, zaonsku, fizičku, moralnu ili bilo kakvu drugu, nego misliti svojom glavom kako do udarca ne bi ni došlo. Sloboda je teška. Okviri su lakši. Ladice urednije, makar su ograničavajuće. Sloboda je teška.

Sloboda je crna

Jer je topla. Jer je utješna i nalazi se iza trepavica kad zatvorim oči u bolu, u strahu. Tamo se nalazi, u popunoj crnini koja odjednom počinje bljeskati svim onim bojama kojih se mozak prisjeća ili mu se čini da ih se prisjeća. Crna je jer je mekana kao baršun koji mora biti crn. Crn kao noć. Sloboda je crnoneprozirna jer je tako lakše zariti lice u nju i učinit ono što za oslobođenje ponekad tako silno treba  – isplakati se na samo.

Sloboda je izbor koji ne želiš

Ljubav brkamo sa slobodom i  puštamo joj da nas veže, postajemo dobrovoljno kompromisni, ljubav nas nosi na onaj poseban način u kojem se sve čini slobodnim…Tek kad nestane ljubav, kada se sva težina tih veza i spona objesi na imučena tijela, iskrzane duše i na rutinu seksualnosti, tek tada počinjemo primjećivati svijet izvan ljubavi, stvarni svijet, gadan, ali istinit svijet. Želimo li k tom svijetu moramo biti spremni na užasno bolno, na teško, na mučno  kidanje veza, spona i navika…

“ You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes.” Sloboda je izbor koji ne želiš.

Sloboda je precijenjena

Zbog toga što je precijenjena. Jer ona jednostavno nosi previše muke i vadi nas iz tople maternice rutine u kojoj možemo i smijemo igrati igre s našim sitnim grijesima bez straha od ožiljaka, umjesto da se rogovima nabijamo u zidove koje nećemo srušiti.

Soboda je naša polovica koju tražimo

“….poznavala  je tu osobu koja je stajala preko puta nje. Bila je to njezina zaboravljena polovica. Pustolovna, nekonformistička, slobodna i spremna da radi što želi, kada želi i s kime želi. Nezina izgubljena  polovica koja joj je silno nedostajala.”  napisala sam jednom i stojim iza toga.

Sloboda je predivna

ako odlučim sve baciti pod noge i ganjati svoje snove na kraj svijeta, slobodna da činim, slobodna da molim za oprost i milost one koji će u tu moju slobodu bit uvučeni mimo svoje želje … Sloboda je samotna, ako je prava sloboda.

Nemam pojma što je sloboda. Imam neku iluziju o onome što bi trebala biti i par jasnih definicija koje funkcioniraju, ali ih se nitko ne drži. Tu je i bezbroj tlapnji o njoj sa kojima se, sigurna sam, Sloboda ne bi složila. Nemam pojma što je sloboda i u kojem se to kvadrantu neba skriva od mog pogleda. Ćutim joj ponekad laki dodir, dok se utapam u svojim igrama mislima i živim bez osjećaja da sam bilo čime vezna za ‘sada’ i ‘ovdje’. Osjećam je i u času kad s osmjehom opletem sočno ‘Odjebi’ svemu što mi prži kožu nekakvom svojom slobodom. Sloboda je uputiti pojubac u onom smjeru u kojem taj poljubac ne bi smio ići … Sloboda je hrabrost iskoračiti u stranu utabanog puta, čak i ako znam da me tamo čeka tek jedan jasan, čist i brutalan slobodni pad.

Foto: www.morguefile.com

 

 

 

Gordana Brkić Žagar: Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana

Gordani je puna kapa prosinca i blagdana. Pardon, njenoj je glavnoj junakinji puna kapa… I mnogima je od nas. Da, da, sva ona kreveljenje i gdje god dođete, zvončići, oni glupi jeleni, još gluplji zeke i djedovi mrazovi, prije je to psihoza blagdana nego neki blagdani. I to traje najmanje cijeli mjesec, ako ne i malo dulje… od 6. do 6. Malo je tu onoga što pokazuju reklame, obiteljska ljubav i slično, blagovanje o velikom, ako ne i najvećem blagdanu, točnije rečeno prežderavanje koje ima malo veze s ustezanjem i skromnošću, a više veze s bakanalijama. Da, mnogi od nas se užasavaju blagdana: imamo više ili manje skrivene razloge, ali mnogi ih ne volimo. Štoviše, jedva čekamo da to prođe.

Dok Gordaninoj junakinji ne dođe roker, valjda na motoru s dugom pomalo srebrnom kosom i onako ležernim govorom upravo u skladu s onim što ženama u najboljim godinama i predstavlja arhetip muškarca – dobri bandit. Koji mijenja sve. Dobro, barem nešto, ako ne sve…

Malo mi je puna kapa prosinca i blagdana. Ima tome već duže vrijeme da se loše osjećam ulazeći u taj kraj godine koji je u nekoliko navrata bio beskrajno brutalan prem meni, a to veselje i dobrota koji bi kao trebali isijavati iz svih nas – ma dajte molim vas!
U čemu je fora?!
Popraviti u trideset dana to što smo bili šupci preostalih tri stotine i trideset? Izvrsno! Licemjeri prokleti… I ta darivanja u kojima dušu ispustim dok snabdijem za sve one kojima želim i kojima ne želim, pa čišćenja i čašćenja, i kićenje i raskićivanje… Pun mi je kufer i prije nego počne! Raskrstili smo manje više s tim prenamaganjem onog časa kad je maloljetni ukućanin pitao – Jel’ ja i ove godine moram pisati pismo ili vam mogu samo reć što mi treba od svetog Nikole? – „To kume!“ uzviknula sam u sebi sretna jer ćemo napokon smjeti preskočiti onu šaradu sa postavljanjem obuće po prozorima.
Ide mi na klinac i to općenarodno veselje, reklame sa sobovima, božićne pjesme, Mariah Carey osobito, vile i vilenjaci, duhovi Božića i sva ta izmišljena žgadija, a posebno imam pik na Nikolu i Mraza (meni je Mraz bio i ostao unatoč svemu). Imam sto razloga za to što ne volim prosinac i mogu vam ih navesti devedeset i sedam, ali o tri ne želim pričati jer njima tu nije mjesto. Njima zapravo, nigdje nije mjesto jer ih živ čovjek ne bi smio nikad doživjeti. Ali doživimo ih. Unatoč tome što je prosinac, i lampice i veselje koje bi trebalo biti pamćeno samo po dobrome. E pa nije. Jer jebeni život nije prosinac, nije samo veselje i dobrota nego i sve ono suprotno tome. Život je uglavnom Krampus.
No, kako god. Ovog je puta noć s petog na šesti prosinca proticala kao i bilo koja druga noć. Do kasno sam čačkala po internetu, konkretno, po društvenim mrežama s obzirom da mi je društveni život živ samo na društvenim mrežama. Nosala sam sa sobom po kući čašu viskija koji sam pijuckala između traženja neke zanimacije za dušu. Nije mi se čitalo. Još sam se dvoumila dal’ da pogledam „Oči širom zatvorene“ jer sam se nameračila ponovo pogledati, ali nije mi se ni to dalo. Na televiziji je išla neka verzija Božićne priče onog napornog Dickensa… Ma da ne bi! Bilo je kasno, bila sam umorna, i bila je to prilika da legnem i naspavam se k’o čovjek nakon ne znam koliko dana jer je sutradan dan vikenda, pa se neću morati dizati k’o vampir prije sunca. Onog časa kad mi je glava dotaknula hladnu tkaninu jastučnice zaspala sam, onako kako treba, bez jebade sa snovima.
Probudilo me lupkanje u kuhinji. Dok mi je mozak procesuirao zvukove koji su me izvadili iz sna govoreći mi da su to zvukovi otvaranja ormarića i zveckanja čaša, učinila sam ono što uvijek učinim kad se probudim usred noći – pogledala sam na mobitel koji mi navjeke leži pored kreveta da mi draga sprava kaže koliko je sati. Bilo je 3:30 točno. Bacila sam noge iz kreveta nadrkana jer mi ona sotona od mačka opet radi sranja po kući. Još ne sasvim budna, ušla sam, onako samo u gaćicama i potkošulji, u boravak proklinjući žutu beštiju koja mi je ponovo razbucala spavanje u jednom komadu. Ukopala sam se na mjestu kad sam vidjela da mi u kuhinji stoji muškarac koji drži dvije čaše u rukama, dok mu se zlikovac od mačka vrtio mazno oko nogu predući glasno očito oduševljen tipom.
Jasno sam vidjela muškarca koji se smješkao mačku jer je cijela prostorija bila osvjetljena najblistavijom mjesečinom koju sam ikad vidjela i čudila sam se sama sebi kako taj mjesec nisam još ranije zamjetila. Da vas ne lažem – usrala sam se živa. Muškarac, metar osamdeset do metar devedeset, traperice, čizme, jakna vojnička – američka ‘vijetnamka’ koju sam prepoznala jer imam i ja takvu, poluduga kosa, tamnija, valovita, brada Johny Depp style. No, ponavljam – usrala sam se živa! Majketi što je ovo?! Tutnjale su mi misi kroz glavu, pitanje je proganjalo pitanje – tko je? kako je ušao? Ako me mislio ubiti, zašto me već nije? Ako će me tek ubiti, hoće li me mučiti? Koji će mu kurac čaše? Zašto tako mirno stoji mojoj kuhinji? I koji mu se klinac onaj šugavac koji se nikome ne da podragati mazi kako da ga on hrani, a ne ja!? Skamenjena sam stajala dok je sve u meni vrištalo u panici, a onda me tip spazio na vratima sobe. Klimnuo mi je glavom i mirno, u hodu prema foteljama u boravku, mahnuo rukom da mu se pridružim.
– Ako tražite novac po kući, pomoći ću vam, pa možda zajedno nešto i nađemo – blesnuo je iz mene vic kao i obično kad me pere nervoza. Pogledao me ispod oka odlažući čaše na stolić i nasmijao se tiho pokazujući mi glavom na fotelju preko puta one koju je očito izabrao za sebe. Skinuo je vojničku ‘đaku’ i ostao samo u majici kratkih rukava, crnoj, na kojoj je pisalo „make love not war“. Sjeo je, naslonio se udobno i prebacio nogu onako muški zadržavajući čizmu na koljenu.
– Pa dobra ti večer – progovorio je prvi puta, a glas mu je imao onu dubinu i onu baršunastu mekoću od koje se meni uvijek naježi koža.
– Dobra večer – odgovorila sam pristojno, iako me tukao tornado panike. Jednu je čašu stavio pred mene, iz jakne izvadio cigarete, a ja sam kao pristojna domaćica dohvatila pepeljaru i stavila je na sredinu stola. Jebat ga! Moraš bit ljubazna jer ne znaš s kim imaš posla. No, tko god da je bio i kakve god da su mu namjere bile, taj je frajer bio stvarno, ali stvarno jako zgodan. Kosa i brada samo su naglašavali lijepo, pravilno lice. Ispod identičnih lukova gustih obrva svjetlucale su tamne oči u kojima se nije dalo vidjeti nikakvo ludilo. Traperice su otkrivale mišićave noge, a T-shirt istesanu trupinu. Znam, znam!!! Nije to situacija u kojoj gledaš kako izgleda, ali nisam mogla ne primijetiti! Ma dajte, zaboga! Pa žensko sam… Ponudio me cigaretom, zapalili smo oboje.
– Bit će ovo duga noć – rekao je stavljajući srebrni zippo pored kutije. Jebote!!! Što je ovo?! Rambo u mom boravku?! Morala sam tome stati na kraj pa kud puklo.
– Oprostite, tko ste vi?
– Nikola. Sveti Nikola.
No krasno! Nije samo provalnik nego je i psihotčan. Ipak, čak ni tako usrana nisam uspjela sakriti podrugljiv osmjeh koji mom gostu nije promaknuo. Upitno je uzdignuo obrve.
– Ma daj?! Nikad ne bih rekao za tebe da robuješ stereotipima. Što bi ti bilo po volji? Starac s bijelom bradom?
– Pa… da – odgovorila sam iskreno. Opet se prigušeno nasmijao. Položio je onda dlan na stol i polako ga podignuo, a ispod njegove ruke stvorila se niotkud boca Jacka Danielsa. O majketi! Natočio je meni pa sebi.
– Ste-re-o-ti-pi – raščlanio je slog po slog gledajući me u oči naslonjen sada laktovima na koljena i malo mi se unoseći u facu. – I ti stvarno misliš da bi ja sa svim tim moćima kojima raspolažem izabrao biti smiješno obučeni starac? Koka, ja u jednoj noći moram napraviti posao o kojem ti ne možeš ni sanjati! Za to treba snage – stisnuo je ruku pokazujući nabildane mišiće. – A tu sam jer me živo zanima zbog čega mi ti uporno i uporno otežavaš taj posao i podmećeš nogu i sereš li ga sereš protiv dobrog duha prosinca! I nemoj mi samo govoriti kako imaš sto stvari koje možeš navesti kao razog, ali o tri ne želiš jer… – zašutio je. Pogledao kroz prozor, pa opet u mene. – Znam za te tri stvari. Bio sam pored tebe kad su se događale. I što sad?! Masirat ćeš sve oko sebe cijelog života jer je tebe zakačilo malo nevolje?
Pokušala sam reći kako znam da nam se u životu zna dogoditi i nešto loše i da nije to glavni problem nego da me smetaju ti licemjeri koji eto, baš u prosincu žele pokazati da su dobri…, ali me ušutkao prije nego sam zaustila.
– Ni riječi! Nemaš pravo! Gadna ste sorta vi ljudi. Baš jeste. Ne pitaj kako znam za druge sorte, ali vi ste baš zlo i naopako! Kao mala djeca ste. Zapravo bi željeli biti dobri, ali nekako to uvijek i vrlo uspješno uspijete suspregnuti u sebi. I onda dođe taj prosinac. Ubijem se od truda cijelu godinu da vas natjeram da pustite tu dobrotu iz sebe i tada mi se pojave ovakvi kao ti i uporno miniraju stvar! Pa što ako je samo prosinac!? Bolje i to nego ništa! – malo je izgubio kontrolu nad sobom. Istresao je sadržaj svoje čaše u sebe i zapalio ponovo. I ja sam nagnula svoju, pa nakrivila usta – nije bilo leda. Skužio je grimasu i prošao dlanom preko moje čaše u kojoj su zazveckale ledene kockice. Bolji je nego Copperfield, pomislila sam u sebi.
– Nisam Copperfield – odgovorio je mojim mislima. – Ja sam sveti Nikola. I ove sam godine ja tvoj poklon – nasmijao se od srca dvosmislenosti izjave.
Pogledao me znakovito.
– Od takvih kao ti očekujem pomoć. Treba vam malo smijeha i veselja i toplog srca. Morate se potruditi. Ti se moraš potruditi. Ili ako ti je tako lakše, daj se samo pusti! Ne moraš analizirati baš svaki klinac! – dlanovima je pokrio lijepo lice – Ne mogu sam. A Mraz isto po malo diže ruke od svega jer mu je pun kufer ovakvih kao ti… – zastao je na čas i dodao – ma serem, Mraz ne postoji. – pa se opet nasmijao ispod glasa. Uto je nešto zazveckalo po prozoru.
– Vrijeme je. – rekao je oblačeći jaknu. – To je ona budaletina od Krampusa. Već mu godinama govorim da mora promijeniti taktiku, prestati se blesaviti s tim lancima i napraviti nešto stvarno gadno tipa, što ja znam – usporiti internet, srušiti mobilnu mrežu, zablokirati facebook… ali ne želi. Kaže da bi to ipak bilo malo prestrašna kazna. – Odmahnuo je glavom nemoćan očito utjecati na smekšano srce jednog demona. Mahnuo mi je na pozdrav i u tom je času nestala svjetlost za koju sam vjerovala da je od mjesečine, a boravak je utonuo u potpuni mrak.
Jutros sam se probudila na fotelji, sva ukočena naravno. Što god da se to po noći događalo, ostalo mi je, eto u živom sjećanju pa zapisujem prije nego zaboravim. Razumno je i prihvatljivo objašnjenje da sam ipak ostala s onim viskijem negdje pred televizjom gledajući Božićnu priču koju i onako znam napamet, pa me sve to smutilo i načinilo jednu prigodnu spačku mom neispavanom mozgu. Pijem treću šalicu kave i stvarno mislim da mi je um priredio zamku, jer tek sad vidim drljajući ovu ispovijed i šarajući po internetu da je tip u mojoj kući bio jako sličan jednom rokeru kojeg obožavam…
I jedino što me buni i što me još uvijek malo kopka je da su na stolu u boravku dvije čaše, a trebala bi biti samo jedna. I da… evo cijelo jutro imam onaj čudan osjećaj da mi je nešto jako važno promaklo, ali nisam sigurna što.

Foto: http://weknowyourdreams.com/image.php?pic=/images/johnny-depp/johnny-depp-02.jpg

Gordana Brkić-Žagar: Najdraža

Da vam je netko rekao da ćete u jednoj priči dobiti igračku i čokoladu, zacijelo biste se nasmijali u brk tom mudracu… No Gordanina priča upravo to i jest: igračka i čokolada u jednom, bolje rečeno, odlična priča i majoneza u jednom… I ne, nije samo o majonezi, ima tu i o muškarcima tj. muževima i ženama, ima tu i one sladostrasti gledanja 24 kitchen i jedenja… ima tu svega, a Gordana se neprekidno potvrđuje kao vrsna pripovjedačica koju, eto, nekom nepažnjom do sada nismo bili otkrili…

Da mi je netko rekao da će ta zajebancija toliko oslobađajuće djelovati na mene, rekla bih mu da je lud, ali desilo se – ljudi, oslobodio me recept!
Treba malo konteksta za ovo…
Ja volim kuhati. Vjerojatno zbog toga što to činim rijetko i uvijek je od gušta. Volim i jesti fine stvari i ne zamjerite, ali nije mi mrsko roknut paru za tartufe, ili zažmiriti na cijenu škampa, ili mrsiti neki fini carpaccio od tune recimo, ili mastiti brk s nekim dobro odležanim, slabo pečenim biftekom.
Naravno da sam i konzument raznih emisija i programa vezanih uz kuhanje i kuharenje. Lješkarenje u fotelji i zurenje u 24 kitchen je čisti zen!
No, unatoč toj ljubavi između mene i hrane, jedna veza je fatalna – veza između mene i majoneze.
Znate onu reklamu sa zaplakanim, očajnim ljudima koji shvate da nema majoneze u frižideru? To nije izmišljeno – to sam ja. Ne može se bez majoneze! Majke mi, u jednom sam intervjuiću bila upitana i ono pitanje „Bez čega ne možete?“ – ja navela obitelj, prijatelje, bla, truć i – majonezu. Jest da su me malo bijelo gledali, ali… što ću lagati. Jednom sam morala obrazlagati i kako to mislim da bih od svih čudesa koja bi mi dobro došla na pustom otoku ja uzela – majonezu. Pa sam obrazlagla. Jest da se nikome nije dopalo obrazloženje, ali tko vas smatra! Ja bi nosila majonezu i gotovo! Nisam je još kušala s kokosovim orasima (pretpostavka je bila da je otok u nekom tropskom kraju, ove snježne vukojebine naprosto nisu za preživjeti ni sa čim), ali ja vjerujem da bi oplemenila okus tog voća. Kao i ananasa. I nekih trava koje bi se eventuan tamo našle.
Znate li vi da sam u obožavanom Pulp Fictionu mrrrrrrrzilaa! Travoltu iz dna duše jer posprdno priča o majonezi? S druge strane, bilo mi je slatko što Richard Gere u Oficiru i džentlmenu dobije nadimak po majonezi. Ništa se ne čudite – moje ludilo po tom pitanju je poprilično.
Ničeg u frižideru ne mora biti, samo majoneze nek mi je. (Ovo zvuči k’o stih iz neke Magazinove pjesme, zar ne? 🙂 )
Ne imati majonezu u frižideru nije opcija! Zato budno pazim da se takve stvari ne dogode i mogu na prste obje ruke navesti koliko sam puta imala onu tužnu, izgubljenu facu iz gore spomenute reklame.
Naravno, osim imati majonezu, važno je i koju majonezu imati. Dakle! U jednoj sam fazi bila navučena samo na jednog proizvođača i to na njihovu majonezu u tubi. Naime, majoneza iz tube bila je sasma različitog okusa od one u staklenci ili vrećici koju nisam mogla smislit.
Dogodilo mi se jednom da sam sa starcima bila kod nekih njihovih frendova na ručku, jele su se neke školjke, ja to baš nisam gotivila, ali bilo je za mene pomfrija i – majoneze! Nu, veselja! Dobra je volja nestala kad je domaćica pred mene stavila majonezu drugog proizvođača…Tu sam raskrstila sa jednoumljem i rekla – mala, moraš se naviknuti na više toga jer si u govnima ako ovi tvoji prestanu proizvoditi majonezu. Nije to privikavanje na nove okuse bilo lagano. Uopće ne! Ali davala sam sve od sebe, širila vidike, trudila se… i uspjela! Nakon godinu dana baratala sam već s nekoliko različitih majoneza.
Došlo je i vrijeme kupovanja hrane u Italiji. E, to je bio zajeban izazov. Svaša sam probavala, doma sam imala embargo na bacanje majoneze koja mi nije dobra – dakle, bilo je ili jedi ili plači. Mama je odustala od tog pravila kad sam od jedne te ‘no name’ majoneze skoro dobila upalu žući. Bilo je to strašnih pola godine u kojima mi je bilo zabranjeno jesti jaja u bilo kojem obliku, osobito mom najdražem – majonezastom.
I tako… Morali ste dobiti informaciju o tome što taj kremasti, predivni namaz meni znači da bi ste lakše razumjeli moj bijes, moj užas i moju bol kad sam prije par mjeseci doživjela ono rijetko i beskrajno traumatično iskustvo – ostala bez majoneze. Onaj nesretnik s kojim živim tutnuo je prazan! bocun u frižider! Prazan bocun mi je podvalio, stoka jedna!, i da sam imala u kući one papire za rastavu, ubio me bog ako danas ne bi imala samo jedno prezime. Ubit sam mogla! Ubit! Ali kako sam kroz život naučila da nema vajde od sjedenja skrštenih ruku, reko – ajmo, mala, ovo traži brzu i učinkovitu akciju. Domaća majoneza će se radit.
Mislim – domaća majoneza. Jeste li vi ikad to jeli ? Nema to veze s majonezom, pravom, konfekcijskom, onom koja zaslužuje nositi to sveto ime. Dogodilo mi se u par navrata da me tako izlevate neke tuke po večerama s tim domaćim majonezama bez okusa i mirisa… Ma radila sam ja to i sama, normalno da jesam. Drljala, mrljala, kapljuckala to ulje u žumanjke, daj amo, daj tamo i na kraju bi sve završilo u kanti za smeće. (Jednom sam izlila sve u sudoper i pustila vruću vodu… znate da se jaja skuhaju na taj način? Ja znam. Sad. Nakon što sam iz sifona vadila kajganu.)
I tako. Vratimo se trenutku od pred par mjeseci u kojem bi s guštom bila zatukla ovog svog, ali sjetila sam se da mi je frendica s posla prepričavala tu neku super brzu fintu s majonezom koju je ona gledala na jednom domaćem amaterskom kulinarskom showu (a, majketi, ima’l gore od toga?) koji ja iz razloga navedenih u zagradama nisam pratila. Sila boga ne moli, a Google sve zna i daj ključnu riječ, pa još neku riječ, pa…. nemoj mi na engleskom stranice izbacivat!!! , i ne! ne treba mi wikipedia i …voila! Nađem recept. Nisam se imala što dvoumiti, ni prva ni zadnja koja će završitit na smetlištu, a osim toga – najskuplji sastojak su dva jaja. Štapni mikser? Imam. Jaja – tu su … Izvadim sve sastojke (za divno čudo, sve imam, jer obično nečeg najvažnijeg nema – tibetanske soli, mravlijh nogu i tako tih uobičajenih namirnica koje se rado nađu po tim fensi-šmensi receptima, a koje svi, naravno, uvijek imamo po kući.) Pobacam ja to sve u onu zdjelicu od tog istog štapnog miksera, rek’o – bože, smiluj se, samo da sve ne ode ‘na vodu’ jer po receptu to kao treba samo od dna do vrha provuć u dvadeset sekundi i to je to. I, ljudi moji, to je bila jedna od najljepših čarolija koje sam ikad vidjela! U dvadeset sekundi u zdjelici su se nelijepi sastojci pretvorili u mmmmmm…nešto što bi čovjek očima jeo. Čovjek koji voli majonezu, ofkors.
E, trebalo je to sad i probati. Tu se koplja lome, tu glave padaju, tu se bitke gube i dobijaju. Sumničavo sam tutnula prst u tu predivnu masu, pa ga tutnula u usta, zatvorenih očiju – malo od straha, malo zbog toga što volim ove filmske scene prenjeti u život… i onda se otvorilo nebo i zbor anđela je proturio svoje slatke plave glavice zapjevavši ‘slava bogu u visini’. Majke mi moje, ne makla se s mjesta taj je okus bio taj! okus! Bila je to majoneza, prava, pravcijata, baš k’o iz dućana!
Ja sam postala slobodna žena. Nikad više tuleža pred fižiderom bez majoneze, nema rastave braka ako konj spremi prazan bocun… majoneza je tu. Uvijek.
Oćete i recept? Ajmo na brzihen… ulje – piše sedam ja stavim maksimalno 4 dl, jedno cijelo jaje i jedan žutanjak, žlica jabučnog octa, žlica senfa, malo (baš malo) soli i limunov sok (ja curknem dosta al ne pretjerujte za početak). Sve u padelicu, štapni mikser na dno, upalite i polako povucite prema gore
(sexi, a? bome je 🙂 ) I to vam je to.
Eto, malecni događaj velikih posljedica.
Inače, kad smo već kod toga, svi imamo tih nevažnih događaja pun koš. Jedan nevažan susret koji rezultira strastvenom noći, jedna nevažna literarna zajebancija koja proslavi autora, jedan nevažni sistematski pregled koji rezultira hitnom operacijom…
Nije stvar u važnosti događaja, nego u važnosti njihovih posljedica. Nadam se samo da meni ne slijedi opet neka upala žući…

PS: recept je stvaran! Probajte!

Foto: Monica Schwartz @ http://ediblehi.com/homemade-mayonnaise/

Gordana Brkić Žagar: Ne volim putovati

Ne volim putovati.

Trebalo mi je nabiti u guzicu trideset i pet životnih da priznam sama sebi, a još pet po vrhu da na glas, u društvu, pred živim ljudima izgovorim tu herezu: ja ne volim putovati. Upitno i ne bez iznenađenja, na tu se moju izjavnu rečenicu uzdiglo nekoliko pari obrva nekolicine poznanika, sve redom divnih, obrazovanih i pristojnih ljudi koji su u neformalnom razgovoru  dijelili iskustva sa svojih puteševstvija. Dobar ih je odgoj priječio da mi kažu kako ne kuže, pa se samo uz nekoliko „ozbiljno?“  i „stvarno?“  prešlo preko nečeg što nisu razumjeli.

Ne razumijem ni ja, da sa razumijemo. Od kada mi je to, kako mi je počelo i koji su demoni hranili tu moju averziju prema putovanju  –  to je tema za drugu priču. Znam samo da se i dan-danas više volim vraćati nego odlaziti.

A s druge strane, oduševljavam se daljinama. Paradoks? Ne, naprotiv. Ima načina, naravno, samo tada vam vam gole činjenice ne smiju biti najvažnija stvar na svijetu, i morate vjerovati čak i ako niste sami dotaknuli svojim rukama.

No, zar je uistinu potrebno dotaknuti Michelangelovog Davida da bi ipak napasali oči nad vrhunaravom ljepotom ? Tako ni ja ne moram baš poljubiti zemlju u koju stižem da bi ju poznala, jer mnoge su oči gledale za mene, a ja upijala kroz njih…

Kroz oči Maximusa Decimusa Meridiusa gledala sam stari Rim i slušala gomilu dok se pijesak  Coloseuma natapao krvlju gladijatora. Hodala sam Jeruzalemom uz Mariju Magdalenu prateći Isusa dok je trpio svoju muku u Pasiji. Gazila sam po blatu srušenog Staljingrada u Neprijatelju pred vratima dok se dvoje snajperista nadmudrivalo u jednoj od najstrašnjih bitaka II svjetskog rata. Gledala sam bijednu stranu Velike jabuke u Na dokovima New Yorka, trčala sam bjesomučno Galipoljem ganjajući vrijeme i smrt i moleći se da Mel Gibson uspije. Gledala sam američki divlji zapad dok su njime hodali samo pravi amerikanci u Plesu s vukovima, a Afrika je za mene Moja Afrika.

Proveo me Žmirić u Snoputniku po Indiji na način na koji ju nikada ne bih upoznala da me tamo život odvede. Andrić mi je pokazivao Bosnu kakva je bila, i možda zbog toga lakše razumijem ovu o kojoj mi priča Jergović. Kušan me u Prerušenom prosjaku vodio od žene do žene, od zemlje do zemlje, učeći me da su nam ti korijeni ponekad tako duboko, preduboko zakopani unatoč našim željama za daljinama. I još je jedan frajer bio važan u mojim putovanjima – sa Cortom Malteseom proputovala sam …ma, da vam ne pričam. Naravno, sa Frodom sa prošla stotinu puta cijeli put od Vrećastog vijenca do Klete Gore, a iz Lothloriena i danas nosim list kao uspomenu.

Nisu samo za ovo vrijeme i ovaj prostor vezana moja putovanja. Upoznala sam sve planete Ratova zvijezdi, šunjala se po Zvijezdi smrti i trčala po palubama USS Enterprise. Tražila sam u  Interstellaru po svemiru bolje mjesto za život, a pronašla priču o ljubavi kao o jedinom uistinu važnom putovanju.  Jules Verne odveo me na Put u središte zemlje, pa ubacio u Nautilus koji me vodio oko svijeta 20.000 milja pod morem. Dok sam u Blade runneru otkrivala mračnu budućnost slomio me i u ovog fizičkog „neputnika“ dodatno pogurnuo onaj predivan monolog  vođe replikanata Roya Battyja : “Vidio sam stvari u koje vi ljudi ne biste povjerovali. Razarače kako gore u vatri na rubu Oriona. Promatrao sam C-zrake kako svjetlucaju u zraku pokraj Tannhauserovih vrata. Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši. Vrijeme je umiranja.”

„…Svi će ti trenuci biti izgubljeni u vremenu kao suze na kiši..“ Zakopani u nama, živi samo dok mi živimo. Možda me od putovanja odbija upravo uzaludnost  te rabote koja me koristi samo dok dišem i hodam?

Drugačija su moja putovanja i svaki iskorak iz svakodnevice spremno ću nazvati putom. Obično sam sama na njemu, obično se kojekakve zamke i opsanosti na tom putu kriju. Nema hotela sa pet zvjezdica, kupovanja karata u I. klasi, nema kreditnih kartica u džepu, promišljenog itinerera ili plaćenog osiguranja u slučaju nezgode. Ne. Ta putovanja banu nenadano, izvuku me, iščupaju me iz moje sigurne ljušture, iz moje tople rutine u kojoj je sve na mjestu, pa me odvedu bogtepita! u kom smjeru. Nekad je to prekrasno snoviđenje , ponekad mračne jame bezdane u kojima se ostaje bez zraka. I baš zbog toga, ima jedan momak kojeg beskrajno volim i kojem se potiho molim kad stvari počnu gubiti smisao. Onaj dečko koji je isto tako bio istjeran iz svoje udobnosti na put u kojem se lako mogla izgubiti glava. Moj Bilbo Baggins. I kad god me nešto potjera na put, ovakav ili onakav, sama sebi zamantram  jednu koju je mali slučajni putnik zapjevao kad je nakon svoje velike pustolovine ugledao svoj dom:

„…Putovi navijek idu još dalje,

Podno obala i zvjezdanih luči,

Al jednom će putnik reć: Kraj je!

I sad se valja okrenuti kući!

On što ognju i maču bje svjedokom

I užasu sa dna hladnih dvorana

Sad livade svoje miluje okom

I stabla, brdašca davno mu znana…“

Vraćati se, to volim, pa makar zbog toga morala putovati i na kraj svijeta.

 

Foto: http://lotr.wikia.com/wiki/Paradise,_New_Zealand

Gordana Brkić Žagar: On i ja

U našem Klubu 12 koji nikada nije Klub 12 nego uvijek manji, ali to ne znači ništa posebno, stvari se odvijaju sve brže i brže, sada već moram priznati da kaskam u praćenju rada polaznika. Pa da barem malo nadoknadim gubitak, evo još jednog priloga naše radiofonične voditeljice Gordane Brkić Žagar koju, eto, poznam skoro 20 godina, a tek u zadnjih mjesec-dva znam da povremeno piše. Pa dobro, ako je to poanta, dakle, da se izađe iz ormara, ako se to uopće može nazvati tako, onda je svaki pozitivan poticaj dobrodošao! Kao dokaz da se stvari odvijaju jako brzo i jako dobro tu je jedna jako intimna priča! M.Z.

Ne pitajte me, ne sjećam se više, jesu li crtice u prozorčiću bile plave ili ružičaste, okomite ili paralelne. Sjećam se samo kako sam prigušeno ciknula u kupaoni kada se na kućnom testu za trudnoću pojavila ona potvrdna kombinacija.
Sjećam se da sam se pogladila po trbuhu i rekla: „Hej, mali, bok!“
Sjećam se i da je bilo nešto prije sedam, jer u uputstvima stoji kako je ujutro test ipak najprecizniji. Sjećam se još i da sam njemu u krevetu, u koji sam se nekao opreznije uvukla, šapnula s osmjehom da će postati tata. Sjećam se i kako nismo mogli vjerovati da će se neke stvari tako jako promijenit…
Ja, na primjer.
Ja sam se počela mijenjati. Taj život u meni odmah me dohvatio na fizičkom planu. Baš odmah. Nije tu bilo ni časa zadrške, nekakvog perioda privikavanja na činjenicu da moj struk više nikada neće biti isti. Ne. Sve je krenulo odmah i naglo, širio me na svim tjelesnim meridijanima i mijenjao svjetlost u mojim očima zbog koje su svi koji su se u njih zagledali odmah znali da se pripremam biti mama. Sililo me odmah to nevidljivo nešto u meni da mu posvetim svu svoju pozornost.
„Tko si ti? Kako ćeš izgledati?“, bila su moja prva pitnja, moje prve misli upućene tom malenom nečem što još nisam ni osjećala kao bebu. Zanimljivo, skoro sam sigurna da se nikad nisam pitala da li je muško ili žensko. I to ne zbog toga što me nije zanimalo, nego zbog toga jer sam bila tako sigurna da je dečko. Zašto? Nemam pojma. Kad sam pogledala u onaj spmenuti test za trudnoću, kad sam ga pogladila i rekla mu „Bok!“ ja sam to napravila „njemu“, a ne „njoj“. Šaputala sam mu koješta. Pričala sam s njim ne zato jer sam mislila kako će to utjecati na njegov intelekt kako nas uče mudre modrerne knjige o trudnoći i koječemu što se roditeljstva tiče, nego zato jer sam bila sama doma, i on je bio sjajan kompanjon koji je slušao moje beskonačne monologe ničemu. Pjevali smo zajedno, plesali, trčali na wc, smijali se, veselili se proljeću koje te godine nikako nije dolazilo i prvim šparogama koje od hladnoće nisu mogle niknuti. Šetali smo i pričali, slušali buru kako lupa i pričali. Ja njemu riječi, a on meni nježni dodir, ili manje nježni dodir, ili žestoki udarac od kojeg se pitaš što to točno nosiš u svom tijelu.
Tamo njegdje na polovici devet mjeseci duge priče jedan od ginekologa u KBCu posvetio mi je puno vremena kako bi malo ublažio muke čekanja u onoj neudobnoj čekaoni.
– Želite li da vam otkrijem spol? – pitao je mrljajući na ultrazvučnom pregledu po onom mom ogromnom trbuhu. Nasmijala sam se pitanju koje je smiješno djelovalo ovako nedorečeno.
– Pa ja vam cijeli život vjerujem da sam žensko.- smijala sam se i dalje, čak i pomalo neumjesno jer „Želite li da vam otkrijem spol?“ izrečeno u ginekološkoj ambulanti zapravo nema drugo značenje. Ali, mene stvarno nije zanimala rodna opredjeljenost moje bebe.
– Pa, ‘ajde kad se već nudite – pomirljivo sam spuštala loptu – recite.
– Cura.
– Stvarno?!
– Aha, skoro sto posto.
– A ja bila sigurna da je dečko – rekla sam polako prihvaćajući mogućnost da sam ipak mama jedne djevojčice, što mi se odmah pčelo činiti nekako cool.
– Ma znate što, sad kad kažete, stvarno je lako moguće da je ipak dečko… – doktor je i dalje skrolao s onim neobičnim jojstickom po mojoj trbušini koja se sada tresla od smijeha.
– Nemoje mi zamijeriti, ali izgledi su mi, dakle, pola-pola? – konstatirala sam. Odmahnuo je glavom smijući se.
– Baš vam je svejedno, jel da? – kimula sam potvrdno. – Ma, imate pravo. Doznat ćemo sve na vrijeme – dodao dok sam ja brisala gel sa sebe.
I doznala sam to na jedan bivši, stari , zaboravljeni blagdan koji je bio posvećen mladima. Da, u svibnju, na Dan mladosti. Noć uoči tog dana, koju sam cijelu probdjela, pun mjesec polako se micao riječkim nebom.
Gledala sam u taj pun mjesec dok mu svjetlost nije rastočila prvo zora, pa onda i jutro…
Sve što je uslijedilo potom, ostavit ću uspomenama jer zapravo i nema veze s ovom pričom.
Bilo je tri i dvadeset popodne. Ili dvadeset pet… ne sjećam se. Ne sjećam se više niti tko mi je rekao da je ipak momak, jer mi ni tada nije bilo važno, jer sam eto ipak znala da je on“, a ne „ona“.
Onda sam ga prvi puta uzelau ruke, ali važno je ono što se dogodilo kad smo prvi puta ostali sami. Nas dvoje. Držala sam ga za ruku jer nisam ni znala ni mogla drugačije. A on je u mene škiljio s jednim na pola otvorenim okom jer nije ni mogao ni znao drugačije. Gledali smo se tako, nas dvoje, bez riječi, i bez plakanja. I bila sam sigurna da ga znam od nekud. Tako sam intenzivno osjećala tada da mali čovjek pored mene nije tek zbroj genetskih zadatosti koje smo mu prenjeli. Ne. Donio je sa sobom nešto što je bilo samo njegovo, i tada sam, u tom našem usamljenom satu kada smo gledali jedno drugo, tako silno osjećala da je taj mali osoba sama sa sebe, bez obzira na to tko sam ja i što sam. Da ima neki svoj put na kojem ću ja biti njegov vjerni Sancho Pansa.
Nestala je ta čarolija, ne baš sasvim ugodna, onog časa kad nas je uhvatila mašina bolničke rutine, pa kućne rutine, pa rutine nicanja prvog zuba, temperature…krenuli smo prema naprijed pogurnuti u život.
Onaj osjećaj, znate, da je on biće za sebe, zauvijek je ostao. I svako malo na neki čudan način davao bi mi do znanja kako je na njega uzaludno pokušavati ljepiti svoje ambicije, naguravati i podvaljivati mu nešto što mi mislimo da bi bilo dobro za njega… nikada tako nije išlo.
Ni danas ne ide. Gledam ponekad u njemu sebe i ljutim se na svoje mane koje prepoznajem, zaljubljujem se u one vrline za koje misli da su moje vrline, prisjećam se zbog čega je njegov tata izabran da bude njegov tata. Tražimo se oboje u njemu, ali ja tako često nalazim nešto što nikamo ne pripada, nešto samo njegovo, nešto što je donio sa sobom. Ima jedna neobična epizoda koja me uvijek kopka…
Mogao je imati tri, tri i pol godine. U marku sam ga uspavljivala na krevetu, a nikad nije volio, niti sad voli, spavati. Igrali smo se one tupaste igre „Tko koga voli više!“
Bezbroj smo puta jedno drugom dobacili : „Ja tebe!“ dok meni nije bilo dosta igranja pa sam mu kratko odrezala: – Ja tebe volim više jer sam te poznala još dok si mi bio u trbuhu i nisi znao tko sam!
Bio je to klasični šah-mat nakon kojeg nema nastavka igre. A onda se maleno dijete od tri, tri i pol godine, okrenulo na bok, stavilo mi dlan na lice i reklo: – Ne, ja tebe volim više jer sam još i prije znao da ćeš ti biti moja mama.
Naježila sam se gledajući u nasmijano lice jedne bebe . Jesam li se dok ovo pričam naježila ponovo? Jesam. Treba li tome pridavati ikakvo značenje? Ne treba. Je li to čarolija? Za mene da. Čarolija skrivena u pamćenju, podsjetnik da sam samo pratitelj, satelit u njegovoj orbiti, oslonac, vjerni suputnik. Sve to – i samo to. Njegov vjerni Sancho Pansa.

Foto: www.morguefile.com

Gordana Brkić Žagar: “Svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost”

Klub 12 predstavlja:

Milan Zagorac: Neki dan sam na svojoj književnoj radionici zadao temu “Može li književnost promijeniti svijet?”. Ok, znam da je tema jako jako široka, ali zato sam je i postavio. Pa to i tražim od polaznika: da zarone i da se oslobode. Da ta složena književno-stvarnosno-kreativna priča nađe put i da oblikuje lice nečega novoga.

I da, rezultati su već tu, nakon dva susreta, očekujem da će u sljedećih tjedana i mjeseci biti još i još.

Gordana, prva si na redu. Nadam se da se neće primijeniti ono o mačićima i vodi (jadni mačići!)


Naravno da književnost može promijeniti svijet! I mijenja ga. Barem u istoj onolikoj mjeri u kojoj svijet mijenja književnost…

Oh, znam! Ta je njihova veza jedna od onih strašnih, zadatih, neizbježnih, sudbinskih. Jedna od onih u kojima se trenuci nevjerojatne strasti izmjenjuju sa trenucima neopisive mržnje, u kojima se čas šapuće čas vrišti. Išli su ponekad ruku pod ruku prateći jedno drugo, ponekad je on zakoraknu brže, a ona ga pratila. Ponekad ju je nagovarao na da promovira neke njegove sulude ideje što se obično pokazalo fijaskom – padala su zbog toga carstva, rušili se režimi – nije tu književnost svojom slatkoriječivošću mogla učiniti puno. Ponekad je pak ona , tako tipično ženski, nabacivala neke svoje sulude ideje koje je on prihvaćao pa čak i izgurao! – jer teško joj je tako slatkoj odoljeti. Filozofije su u tim slučajevima postajala pravila života, ideje općeprihvaćeni pokreti. No, znala je luđakinja i uprskati kada bi u svojim ludostima bila nejasna, pa bi ju on pogrešno shvatio i načinio sranje samo takvo. Jednom je savršeno naopako ubrao priču o natčovjeku…oh, to je fakat bila jedna od njihovih najgorih epizoda.
No, kako god, njihova je ljubav jedna od onih ljubavi u kojima lete stvari po kući i psovke po zraku, u kojima se čas siloviro grli i zaklinje na ljubav, a sutradan se bježi i plačući prijeti da se nikad više neće vratiti. Naravno, obično plače književnost jer je ‘ona’, a ne Svijet jer je ‘on’, muškarac. A koliko god se i jedno i drugo trudilo, uplakani dečki nikome baš nisu napeti. I osim toga, za privlačnost emotivnih muškaraca kojima nije teško pustiti suzu daleko više od književnosti napravila je modna industrija…
Nešto me drugo zapravo zanima, da ne kažem muči ili brine. Može li književnost izmijeniti ove naše male , lokalne, privatne svjetove?
Primjer prvi: Večernji sati, u krcatom prigradskom busu čitam onu Sejranovićevu ‘Nigdje, niotkuda’. Još i pozajem gada! Slomio me u prvih deset stranica sa onim svojim urođenim sevdahom, pa plačem…plačem mili bože! Cijeli mi se život trese jer piše kako mu je umrla mama. Ja prepoznajem djelove koje je u druženju na kavama znao prepričavati, stvarne događaje, pa zašto ne bi vjerovala kako mu je mama umrla! A nije umrla! Govno ju je zatuklo samo u romanu, priznao je kidajući se od smijeha nakon što smo mu na promociji svi davali saućešće. Dobro, nema to veze, nego vratimo se sceni u kojoj odrasla žena plače i suza suzu stiže, sunčane očale sam na nos stavila da se ne vidi kako suzim,što bi i bilo u redu da nebo nad Rijekom već nije obasjavala mjesečina. Ja tulim , a u busu sve poznata lica iz istog sela koja nemaju pojma što se događa… Uglavnom, znam da me bar dvoje ljudi sa te vožnje i dan- danas samilosno pogleda kad se sretnemo na vratima lokalnog dućana, klimnu i utješno me dirnu po ramenu. Kunem vam se u sve živo kako misle da mi glavi nije baš sve kako treba.
I? Što mislite ? da nisam plakala nad tom knjigom u busu bi li ti ljudi imali drugačiji odnos prema meni, možda mi postali bliski, ili bih se s njima svađala ? Bi li moj svijet bio drugačiji zbog ove epizode za kooju je direktno kriva književnost? Pa, ja vjerujem da bi.
Primjer drugi: Sjedim u dupkom punoj čekaonii i čitam Tomića. Ante Tomić , da ne bi bilo zabune. I hihoćem se na glas, jeba me pas kad se ne mogu suzdržati! Opet naravno dvoje gleda u mene sa strane i pogledava se međusobno onim pogledom koji se još zove i ‘jebate! lude babe!’. Ali, jedan mlađi muškarac bio je dovoljno hrabar i znatiželjan da me pita: „Ma što vi to čitate?“ Danas smo frendovi koji često sjede na kavi, i vjerovali ili ne, rijetko pričaju o književnosti. Da li je književnost izmijenila moj svijet? Apsolutno!
Meni koja ne volim putovati književnost je otkrila svijet. I onaj koje zovemo pravi i sve one predivne, zamišljene i izmišljene koji su zbog književnosti za mene stvarniji nego ovaj po kojem hodam.
Za mene recimo nema veće erotike nego kad Adson u Imenu ruže djevojci šapće Pjesmu nad pjesmama…uh! Onda, jedna iz djetinjstva – na brzinu sklepan sendvič bio je najslađi uz Razma u skitnji, odnosno uz onaj jedan dio kad tako slatko jedu … i danas volim točati crni kruh u bijelu kavu. Bih li bila dugačiji čovjek da se nisam kidala od smijeha uz Ćopćeve Orlovi rano lete, da nisam plakla uz Dedićeve pjesme, da nisam pilvala u Folknerovom Kriku i bijesu pogođena u trenutku baš tamo gdje treba? Ne bih bila isti čovjek, i svijet oko mene zbog toga bi bio drugačiji.
Danas već imam svoje favorite koji u svojim iznucanim koricama čuče kraj kreveta, od nekih drugih bježim k’o vrag od tamjana! Neka mi, recimo, oprosti veliki Lav N. Tolstoj, ali ubi me brate s onom Anom Karenjinom! Pa ipak, kad danas pomislim kako bi jedan pošten ljubavnik riješio sve moje probleme, sjetim se i Vronskog i kako je ova naša sirota skončala…ma izmijeni ti se svijet u sekundi!
Mogla bih tako čini mi se nabrajati u beskraj i naslove i na koji su mi način skretali, usmjeravali, ubrzavali ili usporavali život. I time mijenjali mene, a onda, naravno,i svijet.
Književnost i svijet imaju jedan zajednički početak i svršetak – čovjeka. Ne znam ja tko počinje, a tko završav promjene , ona ili on, ali sve je nekako inicirano od nas, i vodi prema nama…
Ok. Stat ću. Niti imam ambiciju uvaljivati se u dublje filozofije, jer sam u principu plitka, ajde, bolje zvuči – površna osoba. Nemam namjeru, također, čačkati po nekim teorijama kaosa koje bi možda i imale alate za otkrivanje toga tko pogoni akciju, a tko reakciju u ovom procesu.
Jedino u što sam sigurna je moja ljubav prema riječi. Pišući nešto , ovako sam napisala:
„Ta ljubav prema nekim knjigama koja nam se ponekad desi, to je jedna od onih predivnih, vjerojatno u stvarnim životima nepostojećih ljubavi koje samo traju i samo rastu i rastu sve veće, sve čvršće. Sve više jedno o dugom vi i te priče znate. Zatvorenih očiju, i samo sa prvom riječi u pasusu znate točno gdje ste, a samo čitanje postaje toliko više od pukog svladavanja slova . O, da! čitanje postaje maženje ljubavnika. To puteno prevrtanje riječi čiji redosljed uglavnom znaš napamet, ali godi ti osluškivati u vlastitoj glavi njihov žubor, a taj žubor samo pravi majstori znaju načiniti takvog da ti iskri u cijelom tijelu, pršti magličastim kapljicama u lice čineći te tako predivno živim! Osjeti kako joj se koža naježila, pa duboko uzdahne nastojeći se riješiti bajki.“
Nemam pojma , ali nekako mi se sve ovo najlakše čini sabiti u jednu kratku – svijet mijenja književnost jer mi mijenjamo svijet, i književnost mijenja svijet jer mi mijenjamo književnost. I hoćeš – nećeš, ispada da smo tu nekako prilično važni, iako nas u naslovu nitko ne spominje.

Foto: