Arhiva oznaka: Gordana Brkić Žagar

Gordana Brkić Žagar: Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanj

Iva je sa šalicom vruće kave u rukama gledala prema istoku i žmirkala mačkasto dok su joj se prve strelice svjetlosti zaplitale u trepavice. Osjećala je nježnu toplinu kako ju mazi po licu.

Sunce se podizalo polako razbijajući ružičasto jutro, mijenjajući ga svojim sjajem u savršenu nijansu svjetlo plave. Onako plave kakva se kovitla na proljetnom riječkom nebu koje je tog subotnjeg jutra bilo vedro k’o boca. Penjalo se sunce polako, polako se podizalo iznad Učke.

Naravno, ne one prave Učke jer na Kvarneru sunce ne izlazi nad Učkom nego zapada za tu brdinu. Podizalo se iznad kućne, osobne Učke koja se svima dogodi s vremena na vrijeme ako se dovoljno često ne uhvatimo posla. Dakle, sunce se podizalo iznad Učke nepopeglane robe.

“Imam Učku doma” u Rijeci se među ženskom populacijom uvriježilo kao kodno ime za one zastrašujuće gomile oprane odjeće koje kao da same rastu niotkuda. Obično su zbuksane po nekim spavaćim sobama, nabacane po stolicama koje već odavno nemaju svog cijelog i funkcionalnog para, po foteljama koje ne pamte svoje primarne funkcije. Često su te Učke od robe nakramane čak i na same daske za peglanje… e, to je baš gadan prizor.

Ivina se Učka nakotila na stolici koja je imala više godina od Ive i vjerojatno ne bi izdržala da je itko pokušao sjesti na nju. Stajala je u kutu spavaće sobe isključivo kako prašnjavi držač te robe koja je u Ivinoj kući bila vječni predmet svađa. Dvoje klinaca, tinejdžerica i polutinejdžer, koji su se k  tome još bavili sportom, naprosto su proizvodili tolike količine robe za pranje i peglanje da se Iva ponekad pitala je li peglanje posao koji će morati obavljati i na onom svijetu, u paklu, za kaznu. Uz čišćenje frižidera, hodanje po stepenicama i brisanje prašine sa zapletenih žnjora i kablova zguranih iza neke vitrine, nečastivi joj je sigurno u vječnosti sigurno pronašao i prostor za peglanje robe.

Držala je već spomenutu šalicu kave u rukama, još nepočešljana, obučena u tradicionalnu subotnju jutarnju uniformu – majcu hokejaškog kluba „Medveščak“, pamučne sive kratke hlače u kojima bi ponekad spavala i japanke koje nije skidala s nogu ni usred zime. Bio je to njezin osobni subotnji, kućni dress code. Oblekica za peglanje.

Procjenjivala je smireno koliko će vremena potrošiti na taj uzaludan posao. U pitanju su bili sati. Ne sad baš puno sati, ali tri definitivno. Tri sata života stučena ni u što.

Prošla je rukom po gadnoj gomili odmjeravajuć neprijatelja. Nadala se da je možda unutra zasloženo i nešto bijele robe, onih rastrganih kuhinjskih krpa, ručnika ili prevelike posteljine, bar nečeg što je dovoljno samo složiti i spremiti. Ali nije bilo. Učka je sadržavala same majice, hlače i trenirke, zatim neke odurne košulje i hlače s dva milijuna džepova koje je bilo nemoguće popeglati. Na Učki su bile troje takvih Bear Grylls hlača koje su inače pripadale starijem punoljetniku kojeg je oženila. Greškom. Ali, ta greška bila je predmet neke druge priče, to je bio drugi par rukava. Trebalo je sada prvo brinuti o ostalim, doslovnim rukavima, dugim i kratkim, koji su beživotno visjeli sa te zastrašujuće hrpetine robe.

Iva je uzdahnula duboko, ljuta sama na sebe što si je opet priuštila ovo sranje iz pukog nemara, njezinog vječnog kampanjskog trčanja za stvarima koje je trebalo obaviti. No, od ljutnje koristi nije bilo, pa je strusila ostatak kave i krenula u pripremu terena – daske za peglanje koju je trebalo podložiti s nečim da se ne klima tako jako. Preklopila je naslovnicu Novog lista sto puta da bi dobila dovoljno debeli podložak koji je popunio prostor između poda i noge već spomenute daske.

Peglu je uključila, napunila je vodom i nakon par minuta zabava je mogla početi.

Redosljed peglanja nije bio uvijek isti. Ponekad bi prvo povadila ono što joj se činilo jadnostavnije pa glođala prema kompliciranim sranjima, ponekad bi išla samo redom kako je već Učka bila zaslagana, a ovog se puta odlučila prvo uhvatiti u koštac sa onim najgrđim komadima. Dohvatila je prve od tri komada onih nepegljivih hlača. Borila se s njima i dobila bitku. Polovično, ali ipak. Druge se nakon šesnaest minuta drljanja po njima nisu zapravo mogle nazvati popeglanima, pa ih je samo odložila na naslon kaauča iza sebe, kao da će se same malo izravnati. Na trećima se predala uz brdo psovki koje ovdje nije pristojno navoditi.

Odložila je peglu prisiljavajući se da ne udari s njom u dasku, onako ljuto kako već imamo potrebu udarati u nešto kad smo ljuti. Nije udarila jer je na isti način prije koju godinu skršila i besramno skupu Rowentu, a lupati novac u pegele bilo je gotovo jednako očajno kao i samo peglanje. Sjela je pokušavajući se domisliti nekoj motivaciji, nečemo što će joj zabaviti mozak da ne misli o tome kako joj se n.e.d.a!

Muzika! Klela se uvijek i svugdje kako uz glazbu cijeli život ima nekako više smisla. Kresula je radio ali nije joj se dopalo ništa. Laptop je bio ugašen kako je ovisnost od bulažnjenja po internetu ne bi odvukla od neumitnosti peglanja robe. Uzela je svoj mali spremnik za glazbu. Minijaturna spravica bila je nakrcana jazzom koji joj je bio odmak od sveprisutne medijske glazbene istosti. Gurao se u njemu opus Cheta Bakera, Kyle Eastwood zauzimao je također popriličnu količinu bajtova, pa Nina Simone, pa Duke Ellington, pa Miles Davis svašta nešto takvo, ali ne i one jako moderne i avangardne jazz stvari jer to joj je u kratkom vremenu moglo ispiliti živce. Rasplela joj se u ušima sjetna truba, pa ju je zamijenio čarobno-melankolični Marrakech… Uglavnom, nakon deset minuta uhvatila je samu sebe kako zuri neodređeno nekamo kroz prozor sa novom šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci dok se pegla grije i hladi ostavljena, zaboravljena na dasci. Nije to, definitivno, bila glazba za ovakvu vrstu posla. Ugasila je mp3 player, upalila televiziju koja je ionako stalno vrtjela MTV jer je mlađi maloljetnik bio u fazi “kad narastem bit ću DJ”, a maloljetnica je planirala odlazak na Ultru. Taman su svoje revanje dovršavale neke uparađene koke oko kojih su se motali istesani momci i već je poželjela odustati prije nego je i pokušala poslušati, kad se zavrtio maloljetnikov omiljeni Guetta. Lovers On The Sun. Zurila je u Raya Liottu i uhvatila se kako se lagano mrducka u ritmu. Jasnom, plesnom, tvrdom ritmu koji tjera na micanje. Nasmijala se od srca sama sebi kad je stvar završila i opet krenuo nekakvo jaukanje, ali kanal je ostao upaljen – nakon Guette dvije su majice bile tople i složene – popeglane. Podigla je glavu s peglanja jer se sa zvučnika razlilo još ritma koji je nekako vraćao život.  Robin Schulz i neki Judge – Showe me love. Osmjehnula se prvo, pa nasmijala na glas… ovo je bilo dobro. Nije mali klipan baš toliki klipan kad je mjuza u pitanju, a ovo je nekako nosilo. Baš nosilo. Kao nekad davno kad je obožavala plesati. Gibala se u ritmu i još su dvije majice i jedna trenirka prešle iz stranke nepopeglane robe u suprotni tabor. MTV joj nije bio dosta. Nije joj išlo baš sve što se tamo vrtjelo. Ipak je upalila laptop i našla na svemogućem internetu i Guettu i Schulza, bio je tu i Avicii pa se pojavi još i Haris pa onda Kygo… Oplela je redom, derala se pun glas na Waiting for love koji naučila zajedno s maloljetnikom. Oh! Bila je to sjajna glazbena kulisa koja je gurala i gurala i iz nekog razloga davala joj snage da prvo prepolovi glupu Učku, pa je razvali skroz, do zadnje krpice. Taman je pičio Harris i ona njegova Summer za koju bi se bila zaklela kako joj je dosadna, naporna i kako joj može ispiliti živce nakon trideset sekundi – ali ovog puta nije bilo tako. Pilana ju je nabrusila taman dovoljno da dohvati one usrane hlače koje nitko normalan nje mogao popeglati. I dohvatila ih je. Do kraja pjesme i one su ležale na vrhu popeglane gomile robe. Iza Ive bila su dva i pol sata vremena u kojima je peglala uz glazbu za koju je mislila da … ma nema veze što je mislila. Na laptopu su se nastavili vrtjeti njezini novi junaci i kad je krenula u još jednu subotnju razbibrigu – brisanje prašine. Naprosto, te nemile joj, bedaste i zamorne radnje ovaj je ritam činio podošljivima. Pomislila je da bi u svoj glazbeni spremnik trebala ubaciti malo ovog što ju je tako silno tjeralo na pokretanje, jer već je neko vrijeme živo razmišljala o tome da nakon sto godina opet počne redovito trčati…

Ono kad promjeniš mišljenje i bude ti drago.

Foto: www.pexels.com

 

Gordana Brkić Žagar: Ono kad se ljubav pretvori u…

U strastvenu mržnju može se pretvoriti samo strastvena ljubav.
Ništa mlako, ništa osrednje, ništa nježno ne može biti uzrokom nečeg tako velikog kao što je mržnja. Znate na što mislim, gledali ste The War of the Roses u kojem se Turnerova i Douglas pretvaraju od divnog para u fanatične neprijatelje.
Točno to dogodilo se nama. A počelo je…
Počelo je tako što je on zapazio mene. Ne ja njega. Nije mi bio zanimljiv ni u kom smislu. Nemojte me pogrešno shvatiti – bio je zgodan, bez daljnjega, čak i jako zgodan ali to meni nikada nije bilo presudno. Daleko je važnije bilo to što nismo voljeli iste knjige, nismo slušali istu glazbu, nismo imali isti odnos prema hrani, prema filmovima, seksu, politici, vjeri, sportu… Najjednostavnije rečeno, nije bio moj tip. Možda je moja nezainteresiranost koja je lagano graničila s odbojnošću bila onaj presudni faktor zbog kojeg mi je sve upornije disao za vratom iako sam ja jednako uporno izbjegavala njegovu blizinu. Nemam pojma, nikad ga nisam pitala.
Kako rekoh, lagano me nervirala ta njegov potreba da bude stalno negdje pored mene, da koristi svaku priliku kako bi mi se obratio, skliznuo kao slučajno ispred očiju. A onda se desio preokret. U jednom me času, ne sjećam se više kada ni kako, samo prestala daviti ta njegova beskrajna opsesija svakim komadićem moje kože, ta strahovita potreba da me dodiruje i kad treba i kad ne treba i to sve samo kako bi me prisilio da ga osjetim. Odjednom nije me više smetalo to oblijetanje oko mene, te sitne varke kojima je ostavljao tragove po meni, njegova zeznuta navika da mi nestaje iz vidokruga samo da bi me iznenadio. Sjećam se točno i večeri i časa kada mi se učinilo da možda stvari gledam iz krivog kuta. Tada mi je glavom prošlo da je ovo nešto više od obične potencijalne afere jer toliko strasti koju sam za njega počinjala osjećati naprosto nije mogla biti tek puka aferica! I moram vam reći, da se oko toga ne lažemo, imala sam razloga sumnjati u svoje procjene. Ja naime, nikada, ali baš nikada u životu nisam znala prepoznati ljubav koja mi se nudila. Pomislila sam na sve svoje pogrešne procjene, na obrasce koje sam uporno ponavljala, na vječito krive osjećaje koje sam pogrešno nazivala ljubavlju. Ljubav… koliko godina moraš strpati u guzicu da bi shvatila kako dolazi u najčudnijim pojavnostima?
Zato mi se nekako ispravno činilo to što je s njim sve krenulo potpuno drugačije. Za razliku od svih mojih dotadašnjih iskustava, ovog je puta on je bio taj koji je tražio mene, koji se nudio, koji mi je ispod glasa bez imalo ustezanja i kočnica pričao o svemu što bi činio sa mnom. A ja sam shvatila da već dugo vremena nitko nije na mene obraćao toliku pozornost i posvećivao mi toliko pažnje. Pomislila sam da me voli. Bilo je jasno da to čini neki čudan način, ali izgledalo je da me voli. A to što je bilo čudno, to me nije brinulo. “Čudno” je moje drugo ime.
Pleli smo tu vezu polako, ja puno polakše od njega savršeno svjesna svake sekunde u kojoj bi kupio još jedan komadić mene. Kupovao me klasikom – tihim zujem tepanja koji mi je odzvanjao u ušima, u glavi i u srcu još dugo nakon što bi završio; kupovao me nježnošću tih već spomenutih dodira od koji sam počinjala željeti još više. Nisam ni shvatila da sam odjednom ja počela vabiti njega, ubrzano disati svaki put kad bi ga osjetila, a osjećala sam ga i onda kad ga nisam vidjela.
Onda nam se, kao slučajno i kao nehotice, dogodilo prvi puta. Jedino što pamtim od tog sraza bila je moja beskrajna bol koja je uslijedila, no u tom je trenutku bilo odavno prekasno za povlačenje i bijeg. O da! Bila sam zatelebana do ušiju, a znate da takve nikad ne vide dalje nosa. Tako sam i ja svakom njegovom sranju koje mi je priredio nalazila neka razumna objašnjenja jer, pobogu!,mislila sam kako je nemoguće da me toliko voli i mrzi istovremeno. Bože moj, bože moj…kako sam glupa bila. I zaljubljena. Svaka njegova svinjarija u meni je pojačavala strast, a kunem se svim što mi je sveto da je i njega u tom njegovom ludilu gonila strast. Bili su to istovremeni usponi u nebo i padanja u paklene dubine, nosilo nas je to podivljalo more u kojem smo bili koncentrirani jedino na same sebe, jedno na drugo. U svim mojim suzama, u svim njegovim mahnitanjima ja sam i dalje vidjela nešto drugo umjesto da vidim ono što je to stvarno bilo – suze i mahnitanja. Glupa. Eto to sam bila. Zaljubljena i glupa.
Uglavnom da ne duljim, one razlike koje su nas spojile, nesuglasice koje bi na početku veze završavale divljanjem u spavaćoj sobi, sve se pretvorilo u bezdan od kojeg nas je uskoro dijelio samo korak. Desio nam se taj korak, meni se desio, pred koji dan kada sam ponovo zbog njega probdjela noć. Negdje pred jutro odlučila sam pustiti s čvrsto vezanog lanca onaj mali sociopatski dio mene i šapnula u mraku: “Ubit ću te”.
Zastao je. Način na koji sam to izgovorila – miran, staložen, jasan – način tako neprimjeren meni, bio mu je dovoljan da shvati kako nije riječ o praznoj prijetnji. Bilo je to obećanje. I ispunila sam ga.
Večeras. Sve je počelo sitnim zanovjetanjem kojem se nije naziralo kraja, pa se nastavilo onim odvratnim podbadanjima i ubadanjima tamo gdje sam ranjiva i otkrivena. Gad pakosni! Mislio je da se ponovo može poigravati samnom. A ja sam strpljivo šutjela i čekala, čekala i šutjela. I onda se ukazala prava prilika. Bio mi je dovoljno blizu i udarila sam najjače što sam mogla. Udarila sam naglo, neočekivano i precizno… I to je bilo to. Kraj.
Na mojoj nadlanici je ostala je poveća krvava mrlja koju još nisam isprala. Naslađujem se gledajući u nju, jer uostalom, to je moja krv.
U njoj su još uvijek umiješani ostaci tog sadista koji mi je zavrtio glavom lažući mi besramno o predivnoj ljubavi koju ima za mene ali je teško pokazuje… ma daj molim te!
Te njegove ostatke isprat ću vrućom vodom, sapunom ugodnog mirisa i neutralne ph vrijednosti, potom mjesto uboda, kao i toliko puta do sada, namazati sa nekim umirujućim gelom.
A on… njega se više neću spomenuti, niti mu upaliti svijeću za pokoj duše.
Uostalom, tko zna imaju li komarci uopće dušu? Ovaj moj je nije imao.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad obuješ sandale, a vani prolom oblaka…

Pepeljuga je, to vam je svima jasno, dokaz da novi par cipela može promijeniti život. Onaj pravi par, skupi, onaj koji savršeno pristaje na nogu, onaj na kojem piše tvoje ime dok ti se osmjehuju iz izloga na kojem još k tome velika slova glasno izvikuju Sale i Soldi!

To je veselje teško opisati.

Šetuckala sam tako gradom krcata punih, debelih dvadeset i pet minuta vremena daleko od početka posla. Dvoljno da sedam puta dođem na odredište i još stignem popiti kavu. U miru. To jutro kasnog ljeta nešto se rogušilo s onim sivim, čupavim oblacima u kojma se – ma vidjelo se prostim okom! – ljuljuškala kiša. Jugo mi je tuklo u lice. Taj moćan, mokar i topao vjetar stvarao je nisko dolje u želucu onaj strašni nemir kojem ne nalaziš uzroka, ali su ti posljedice jako dobro poznate. Lagana nervoza do kraja dana mogla me pretvoriti u sasvim neukroćenu goropadnicu i trebalo mi je nešto što će nalet zlovolje sašiti u korijenju, nešto za veselje, bilo što.

Pored mene su prolazili izlozi, tražila sam onaj koji će imati neko dublje značenje, koji mi prenosi poruku, koji me poziva. Ma budalim, naravno! Trebao mi je sitan šoping da mi vrati misli na sunčanu stranu u glavi jer dan je tek bio počeo, i trebalo ga je nekako izgurat do deset sati dalekog kraja.

I onda sam ih ugledala.

Oooo, nismo se mi srele prvi puta. Gledale smo se na refule već neko vrijeme. One su bile predivne i preskupe i prepotentno su dizale nos svaki put kad bi im ja uputila onaj sramežljiv osmjeh. Nisu me zarezivale. Ljeto je odmicalo, a one su još bile same, bez svojih nogu koje će ih napokon učiniti poštenim sandalama. E, tu sam ih čekala! Znala sam ja da će biti moje kad tad, ali trebalo ih je prvo pustiti da sagnu glavu, da priznaju da me vole i da jesam njihov rang. Trabalo je samo izdržati to mučenje, čekati strpljivo ne pokazujući da mi je stalo, ne im dobacivati poglede iz kojih sve vrišti „Želim vas!!!“  Nije bilo lako. Mučila sam se, kažem vam, cijelo to ljeto, okrećući od njih u prolazu nezainteresirano glavu na drugu stranu, divila se glasno preglumljavajući samu sebe pred izlogom na suprotnoj strani ceste, pred nekim drugim sandalama koje mi se, naravno, uopće nisu sviđale, ali nadala sam se da će me ove kuje koje su mi zapele za oko čuti i postati bar malo ljubomorne! No, ništa ih nije moglo slomiti doli vremena. Ljeto se, dakle, bližilo kraju, a one su od cijelog svijeta koji je trebao biti njihov, sa svog posebnog mjesta u izlogu vidjele tek mali dio ulice i lica prosječnih šetača koji su brzo nestajajali iz njihovog vidokruga. Bile su tužne. Znale su da su stvorene za nešto više od preseravanja u izlogu. Trebao im je život, trebala im je opasnost, trebala im je neka luda ljubav, neka opaka veza koja će ih možda koštati glave, ali koja ći ih napokon učiniti živima…! I mislim da su to prepoznale u mojim očima kada bih se, kao usput, malo duže zagledala u njih mučeči se nemilo da ne vide kako mi se srce lomi pred njihovom oholom pozom. I strpljenje mi se isplatilo. Popuštale su. Odnosno, spuštali su im cijenu polako prema nekim razumnijim granicama.

A onda su, tog jutra punog toplog juga stigli Saldi i Sale, ona dva tipa koja mi žene naprosto obožavamo. Uz nijh sve je nekako još bolje i ljepše, i jednostavno, ispadamo veće frajerice kad s njima surađujemo. Uostalom, kao što sam i rekla, zapravo su me baš Saldi i Sale dozvali pred izlog mojih tihih patnji koje su baš tog juta osvanule sa malom kartonskom vizit-kartom na kojoj je bilo nekoliko prekriženih beskrajno i besramno velikih cifri. Ona zadnja, crveno zaokružena  -to je bila poruka meni, napisana univerzalnim jezikom brojeva „Sada možemo biti tvoje, sada želimo biti tvoje!“  Mogle su biti moje i željela sam da postanu moje i kad smo se prvi puta dotaknule u dućanu (zadnji broj sam uhvatila, naravno!) znale smo da smo stvorene jedna za druge. Sve za jednu jedna za sve! Pjevuckala sam sretna izlazeći iz dućana sa velikom vrećicom, i velikom kutijom, i velikim srcem, i podsjetnikom da će se na kreditnoj kartici naći veliki račun… Mah! Lova je da se troši! Pogotovo na ovakve ljepotice. Na posao sam naravno stigla na vrijeme, dovoljno rano da popijem i kavu. Na miru. Ali nije bila kava na prvom mjestu – svi su se morali diviti mojim novim sandalama koje su odmah izletjele iz kutije i pripile se uz moje noge, nalegle na moja stopla zaljubljeno kao šiparice. A što da vam pričam, pa jasno vam je da je ta ljubav bila obostrana.

Šepirile smo se taj dan po poslu, naslikavale se, svima gurale pod nos našu vezu. Smijala sam se unatoč jugu koja je sve jače naganjalo oblake. Tamo negdje do večeri, u onom zadnjem od dugih deset sati radnog dana, prije nego smo se zajedno trebale prošetati gradom da nas svi vide, rasulo se nebo.

Ispočetka je sve izgledalo kao jedan od onih ljetnih pljuskova koji se bace naglavce na zemlju, mahniću i potapaju sve pred sobom, a onda samo stanu potpuno iscrpljeni i nestanu nakon dvadeset minuta ludila koje samo treba preživjeti u nekom pristojnom zaklonu. No, samo je izgledalo tako.

Jugo se izgleda brusilo cijeli taj dan i odlučilo teret svojih oblaka iskrcavati malo duže. Odnosno, dovoljno dugo da je već došlo i prošlo vrijeme kada smo trebale odšetati u ljetnu večer. Ja i moje nove sandale. Gledale smo se. Imala sam najbolju namjeru preobuti se u natikačice u kojima sam jutros i krenula u život, a nove mezimice potrpati u torbu kako im se niša ne bi dogodilo. No, zaustavile su me. „Vodi nas. Izdržat ćemo sve, samo nas vodi da oćutimo svijeta, da okusimo život, pa makar na kraju bile i promočene…“ Molile su i usrdno i ustrajno i nisam ih mogla odbiti. Pa kakva bi to veza bila u kojoj bi se netko osjećao zatočenikom samog sebe?

Izašle smo zajedno, bez kišobrana. Kad je bal, nek je maskembal – odlučile smo zajedno. Cupkale smo tako ne zaobilazeći lokve, nikad sretnije ni ja ni one, nasmijane pod debelim, velikim kapima tople ljetne kiše koju jugo donese nekako s kraja ljeta.

Ono kad stvarno osjetiš da si živ.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad leptiriće u želucu zamijene grčevi…

Iznimno rijetko dogodi se da nezainteresirano prođete blizu neke osobe koja ni vas apsolutno nije primijetila, ali oboje osjetite da ste se našli na nekoj tankoj granici stvarnog i onog što se nalazi s druge strane. Obuzet će vas u isti čas nemir i privlačnost, strast i taj suludi osjećaj da ste se već sreli.
Ja to zovem Prepoznavanje. Dozvoljavam si vjerovati da smo putnici prema nekamo koji troše živote kako bi iskusili sve što treba. Dozvoljavam si vjerovati i da postoje ti rijetki i beskrajno važni ljudi s kojima sam šetala u nekim prethodnim životima, tragala sam kasnije za njima bezuspješno, jer smo mijenjali lica i tijela. Unatoč svemu, ostajali smo zapleteni nekakvim neraskidivim vezama koje su nas tjerale da se lovimo kroz vrijeme i prostor, i možda su se eto, baš u tom sasvim slučajnom mimoilazećem susretu prepoznali naši skriveni demoni i odlučili ponovo zaplesati zajedno…
E pa, baš su se tako nekako sreli Mirela i Alan.
Bio je prosinac, topliji i sunčaniji nego je to doba godine trebalo dopustiti. Zato je i sva ona ‘jingle bells, jingle bells’ scenografija na osunčanim riječkim ulicama izgledala potpuno suludo. Ni Mirela ni Alan sve to nisu primjećivali. Prije dva mjeseca Alana je ostavila Iva nakon deset predugih godina u kojima se nisu makli s istog mjesta. Njemu se to i nije činilo tako strašno, ali Ivi jest, pa je otišla ostavljajući iza sebe nered u stanu i u duši. Stan je pospremio, s dušom nije znao što bi.
Mirela se pak čupala u svom čudnom braku. Nije to išlo kako treba od samog početka, ali nekako su se vukli kroz sve nedaće, i trudili se. Stvarno jesu. A onda je Ivan naprosto odustao. Otišao je dok je grad zalijevala topla rujanska kiša, a Mirela danima izgubljeno lunjala tim istim gradom uopće ne mareći što hoda bez kišobrana.
Alan je Davora znao s rekreativnog kvartovskog nogometa, Mirela je pak bila stara Davorova prijateljica s faksa i oboje su se nevoljko odazvali pozivu da kod njega, Davora, s ekipom dočekaju Novu godinu. No, odazvali su se, uvjereni da će u gomili ipak biti lakše sakriti se od sebe samih nego u svojim praznim stanovima. Muvali su se tako na Silvestrovo svatko za svoj račun među dvadesetak uzvanika, stotina čaša i boca, cigareta i pepeljara, dima i smijeha, i ništa ih se nije doticalo. Sve do trenutka u kojem su im se slučajno, ako ćemo vjerovati da je slučajno, dotakli pogledi.
Dogodilo se Prepoznavanje.
Poželjela je odmah reći tom muškarcu da joj je stalo, a on njoj da zna sve njene skrivene boli. Ona se već smješkala njegovim malim radostima, a on je začuđeno otvarao oči nad njezinim tajnim željama koje je odmah poželio ispunjavati. Prepoznavali su se, a da toga nisu bili svjesni. Stajali su tako ni ne gledajući se više, nemoćni da se pomaknu jedno od drugog, nespretni da se jedno drugome približe dok su im se u trbuhu budili oni leptiri koji nam sa stopostotnom sigurnošću signaliziraju da je kraj nas netko na koga treba obratiti svu svoju pozornost. Razum im je govorio jedno, ali sve što razum nije mogao držati na uzici vrištalo je drugačije. Nestala je i muzika i ljudi, sve je osim njih nestalo, i tih malih demona koji su se kroz vrijeme sjećali umjesto njih svega što su nosili sa sobom kako bi ih zaustavili u koraku kad se sretnu. Sada. Na svu sreću, ako ćemo u sreću vjerovati, Ana, zajednička poznanica, izgovorila im je imena na glas upoznajući ih tako ukopane u mjestu. Kao da je čarolijom izgovaranja imena razriješila nekakav čvor koji se još trebao razriješiti, upisala tajnu lozinku kako bi se sve odigralo do kraja. Osmjehnuli su se jedno drugom zaboravljajući sve što su ostavili ispred vrata ovog stana u kom su bez strasti namjeravali čekati nekakvu novu godinu i slušati kako drugi navijaju za neke nove početke koji ih se nisu ticali. Osmjehivali su se i pričali, pričali i pričali o stvarima o kojima razgovaraju ljudi koji se poznaju oduvijek. Ispreskakali su sve što su znali i sve što je trebalo dodati riječima kako bi se stabilizirali sada i tu. Malo je vremena prošlo od prvog osmjeha do prvog dodira i zaplitanja prstiju, dlana pritisnutog na dlan kroz koji su još intenzivnije strujila sjećanja na sve što im se događalo. I opet im je razum govorio da to nije po pravilima, ali te se noći nije igralo po pravilima. Ništa dobrog njima pravila nisu donijela i ništa ih nije sililo da ih prate. Stvarali su nova, svoja, u kojima i nakon samo par sati poznanstva uživaš u nečijim usanama, dodiru tijela. Nosilo ih je nešto veliko, preveliko za obične ljude. Ispod glasa priznavali su skutreni poput klinaca u zamračenom kutu hodnika, da se dogodilo to nešto neizrecivo, pravdajući se jedno pred drugim da inače nisu takvi, da nisu za jednu noć. Pravdali su se jedno pred drugim puštajući sve više i pravila i okvire k vragu. Zagrlio ju je i poljubio onim poljupcem koji jasno govori da želi biti samo početak nečeg puno većeg. Uzvratila je još dužim poljupcem kojim je molila da ju odvede. I odveo ju je. U svoj prazni i sređeni stan u kojem je frižider bio, također, savršeno prazan. Zato su na iskradanju s Davorovog tuluma koji se zahuktavao jer se ponoć opasno približila, maznuli su sa stola plastičnu zdjelu sa nekom hranom. Ponoć ih je zatekla na cesti, a kraj valcera s kojim se uplesavalo u Novu godinu u njegovom krevetu gdje su požudno vodili ljubav.
Negdje pred samo jutro smijali su se i zbog zadovoljenja forme i duhova predaka ispričavali jedno drugome na činjenici da su se već upoznali biblijski potpuno. Smijali su se napunjeni beskrajnom srećom kakovu samo ovakva ljubav, ljubav na prvi pogled, ako ćemo tako vjerovati, može unijeti u nečije živote. Smijali su se i kleli kako iza toga mora postojati još nešto, prihvaćajući po malo činjenicu da tih njihovih par sati koliko je trebalo od upoznavanja do kreveta, nije nešto što je palo s neba. Odnosno, je nešto što je palo s neba ili otkud god da već čuda padaju. Leptirići u trbuhu koje su oboje imali bili su jasan znak da se definitivno radi o čudu.
Leptirići su negdje tijekom jutra postali i gladni. Kutija koju su maznuli na tulumu sadržavala je veću količinu francuske salate. Savršeno! Oboje su voljeli francusku salatu i jeli su direktno iz zdjele, s jednom žlicom, dovoljno dugo da sve počiste, dovoljno dugo da se ponovo probude nahranjeni leptirići…
Prvi dan nove godine nije ih tjerao da izađu iz kreveta. Nisu ih ometali ni povremeni zvukovi kojima su se oglašavali mobiteli signalizirajući da stižu poruke s najboljim željama u novoj. Dogodila im se jedna od najljepših priča koju ljudi mogu zamisliti i bili su dovoljno odrasli da je ne ispuste iz ruku. Držali su se tako jedno drugog sve dok se dan nije polako počeo bližiti onom svom škurom dijelu. Alan je prvi osjetio da mu nešto nije kako treba u želucu, ali je šutio ne želeći kvariti savršenstvo. Lagana mučnina pretvarala se sve više u neugodu, a leptirići u želucu počeli su sve jače lupetati krlima. Kod Mirele stvar je išla puno brže. Prvo ju je oblio znoj, lice joj je pobijelilo i uz jedno kratko, promumljano „Oprosti…“ otrčala je do wc-a. Onda ju je kod školjke zamijenio Alan. Onda su tražili nekakvu plastičnu posudu jer su im tijela usuglašeno reagirala.
Četiri sata kasnije na hitnoj su im dijagnosticirali trovanje hranom.
Došli su k sebi za tjedan dana, par kila lakši, i odlučni da sljedeće Silvestrovo neće biti francuske na njihovom stolu.
Navodno, nema je ni dan danas, iako im klinci obožavaju baš tu predivnu, blagdansku klopu.
Ono kad poželiš vjerovati da čuda postoje.

Foto: www.morguefile.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad poželiš da je netko ujutro otkazao dan…

Počeo je normalno. Počeo je kao i svaki drugi radni, obični, ni po čemu poseban dan. Čak je i kiša padala normalno, već dvadeset dana u nizu, uporno, monsunski zatupljujuće, onako kako samo u Rijeci može padati. Škuro nebo kasne jeseni, bremenito teškim, masivnim, tamosivim oblacima koje čak ni jugo nije pomicalo iznad zaljeva, ogledavalo se u moru pretarajući ga u sivu masu. U masu nečeg mračnog i gustog, masu tako neprispodobivu onom blještećem ljetnom veselju kada mu po valovima plešu mali svjetlaci koje sunce ostavlja na površini, pa se igraju i vrpolje kao da su živi….

Ne. Sve je bilo sivo, sivilo se odražavalo u mokrim prozorskim staklima, skliskom Korzu i slinavim izlozima. Tanja nije gledala u sivilo. Tanja se osmjehivala sama sebi pod kišobranom šljapkajući  po malim lokvicama u ritmu glazbe. U minijaturnim slušalicama zavučenim pod velikom grivom kovrčave kose boje čokolade grmjela je iz mobitela njezina glazbena lista. Lista koja je prije dva dana bila kulisa za još jednu njihovu noć. Još jednu posebnu, od svijeta i života skrivenu noć koja je uslijedila devet mjeseci od jednog slučajnog pogleda u parku gdje su oboje odlučili iskoristiti zubato sunce i dan bez bure kako bi na miru pojeli svoje sendviče – tradicionalni ručak domaćih pregalaca kojima se radno vrijeme poklopilo sa onim europskim, ali plaće nisu, pa onda nisu dozvoljavale ni tople marende svaki dan. Slučajno su se sreli i par dana kasnije sa šalicama kave ‘za van’. Ona je svoju slučajno i nespretno prolila, pa su se slučajno nasmijali i namjerno, oprezno izmijenili par riječi. Ljubazno se ponudio svoju kavu podijeliti s njom, ona je odbila. Kasnije joj je priznao da je čitav taj tjedan, iako je bilo hladno, u isto vrijeme dolazio na isto mjesto s dvije kave – jednu je nosio njoj, a ona se nije pojavljivala. Kasnije mu je priznala da već tada znala da joj se sviđa na prvi pogled. Priznala mu je i kako je slaba na te ‘prve poglede’ i da je namjerno zaobilazila to mjesto naredna dva tjedna kako bi se čarolija prekinula u startu . Nije joj trebalo ništa ‘na prvi pogled’. Ni na drugi. Ni na bilo koji pogled joj nije trebalo jer je odustala od mučenja svoje duše nečim što se zove ‘zaljubljivanje’. Ta joj rabota već dugo nije išla od ruke.

Tanja je cupkala po mokrom Korzu ne mareći za promočene cipele, za nebesku vodu koja joj je polako natapala kaput. Ništa osim sjećanja na preksinoć nije bilo važo. Smješkala se jer ga je još uvijek osjećala  tako stvarno  na svojim usnama kao da je tog časa ljubi.

A upravo se tom poljupcu počela nadati tamo negdje u veljači kad su se sreli ponovo i kad se mogla kladiti u sve živo da je onaj ‘prvi pogled’ uzeo danak. Tog su dana oboje imali kavu, nitko je nije prolio, po prvi su puta izgovorili svoja imena osjećajući se beskrajno ugodno jedno pored drugog. Razgovarali su onako lako kao što razgovaraju stari prijatelji. Druženja za vrijeme marende u rano proljeće je učinilo najljepšim dijelom njihovih radnih dana koje su provodili svaki u svojoj firmi, zakucani nad papirima, brojevima i računima. Svojih pola sata nikada nisu trošili na priču o poslu i onim gadnim stvarima koje posao nosi. Razgovarali su o filmovima i knjigama, o pjesmama, glazbi i predstavama. Voljeli su iste stvari, završavali jedno drugome rečenice. Imali su svoju priču. No, on je imao i priču koju Tanja nije imala, priču o svojoj maloj obitelji. Žena i kćerkica. Nije ih spominjao često, ali uvijek ih je spominjao s osmijehom od čega se Tanji tiho parala duša iako je sebe uvjeravala ležeći sama u svom velikom krevetu da ne smije tako razmišljati. Tih joj je trideset – četrdeset minuta koje je radnim danom provodila s njim trebalo biti dovoljno. Uvjeravala je samu sebe, nije se uvjerila, a vikendi su joj postali mrski, teški i dosadni.

Proljeće se razbahatilo namjeravajući se prodati pod ljeto. Vrela jutra pretvarala su se u još vrelija prijepodneva, a oni su i dalje stajali na istom mjestu, odnosno sjedili na betonskom zidiću sa svojim kavama i obično nekakvim voćem. Oboje s voljeli voće. I te je srijede bilo isto. Tanja se radovala njihovom susretu već odavno sluđena razmišljanjem o tome kako bi njegove ruke pristajale njenom struku, kako bi njegova prsa dočekala njena, kakav je osjećaj prolaziti mu prstima kroz kosu. Zamišljala je da mu gura svoje lice u vrat, zamišljala je kakvog je okusa njegova koža, njegove usne. Šutjela je i ni jednoj živoj duši nije dala naslutiti o čemu sanja noću. O kome sanja. I te je srijede dok ga je čekala zaigravala svoje misli s nemogućim scenarijima u kojima su njih dvoje glavni junaci. Prekinuo ju je u tom zamišljanju svojim dolaskom, svojim osmjehom koji nije bio osmjeh. Nije ga pitala što je, nije ga čak ni namjeravala pitati jer je zapravo nije zanimalo što mu stvara bore. Premalo je vremena imala s njim da bi to vrijeme bilo neveselo. Nije ga pitala, a on je ipak pustio tu bujicu iz sebe. O braku koji već odavno nije brak, o nerazumijevanju koje se spustilo u taj brak, o šutnji, o različitim interesima… Potrošio je svih njihovih pola sata na monolog o sebi, o tome što je ona, Tanja, pokrenula u njemu, o tome kako je tek u njezinom društvu vidio gdje je, i gdje zapravo nije. Tanja ga je slušala bez riječi. Bez riječi se ustala sa zidića osjećajući kako joj sunce prži kožu na vratu. I on se ustao premještajući se nelagodno s noge na nogu. Poslije joj je priznao kako se bojao da je prerano izletio s cijelom pričom.

Šuteći i dalje zagrlila ga je tako smušenog  i poljubila u obraz, nježno, polako, onako kako ljubimo kad nekome želimo jasno dati do znanja da će sve biti u redu. Zagrlila ga je čvrsto, a on je još jače uzvratio zagrljaj. Protrnuli su oboje od svega što im je prošlo tijelom. Kasnije mu je priznala da je mislila kako će se onesvjestiti tamo u njegovom naručuju od svega što ju je preplavilo, a on joj je kasnije priznao da ju je poželio uzeti za ruku i odvesti negdje i voditi s njom ljubav do iznemoglosti. Razišli su se te srijede nekako neveseli. Sutradan je prvih petnaest minuta sve išlo nekako teško, zapinjući u razgovoru, u spuštenim pogledima. Nisu znali što ni kako. Tanja ga je onda uhvatila za ruku ispreplićući na čas svoje prste s njegovima. Kroz dlanove im je strujila ona predivna energija koja oživljava mrtve. Nanjela im je osmjehe na lica i sve je ponovo bilo kako treba.

Curilo im je to pretoplo kasno proljeće kroz prste koje su sada znali ispreplesti i češće nego jednom tijekom svojih pola sata. Tanja nikada nije priznala da je taj dodir bio razlog njenog buđenja i njenog disanja. Zaljubila se onako beskrajno kako nije željela, ali kada je to shvatila bilo je daleko prekasno da bilo što učini. Lomile su je faze beskrajnog veselja i sulude tuge u kojoj nije mogla naći kombinaciju u kojoj bi njih dvoje mogli postati i biti išta više od ovog što su već bili. Bojala se  unaprijed kiša i jeseni, bure i snjegova koji će ih spriječiti da sjede zajedno.

Onda je i ljeto stiglo, službeno, datumski. Subotnje vruće popodne bez zraka vuklo joj se kao i bezbroj drugih subotnjih popodneva u kojima se, od kako je njega srela, nije događalo ništa i vrijeme se razvlačilo polako po cijelom stanu odugovlačeći dolazak ponedjeljka. S prvim je mekanim, ružičasto-plavim sumrakom na mobitel stigla poruka : ‘Fališ mi’. ‘ I ti meni’ odgovorila je odmah i iskreno. Otvorili su tako Pandorinu kutiju nedorečenih misli u žurbi napisanih, jer sve što nisu izgovarali jedno drugome u lice, pisali su s lakoćom. Zavodio ju je riječima, milovao ju je riječima, ljubio ju je riječima, a ona mu je uzvraćala strašću. Susret u ponedjeljak bio je sve samo ne ugodan. Nije bilo lako gledati se u oči i misliti na sve što su sada znali da misle jedno o drugome, i ništa ne činiti. Nastavli su taj suludi ritam zajedničkih marendi i povremenih dopisivanja za koji je Tanja duboko u sebi slutila da vodi samo u propast. Njenu. Još jednu u nizu propasti koje će morati preživjeti. Odlučila je stati prije nego se ponovo gurne u emocionalnu provaliju. Tog se četvrtka pred kraj srpnja zato nije pojavila u isto vrijeme na istom mjestu. Nije ni odgovarala na poruke koje su stizale. Ni sutradan nije reagirala. Ni za vikend. Za vikend nije bilo ni poruka. Do nedjelje na večer. U nedjelju navečer kratko joj je javio da ju čeka na istom mjestu, ali ne u isto vrijeme, nego nakon posla.

Vrištala je u sebi čas od veselja čas od užasa, jer je vidjela da se nije odmakla nikamo, jer nije znala što ju čeka, ni zbog čega on mijenja rutinu. Tog ponedjeljka nakon posla bio na istom mjestu. Bez ikakvog objašnjavanja odveo ju je u garsonjeru u samom centu grada, kako je rekao kasnije – prijateljev mali stan za posebne namjene. Namjena koju su oni dali tom stanu u nepuna tri sata koliko su se tamo zadržali, bila je stvarno posebna.

Prestali su se nalaziti na pauzama za marendu.  Krali su po sat ili dva jednom ili dva puta tjedno, gladni jedno drugog onako kako su gladni novi ljubavnici. Otkrivali su se, tražili, ljubili i mazili intenzivnije nego u nekom normalnom ljubavnom romanu jer su znali da im je vrijeme trajanja ograničeno. Tanja je znala da je osim vremena trajnja ovih bliskih susreta, isto tako ograničeno i njihovo vrijeme trajanja u paru. Ovako je moglo neko vrijeme, ali nije moglo zauvijek. Bojala se trenutka kada će se donositi ta odluka.

Nije znala da će se ta odluka donositi u jesen, u kišni dan koji nije bio poseban ni po čemu, dva dana nakon još jednog njihovog susreta ukradenog od njegovog normalnog života i pridodanog njenom zaljubljenom ludilu. Šljapkala je po kišnom Korzu nasmiješena, sa slušalicama u ušima, pa nije čula signal koji je javljao da ima poruku. Bila je kratka, jasna, bez puno prostora za dodatna pitanja ili dodatne odgovore:  ‘Moramo razgovarati’. Pretrnula je kad je u uredu izvadivši mobitel iz torbe vidjela te dvije strašne, glupe, mučne riječi. Znala je dobro o čemu želi razgovarati s njom. Znala je jer joj je i prekjučer ponovio da će morati razmisliti, da mu je teško ovako, da… No, bilo mu je sve što može biti ljudima koji se nađu u takvim situacijama i Tanja je znala da će se baš takva poruka dogoditi. Poruka koja će je podsjetiti da je ona skrivena, da je ona druga, da je ona ta koja će morati otpasti. Bila se pripremila u sebi na to. Zato je istog je časa zatražila dopust koji ionako nije uzimala preko ljeta. Zamolila je i da joj onda dozvole da samo nastavi koristiti onaj kolektivni na koji su svi svake godine išli oko Božića pa do debelo iza Nove godine. Dali su joj sve što je tražila i to sa zadovoljstvom da joj ne bi morali plaćati neiskorišteni godišnji. Nazvala je odmah Draganu koja joj je uvijek nudila svoju kuću daleko dolje na jugu, na otoku. Nikad nije iskoristila tu ponudu da ode i planduje tamo zabadava. E, pa sad joj je trebalo. Dragana joj je samo rekla da je kuća već zatvorena do sljedećeg ljeta, ali ako je to ne smeta, samo neka uzme kod susjeda na otoku ključ i sve riješeno. Može ostati koliko želi, sad kad nema turista… Dragana nije pitala zbog čega baš sad želi ići, i nikakva slična blesava pitanja nije postavljala, zato su i bile najbolje prijateljice.

Izbrisla je njegove poruke, na brzinu pod marendom promijenila stari broj svog mobitela, a njegovom broju, zlu ne trebalo, zabranila dolazne pozive. Nije si mogla priuštiti razgovor s njim ako je željela sačuvati bar malo zdravog razuma, a voljela ga je previše da bi mogla gledati kako je odbacuje. I osim toga, znala je iz iskustva, kad se prekida onda to treba napraviti kako spada. Odmah i naglo. Sve ostalo je preveliko mučenje. Pokupila se s posla ranije, spakirala samo najnužnije i zapalila sa svojom malom starom zujalicom od auta dolje, prema jugu. Išla je tugovati.

Uzalud ju je zvao, uzalud slao poruke, uzalud se molio nekoj višoj sili koja čuva zaljubljene da mu se javi. Nestala je s lica zemlje, a on nije poznavao ni njezine prijatelje, ni kolege s posla. Nikog pod bogom nije znao koga bi mogao pitati gdje je. Uz sav internet, uz sve moguće komunikacijeske kanale, nije ju mogao naći. Nestala je. Kao da ga nikad nije ni shvaćala ozbiljno, kao da o njemu nikada nije ni pomislila kao o nećem većem od obične avanture. Bio je beskrajno povrijeđen, bio je bolestan od užasa koji je rastao u njemu iz dana u dan dok ju je pokušavao naći. Bio je sluđen činjenicom da je zbog nje odlučio sve ostaviti iza sebe i zamoliti ju da bude njegova. Samo njegova svakog dana . Odustao je negdje pred Božić, potpuno slomljen i potpuno uvjeren da ga nikad nije voljela ni pola od onog koliko je on volio nju.

Ono kad sve umre u tebi.

Foto: www.morguefile.com

 

Gordana Brkić Žagar: Ono kad te jedan pogrešan korak odvede u tri krasne…

Ono kad te jedan pogrešan korak odvede u tri krasne…

No da, znam što vam je na pameti nakon ovog Ono kad početka. Vjerojatno one sasvim male i sasvim, sasvim pogrešne odluke koje nam život mogu pretvoriti u pakao, ona sitna iskliznuća s utabanih staza koja se pretvore u gadnu emotivnu pustolovinu koja nas promijeni zauvijek. Tako nešto vam pada na pamet kad netko ovako spomene pogrešan korak i tri krasne u istoj, kratkoj, bijesom bremenitoj rečenici.
I ja sam mislila da je tako nešto u pitanju. No, nije bilo.

Bilo je rano proljeće. Ono prekrasno vrijeme koje se prikrada predivnim, mirnim i toplim predvečerjima u kojima odjednom u zraku osjetiš miris mora, a ptice se raspomame stvarajući zaglušujuću buku koju smo na prvu spremni nazvati tišinom. Ana je u jednom takvom predvečerju izašla ispod tuša uživajući u blagom strujanju gotovo toplog zraka. Zrak je ulazio u vruću kupaonu kroz prozor koji je bio otvoren ‘na kip’, ili kako se to nimalo romantično kaže – otklopno otvoren prozor – i nježno joj se ovijao oko tijela. Iza parom zamagljenog okna rumenilo se večernje nebo nad morem stvarajući prekrasnu igru boja. Pretakala se su se one nemoguće nijanse ružičaste i narančaste reflektirajuće se na škurim, rijetkim i iskidanim oblacima, pa preko ljubičaste i svih mogućih plavih od koje je ona najtamnija već dopuštala prvim zvijezdama da slabašno svjetlucaju. Ana se pogledala u ogledalu i zavrtjela glavom. Svega je opet bilo previše. Previše klope za novogodišnje blagdane koja se fino okućila oko njenog nekad vitkog struka, previše sjedenja i ležanja koji su se objesili na sve što se objesiti moglo. Pokrila se brzo ručnikom. Ma, sve se to moglo malo popraviti, podignuti, utegnuti, ali „Dovraga i bestraga!“ psovala je u sebi jer je jak dobro znala da to neće moći preko noći.

Nije joj to bilo prvi puta u životu da u ovo možda najljepše vrijeme godine, kad se sve budi i priprema na novi život, ona gleda svoje tijelo i pita se zar mora svaki puta prolaziti isto sranje i bojati se trenutka kada će morati obući kupaći kostim.

Obući kupaći kostim po prvi puta pred sezonu kupanja i sunčanja uvijek je traumatično iskustvo. Em’ si sva zaokružena, godinu dana starija što isto nije neki dobitak na lotu, a na sve se nakalemi ona bijela koža koja je mjesece provela skrivena od sunca pod naslagama odjeće, šalova i kapa. Jednostavno, prvo oblačene starog kupaćeg ili još gore – kupovanje novog, to je horor kojeg se većina žena boji, priznale to javno ili ne. Ana je priznavala, no nije imala neke koristi od toga. Da bi imala koristi znala je kako će ponovo svoje omiljeno ležanje na kauču i radosno ožderavanje oko pola noći morati zamijeniti s neugodnom fizičkom aktivnošću i laganim jogurtom koji će pojesti do šest popodne ili nikad.

Tako ofenđena, zamotana u ručnik, odcupkala je u dnevni i stala pred Ivana koji je buljio u televiziju zavaljen u fotelju s nogama na stoliću. „Stoliću kojeg sam jutros glancala, konj jedan!“ gurnula mu je noge sa stolića i stala pred njega.

– Jesam debela?

Pogledao ju je u oči tražeći što je razlog koji je doveo do pitanja na koji je odgovor bio samo jedan – oprezan i okviran.

– Ma dobra si – odvrnuo je naginjući se na fotelji  jer mu je zaklonila pogled na telku.

– Koji si ti majmun! – prosiktala je – To je najbolje čega si se domislio? Ni ‘Jesi’, ni ‘Nisi’ nego ‘ Dobra si’ …. ma baš si…! –  nije dovršila nego je zgrabila daljinski i ugasila demonstrativno glupu televiziju i bacila mu daljinski natrag u krilo.

– Majmune – dobacila je još jednom i odmarširala u spavaću sobu dok je Ivan sa strahom mislio kako će morati proći još jednom zastrašujući početak još jednog skidanja Aninih kila pred ljeto. Pogledao je u svoj opušteni i zaobljeni trbušćić. Kao da je njemu bilo svejedno kako će izgedati na plaži. Ili bilo gdje drugdje, ostalom. Nije mu bilo svejedno! Ni njemu, ni Slavenu, ni Davoru, ni Kristijanu… nikome od njih nije bilo svejedno što su zaglibili u četrdesete i što su ispali iz forme na ovaj ili onaj način. Pravili su se da im je svejedno ali im nije bilo. Opet je pogledao svoj preveliki bojler na mjestu na kom su se trebale nalaziti pločice. Prave pločice kao one što su ih nosili i pod nos im stavljali bahati klinci istesanih trupina. I onda bi ga još k tome, kad bi se takvi prošetali mimo njih na nekavoj plaži, Ana munula laktom pod rebra i namignula pohotno ‘A? Vidi ih!’  Mala gamad toplila je sa sebe i najmanji gram sala. Nisu se čak morali ni posebno truditi. Ostajali su u formi lumpajući iz noći u noć, gluvareći po teretanama i sličnim pizdarijama za koje on više nije imao vremena. Ni volje. Ni vremena. Ni snage. Ni vremena. Lupnuo se po bojleru, pogledao noge na koje je jednom davno bio ponosan. E,  pa ako Ana opet misli pilati s tjeranjem sebe u formu, nije ni on za bogom kamenje bacao!

Naslonio se na vrata spavaće sobe. Ana je oblačila grudnjak i spretno ga sama zakpčavajući na leđima upitno kimnula prema njemu. Nije ni pokušala zamoliti ga za pomoć, kao nekad davno, kad je takvo oblačenje završavalo svlačenjem. ‘A da imam jebeni six pack bi li me onda molila da ti zakopčam grudnjak?’ mislio je šutke zureći u nju. Ana ga je i dalje gledala podbočivši se rukama na bokove.

– Šta je?

– Ništa. I ja mislim da bi se mogao dovesti u red. Imaš pravo za ovo skidanje kila, ajmo skupa…

-Jel’ da?! – prekinula ga je i uskliknula naletjevši na neočekivanu podršku. – Ajde! Idemo zajedno… bit ćemo si podrška, nema više prežderavanja uz televiziju, idemo hodati, mijenjamo prehranu… – nabrajala je navlačeći vestu preko glave. – Od ponedjeljka mijenjamo sve! – uskliknula je ozarena, kose raščupane od provlačenja glave kroz preuski otvor za vrat preširoke veste. Obuhvatio joj je lice dlanovima pun entuzijazma.

– Ma zašto čekati ponedjeljak? Idemo odmah! Obuci trenirku i idemo trčati… i nakon toga nema večere… – Ana je nakrivila glavu.

– A sad sam se otuširala. Daj, ne da mi se ponovo… Idemo od sutra… čekaj, ne od sutra. Sutra radim do navečer pa ne znam kako ćemo se pogodit… Eto, to i govorim! Do ponedjeljka si možemo napraviti nekakav raspored i samo ćemo ga se morati pridržavati… – Ivan je više nije slušao. Odlučio je imati pločice s kojima će se kurčiti po plaži i pred Anom na prvi dan kupanja. I zbog toga je trebalo u akciju krenuti odmah.

– Gle – poljubio ju je u čelo – ja bi krenuo odmah sad, ako se ne ljutiš. Baš me uhvatila volja, večer je prekrasna… Ne ljutiš se? – Ana je odmahnula glavom da se ne ljuti, ionako je imala još neka nedovršena posla oko sebe kao što je lakiranje noktiju, na primjer.

– Daj samo, ljube. Ja ću od ponedjeljka. I do tada ću nam i raspored napravit! – već je morala vikati za Ivanom koji je u hodniku navlačio tenisice. Čula je ulazna vrata kako se otvaraju.

– Uzmi si mobitel! – zavikala je. Ulazna su se vrata ponovo odškrinula, uzeo je očito mobitel i zatim uz glasno lupanje istrčao u proljetni sumrak. Trčao je pun gas. Osjećao je kako mu mišići plaču nakon prvih deset minuta, ali nije posustajao. Bol je bila njegov prijatelj koji ga je podsjećao koliko toga treba napraviti. Nastavio je hvatajući zrak plitkim udisajima, kose već potpuno slijepljene od znoja. Nakon jedanaeste minute je posustao. Bol u slezeni bila je neizdrživa, pa je nastavio hodati malo prignut, pritišćući čvrsto rukom mjesto odmah ispod rebara na lijevoj strani… Mladi par koji je prošao mimo njega spustio je pogled da prikriju smiješak.

‘Govna mala!’ opsovao je u sebi. S lijeve strane bila mu je makadam-cesta koja je vodila do gradilišta novog shopping centra. Odlučio je udariti tim putem, sam. On i priroda. On i proljeće u zraku. I slezena je u međuvremenu otpustila grč pa se ponovno uspravio i nastavio trčati. ‘Sljedeći ću si puta uzeti slušalice, uz glazbu je sve lakše. I skinut si par aplikacija  – brojač izgubljenih kalorija, brojač pretrčane dionice, brojač koraka…’ zatvorio je oči jer je bol ponovo počela jačati ali je nastavio stisnuvši zube. Upro je svu svoju malešnu snagu da ne posustane. I onda mu se, negdje na pola puta dva kilometra duge bijele ceste, pod umorne noge sapleo neki glupi neveliki kamen. Onako iznuren, nije više imao snage vratiti se u ravnotežu, poletio je potpuno nekoordinirano prema naprijed, pa se uspio nagnuti prema natrag i onda je pao. A pao je na svoju desnu nogu koja se savršeno blesavo podvila pod njega. Savijen pod svih Ivanovih 183 cm visine i skoro 90 kila, gležanj jednostavno nije imao šanse. Navala boli koja je uslijedila prisilila ga je da glasno zajaukne, a pred očima mu se doslovno sve smračilo. Na trenutak je mislio da pada u nesvijest. Ipak, ostao je pri svijesti. Uspio je izvući nogu ispod sebe i staviti ruke na zglob koji je pod njegovim dlanovima počeo rasti, rasti i širiti se. Bilo je strašno. Sjedio je tako nemoćan da se pribere dobrih par minuta. Onda je izvadio mobitel. I nazvao Anu.

Na hitnoj se nekako nije osjećalo proljeće, niti je mirisalo more. Udisali su onaj prepoznatljiv miris bolnice dok su čekali Ivanov red.

– Pa jebamebog ako si ti normalan! – ponovila je već valjda pedeseti puta varijaciju  jedine rečenice koju je izgovarala od kada ga je pokupila na makadamu i odvela u hitnu.

– Evo, stvarno jebamebog ako si ti normalan.

– Ajd nemoj više srat’, jer mi nije dosta što me boli za popizdit! – otresao se na nju nakon pedeset i prvog puta ponavljanja iste tvrdnje o bogu, jebanju i tome tko je ili nije normalan.

Zašutjeli su oboje. Šutjeli su i nakon što su Ivana obradili i otpravili kući s dijagnozom: “Uganuće skočnog zgloba sa pripadajućim oštećenjima ligamenata”. Bonus je bilo puknuće žile koje je izazvalo zastrašujući crni otok zbog kojeg tenisica narednih mjesec i pol nije išla na Ivanovu nogu . Šutjeli su i kad su došli doma. Ana mu je šutke donijela tablete protiv bolova i led za obloge. Šutke mu je pomogla da legne u krevet i namjesti nogu u koliko toliko udoban položaj. Šutjeli su, zapravo dobrih deset dana nakon incidenta. Onako blesavo kako šute ljudi kad ni ne znaju što ih je zapravo na tu šutnju natjeralo – dal’ je bijes, strah ili koji već gadan osjećaj koji gajimo u najvećoj mjeri za one do kojih nam je najviše stalo.

Ono kad bi najrađe da se neke stvari nisu nikad dogodile.

Foto: www.morguefile.com

 

 

Gordana Brkić Žagar: Zašto vi žene volite mangupe?

„Zašto vi žene volite mangupe?“ pitao je, naravno, muškarac. Jer samo muškarac može pitati tako nešto i ostati živ, neokrznut, emotivno sabran i samouvjereno siguran u sebe. Odmahnula sam glavom osmjehnuvši se malo u nevjerici, malo u nelagodi, potvrđujući si ponovo da su Oni sa neke druge planete i da ih nikada neću shvatiti. Bacio mi je ješku i otperjao dalje kao da se ništa pod bogom nije dogodilo, a meni se u glavi zavrtio kaotični tornado lica i emocija u kojema sam, kao pravo žensko, brzo pokušavala naći odgovor na njegovo blesavo pitanje: Zašto žene više vole Mangupe?
Volimo ih jer su vođe čopora, Alfa-mužjaci. Toj sorti testosteron radi prekovremeno od samog rođenja i ne brinu ih pretjerano društvene norme po kojima bi se trebali kloniti onog što nije njihovo vlasništvo. Oni naprosto uzmu što žele, obično uz širok osmjeh iza kojeg se ne skrivaju nikakve tajne. Dođu, zapišaju teritorij na kojem žele postati glavni i gotovo. Da pače, naprave to tako da svi vide. Alfe nemaju što skrivati, oni ne žele skrivati – sve je na „izvol’te“ . Obično su u sjajnoj tjelesnoj formi i rado nam to stave do znanja jer su svjesni da ćemo istog časa barem pomisliti, a onda i poželjeti stvarno doznati kako bi to tijelo pristajalo uz naše u onom ‘jedan na jedan’ srazu u kojem je očito da bi on vodio glavnu riječ. I ti mu to svjesno i sa potpunim zadovoljstvom vrlo brzo dozvoliš.
Volimo ih jer su tajanstveni. Oni se ne nameću, obično su negdje sa strane i jedino po njihovom pogledu možeš doznati da si baš ti ta kojoj žele otkriti što im je to skriveno iza trepavica. Cijeli se tvoj svemir upregne u želji da otkriješ kakva je to tajna, kakva čarolija koju samo za tebe skrivaju od svijeta. I znaš da su ti spremni sve reći samo ako im dozvoliš da te odvedu na neko skriveno mjesto na kojem će ti polako šaputati smjerokaze po kojima ćeš prelaziti tajanstvenu kartu njihovog tijela tražeći odgovor na svoju radoznalost. I nećeš odustati od tog traženja.
Volimo ih jer su grubi momci. Oni nisu od puno riječi, ali iz svakog njihovog pokreta znaš da su spremni stati ispred tvoje nevolje i ubiti ju za tebe. Sklonit će te ispod svog ramena svaki put kad osjete da si zadrhtala od nečeg nelagodnog i držati te u naručju tako dugo dok im sama ne kažeš da nastave dalje, da nađu ona mjesta koja te čine ženom. I napravit će to, bez puno riječi, savršeno nježno, a opet dovoljno grubo da ne zaboraviš s kim imaš posla…i nećeš zaboraviti.
Volimo ih jer su pjesnici. Oni se, kao slučajno, nađu u tvojoj blizini, pa ti zagledani u oči izbace neku neodoljivu frazu ili rečenicu iz tvoje najdraže priče od čega ti se naježi cijelo tijelo. Znaju primijetiti te sitne znakove i samo te nastave dalje kupovati riječima vrteći ih poput blistavih dragulja pred tvojim srcem koje lupa sve brže. Postaješ njihova princeza i spremna si pustiti im da ti rade što god žele u svojim sobama prepunim knjiga samo kako bi ih slušala, i slušala, i slušala…i osjećala da si za njih jedina na svijetu. Učine te posebnijom od svega, i zauvijek si njihova.
Volimo ih jer su pustolovi. Ti nose neke posebne zvijezde u očima i nemir u duši koje ne možeš ne primijetiti. Prhnu u tebe taj čarobni prah znatiželje i već u sljedećem času očarano ih slušaš i diviš im se i strepiš jer ti stežu srce svojim pričama o svom hodu po rubovima provalija. Njih strah poštuje. Kad ti pustolov šapne da je spreman za tebe otići na kraj svijeta on je to stvarno spreman učiniti. A kad te pozove da kreneš s njim, nema te sile koja će te zaustaviti da ga ne pratiš. I pratit ćeš ga poput mjeseca stvarajući mu u duši plime i oseke.
Ovo su neke osnovne vrste Mangupa koje volimo, ali postoji i niz podvrsta koje su kombinacija osnovnih vrsta. Glavna su obilježja primarne vrste u kombiniranim podvrstama obično slabije prisutna. Kombiniraju se obilježja dvije do eventualno tri glavne vrste. Više od toga Svemir ne dozvoljava. Rijetki izuzeci od tog pravila pamte se u svijetu kao poznate, silno privlačne, ili preciznije – neodoljive jedinke Mangupa
Dio vrsta Mangupa poznajem osobno, o nekima sam samo slušala. S vremenom inače svladamo tehnike prepoznavanja vrste Mangupa i prilično im se uspješno možemo odhrvati.
Ali postoji nešto, nešto van dometa razuma, što zamagli um i prelazi iz razine svjesnog u jednu čudnovatu zonu koja ne pripada ovom svijetu.
Iznimno rijetko desi se da nezainteresirano prođete blizu Mangupa koji ni vas apsolutno nije primjetio niti vam pokušao poslati nešto od svojih moći, ali oboje osjetite da ste se našli na tankoj granici stvarnog i onog što se nalazi s druge strane. Obuzet će vas u isti čas i nemir i strah, i privlačnost i odbojnost. Strast i užas protresaju tijela istovremeno kad se takvi susreti dese.
To je Prepoznavanje.
Možda ste šetali zajedno u nekim prethodnim životima tražeći se kasnije bezuspješno, mijenjajući lica, mijenjajući tijela, zapleteni nekakvim neraskidivim vezama koje vas sile da se lovite kroz vrijeme i prostor, i možda su se eto, baš sada prepoznali u tom slučajnom susretu vaši skriveni demoni i odlučili ponovo zaplesati zajedno.
Mangupi tada postaju Ostavljači tragova. Neizbrisivih tragova zbog kojih smo to što jesmo – luđakinje koje će vas obožavati iako vas nikada neće razumjeti, ma kojoj god sorti vi pripadali.

Foto: Pirati s Kariba, sa https://dmichaelmay.wordpress.com/category/keira-knightley/