Arhiva oznaka: Gordana Brkić Žagar

Gordana Brkić Žagar: Ono kad prihvatiš da život ne pišu scenaristi…

Lipe su slatko mirisale kroz otvoreni prozor, a pun mjesec mekim svjetlom obasjavao veliku dnevnu sobu. Sjedila je u fotelji s jednom nogom podvijenom pod sebe i odsutno u usta, iz velike staklene zdjele, ubacivala velike, sočne lovranske trešnje koje su u Rijeci bile najslađe baš u te dane oko svetog Vida.

Na malom ekranu mobitela sijevale su četiri nule – ponoć. Nije bilo nikakvih poruka.  Na velikom ekranu televizora Gerard Butler je i s onog svijeta u beskraj volio Hilary Swank u onom plačipizdastom P.S. I Love You.

„Dno dna“, mislila je Ana pitajući se otkud ikome ideja da se ovakve pizdarije događaju stvarnim ljudima. Tutnula je još dvije trešnje u usta i progutala ih zajedno s košticama. Mama joj je, kad je bila mala, govorila da se to ne smije raditi. E, pa baš je bila raspoložena raditi sve što se ne smije. Pa makar joj te koštice došle glave.

Kroz vrata dnevne provirila je kuštrava kosa i zgužvano lice s kojim je već dva desetljeća dijelila krevet.

– Što gledaš? – pitao je zureći u televizor i ne čekajući njezin odgovor dodao – A to je ono plačipizdasto sranje… – zažmirkao je prema satu – Koliko je?

–  Pola noći. Odgovorila je pa opet strpala dvije trešnje u usta i progutala ih skupa s košticama.

–  Ma ti nisi normalna –  promrmljao je zijevajući na putu prema zahodu.

„Konj“ pomislila je za sebe. Baš je zbog njega je sjedila tu u ponoć, prekrasnu lipanjsku ponoć,  čekajući jednu poruku koju najrađe ne bi primila.

Dado je oduvijek bio takav. Kad je hodala s njim znala je da mu je romantika potpuno zakržljala i da ju je držao bespotrebnim i glupim gubljenjem vremena. Kad se udavala za njega znala je da je još gori po tom pitanju nego je mislila. Nije ju smetalo. Prvih deset godina. A onda je taj njegov emotivni bug postajao sve veći u njezinim očima i sve mu je to više zamjerala. Zamjerala mu je svaku upadicu kojom je bio spreman omalovažiti nježnost, svaki posprdni smiješak kad bi se zarolala neka ljubavna priča na ekranu, svako kolutanje očima kad bi na njezinoj strani kreveta vidio pogolemu romančinu ovijenu koricama pastelnim bojama krasopisom ispisanog naslova. Sve mu je zamjerala i zamjerala mu je sve više.

To njegovo potpuno odsustvo potrebe za malo filmskih ljubavnoromantičnih scena u stvarnom životu postalo joj je do te mjere odbojno da je svaka njegova podrugljivost izazivala u njoj lavinu psovki. Naravno, psovke je glasno izgovarala u njegovo zaprepašteno lice. Poslije više nije bio zaprepašten. Samo bi joj rekao da je popizdila skroz i da bi joj bilo pametno da si nađe lijek. Onda bi sve eksplodiralo i na tako spaljenoj zemlji dugo, dugo ne bi raslo ništa osim šutnje.

U jednoj od tih ‘šutnja faza’ otišli su u petak navečer na nekakvo blesavo druženje na koje bi joj muka bilo ići i u normalnijim okolnostima. Nije ni Dado bio sretan što idu, ali obećali su doći. Svoj su prljavi veš ionako, prešutnim dogovorom, držali daleko od javnosti. ‘Na van’ su djelovali prilično normalno. I drugi su im  govorili da su dobar par i da se drže unatoč masovnom urušavanju brakova koji se upravo događao njihovoj generaciji. Na takve bi primjedbe samo slegnuli ramenima, Dado bi rekao da „Jebiga, takav je život“ , Ana bi cinično spomenula vrijednost disfunkcionalnih veza i to je uglavnom bilo sve što bi  o toj temi izgovorili.

Sjedila je zavaljena u kauču, sama, vrtjela monotono malo crnog vina u čaši i mrmljala za sebe tekst neke prastare, dosadne ljubavne tužbaljke koja je curila iz impozantnih Technics zvučnika. Dado je stajao u drugom kutu sobe i smijao se na glas nekim domaćinovim lovačkim pričama. Stresla se zajedno s trosjedom kad se do nje teatralno ubacio poveći muškarac neopisvo slatkog osmjeha.

–  Ja sam Vlado  – gledao ju je ravno u oči –  a ti si najslađe stvorenje koje sam vidio zadnje vrijeme  – izgovorio je u dahu prije nego je Ana uspjela izgovoriti svoje ime. Nasmijala se.

– Ja sam Ana – zaigrala je njegove karte – a ti si, bit će, neki luđak.

Vlado se nasmijao od srca.

– ‘Ćemo vidjet jesam li  – namignuo je. – A čija si ti mala, a? Koji te krebilac pustio ovakvu da sjediš sama ?

– Ničija sam. Svoja – zamahnula je dugom kosom podižući bradu dok joj je osmijeh plesao u očima.

Rukom je prešao po njezinom dlanu.

– A ovo? – dotaknu je kažiprstom glatku površinu vjenčanog prstena.

– To nosim spaliti u Kletu goru – šapnula je.

– Onda Frodo, trebaš moju pomoć – konstatirao je ozbiljno.

– A kamo ti svog nosiš, Sam? – prošla je i ona kažiprstom po njegovom prstenu.

– Znaš li ti gdje je Pizda Materina?

– Znam.

– E vidiš, točno tamo.

Sve je išlo brzo. Do kraja večeri očijukali su i zavodili jedno drugo dok je ugodna napetost rasla među njihovim tijelima i dlanovima kojima se više nisu dodirivali.

Ostatak noći, nakon što su se vratili kućama, Ana i Vlado proveli su on-line. Erotikom nabijena komunikacija na daljinu nastavila se tijekom cijelog vikenda.  U ponedjeljak su se našli na kavi, a završili ljubeći se u parku. U utorak je kasno popodne žurila u motel nedaleko grada presvučena u novu, u trku između posla i parkinga kupljenu, besramno skupu ispriku za donje rublje.

Dok je vozila zamišljala je Kim Basinger u rukama Mickeya Rourkea, pokušavala ne razmišljati o scenama Posljednjeg tanga u Parizu… glava joj je bila košnica prepuna očekivanja.

No, ni boca pjenušca koji su u sobi ulili u sebe, ni smotka koju je Vlado donio, ni neopisiva želja koja ih je bacila jedno na drugo – ništa nije uspjelo spriječiti potpuni fijasko lošeg seksa.

Oboje su davno zaboravili kako nespretno može biti upoznavanje drugog  tijela. Pokreti su bili krivi, riječi su bile pogrešne, pogledi su se počeli izbjegavati. Sve, ali baš sve je krenulo naopako. Čak su se i trudili neko vrijeme a onda su samo stvar priveli kraju. Ana je glumeći orgazam ipak dala nekakav legitimitet cijeloj toj jadnoj sceni. Pokupili su se i razišli uz pristojnu usiljenu priču i isforsirane osmjehe. Bili su razočarani do dna, ali nisu to mogli izgovoriti na glas, njih dvoje, odrasli ljudi potpuno svjesni u što su se upustili.

Dočekala je tako četvrtak u fotelji, s nogom podvijenom pod sebe i sa sada već praznom zdjelom lovranskih trešanja. Mobitel je zavibrirao. Stigla je poruka koju najrađe ne bi primila.

„Si ok?“

„Ma jesam…“ stavila je smajlića da ne izgleda grubo, jer i nije bilo. „Ti?“ poslala je još jednu, bez emojia.

Prvo je stiglo „Moram te nešto pitati“, a nakon tridesetak dugih sekundi stiglo je i pitanje „Što ćemo s ovim“. Bez puno razmišljanja otipkla je „Zaboraviti?“ Poslala je i smajlić.

I njegovo kratko „Ok“ imalo je nasmijano lice umjesto točke.

Znala je da su oboje odahnuli. Vibracija je signalizirala novu poruku.

„Ali kavu možemo popiti . Nadam se….Ajde, pričati ćemo samo o Gospodarima prstena“, lice iza rečenice imalo je široki osmjeh.

„Može“, našla je male šalice kave pa ih nadodala potvrdi. Dodir koji je trebao poslati poruku zaustavio se. Ana je osjećala da je ovo pogrešno. Nije bilo krivnje, kajanja, nije bila ljuta na sebe  što je to napravila. Naprotiv, bila je sasvim ugodno mirna sama sa sobom. Svijet nije izgledao ni bolje ni gore nego jasnije. Ali duboko u sebi znala je da ovo nema smisla pa je iza „Može“ i šalica kave ipak dopisala „ali ne sad. Pustimo to za koji drugi put.“ Odsustvo emojia trebalo je naznačiti ozbiljnost njezinog prijedloga. Složio se podignutim palcem, a onda su još pristojno razmijenili „Laku noć“ i to je bilo to.

Otuširala se, oprala zube, navukla majicu u kojoj je spavala i legla na kauč. Pokrila se mekanom dekom i sa P.S. I Love You prebacila na Discovery Channel koji je imao puno više smisla od sladunjavih izmišljenih budalaština.

Mjesec je sjajio na nebu, lipe predivno mirisale. Osjetila je kako joj se utroba buni zbog svih onih trešnja i koštica koje je progutala ali nekako joj je sasvim odgovaralo da ju budnom drži ta jednostavna, životna, jasna i čista tupa bol.

Foto: www.pexels.com

 

Gordana Brkić Žagar: Ono kad se osjećaš kao da si jo-jo

Sjedila je na poslu za svojim stolom, pred upaljenim laptopom, sa šalicom prve jutarnje kave u rukama. Sjedila je i zurila i zapravo nije nije sasvim vjerovala svojim očima koje su na Faceu upravo ugledale njegov zahtjev za prijateljstvom i poruku. Sve je bilo poslano još sinoć, kasno sinoć. Sjedila je i zurila s kavom koja joj se netaknuta hladila u sve hladnijim rukama dok joj je mozak čas grozničavo radio, a čas se potpuno praznio kako bi, valjda, uspio ostati koliko – toliko u funkciji. Anja je stvarno mislila da bi lako mogla igzubiti razum.

S Tinom, čiji je zahtjev za prijateljstom stigao na Facebook, upoznala se slučajno preko posla. Od tada je prošlo četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana.

No, dakle, upoznali su se zbog posla, a kad ih je posao prestao vezati ostali su u kontaktu, odlazili na kavu zajedno, onako s nogu. Jednom su se zadržali duže na cugi nakon radnog dijela dana. Ništa posebno. Anja je mislila kako ne bi imala ništa protiv nečeg što bi bilo posebno jer joj je bio privlačan. Jako privlačan. Onako privlačan da ga je prizivala u misli češće nego je to bilo potrebno. Bilo je u njemu nečeg beskrajno uzbudljivog, sirovog, muškog, animalnog. Sve se oko njega treslo od energije i bilo je fantastično biti dijelom tog zemljotresa koji ju je izbacivao iz rutine. Osjećala je predivne trnce po cijelom tijelu kad bi pomislila na njega i uzalud je odgovarala samu sebe od te rabote. Tu naprosto nije bilo pomoći jer to kao da uopće i nije bila stvar  razuma, nego stvar one proklete kemije nad kojom nije imala nikakve kontrole.

Sretali su se često u mjesec i pol dana koliko su se poznavali. Zvali su se još češće. I ti razgovori i ta druženja sve su se više punili otvorenim očijukanjem i onim veseljem koje nosi početak povezivanja između dvoje ljudi. Ona je učinila taj prvi korak i umjesto na kavu, pozvala ga na pizzu, na izlazak, na date. On je nakon pizze predložio šetnju po toploj riječkoj ranorujanskoj noći i odlučili su se, iz čiste zafrkancije, popeti na Trsat po stubama. Kad su zakoračili na prvu podmetnula je svoje lice pod njegovo – poljubila ga je. On je nju onda ljubio na svakoj od pet stotina šezdeset i jedne izlizane stepenice. Penjali su se od Delte do vrha satima, zaustavljaući se na svakoj stubi, kao hodočasnici koji mole i kaju se za tko za što. Oni su molili ljubeći se nježno i polako, pa strasno i gladno, pa opet nježno, pa opet strasno… satima. Te noći, odnosno tog jutra koje su dočekali zagrljeni na Trsatskim stubama, nisu vodili ljubav. To su učinili druge večeri. I gotovo svake sljedeće.

Uspješno su tajili vezu pred svima. „Da se ne ureknemo na početku.“ šaputao joj je na uho dok se polako spuštao usnama preko njezinog vrata prema struku i preponama tjerajući joj iz glave suvisle misli. Nakon deset minuta vjerovala mu je sve i pratila ga u svemu što je odlučio, pa i o tome da o sebi kao paru ne govore javno. Još.

Obožavali su se dva mjeseca kad je nakon jedne kod nje prespavane noći s vrata samo dobacio „Idem. Čujemo se.“ Puhnuo je prema njoj pusu i namignuo veselo kao da će se čuti za koji sat, ili sutra. Nije se javio ni prekosutra, ni za četiri dana.

Panično ga je zvala na broj koji se, govorio je onaj nasnimljeni ženski glas, više nije koristio. Bila je bolesna od brige, nije znala što je to pošlo po zlu i nije imala blagog pojma što učiniti. Na pola petog dana, kako ga nije mogla dobiti, izašla je iz svog ureda samo s mobitelom u rukama. Nazvala je oprezno u njegovu firmu pod izgovorom da joj trebaju neke informacije. Žensku osobu koja joj se javila i koja joj je ljubazno dala tražene podatke, onako je kao usput, pitala gdje je Tin.

– Oh! Vi ne znate!  – uskliknuo je glas veselo – Odselio je u Njemačku. Otišao je za svojom djevojkom jer će se vjenčati kroz mjesec i pol – veselo je cvrkutao glas s druge strane linije.

Jedva se zbrojila tamo na Bulevardu da se ne skljoka pred ljudima koji su žurno hodali mimo nje. Naslonila se na zid zgrade i disala duboko skupljajući ono malo snage da ne padne u nesvijest i depresiju istovremeno. Osjetila je jasno kako je nešto umrlo u njoj i kako je odjednom putanja života okrenula prema nizbrdo, prema dolje, prema mraku i prema bezdanu kojem se nije nazirao kraj.

Trebala joj je cijela jedna prokleta godina da prestane misliti na njega svakog časa, svakog dana. Trebala joj je cijela jedna prokleta godina da se vrati među žive.

Danas, nakon četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana, razmišljala je može li preživjeti kontakt s njim. Zavrtjela je šalicu hladne kave među dlanovima – znala je da može. Nestali su oni prvotni bol i tupilo, nestala je potreba za tužnim pjesmama, nestala je onda i potreba da razmišlja o njemu neprestano. Sve je nestalo osim bijesa i straha da će jednom ponovo biti povrijeđena. Nikome zato nije dala blizu sebe zadnje četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno dana.

Nije ga mogla odbit.  Bila je tu i neka mala slabost, neka bolesna znatiželja zakopana doboko u njenoj duši koja je silno željela doznati što se iza ovog krije. Zato je prvo prihvatila ponuđeno prijateljstvo u virtualnom svijetu pa tek onda pogledala poruku.

“Ej ti! U Rijeci sam i baš bi te silno želio vidjet… 🙂 Ha? Može kava? Biraš vrijeme i mjesto… :)”

Anja nije mogla vjerovati što čita. Pitala se je li on zapravo normalan? Da li je imalo svjestan što joj je napravio? Veselje i prijateljski ton poruke koja je stigla nakon svih tih pustih godina bio je sulud sam po sebi, a kad je još tome pribrojila sve što je bilo među njima, ludilo je stvarno dobivalo novu dimenziju.

Anja je vjerovala da u njoj osim tog nevelikog velikog bijesa prema njemu, nema više ničeg i znala je da je ta kava neće ubiti. Znala je isto tako i da ga, u stvari, ne bi trebala vidjeti jer buđenje duhova nikada nije donijelo ništa dobroga. Ipak mu je odgovorila s jednako vedrim “Ej ti!” uz pozdrav, iznenađenje, “smajliće” i uz naznaku kada i u kojem će se kafiću naći. Izabrala je jednan na samom Korzu kako bi oko njih uvijek bilo dovoljno ljudi. Odgovorio je odmah uzdignutim plavim palcem. I samo time.

Sutradan ju je od jutra prala nervoza. Sve je manje bila sigurna da je postupila dobro i da joj predstojeći susret neće nanjeti neki novi udarac ispod pojasa. S druge strane bila je sigurna da napokon želi doznati, i to iz njegovih usta, što se dogodilo i zbog čega se ponio kao zadnje govno. Otišla je u kafić deset minuta prije dogovorenog vremena, zaokružila pogledom po terasi samo da se uvjeri kako ga još nema. Onda je sjela, zapalila cigaretu i odlučila pustiti da se dogodi što se dogoditi mora.

Došao je točno u dogovoreno vrijeme. Lice mu se razvuklo u širok, iskren osmjeh kad ju je ugledao. Prišao joj je i zagrlio ju toliko jako da se na čas pobojala za svoja rebra pa se odmaknuo korak od nje.

– Ma vidi se! Sjajno izgledaš –  polako je prešao pogledom po njoj.

– I ti – uzvratila je pristojno kompliment. Nije lagala. Izgledao je sjajno. Malo umorno, ali sjajno. Konobaru, koji se iste sekunde kad su oboje sjeli stvorio pred njima, Tin je naručio macchiato i espresso.

– Još uvijek je espresso, malo duži?

– Je, još uvijek – osmjehnula se.

– Kako si?  – pitao je ozbiljno, malo smrknuto, kao da joj se bogznašto desilo a on se brine za nju. Anja je zurila u njega i ništa joj nije bilo jasno.

– Dobro sam, hvala. A ti? – klimnula je glavom prema njemu. – Kako si ti?

– Izvrsno – bio je kratak i još uvijek ozbiljan. Anja više nije mogla izdržati bez da zna uzrok ovog blesavo ponašanja.

– Tin, jesi ti stvarno dobro? Da ne hodaš na neke terapije za mozak ili tako nešto… – osmjehnula se široko da omekša nastup. – Gle, pojavio si se niotkuda nakon svog tog vremena i ovo sve izgleda kao oni “koraci” koje pacijenti moraju proći… ovo bi, recimo, bio korak traženja oprosta… – nije završila rečenicu jer se nasmijala glasno.

Sve ovo skupa činilo joj se jako blesavo i već je malo žalila što je pristala na ikakve susrete treće vrste s tipom koji ju je doslovno izbacio iz svog života i mrtav-hladan zatvorio joj vrata direktno u facu. Pogledao ju je i dalje ozbiljan pa odmahnuo glavom.

– Ma ne! Nije to… – osmjehnuo se napokon. – Teta mi je umrla, pa sam malo od toga još… Ma zato sam i došao u Rijeku, jučer je bio sprovod…

– Oh, bože! – uzdahnula je naginjući se refleksno prema njemu – oprosti mi… grozna sam… – zamucala je.

– A kako si mogla znati?  Sve je u redu. Sve – kimnuo je glavom i fokusirao se na nju, na njeno lice. Gledao ju je ravno u oči. – Ali da… Zapravo sam te došao pitati hoćeš li mi ikada moći oprostiti – udario je drito, bez okolišanja. Nije mislila da će to doći na red. Bar ne odmah.

– Kakve sad to više veze ima? – spustila je glavu jer je znala da joj se onaj točan odgovor kako mu nikada neće oprostit jasno vidi u očima. Makar, znao je on to i bez da ju gleda jer je neodređeno kimnuo glavom. Šutjeli su oboje tridesetak predugih sekundi. Anja je gledala u riječko nebo, on je progovorio.

– Bio sam s njom godinama. Nisam… nisam ti rekao ništa o njoj, nisam mislio da će sve s nama otići tako daleko, da će me tako uzeti… – stao je i otpio gutlj vode, a ona je šutke zapalila cigretu. – Gle… – nastavio je – mi smo već bili zaručeni, ono, gotova stvar. Nisam joj mogao to napraviti…

“Ali si mogao napraviti meni”, mislila je u sebi osjećajući kako naviru gadna sjećanja.

– Nisam ni tebe htio opterećivati s time… mislio sam – ako samo odem, bit će bolno, ali bit će brzo… ma ne znam više što sam mislio… – uzdahnuo je, opet uzeo čašu i odsutno otpio novi mali gutljaj.

– Tin, a da preskočimo taj dio? Mislim, ajmo popit kavu k’o ljudi, ispričaj mi što ima s tobom, ja ću tebi svoje tuge ispričati…  – osmijehnula se  – Ajmo ne kopati po nečem što se ne može popravit, ha?

Nije se činio sretan. Plesala mu je ta neka sjena na licu sakrivajući nešto nedokučivo. Anja je odlučila da ne može i da neće brinuti još i tu brigu. Pričao joj je o sebi, o tome kako je zapravo postao uspješan, kako ima sina, kako ima zapravo dobar brak. Počeo je pričati i o njoj, onoj zbog koje je otišao i Anja je osjetila kako joj se ledi srce. Na svu sreću, prekinuo ga je konobar koji je došao isprazniti pepeljaru pa su naručili još jednu turu. Alkoholnu ovog puta. Trebalo im je nešto zeru učinkovitije od kofeina.

Pijuckali su polako puštajući se suncu. Razgovor je tekao normalnije, pa ipak, razgovarali su pomno pazeći da se ne dotaknu ničeg njihovog, zajedničkog, intimnog. Ni šapata, ni strasti, ni milovanja,  ni nježnosti, njega na njoj, ni topline tijela, ni njih zapletenih… pazili su da ne spomenu ništa od svega onog što se jednom skrivalo u uzdasima i dodirima. Bilo je nevjerojatno da se i nakon svog tog vremena tako živo sjećala kako su prvi puta vodili ljubav. Zapravo, nisu vodili ljubav. Bio je to čisti, brutalan seks, onakav iza kojeg ostaju masnice na koži. Seks s elementima koji prema zakonu vjerojatno spadaju u domenu nekakvog nasilja ili kriminala. Taj njihov prvi sraz u krevetu, iako je najmanje bio u krevetu, bilo je Anji nešto predivno i zastrašujuće istovremeno. Nešto što se ne zaboravlja, nešto što protjecanje vremena samo hrani i nadograđuje. Izbacila je te slike iz glave kako bi se koncentrirala na Tinovu priču.

– Ne slušaš me – osmjehnuo se. – O čemu razmišljaš?

-Ni o čemu – nije joj bilo ni na kraj pameti načinjati tu temu, ali znala je da on zna kamo je odlutala.

-Naporno je ovo malo, ha? – rekla je iskreno i nasmijala se.  Kimnuo je potvrdno.

– Nema veze. ‘Oćeš da se prošećemo? – dodao je uzimajući račune sa stola. Ustala se iste sekunde jer se nadala da će u hodu biti lakše zaboraviti sve što ih je vezalo, sve zbog čega su sada šepavo razgovarali o stvarima koje ih većim dijelom uopće nisu zanimale. Krenuli su lagano po Korzu, korak po korak, nesvjesno ili svjesno prema Trsatskim stubama. On je vodio. Zakoračio je na prvu stepenicu, a ona nije.

– Ma daj! – nasmijao se glasno. Anja je odmahnula glavom. Uhvatio ju je za ruku i potegnuo prema sebi, no izmigoljila mu se.

– Stvarno? – pitao je na pola ozbiljno, na pola začuđeno.

A ona se pitala ima li on ikakvog blagog pojma kakav joj je nered napravio od života, je li svjestan kako nikada više nije prošla tim prokletim stubama jer jednostavno nije mogla. Nagnula se prema njemu dajući mu očima onaj znak da mu nešto mora reći u povjerenju. Nagnuo je lice zavjerenički do njenog uha držeći je sad objema rukama za ramena, blizu sebe.

– Tin, ne smijemo tamo – prošaputala je širom otvorenih očiju preglumljavajući se. – Tamo žive Uspomene – šaputala je i dalje namještajući na licu onaj izraz kojeg djeca imaju dok im čitaš strašnu bajku – Opaka su to stvorenja, znaš. Trebalo mi je previše vremena i jedva sam ih uspavala, a znam da me osjete svaki puta kad im se približim i samo čekaju kako bi me zaskočile da se ponovo nastane u meni – osmjehnula se na silu, odmaknula glavu od njegove i teatralno naklonila. Pogledala ga je ravno u oči tražeći nešto u njima, a nije zapravo znala što traži ni što bi željela naći. Znala je samo da mora stati.

– Tin, ja ne mogu tamo – ponovila je ozbiljno dok su joj se oči punile suzama. Plakala je bez glasa za sve što nije mogla izgovoriti. Spustio se sa stepenice i zagrlio ju jako, tako jako kao da je želi svu uvući u sebe.

– Oprosti mi, oprosti mi – molio ju je lica zabijenog u njezinu kosu. – Nisam želio da tako ispadne, mala, stvarno nisam … – uhvatio joj je dlanovima obraze prisiljavajući je da gleda u njega. – Sanjam te. Još uvijek te sanjam, Anja! Živiš mi u glavi dvadeset i četiri sata dnevno i radim u mislima s tobom sve što smo radili i sve ono što sam želio raditi… – stao je i uzdahnuo teško – Jebote! – ponovo ju je privukao k sebi, a ona je osjetila kako mu cijelo tijelo drhti. – Znaš li da se još bojim da ću izgovoriti tvoje ime umjesto njeznog! – podigao joj je glavu prema sebi, pa čvrsto stisnuo oči i ugrizao se za usne. – Isuse, Anja, zar je moguće da sam tako pogriješio? Da sam baš skroz zajeb’o stvar? –  zagrlio ju je ponovo, svu zamusanu od suza koje su joj neprekidno tekle po licu ostavljajući za sobom sivu sjenu isprane maskare.

Znala je da je iskren. Znala je da nije došao po oprost nego vidjeti čuva li u sebi ove četiri godine samo iluziju o jednoj ljubavi ili su ipak njih dvoje ono što je trebalo ostati, ono što je trebalo biti. Anja je znala odgovor i oplakala je taj odgovor davno. A Tin… on je to tek morao proći.

Podigla se na prste i poljubila ga prvo u obraz, pa onda lagano u usta. Imala je pravo učiniti to još jednom, kad se već nisu rastali normalno kad je trebalo. Ako to “normalno rastajanje” uopće postoji. Odmaknula se polako. Trebalo je krenuti dalje iz ovog trenutka i zato je krenula natraške, dalje od njega, otpuhnula mu još jedan poljubac sa svog dlana i prošaputala stihove Detuorove pjesme “Zbogom ljubavi, zbogom astronaute moj. Odjavljujem se zauvijek…”

Unatoč boli koja je ponovo nahrupila u njezino srce, osjetila je da se ona uzica kojom je bila vezana za njega polako odvezuje i otpušta. Okrenula mu je leđa i koraknula prema nikamo, tamo negdje daleko, daleko, negdje gdje ova priča nije postojala.

Ono kad znaš da više nema povratka.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad te pjesma ubije u pojam

Probudila se minutu prije nego što se pokrenuo radio na staroj budilici, a sa zvučnika je točno u tom trenutku krenuo ženski vokal :

Cause I’ve had the time of my life and I owe it all to you…

Maša se mačkasto protegnula u toplom krevetu. Smiješila se jer bilo je tako dobro započeti dan uz pjesmu koju voliš. A voljela je baš tu stvar. Ma cijeli Prljvi ples je voljela, ne samo tu pjesmu, ali ta je bila baš nekako posebna, motivirajuća, sretna sa sretnim završetkom, uspomenasta.

Kroz pospanu glavu još punu snova prolazlo joj je davno svršeno vrijeme jednih ljetnih ferija, vrijeme video playera i videoteka. Njihova je klapa klinaca organizirala nekakvu zabavu u svojoj mjesnoj zajednici pa su tako namaknuli love taman dovoljno za jedan video player. Prikopčali su taj krik tehnike na televizor koji im je pak poklonila ta ista njihova mjesna zajednica. Uglavnom, od svih zaboravljena, takozvana ‘društvena prostorija’ u prastarom Društvenom domu koja je desetljećima služila isključivo kao ostava za kojekakvu ‘društvenu’ kramu, pretvorila se u poluprivatnu kino-dvoranu. Tu je filmove za odrasle bilo dopušteno gledati i starijim maloljetnicima koji su bili u milosti mlađih punoljetnika. U tom je njihovom privatnom kinu Bruce Lee letao po Zmajevom putu do Zmajevog gnijezda, Top Gun i Tom Cruise odvrtio se valjda milijardu puta u onih tjedan dana koliko se maksimalno moglo “držati” kasete… A  Prljavi ples

E, Prljavi ples je imao poseban status. Ne pitajte zašto. Jednostavno su osjećali u venama da se nalaze baš u onom vremenu koje će zauvijek ostati nostalgično – romantičan dio njihovih života. Time of my life tih starijih maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su se mučili s odrastanjem u kojem se, shvatit će tek puno kasnije, svašta smjelo bez da iza svakog zavoja čekaju neke sankcije: ne smiješ, ne pitaj, ne kasni…

Ne kasni! Kašnjenje nije bilo opcije jer su Dražen i ona išli na jednodnevni poslovni put. Putovali su na otok trajektom i morali su se držati rasporeda. Unatoč odsanjarenih desetak minuta, vremena je još uvijek imala na pretek pa si je priuštila savršeno lagano spremanje lišeno stresa. Kavu nije kuhala nego je odlučila nagovoriti Dražena da stanu negdje uz put. Na radiju je s pola uha uhvatila kraj vremenske prognoze koji je završavao sa “jačanje bure”. “Ma koja bura?!” pomislila je naginjući se kroz prozor u boravku.  Bura definitivno nije bila zgodna pratiteljica puta na otok, no vani nije bilo te gospođe koja u kraju zime, baš tako nekako u veljači, zna pokazati svu svoju goropadnost. Zapravo, jutro je bilo tiho i bez vjetra koliko u Rijeci tiho i bez vjetra može biti. Zadnjim pogledom u preveliku torbu detektirala je očale, novčanik, mobitel, papire za sastanak i zaključila da je ono neophodno tu, odnosno, da se bez svega drugog  može. Uzela je ključeve auta, nategnula novi kožni kaput i krenula u novi dan.

Autić je bio parkiran sto metara dalje niz ulicu, taman za noge protegnut. Sjela je i kao i obično odmah krehnula radio na kojem se čulo:

Just remember ! You’re the one thing
I can’t get enough of

So I’ll tell you something

This could be love!

Opet joj se lice razvuklo u osmijeh dok je pod kožom osjećala kako ovaj dan ide prema škatulici onih koji se pamte. Spustila je ručnu, dodala gas, prebacila u drugu, a onda je nakon sto metara njezin autić stao i ugasio se. Zatim su se upalile sve lampice koje je taj autić imao, nešto je zapiskutalo i – kraj. Autić je naprosto umro. Opsovala je ružno zato jer je glupa krntija krepala i zato jer je vidjela u retrovizoru kako joj netko već blenda s farovima, neka nervozna budala koja je očito naglo gubila živce.

– Majmune!!! Baš sam htjela, evo baš sam to htjela! Stati na sred ceste i zakrčiti promet! Baš to!!! Pizdatimaterina –  siktala je poluglasno izlazeći iz auta. Majmun u autu iza nje zapravo je bio susjed Slave. Progutala je u sebi  istog časa sve ružne misli jer ako je itko bio ljudina velikog srca, onda je to bio Slave. Slave je ponosno dongegao do nje sa svoji preko sto kila i velikim osmijehom na licu. Pogurao je bez pitanja krepanu mrcinu od auta do, kao samo za tu priliku, oslobođenog parkirnog mjesta.

– Bin te zel sobun, al gren na drugu stranu. Ala hodi ću te bar do busa hitit – pomagao je ljudina. I bi tako. Gradski joj je bus, za divno čudo, banuo pred nos. Ušla je, a sa radija se čulo:

Because I’ve had the time of my life. No, I never felt this way before …

– Bo!? Što je ovo danas?!! – pomisli. No u jedno je bila sigurna – iako je jutro krenulo sasvim krivo, uz ovu stvar dan jednostavno nije mogao završit loše.

Sve je još uvijek bilo pod kontrolom, samo je Dražena trebalo zvrcnuti i obavijestiti ga da je ipak on dežurni šole do otoka i natrag. Taman kako je izvadila mobitel, tako je na zaslonu zasvjetlila slušalica ispod Draženovog imena. “Što ti je sinergija duša!” osmijehnula se i viknula vedro – Halo prijatelju!!!

Iz mobitela se s druge strane čulo samo tiho i nerazgovjetno mrmljanje u kojem su dale razabrati riječi ‘želudac’, ‘cijelo jutro’, ‘neću moći’  i ‘ti sama’. Maša je naslonila čelo na hladno staklo busa dok je ona glupa pjesma lagano išla svom kraju. No, ukratko: ‘želudac’ i ‘cijelo jutro’  pripadali su korpusu želučane viroze, a ‘neću moći’  i ‘ti sama’ značilo je da mora ići tražiti prvi autobus za otok. Značilo je to zapravo da je, kako god okreneš, pojela govno! Zurila je drmusajući se, u vedro, riječkiplavo nebo. Bar joj je vrijeme išlo na ruku. Bilo lijepo i imala ga je još uvijek dovoljno da stigne do Zanzibara ako treba!

Traženje prvog autobusa za otok nije i ne bi trebala biti tako komplicirana stvar, ali ako se svi samo malo potrude, to uvijek može postati noćna mora. Tako se Maša na kolodvoru prvo pokušala snaći po nekakvoj oglasnoj ploči koja je djelovala dosta službeno i uvjerljivo. Trudila se bezuspješno, sve  dok joj neki mladac s kapom nabijenom na oči nije ljubazno objasnio da ta satnica nema veze s mozgom i da se ne oslanja na nju. Zahvalila je momku i ušla u salu sa šalterima. Onda je pitala na šalteru informacije može li dobiti informaciju kada ide prvi bus za otok. Onda joj je gospođa sa šaltera za informacije rekla da stane u red kod drugog šaltera. Onda je čekala na tom drugom šalteru. Onda kad je došla na red rekla joj je gospođa sa tog šaltera da je zapravo čekala na krivom šalteru.

– Da, da… morate na onaj na kojem piše broj 2 – potvrđivala je gospođa sa šaltera s obrvama podignutim na  “Jeste vi malo bedasta?”,  iako šalter broj 2 nikako nije bio i drugi po redu. Onda je na šalteru broj 2 pokušala istovremeno doznati koji bus prvi kreće za otok i rezervirati kartu. E, da ne bi! Bus je kretao za dva i pol sata,  a kartu je mogla kupiti samo kod vozača, pa je tako sreći, a danas joj je sreća bila, malo je za reći, slinava, prepušteno “hoćel’ ubost” kakvo slobodno mjesto.

Na odredište je bus trebao stići taman na početak sastanka, što je značilo da će zapavo kasniti na sastanak. Zato je progutala još jedno sranje pa je nazvala klijente.

– Ma ni neznam vam što reć, bez veze, znate, baš se sve nekako krivo poklopilo danas … –  ispričavala se trpajući u te rečenice sav šarm koji je mogla naći u sebi, a ipak je sve i dalje zapravo zvučalo kao ‘Zaspala sam i sad vam lažem.’ Loš okus svega odlučila je isprati kavom, prvom tog dana. U ružnjikavom kafiću, pravom kolodvorskom, naslonjena na šank bila bi najrađe naručila nekakvu rakijetinu da nije bilo prerano i da ju nije bilo sram. Zbog srama je zato pila jednu od gorih kava u životu. Koncentrirala se na radio koji se probijao kroz žamor i zveckanje posuđa i skoro se zagrcnula kad je začula kako Bill Medley i Jennifer Warnes razvaljuju kraj pjesme. Na trenutak se zapitala nije li ovo sve neka skrivena kamera ili neki drugi bolesni projekt kojem je cilj napraviti budalu od nje?

Čamila je tako uz cigarete i mineralnu vodu jer drugu kavu u tom kafiću nije željela više nikad okusiti. Gubila je vrijeme do dolaska autobusa igrajući se na mobitelu i s mobitelom, vrtjela je besciljno papire s pripremom za sastanak i s pola uha hvatala nedovoljno glasan radio. Voditelj je u jednom času opet spominjao neku buru, no nije više slušala jer je bus dolazio na peron. Bacila je novčanicu za onaj užas od kave na šank i gurajući se kroz gomilu sa svojom prevelikom torbom krenula je borbu za sjedeće mjesto. “Ajd’ fala Kristu Kralju da mrdnem nekamo danas!” mrmljala je poluglasno nastojeći nekako zadržati ono malo dobre volje koja joj je još ostala. Šofer i kondukter u jednom umjesto pozdrava i pitanja kamo će samo je upitno klimnuo  glavom prema njoj preskačući bilo kakav verbalni kontakt.  Kad je izgovorila odredište, frajer je nakrivio usta pa pogledao nekamo mimo nje u daljinu i zavrtio glavom onako, malo s visoka.

– A ne, gospođa –  zavrtio je ponovo glavom – Bojim se da nećemo moć’ do otoka. Ne vozi trajekt. Zbog bure.

Maša je zastala na tren s novcem za kartu u ruci, onda je kimnula poslušno i bez riječi izašla iz busa. Sada je već i u gradu puhala glupa bura. Šibala joj je lice dok se vukla doma umorna kao da je otišla na kraj svijeta, a ne do autobusnog kolodvora u centru grada.

Od kuće je javila u ured da neće doći. Nek joj pišu godišnji, bolovanje, što god žele nek pišu, rekla je da joj i od plaće mogu skinut, ali da ne dolazi. Svukla se. Pristavila za kavu, drugu tog dana, i upalila TV. Okretala je programe tražeći nešto što će joj otpustiti stres i  našla – Prljavi ples. Taman se bližio kraju, svi su se već okupili na završnoj zabavi, scena velikog plesnog finala počinjala se događati. Nije mogla vjerovati! Pozornica se razmiče, Baby ostaje sama na njoj… taman sekundu prije nego je krenula Time of my life dohvatila je daljinski sa stolića i ugasila glupu televiziju.

– E nećeš majci! – viknula je televizoru u praznom stanu pa ustala pobjednički u raskoračni stav i potegla dobar gut dobre kave. Druge tog dana.

Foto: www.pexels.com

 

Gordana Brkić Žagar: Ono kad na glupo Faceovo pitanje „Što vam je na umu?“ imaš samo jedan odgovor: „Odjebi.“

Mara nije bila tip od guštanja u prosincu. Malo ju je izbezumljivala cijela ta strka i zbrka i svašta još nešto – od uspomena do nemogućnosti zaborava – čemu u ovoj priči nije mjesto, ne zamjerite.
Ono što joj je dodatno išlo na živce u prosincu bili su domjenci. Svaki se troklinac odlučivao na neku feštu kojom bi završio godinu i ona je zbog posla na većini tih domjenaka morala biti, s time da je bonus nesreći bio i što joj druženje s masama također nije bilo jača strana. Uglavnom, opušteno kruženje među poznatim i manje poznatim facama uz pijuckanje nekakvih bezalkoholnih ili daleko premalo alkoholnih pripravaka nije bilo nešto što bi zvala zabavom. Sve je k tome padalo u grdi, hladni, mokri, škuri dio godine i uglavnom nije dozvoljavao neko veće opuštanje jer ’em je drugi dan obično bio radni dan, ’em sjedati pijana za volan nije bio njezin stil. Ipak se trebalo nekako dovesti doma, a ona se već nekoliko godina sama vozila doma. Jedini od tih domjenaka kojem se stvarno veselila bio je onaj koji su organizirali Ivan i njegova mlada ekipa. Prošle su se godine sjajno zabavljali i smijali do suza, neusiljeno i netrijezno.

„Ma kvragu i sve!“ mislila je, „Bude li potrebe ići ću s taksijem i riješen problem.“ Simpatični balavci tulum su, naravno, dogovorili u srijedu. Ni v’rit ni mimo, rekao bi pošten radni narod, no mlade magarce nije bilo briga što je drugi dan radni dan jer su si s guštom organizirali klizno radno vrijeme koje su oni prevodili i provodili kao ‘ukliži ili klizni s posla kad trebaš.’ I za divno čudo, to je savršeno funkcioniralo i sve se kod njih stizalo i sve se odrađivalo. Mara im je zavidjela nadajući se od srca da ih život i uz tu glupu imenicu vezane obaveze prema svima osim prema sebi samima, nikada neće natjerati da se promijene. Kako god, veselila se toj srijedi, makar je znala da neće moći ostati do kraja jer ju je dan kasnije čekala gomila posla i sastanaka koji se nisu imali namjeru odraditi sami. Veselila se i tome što nije trebalo puno dumanja oko toga što će obući, nego je samo navukla traperice i majicu jer nikog na toj fešti nije zanimala toaleta. Obveza je bila samo donijeti neku cugu. Odlučila se za bocu burbona i sa zadovoljnim osmijehom krenula u kasnu prosinačku večer koju je nemilice zalijevala riječka kiša. Bila je gotovo sva mokra dok se uspjela dočepati auta koji je ionako planirala ostaviti negdje na sigurnom bude li pila baš toliko da će za doma uzeti taksi. A to ‘na sigurnom’ značilo je da će ga ostaviti u nekoj škuroj i dalekoj vražjoj materi gdje se parking ne plaća i ‘pauk’ ne kruži. Našla je upravo takvo mjesto dobrih petnaest minuta hoda udaljeno od mjesta na kojem se zabava odvijala. Molila je samo boga, ili takvu neku moćnu silu, da zaustavi kišu jer je loše procijenila da joj kod jakne s kapuljačom kišobran neće trebati.

I bome, kiša je taman dovoljno stala da sasvim pristojno suha dođe do rashodovane zgrade u čijem je podrumu bio veliki, u nekom ‘baš nas briga’ stilu opremljen prostor koji je bio i ured, i proizvodni pogon, i kuhinja, i dnevni boravak, a nerijetko i spavaća soba muškoj petroci koja je tu radila. Naguralo se unutra i usitno plesalo na glasnu glazbu između, ajde od oka, od trideset do pedeset ljudi. Uvijek je bila slaba u tim procjenama. No, nije to Mari bila zadnja loša procjena. Loša je procjena bila i da joj nakon burbona s kojim je startala, neće naškoditi čaša vrhunskog crnog vina s kojom ju je nudio zaklinjući se u ljekovita svojstva mirisne tekućine već dobrano ovinjeni domaćin Ivan. Uzela je, iskapila i zaključila da je stvarno lijek, a ne tek obično vino. Zato je strusila dvije, a ne jednu čašu. Zaliječena time od svih inhibicija koje traži nekakvo službeno minglanje, dala si je zeleno svjetlo za otpuštanje kočnica. Otpuštanje kočnica značilo je i da je sa zadovoljstvom prihvatila na ples ponuđenu ruku nepoznatog muškarca koji joj se srdačno osmjehivao. Smjehuljica s kojom je plesala ponudio joj je da naiskap istresu u sebe nekakvo plavo i beskrajno ukusno čudo od koktela koje je mućkao jedan od domaćina – zgodno momče definitivno bez barmenskog znanja, ali s očito istančanim osjećajem za pretjerivanje s količinom alkohola u tim tekućim umjetničkim kreacijama. Ponuđač ruke, koktela i društva zvao se Slaven. Spadao je dobrano ispod Marine dobne kategoriju i bio beskrajno zabavan. Slaven je Mari radio društvo par sati koji su proletjeli kao nekoliko minuta. Nakon puno smijeha, lagane priče koja je tekla bez napora i nova dva burbona ponudio joj nešto što joj je, zagušeno glasnom glazbom, zazvučalo kao nekakav specijalitet meksičke kuhinje. Bila je gladna od svog tog alkohola i neka ljuta klopa činila se kao dobra ideja, pa je klimnula glavom pristajući na ponuđeno. Slaven ju je zavjerenički i zavodnički pogledao, uzeo za ruku, pa poveo van iz podruma, pa van na cestu, pa je tada Mara pitala zar moraju autom i dodala još kako je ona zapravo mislila da će to obavit na tulumu. Slaven ju je tada malo čudno pogledao, slegnuo ramenima i uz smiješak rekao da mu se auto ipak čini kao bolja ideja. Došli su do njegovog auta, ušli, i tada je Mara na teži način shvatila da ‘Netflix and chill’ nije meksička klopa, da uopće ne zvuči kao meksička klopa i da joj neformalni seks koji je nehotice prihvatila nije ni na kraj pameti! Iz neugodnjaka od kojeg je mislila da će umrijeti na licu mjesta izvukao ju je sam Slaven koji na brzinu sve okrenu na nekakvu klimavu šalu, kao, nije to ništa, mali se nesporazumi događaju, a ovaj je baš zabavan…

Mara je i dalje mislila da će umrijeti od srama i molila se za neki potres, nešto dovoljno jako da otvori zemlju u koju bi s guštom propala.Vratili su se zajedno na zabavu, on bez ikakve namjere da je se otarasi i nađe nekog drugog tko razumije sve što razumiju mladi, pa se zato Mara na brzinu otarasila njega. Bila je pijana, ali ne toliko da ne bi kužila kako je ovo sve najbolje zaboraviti. A da bi se zaboravilo, najmudrije i najbolje bilo je nestati. Pa je nestala. Izgubivši se Slavenu iz vida na brzinu se ispozdravljala s Ivanom uz isprike kako je kasno i kako je sutra čeka naporan dan, što nije bila laž. Vani je shvatila da je loše procijenila kako će joj baterija mobitela izdržati dok se ne vrati kući.

„Pas mater!“ opsovala je tiho. Nije imala čime nazvati taksi, a natrag se više nije imala namjeru vraćati i jedino što joj je preostalo bilo je otpješačiti do automobila. Negdje na pola puta petnaest minuta dugog hoda počela je ponovo lijevati kiša, tako da se i ono neuzimanje kišobrana pokazalo kao loša procjena. Kad je tako promočena iznutra i izvana sjela u svoj autić, sklopila je ruke na volanu moleći da po ovom kijametu od vremena policija ne stoji po cestama čekajući pijane žene kojima će pakosno oduzimati vozačku. No, ispalo je ipak da je ta večer Mari donjela jack pot nevolja. O, da! Policija je bila na položaju i da, zaustavili su jedini auto koji je plazio po cesti u ovu nedobu, po ovom nevremenu. Mara je poslušno stala u kraj, otvorila prozor kroz koji joj je u lice udarala kiša i uniformiranom muškarcu, nakon obostranog ‘dobra večer’ mrtva hladna rekla : „A sada me, molim vas, pitajte ono glupo pitanje.“ Momak u uniformi nasmijao se od srca. Naravno, puhala je, i za ne vjerovati, bila je tek malo iznad ‘granica normale’. Policajac joj je velikodušno i dobrohotno odrezao ‘samo upozorenje’ i uputio je nek’ ide ravno doma, što je Mara zahvalno i poslušno odmah i učinila.
Nikakva se sranja više nisu dogodila. Uostalom, bilo ih je stvarno previše za jednu jedinu noć i za jednu jedinu osobu. Kad je legla još se dugo vrtjela po krevetu sluđena sobom i svim pizdarijama koje su je pratile proteklih par sati i, morala si je priznati, malo sluđena i onim pre-pla-vim! Slavenovim nasmijanim očima.

Jutro i zvonjava alarma, kako to obično biva nakon razbijenih noći, stigli su, činilo joj se, nakon samo par minuta sna. Bila je umorna i mamurna, a dan pred njom neće imati milosti. Zato je krenula s tuširanjem, kojekakvim vitaminskim napitcima i jakom turskom kavom. Javila je na posao da će zakasniti pola sata jer joj je, lagala je, susjed obećao pogledati auto, kako tobože, nešto nije u redu s auspuhom… Zapravo si je bez grižnje savjesti ukrala malo vremena kako bi se dovela u red, pa se oblačila i šminkala polako, pijuckajući kavu i zirkajući po netu. Otvorila je i Facebook na kojem ju je društvena mreža dočekala s onim glupim pitanjem ‘Što vam je na umu?’. Mara je na brzinu, upisala kratak i jasan odgovor – ‘Odjebi.’ Osmijehnula se uživajući u lakoći ispisivanja riječi čije izgovaranje u pravom trenutku nije nikad do kraja savladala. Sa sve većim osmijehom nastavila je sa smirujućim ritualom oblačenja, šminkanja i pijuckanja kave. Prepoznatljiv zvuk signalizirao je da je njezino ‘Odjebi.’ netko pozdravio podignutim plavim palčićem. Pored ‘lajka’ stajalo je nepoznato prezime i poznato ime. Slaven. Samo sekundu kasnije stigao je zahtjeva za prijateljstvom. Od tog istog Slavena. Nije razmišljala ni sekunde nego ga je sa dva klika mišem pustila u svoj svijet dok joj se lice razvlačilo u osmijeh.

Ono kad se veselje pojavi kao niotkuda.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad svemir odluči napisati krivu priču

Osjećao je njezine ruke kako lagano klize niz njegov torzo i spuštaju se prema preponama. Dlanovi su se zaustavili a on je drhtao čekajući da nastave svoj put. Svojim je prstima gužvao njezinu kratku, gustu kosu iščekujući sljedeći dodir. S mukom je otvorio oči pa ih ponovo zatvorio. Dlanovi su ponovo kliznuli niže po njegovom tijelu. Ponovo je otvorio oči ugledavši mjesečinu koja je tukla kroz prozor i osvjetljavala veliku sobu. Krivu sobu. Oči su mu se opet zatvorile i ispod zatvorenih vjeđa vidio je malu, oskudno namještenu sobicu obasjanu istom mjesečinom, no u tom času nekud su nestali mali dlanovi s njegovog tijela. Nije više bilo ni kratke, guste kose pod njegovim prstima. Uzdahnuo je duboko dodirujući rukama gotovo bolnu erekciju – opet ju je sanjao.
Pridigao se na jastuku u polusjedeći položaj trljajući lice dlanovima. Pogledao je na sat – bilo je tri i trideset. Desno od njega ležalo je lijepo žensko tijelo po kojem se rastresla duga, tamna kosa. Pružio je ruku da je dodirne, ali učinilo mu se to nekako pogrešno. Nije kratku kosu iz svog sna mogao zamijeniti s ovom dugom bez da osjeti nedefiniranu bol koja ga je proganjala nakon ovakvih, definitivno prečestih snova. Prečestih već deset godina.
Radili su cestu. Jednu od onih golemih i pregolemih kojima se resjecala zemlja tih godina uzduž i poprijeko. Sviđalo mu se to ostavljanje velikih asfaltnih tragova iza sebe, ostavljanje potpisa na kompliciranom nacrtu ili malog otisaka ruke u nekom nebitnom komadiću friškog betona. Niskogradnja. Njegova ekipa bauštelaca koje je kao inženjer držao pod sobom uzela ga je za svoga i uživao je u svakom danu kojim se njihova zahtjevna dionica bližila kraju. Naporan posao daleko od kuće i obitelji završavao bi sitnim ili manje sitnim oblokavanjima velike muške bande razmještene po kontejnerima koji su glumili kuće. On je, kao i ostali ‘sa školom’ bio smješten par stotina metara od kontejnera, u malom, ružnjikavom, ne pretjerano urednom motelu, jedinom koji se nalazio u toj vukojebini kroz koju je još trebalo protegnuti jedan vijadukt. Komplicirana rabota dodatno se zapetljala kad su na terenu shvatili da će morati prilagođavati projekt, a sasvim se uprskala kada je Ivan glupo pao i slomio nogu. Ivan mu je bio kolega u kojeg je jedino imao pravog povjerenja da zna i da hoće posao obaviti kako treba, bez zajebancije, improvizacije i obilatog korištenja linije manjeg otpora što je prečesto gledao u svom poslu. Ivanova zamjena stigla je dan nakon što je ovaj završio u gipsu. Mala brineta kratke kose, oblog tijela i slatkog lica na kojem su sjajile najcrnije oči koje je ikada vidio. Osmjehnula se široko, no osjećao je iza tog osmjeha nelagodu žene koja ulazi u društvo ne pretjerano pristojnih muškaraca. Odlučio ju je uzeti pod svoje iz nekog neodređenog osjećaja koji mu je zatitrao na dlanu kad mu je čvrsto protresla ruku na pozdravu. Nije bila ništa mlađa od njih, ali već nakon prvog upoznavanja žamorila je muška banda među sobom o ‘onoj maloj’ i tog je časa postala Mala čak i kad bi joj ispred imena netko službeno stavio inženjerka. Inženjerka Mala. Radila je bez pretjeranog muvanja sa ostalima. Družila se koliko je bilo pristojno, a da ne bude nepristojno.
I on je, nije mu bilo teško priznati, opsovao kad je shvatio da mu umjesto Ivana šalju ženu jer – jebiga! Što će s njom? Kako će se snaći na terenu? Gdje će spavati? Gdje će se oprati kad u onom motelu imaju dvije kupaone na sedam ‘muških’ soba koje su dijelili ne razmišljajući previše tko je pod tušem a tko nad wc školjkom. Sto mu je stvari stvaralo pomutnju u glavi na pomisao da će imati ženu na terenu, pa ipak, u dva dana, sve se nekako posložilo. Mala je kupaonu koristila prva, što je tražilo dobrih sat vremena ustajanja prije nego bi nahrupili njih sedmorica. Ona je, osma, već bila spremna kada bi oni radili rusvaj oko polaska na gradilište. Na gradilištu je bila druga priča. Ta se priča šaputala među lopatama i podsmjesima, a bila je o tome tko Malu jebe u motelu. Jednom je vidio čak i da se klade oko toga pa je uz pičkaranje rastjerao besposlenu gomilu glupana. Nije znao zbog čega ga je toliko pogodila jedna, u krajnjoj liniji, benigna muška zajebancija tako neminovna kada se žena pojavi među muškarcima. Osobito ovima koji žene već nisu imali i po par godina jer, u konačnici, oni su ipak bili samo obični šljakeri koji su se kućama vraćali tek povremeno. Iznenadio je samog sebe kad se obrecnuo na malog Marka koji ga je jednom prilikom munuo pod rebra i namignuo prema Maloj : – I? Kakva je, šefe? Ima se tu što za uhvatit’? – bezobrazno se nasmijao krezubim ustima. Osjetio je bijes koji nije smio biti toliki i poželio je natamburati balavu budalu zbog glupe primjedbe. Zaustavio se na vrijeme uz jedno ozbiljno „Jebi se, mali“ dobačeno Marku na što je ovaj zašutio jer šef nije psovao osim ako nije bio jako ljut.
Za završetak posla imali su manje od mjesec dana i radili su doslovno danonoćno kako bi ispoštovali rokove. Mala se pokazala i kao znalac i kao radnik, ali više od toga nije se od nje moglo dobiti.
Najčešće se po gradilištu muvala sama, osim ako nije morala raditi s nekim. Bila je tako povučena da su dobacivanja i šaputanja među lopatarima, kako je iz zajebancije zvao svoje momke, sama od sebe prestala i nestala.
– Udana?- pitao ju je tek nakon nekoliko dana. Kimnula je potvrdno ispijajući katak gutljaj piva iz limenke. Sjedili su na pokrajnjim stepenicama motela, sa strane gdje su bile njihove sobe i hvatali nekakav privid normalnog života u toplu večer.
– Djeca? – pitao je dalje.
– Dva. Dečki – osmjehnula se pa ponovo nagnula limenku. On je svoju vrtio među dlanovima svjestan nemira koji je njezina blizina iz nekog razloga stvarala u njemu, a bio bi se zakleo da uopće nije njegov tip.
Prvi je puta osjetio kako mu se ježi koža kad se nagnuo nad nju kako bi zajedno još jednom provjerili preinake koje su morali raditi u nacrtu. Udahnuo je njezin miris i poželio je stisnuti uz sebe. I puno, puno više od toga je u tom času poželio, istovremeno se prestrašivši svojih misli i strahovite želje koja ga je obuzela. Nije to bio njegov stil pa se, iako ne baš sasvim jednostavno, othrvao porivu da je pritisne svojim tijelom na tim nacrtima.
I dalje je kotrljao limenku pive među dlanovima.
– Pa kako to da si se odlučila na ovo? – mislio je na odlazak od kuće, rad na terenu, očekivao je priču koja će sve objasniti.
– Tako je ispalo – odgovorila je kratko, neodređeno.
Mala je bila tiha oko tih privatnih stvari. Razgovarali su o poslu, radili zajedno i oduševljavala ga je sve više svime što je činila, ali o sebi nije govorila.
Zato je on i te večeri na stepenicama razvezao priču o sebi jer ga je nešto tjeralo da joj priča o sebi. Slušala je pozorno, kimala glavom šutke.
Kad je završio, ispila je posljednji gutljaj pive i pružila ruku da uzme i njegovu praznu limenku. Dodao joj je, a ona se uz lagani osmjeh, i dalje bez ikakvog komentara, ustala, poželjela mu tiho laku noć i otišla u svoju sobu.
Ostao je još pet minuta sjediti sam na stepenicama, a s njom u glavi. Te se noći prevrtao u krevetu napet i uspaljen, a kada je spustio ruku na prepone, mislio je na Malu i na njene usne.
Posao se bližio kraju i nije bilo naznake da će išta prolongirati dogovoreni rok. Nikad mu nije bilo teže zbog toga. Nastojao je što češće biti u njezinoj blizini, gužvao se s njom u improviziranoj kancelariji, grozničavo tražio ikakav iole pristojan razlog da je dodirne – uzimao bi joj olovku iz ruke, popravio zaštitni šljem…jednostavno, imao je stalnu i preveliku potrebu staviti ruke na nju iako bi zapravo najrađe na nju bio stavio cijelog sebe. Ona se nije izmicala, nije se ni nudila, izgledala je kao da je se sve to skupa ne tiče. Možda je se i nije ticalo, možda ga uopće nije primjećivala. I to je bilo ono što ga je najviše mučilo. Uz noći. Noći su ga jednako mučile ostavljajući mu dovoljno besanog vremena u kojem se vrtio u krevetu, dizao iz kreveta odlučan da joj pokuca na vrata, pa se ponovo vraćao u krevet objašnjavajući sam sebi kako nije u redu tako se ponašati. A ponašao se kao tupasti, zaljubljeni adolescenet koji nema blage veze kako prići curi. Pokušavao je zavrtjeti film malo unatrag, naći što ga je to toliko privuklo na njoj, zbog čega je toliko želi.
Ništa mu nije padalo na pamet osim da se dogodilo. Samo od sebe, mimo volje i pameti, točno onako kako se najveće strasti obično i dogode.
Zadnji dan pred odlazak najvećeg djela ekipe kući, spremanje je uglavnom bilo gotovo i završen se posao morao proslaviti i pošteno zaliti. Pijanka je počela odmah iza ručka. I sam je početak slutio na jednu od onih koje se pamte tek u fragmentima jer najveći dio nedostaje izbrisan prevelikim količinama alkohola. Što i nije uvijek bilo loše.
On se motao uokolo pun neke tjeskobe. Nije bio spreman pomiriti se s činjenicom da će nekoga zauvijek ostati željan. Tražio ju je očima među muškarcima kojima se uspjela nametnuti u dva tjedna, koji su je sada poštovali i pažljivo slušali u onim rijetkim trenucima kada bi s nekima odlučila podijeliti poneku riječ. Tražio ju je, nije ju nalazio, pa je odlučio otići do motela i odsamovati. Nije mu se oblokavalo.
Iz sobe je dugo slušao kako se ori pijana pjesma. Onda je čuo i lupanje vrata po motelu – netko je nekoordinirano pokušavao naći sobu i pogoditi ključ. Ustao se, navukao samo traperice i pogledao kome treba pomoć. Bio je to Slaven, pijan k’o dva pijana. Jedva ga je spremio u krevet, a samo nakon pola sata čuo je lupanje u kupaonici koja je bila tik do njegove sobe. Slaven je bio bogovski pretjerao s pijančevanjem i pretjerivanje se već počelo osvećivati. Našao ga je kako grli školjku, ponovo ga sakupio, uzeo neku kantu koju mu je stavio pored kreveta i opet ga pospremio u vodoravan položaj.
Vrtio se u svom krevetu krcat nezadovoljstva, uvjeravao sebe da je budala i negdje tijekom tih razgovora sa samim sobom zapao u lagan i nemiran san. Opet su ga probudili zvukovi iz kupaonice. Jebao je poluglasno Slavenu sve po spisku i ponovo, samo u trapericama koje nije ni skinuo, ušao u kupaonu. Nije bio Slaven. Bila je Mala i bila je pod tušem. Pokušao je okrenuti glavu i izaći ali nije mogao odvojiti poged od nje. Pomicanje njezinih ruku između nogu bilo je očiti znak da se osim tuširanja događa još nešto. Gledala ga je bez riječi, nije ni zastala ni prestala. Spustio je glavu i izašao iz kupaone, ušao u svoju sobu i naslonio se čelom na vrata. Nije mogao vjerovati da je samo izašao. Bez riječi. Bez objašnjenja zašto je uopće ušao… Dok je u sebi psovao i proklinjao samog sebe na vratima sobe lagano su zaplesali kucaji. Otvorio je, a pred njim je staja Mala, još potpuno mokra, zamotana samo u ručnik. Stavila mu je ruku na prsa pa ju polako, milujući ga, spustila do struka, pa još niže, ispod kožnog remena pod kojim su se hlače naglo počele napinjati.
– Budalo – prošaptala je stavljajući mu usta na njegova.
Te noći, u toj oskudno namještenoj sobi koju je obasjavala puna mjesečna, nisu pričali puno. Nisu izgovarali riječi. Uglavnom su razgovarali tijelima. I malo je toga ostalo nedorečeno.
Sutradan su se sreli na izlazu iz motela, nakrcani torbama, oboje spremni za put, svaki prema svom kraju svijeta. Iako zbog sveprisutnog teškog mamurluka nitko na njih ne bi obraćao pozornost, ipak su se zagrlili dovoljno daleko od svih drugih očiju. Stisnuo ju je na sebe kako bi joj još jednom osjetio obris tijela koje ga je držalo budnim cijelu noć. Odmakla se od njega, pogledala ga u oči svojim očima, najcrnijim koje je ikad vidio, a onda su pružili jedno drugom ruke na pozdrav i više se nikad nisu sreli.
Otvorila je oči naglo, probuđena svojim vlastiti glasom – opet je mrmljala njegovo ime.Opet je sanjala kako ga ljubi i miluje, osjećajući pod danovima kako drhti i čeka da ga nađe. Osjećala je njegove prste u svojoj kosi. Osjećala je sebe kako gori i teče istovremeno, čekajući da njegove ruke s kose krenu niz vrat, niz ramena prema tamo gdje ih je trebala. Tiho mu je izgovarala ime zabijajući slova između njegove kože i svojih usana. I opet je to činila glasno, dovoljno gasno da je probudila samu sebe sanjajući kako s njim vodi ljubav po tko zna koji put u ovih deset godina. Polurazbuđena i potpuno smušena pogledala je na tijelo muškarca koje je s lijeve strane mirno spavalo obasjano mjesečinom. Pružila je ruku prema tijelu ali učinilo joj se to silno pogrešnim, pa je odustala. Pogledala je na sat – bilo je tri i trideset. Sjela je na krevet koljena podvijenih pod bradu i ovog puta, kao i toliko puta do sada, tužna jer se probudila. Dok je nastojala smiriti i tijelo i um, kroz glavu joj prođe jedna od onih internetskih gluparija o tome kako ne pripadamo onima s kojima spavamo u krevetu, nego onima s kojima spavamo u glavi. Stresla se od pomisli da bi to možda mogla biti istina i ostala još dugo sjediti s koljenima podvučenim pod bradu dok je mjesec obasjavao sobu. Krivu sobu.

Foto: www.pexels.com

Gordana Brkić Žagar: Ono kad otkriješ utjecaj Guette i Schulza na dinamiku peglanj

Iva je sa šalicom vruće kave u rukama gledala prema istoku i žmirkala mačkasto dok su joj se prve strelice svjetlosti zaplitale u trepavice. Osjećala je nježnu toplinu kako ju mazi po licu.

Sunce se podizalo polako razbijajući ružičasto jutro, mijenjajući ga svojim sjajem u savršenu nijansu svjetlo plave. Onako plave kakva se kovitla na proljetnom riječkom nebu koje je tog subotnjeg jutra bilo vedro k’o boca. Penjalo se sunce polako, polako se podizalo iznad Učke.

Naravno, ne one prave Učke jer na Kvarneru sunce ne izlazi nad Učkom nego zapada za tu brdinu. Podizalo se iznad kućne, osobne Učke koja se svima dogodi s vremena na vrijeme ako se dovoljno često ne uhvatimo posla. Dakle, sunce se podizalo iznad Učke nepopeglane robe.

“Imam Učku doma” u Rijeci se među ženskom populacijom uvriježilo kao kodno ime za one zastrašujuće gomile oprane odjeće koje kao da same rastu niotkuda. Obično su zbuksane po nekim spavaćim sobama, nabacane po stolicama koje već odavno nemaju svog cijelog i funkcionalnog para, po foteljama koje ne pamte svoje primarne funkcije. Često su te Učke od robe nakramane čak i na same daske za peglanje… e, to je baš gadan prizor.

Ivina se Učka nakotila na stolici koja je imala više godina od Ive i vjerojatno ne bi izdržala da je itko pokušao sjesti na nju. Stajala je u kutu spavaće sobe isključivo kako prašnjavi držač te robe koja je u Ivinoj kući bila vječni predmet svađa. Dvoje klinaca, tinejdžerica i polutinejdžer, koji su se k  tome još bavili sportom, naprosto su proizvodili tolike količine robe za pranje i peglanje da se Iva ponekad pitala je li peglanje posao koji će morati obavljati i na onom svijetu, u paklu, za kaznu. Uz čišćenje frižidera, hodanje po stepenicama i brisanje prašine sa zapletenih žnjora i kablova zguranih iza neke vitrine, nečastivi joj je sigurno u vječnosti sigurno pronašao i prostor za peglanje robe.

Držala je već spomenutu šalicu kave u rukama, još nepočešljana, obučena u tradicionalnu subotnju jutarnju uniformu – majcu hokejaškog kluba „Medveščak“, pamučne sive kratke hlače u kojima bi ponekad spavala i japanke koje nije skidala s nogu ni usred zime. Bio je to njezin osobni subotnji, kućni dress code. Oblekica za peglanje.

Procjenjivala je smireno koliko će vremena potrošiti na taj uzaludan posao. U pitanju su bili sati. Ne sad baš puno sati, ali tri definitivno. Tri sata života stučena ni u što.

Prošla je rukom po gadnoj gomili odmjeravajuć neprijatelja. Nadala se da je možda unutra zasloženo i nešto bijele robe, onih rastrganih kuhinjskih krpa, ručnika ili prevelike posteljine, bar nečeg što je dovoljno samo složiti i spremiti. Ali nije bilo. Učka je sadržavala same majice, hlače i trenirke, zatim neke odurne košulje i hlače s dva milijuna džepova koje je bilo nemoguće popeglati. Na Učki su bile troje takvih Bear Grylls hlača koje su inače pripadale starijem punoljetniku kojeg je oženila. Greškom. Ali, ta greška bila je predmet neke druge priče, to je bio drugi par rukava. Trebalo je sada prvo brinuti o ostalim, doslovnim rukavima, dugim i kratkim, koji su beživotno visjeli sa te zastrašujuće hrpetine robe.

Iva je uzdahnula duboko, ljuta sama na sebe što si je opet priuštila ovo sranje iz pukog nemara, njezinog vječnog kampanjskog trčanja za stvarima koje je trebalo obaviti. No, od ljutnje koristi nije bilo, pa je strusila ostatak kave i krenula u pripremu terena – daske za peglanje koju je trebalo podložiti s nečim da se ne klima tako jako. Preklopila je naslovnicu Novog lista sto puta da bi dobila dovoljno debeli podložak koji je popunio prostor između poda i noge već spomenute daske.

Peglu je uključila, napunila je vodom i nakon par minuta zabava je mogla početi.

Redosljed peglanja nije bio uvijek isti. Ponekad bi prvo povadila ono što joj se činilo jadnostavnije pa glođala prema kompliciranim sranjima, ponekad bi išla samo redom kako je već Učka bila zaslagana, a ovog se puta odlučila prvo uhvatiti u koštac sa onim najgrđim komadima. Dohvatila je prve od tri komada onih nepegljivih hlača. Borila se s njima i dobila bitku. Polovično, ali ipak. Druge se nakon šesnaest minuta drljanja po njima nisu zapravo mogle nazvati popeglanima, pa ih je samo odložila na naslon kaauča iza sebe, kao da će se same malo izravnati. Na trećima se predala uz brdo psovki koje ovdje nije pristojno navoditi.

Odložila je peglu prisiljavajući se da ne udari s njom u dasku, onako ljuto kako već imamo potrebu udarati u nešto kad smo ljuti. Nije udarila jer je na isti način prije koju godinu skršila i besramno skupu Rowentu, a lupati novac u pegele bilo je gotovo jednako očajno kao i samo peglanje. Sjela je pokušavajući se domisliti nekoj motivaciji, nečemo što će joj zabaviti mozak da ne misli o tome kako joj se n.e.d.a!

Muzika! Klela se uvijek i svugdje kako uz glazbu cijeli život ima nekako više smisla. Kresula je radio ali nije joj se dopalo ništa. Laptop je bio ugašen kako je ovisnost od bulažnjenja po internetu ne bi odvukla od neumitnosti peglanja robe. Uzela je svoj mali spremnik za glazbu. Minijaturna spravica bila je nakrcana jazzom koji joj je bio odmak od sveprisutne medijske glazbene istosti. Gurao se u njemu opus Cheta Bakera, Kyle Eastwood zauzimao je također popriličnu količinu bajtova, pa Nina Simone, pa Duke Ellington, pa Miles Davis svašta nešto takvo, ali ne i one jako moderne i avangardne jazz stvari jer to joj je u kratkom vremenu moglo ispiliti živce. Rasplela joj se u ušima sjetna truba, pa ju je zamijenio čarobno-melankolični Marrakech… Uglavnom, nakon deset minuta uhvatila je samu sebe kako zuri neodređeno nekamo kroz prozor sa novom šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci dok se pegla grije i hladi ostavljena, zaboravljena na dasci. Nije to, definitivno, bila glazba za ovakvu vrstu posla. Ugasila je mp3 player, upalila televiziju koja je ionako stalno vrtjela MTV jer je mlađi maloljetnik bio u fazi “kad narastem bit ću DJ”, a maloljetnica je planirala odlazak na Ultru. Taman su svoje revanje dovršavale neke uparađene koke oko kojih su se motali istesani momci i već je poželjela odustati prije nego je i pokušala poslušati, kad se zavrtio maloljetnikov omiljeni Guetta. Lovers On The Sun. Zurila je u Raya Liottu i uhvatila se kako se lagano mrducka u ritmu. Jasnom, plesnom, tvrdom ritmu koji tjera na micanje. Nasmijala se od srca sama sebi kad je stvar završila i opet krenuo nekakvo jaukanje, ali kanal je ostao upaljen – nakon Guette dvije su majice bile tople i složene – popeglane. Podigla je glavu s peglanja jer se sa zvučnika razlilo još ritma koji je nekako vraćao život.  Robin Schulz i neki Judge – Showe me love. Osmjehnula se prvo, pa nasmijala na glas… ovo je bilo dobro. Nije mali klipan baš toliki klipan kad je mjuza u pitanju, a ovo je nekako nosilo. Baš nosilo. Kao nekad davno kad je obožavala plesati. Gibala se u ritmu i još su dvije majice i jedna trenirka prešle iz stranke nepopeglane robe u suprotni tabor. MTV joj nije bio dosta. Nije joj išlo baš sve što se tamo vrtjelo. Ipak je upalila laptop i našla na svemogućem internetu i Guettu i Schulza, bio je tu i Avicii pa se pojavi još i Haris pa onda Kygo… Oplela je redom, derala se pun glas na Waiting for love koji naučila zajedno s maloljetnikom. Oh! Bila je to sjajna glazbena kulisa koja je gurala i gurala i iz nekog razloga davala joj snage da prvo prepolovi glupu Učku, pa je razvali skroz, do zadnje krpice. Taman je pičio Harris i ona njegova Summer za koju bi se bila zaklela kako joj je dosadna, naporna i kako joj može ispiliti živce nakon trideset sekundi – ali ovog puta nije bilo tako. Pilana ju je nabrusila taman dovoljno da dohvati one usrane hlače koje nitko normalan nje mogao popeglati. I dohvatila ih je. Do kraja pjesme i one su ležale na vrhu popeglane gomile robe. Iza Ive bila su dva i pol sata vremena u kojima je peglala uz glazbu za koju je mislila da … ma nema veze što je mislila. Na laptopu su se nastavili vrtjeti njezini novi junaci i kad je krenula u još jednu subotnju razbibrigu – brisanje prašine. Naprosto, te nemile joj, bedaste i zamorne radnje ovaj je ritam činio podošljivima. Pomislila je da bi u svoj glazbeni spremnik trebala ubaciti malo ovog što ju je tako silno tjeralo na pokretanje, jer već je neko vrijeme živo razmišljala o tome da nakon sto godina opet počne redovito trčati…

Ono kad promjeniš mišljenje i bude ti drago.

Foto: www.pexels.com

 

Gordana Brkić Žagar: Ono kad se ljubav pretvori u…

U strastvenu mržnju može se pretvoriti samo strastvena ljubav.
Ništa mlako, ništa osrednje, ništa nježno ne može biti uzrokom nečeg tako velikog kao što je mržnja. Znate na što mislim, gledali ste The War of the Roses u kojem se Turnerova i Douglas pretvaraju od divnog para u fanatične neprijatelje.
Točno to dogodilo se nama. A počelo je…
Počelo je tako što je on zapazio mene. Ne ja njega. Nije mi bio zanimljiv ni u kom smislu. Nemojte me pogrešno shvatiti – bio je zgodan, bez daljnjega, čak i jako zgodan ali to meni nikada nije bilo presudno. Daleko je važnije bilo to što nismo voljeli iste knjige, nismo slušali istu glazbu, nismo imali isti odnos prema hrani, prema filmovima, seksu, politici, vjeri, sportu… Najjednostavnije rečeno, nije bio moj tip. Možda je moja nezainteresiranost koja je lagano graničila s odbojnošću bila onaj presudni faktor zbog kojeg mi je sve upornije disao za vratom iako sam ja jednako uporno izbjegavala njegovu blizinu. Nemam pojma, nikad ga nisam pitala.
Kako rekoh, lagano me nervirala ta njegov potreba da bude stalno negdje pored mene, da koristi svaku priliku kako bi mi se obratio, skliznuo kao slučajno ispred očiju. A onda se desio preokret. U jednom me času, ne sjećam se više kada ni kako, samo prestala daviti ta njegova beskrajna opsesija svakim komadićem moje kože, ta strahovita potreba da me dodiruje i kad treba i kad ne treba i to sve samo kako bi me prisilio da ga osjetim. Odjednom nije me više smetalo to oblijetanje oko mene, te sitne varke kojima je ostavljao tragove po meni, njegova zeznuta navika da mi nestaje iz vidokruga samo da bi me iznenadio. Sjećam se točno i večeri i časa kada mi se učinilo da možda stvari gledam iz krivog kuta. Tada mi je glavom prošlo da je ovo nešto više od obične potencijalne afere jer toliko strasti koju sam za njega počinjala osjećati naprosto nije mogla biti tek puka aferica! I moram vam reći, da se oko toga ne lažemo, imala sam razloga sumnjati u svoje procjene. Ja naime, nikada, ali baš nikada u životu nisam znala prepoznati ljubav koja mi se nudila. Pomislila sam na sve svoje pogrešne procjene, na obrasce koje sam uporno ponavljala, na vječito krive osjećaje koje sam pogrešno nazivala ljubavlju. Ljubav… koliko godina moraš strpati u guzicu da bi shvatila kako dolazi u najčudnijim pojavnostima?
Zato mi se nekako ispravno činilo to što je s njim sve krenulo potpuno drugačije. Za razliku od svih mojih dotadašnjih iskustava, ovog je puta on je bio taj koji je tražio mene, koji se nudio, koji mi je ispod glasa bez imalo ustezanja i kočnica pričao o svemu što bi činio sa mnom. A ja sam shvatila da već dugo vremena nitko nije na mene obraćao toliku pozornost i posvećivao mi toliko pažnje. Pomislila sam da me voli. Bilo je jasno da to čini neki čudan način, ali izgledalo je da me voli. A to što je bilo čudno, to me nije brinulo. “Čudno” je moje drugo ime.
Pleli smo tu vezu polako, ja puno polakše od njega savršeno svjesna svake sekunde u kojoj bi kupio još jedan komadić mene. Kupovao me klasikom – tihim zujem tepanja koji mi je odzvanjao u ušima, u glavi i u srcu još dugo nakon što bi završio; kupovao me nježnošću tih već spomenutih dodira od koji sam počinjala željeti još više. Nisam ni shvatila da sam odjednom ja počela vabiti njega, ubrzano disati svaki put kad bi ga osjetila, a osjećala sam ga i onda kad ga nisam vidjela.
Onda nam se, kao slučajno i kao nehotice, dogodilo prvi puta. Jedino što pamtim od tog sraza bila je moja beskrajna bol koja je uslijedila, no u tom je trenutku bilo odavno prekasno za povlačenje i bijeg. O da! Bila sam zatelebana do ušiju, a znate da takve nikad ne vide dalje nosa. Tako sam i ja svakom njegovom sranju koje mi je priredio nalazila neka razumna objašnjenja jer, pobogu!,mislila sam kako je nemoguće da me toliko voli i mrzi istovremeno. Bože moj, bože moj…kako sam glupa bila. I zaljubljena. Svaka njegova svinjarija u meni je pojačavala strast, a kunem se svim što mi je sveto da je i njega u tom njegovom ludilu gonila strast. Bili su to istovremeni usponi u nebo i padanja u paklene dubine, nosilo nas je to podivljalo more u kojem smo bili koncentrirani jedino na same sebe, jedno na drugo. U svim mojim suzama, u svim njegovim mahnitanjima ja sam i dalje vidjela nešto drugo umjesto da vidim ono što je to stvarno bilo – suze i mahnitanja. Glupa. Eto to sam bila. Zaljubljena i glupa.
Uglavnom da ne duljim, one razlike koje su nas spojile, nesuglasice koje bi na početku veze završavale divljanjem u spavaćoj sobi, sve se pretvorilo u bezdan od kojeg nas je uskoro dijelio samo korak. Desio nam se taj korak, meni se desio, pred koji dan kada sam ponovo zbog njega probdjela noć. Negdje pred jutro odlučila sam pustiti s čvrsto vezanog lanca onaj mali sociopatski dio mene i šapnula u mraku: “Ubit ću te”.
Zastao je. Način na koji sam to izgovorila – miran, staložen, jasan – način tako neprimjeren meni, bio mu je dovoljan da shvati kako nije riječ o praznoj prijetnji. Bilo je to obećanje. I ispunila sam ga.
Večeras. Sve je počelo sitnim zanovjetanjem kojem se nije naziralo kraja, pa se nastavilo onim odvratnim podbadanjima i ubadanjima tamo gdje sam ranjiva i otkrivena. Gad pakosni! Mislio je da se ponovo može poigravati samnom. A ja sam strpljivo šutjela i čekala, čekala i šutjela. I onda se ukazala prava prilika. Bio mi je dovoljno blizu i udarila sam najjače što sam mogla. Udarila sam naglo, neočekivano i precizno… I to je bilo to. Kraj.
Na mojoj nadlanici je ostala je poveća krvava mrlja koju još nisam isprala. Naslađujem se gledajući u nju, jer uostalom, to je moja krv.
U njoj su još uvijek umiješani ostaci tog sadista koji mi je zavrtio glavom lažući mi besramno o predivnoj ljubavi koju ima za mene ali je teško pokazuje… ma daj molim te!
Te njegove ostatke isprat ću vrućom vodom, sapunom ugodnog mirisa i neutralne ph vrijednosti, potom mjesto uboda, kao i toliko puta do sada, namazati sa nekim umirujućim gelom.
A on… njega se više neću spomenuti, niti mu upaliti svijeću za pokoj duše.
Uostalom, tko zna imaju li komarci uopće dušu? Ovaj moj je nije imao.

Foto: www.pexels.com