Arhiva oznaka: Gabrijela Meštrović Maštruko

Nikola Šimić Tonin / Žaklina Kutija: Da ti se smrzne duša

Kazalište lutaka Zadar, predstava za  odraslu  publiku  u sklopu Večernje scene, 2. veljače u  20 sati, predstava autora Daria Foa “Monolog kurve u ludnici”.

Predstava “Monolog kurve u ludnici” okupila je gotovo isti tim suradnika koji je prije 30 godina s Filodramskom postavio “Narko mamu”. Kao i tada, Foov tekst je prevela prof. dr. Nedjeljka Balić Nižić, režiju potpisuje prof. dr. Živko Nižić. Glazbeni suradnik je Emil Šprljan, a majstor svjetla Ivo Nižić. Novi su scenograf Robert Košta, kostimografkinja Marijana Jakelić i inspicijentica Radojka Kozulić. U predstavi igra Gabrijela Meštrović Maštruko.

Dario Fo

Dario Fo ( 1926. – 2016.) dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1997.), jedan je od najplodonosnijih talijanskih dramatičara. Uz kazalište kao modus vivendi angažirano analitički promatra svakodnevicu. Monolog kurve u ludnici oblikovao je za svoju ženu glumicu Francu Rame. Kritički progovara o položaju žena u društvu raščlanjujući žensku pojavu na: majku, domaćicu, mitološki lik, žrtvu, ali i buntovnicu.

Dario Fo, kao poznati ljevičar i angažirani intelektualac, koristi ženski monolog, katkada naturalistički sirov i brutalan, želeći uputiti oštru društvenu kritiku.

Iznenadila me je ali i zabrinula, aktualnost njegovoga teksta. Prošlo je 40 godina od vremena kada je napisan tekst, ali neke društvene uloge žene, njezino kulturno “pozicioniranje”, predrasude prema ženama, eksploatacijski odnosi, još su i danas itekako snažni.

Gabrijela MeštrovićMaštruko

Kad je talijanski nobelovac Dario Fo 1977. godine pisao tekst monodrame Monologo di una puttana in manicomio (Monolog kurve u ludnici) za svoju suprugu glumicu Francu Rame, poznata zadarska glumica Kazališta lutaka Zadar Gabrijela Meštrović Maštruko imala je jedanaest godina i u osnovnoj školi u Arbanasima, pod mentorstvom profesorice Katarine Tošić, pripremala je svoju prvu ulogu u životu, u školskoj predstavi Trinaestogodišnjaci.

Tada nije ni slutila da će, točno deset godina kasnije, svoju prvu profesionalnu glumačku ulogu odigrati u Kazalištu lutaka Zadar i da će za tu prvu profesionalnu ulogu u predstavi “Loptica skočica”, krivac biti taj isti Dario Fo. Naime, samo nekoliko mjeseci ranije iste te godine, tekst budućeg nobelovca, monodramu “Narko-mama”, Gabrijela Meštrović Maštruko je tako strastveno odigrala s Filodramskom grupom Filozofskog fakulteta u Zadru da ju je Milena Dundov, tadašnja prvakinja zadarskog glumišta, odmah angažirala u lutkarskom kazalištu.

Trideset godina poslije, na veliku obljetnicu svog umjetničkog stvaralaštva, ponavlja se stara dramska priča o jedinstvu mjesta, likova i radnje. Monodramu Daria Foa Monolog kurve u ludnici pod redateljskom palicom bivšeg voditelja Filodramske grupe, prof. dr. Živka Nižića, na daskama Kazališta lutaka Zadar odigrat će njegova “prva glumačka violina”, Gabrijela Meštrović Maštruko.

„ … Gluma je za mene ljubav i strast. Volim jaku ekspresiju. Od glave do pete ja sam Mediteranka. Tata iz Velog Drvenika, mater iz Siverića kod Drniša, kombinacija bodula i vlaja. Moje djetinjstvo na Drveniku bilo je bajkovito. To me je odredilo, i kao osobu i kao glumicu. Obožavam more, jedrenje i ribolov. I na panulu i na skosavicu … „ (Gabrijela Meštrović Maštruko).

„Monolog kurve u ludnici“

” … I majka mi je govorila, netko tko želi biti poštena žena, nema izlaza. Bolje da se ubije. I tako sam se ja dala ubiti. Osam sati radnog vremena u tvornici. Uz prekovremene. I tu sam poludjela, tu me počela hvatati kriza…”– Dario Fo, “Monolog kurve u ludnici”.

Ona nema imena, muža, obitelj, ni djece. Otac je pokušao silovati, majku je gotovo zaboravila. (Ni)je mogla birati. (Ni)je ni imala između nečega – čega. Život-put odveo je u prostituciju. Postala je kurva. Gadi joj se to što joj rade i tada je duhom odsutna. No ona je borac. Buntovnica.

Želi svoj život promijeniti, želi pobjeći od uloge koju su joj drugi – društvo, muškarci, sredina – nametnuli. Govori iz očaja. Za društvo tada postaje opasna. Subverzivna. I odmah biva kažnjena. Izolirana. Kao pokvarena mehanička lutka. U ustanovu za mentalno oboljele. Ona je kurva u ludnici…

Uistinu, bez lažnoga pretjerivanja, bila je ovo predstava za pamćenje.Jedna posebna kazališna večer, dvorana kazališta ispunjena do posljednjega mjesta, mahom ženama.

Jesam li znao što ću vidjeti i doživjeti u Kazalištu lutaka Zadar 2. veljače 2018., iskreno ne, ali sam,znajući rad i talent Gabrijele Meštrović Maštruko, slutio i iščekivao.

Iznad svih očekivanja ostao sam iznenađen i zadivljen Gabrijelinim glumačkim transformacijama od pohotnice do pokornice… S gađenjem i mržnjom prema onima… i nježnošću kojom se obraća onom svom unutarnjem ja oživljenom lutkom?!

Što sam nakon predstave mislio, moram priznati u prvi tren ništa, jer nisam htio svojim mislima pomaknuti one prve osjećaježaljenja…bijesa…. osuđivanja sveg ovog licemjera koje nas okružuje…ali ova predstava je toliko snažna, vraćase…u mislima je, a asocijacije, pitanja postavljaju se iznova, a moje divljenje tebi, glumici, Gabrijeli Meštrović Maštruko, hrabrosti da tekst doneseš i snagom svoje ekspresivne osobnosti tako izraziš vraćaju um na traženje pravih riječi koje bi doživljaj i dojam približno interpretaciji izrazilo. Dugo ništa nije u meni izazvalo ovakvu buru različitih emocija: kritičara, pjesnika, oca, muža, muškarca, prijatelja…Dok su se neki u publici smijali moje su oči suzile.

Kazališna večer prošla je u trenu, na Gabrijelinojmoćnoj glumi, jakoj poruci ove tragedije s komikom u tragovima! Tvoja oživljena lutka Gabrijelapravijeinteligentni horor, da se smrzne duša!

Brutalno iskrena ispovijest u kojoj Gabrijela Meštrović Maštruko: plače, pjeva, smije se i ljuti… beštime su izrečene od srca i upućene na adrese onih kojima ih svi upućujemo.

Oživjeti jedan takav tekst, rijetki mogu, i među tim rijetkima uistinu su rijetki oni koji su glumački toliko kompletni. Donijeti tako zahtijevan tekst na taj način da se i na neke “duhovite” dijelove ne možeš nasmijati jer toliko je donesene boli, bunta, gologa života ogoljenogživota – dna života.

Svojevrsni je ovo krik, poništavanje čovjeka ustvarnosti življenja. Ironija. Realnost koja boli, ali su pomaci minorni, tema sveprisutna i aktualna, boli više od te boli, spoznaja da ti ženski likovi nisu likovi već stvarnost mnogih od koje okrećemo glavu s kojom se nismo u stanju nositi, reagirati, prepoznati, promijeniti.

Gabi je uspjela, a zar to nije veličina velikih, izraziti tekst Darija Foa, redatelja Živka Nižiča i svih koji su svoju kreativnu kazališnu energiju uložili u osmišljavanje i izvedbu ove predstave. Uspjela je pokazatikoliko je neupitna glumačka veličina i koliki glumački potencijal – Gabi – Gabrijela Meštrović Maštruko.

Foto: Kazalište lutaka Zadar