Arhiva oznaka: Franfurtski sajam knjige

Milan Zagorac: Kargo kult u Frankfurtu

“Oni dolaze!”
Oni žive!
Oni zaista vjeruju!

Prije nekoliko godina Nenad Bakić je napisao post Je li kargo kult dominantna hrvatska ideologija? u kojem iznosi svoju naizgled sitnu opservaciju kako su hrvatska ekonomija i politika, u biti, svojevrstan kargo kult.

“Na Južnim morima postoji Kargo kult. Tijekom rata su domoroci vidjeli (avione) koji slijeću s puno dobrih stvari, i žele da se to opet događa. Pa su uredili imitacije stvari kao što su avionske piste, stavili su vatre duž pista, drvene kolibe kako bi čovjek u nju mogao sjesti, s dva komada drveta na njegovoj glavi koja predstavljaju slušalice i bambusove štapove koji vire kao antene – on je kontrolor leta – i čekaju avione da slete. Oni sve rade točno. Forma je savršena. Sve izgleda upravo kao i prije. Ali stvar ne radi. Ni jedan avion ne slijeće”, navodi Bakić.
Nema tome ni tjedan dana, Romano Bolković je ponovno prenio ovu nimalo beznačajnu ideju i, eto ti ga vraže na, istovremeno dobijemo na društvenim i svim ostalim mrežama informaciju o nevjerojatno inovativnom konceptu predstavljanja mladih hrvatskih autora na Frankfurtskom sajmu knjiga. Nisu bitna imena, ponavljam, naime, radi se, na ovaj ili onaj način, o promašenoj raspravi, jer hrvatsko predstavljanje književnosti i nakladništva u inozemstvu već odavno živi svoj kargo kult u kojem misli da ako dođe u Frankfurt, zakupi štand, predstavi par autora (???) te vjeruje da je time napravljeno nešto što će samo po sebi, bez ikakvog povoda i razloga osim iracionalne vjere u višu silu, donijeti dobrobit nacionalnoj književnosti i nakladništvu, što god to značilo. Znači, dopunio bih onu Bakićevu, nije kargo kult prisutan samo u politici i ekonomiji.
Ne samo to, radi se o još dubljoj aberaciji čiji se vrh tek nazire u Frankfurtu: a što sa svim onim prijevodima naših pisaca kojima je naše vrlo ministarstvo kulture godinama plaćalo prava, objave i predstavljanja u inozemstvu po ključu koji se naziva “procjena neovisnog tijela”, a u stvarnosti je posve paušalna odluka nepoznatog nekog unutar gremija koji desetljećima arbitrira ukusom (a što dovodi do totalne entropije i urušavanja vrijednosti), a koje, osim što će omogućiti da netko pokupi novac iz proračuna, neće generalno napraviti ništa, osim podizanja samopouzdanja samima sebi kako su, eto, uspjeli u svijetu. To nije pojam “uspjeti u svijetu” u kojem vrijede druga pravila igre, ali vjernici kargo kulta to ne shvaćaju, njima je dovoljno malo laskati i reći “bravo”, povesti za ručicu o proračunskom trošku na neki sajam ili čak i malo dalje inozemstvo i to je to…

U takve priče može se povjerovati u bajkama ili u zemlji specijalnog religijskog sustava, radno ga nazovimo kargo kult. To znači zapravo uzaludnu vjeru da će samim postojanjem tzv. institucija, samim postojanjem nekih autora, samim prijevodom koji visi u zraku izvan ikakvog konteksta, relacija i razumijevanja, samim tepanjem samima sebi uz poneku hotimičnu i vrlo proračunatu lasku iz “velikog svijeta”, samim udivljenjem vlastitom djelu koje nije prošlo ni elementarni peer to peer review, odnosno, ako nećemo znanstvenim rječnikom, onda je to u kulturi sustav neovisnih recenzija struke, a koje nisu iz našega lokalnog sokaka, sve to skupa ne vodi ničemu niti može voditi ičemu, osim u kompletan autizam.

Ovoj je uzaludnoj raspravi završnu točku na i stavila Alida Bremer u komentaru na fejsu u vezi rasprave koju je potaknuo Božidar Alajbegović: “Postoje pravila kako se, zašto, čemu, gdje i s kim ‘ide u Frankfurt’. I tih se pravila drže sve ozbiljne zemlje. Pravila i način rada jedne Nizozemske ili jedne Slovenije su isti. Hrvatska igra neku potpuno autističnu igru izvan svih pravila, pa je i ova rasprava potpuno promašena. U tom autizmu se ne razumije da nije prvo i jedino pitanje tko ‘ide u Frankfurt’. Puno je važnije pitanje zašto uopće ide? Što će tamo raditi? U dogovoru s kim? Po kojim pravilima je organizirano to da on ili ona ‘ide u Frankfurt’? Ova javna natezanja svake sajamske sezone – i to tako već barem 25 godina – su žalosna. I neshvatljiva. Neumitna je istina – zanimala ona hrvatske pisce, ministre, nakladnike, novinare ili ne – da ta pravila postoje. Jednostavno je tako. Ni sljedećih 25 godina se ništa neće promijeniti, ako se to napokon ne shvati.”

Ova opaska gđe Bremer nije ni prva, a vjerujem ni posljednja koja uočava ono što je vidljivo i iz aviona: da, dolje u zemlji Hrvatskoj, bulumenta autističnih nesposobnjakovića pokušava uvjeriti same sebe kako se, hineći da se igra po svjetskim pravilima, nešto smisleno radi, a u biti ne čini ništa. Rezultati su očajni, i to je bolje da si sami priznamo, jer smo inače možda tek za nijansu manje groteskni od sjevernokorejske pobjede na svjetskom nogometnom prvenstvu od 17:0 protiv daleko nadmoćnijeg supranika Japana.

Foto: https://scicrit.wordpress.com/2014/05/11/understanding-the-scientology-mindset-pt-6-cargo-cult-science/