Arhiva oznaka: Florian Hajdu

Florian Hajdu: … Laja

U daljini do sunca bi se moglo doći. Patrljci šume akacija, posle seče, talasasto iznikli, zelenim uzburkanim, titrajućim bezukusnim morem, kao pučinom, razvučenim kao testo na stolu za povijaču, ukazuju maštovitu, nesigurnu putanju kojim se može, do, čak onamo stići. Čuju se duboko iznutra, odnutra, svekoliki zóv, pój, húk drhtaj tonova skladnih kao da su listovi dirke, tanke grane žice, a kosi zraci koji se premeštaju, na njima sviraju kao Rahmanjinov kada je u glavi komponovao. To je u meni, mojim očima, ušima, glavi…
Mirno je. Raznobojne, rodne, formne ptice ubrzano skakuću, uzleću, pikiraju, svađaju se ili se igraju. Plenovi im beže, zaklanjaju, sve liči na dijagram kao kod aparata za merenje života ili prestanka.
Između dve zgrade, paralelno sagrađene u razmaku deset metara, sa metarskim zidovima od naboja i nabijene zemlje, sedim na jeftinoj ne baš stabilnoj, plastičnoj stolici. Oko i pored mene su isečeni debeli kanadskotopolski balvani i sklepane daske za što i neudobno sedenje, koji neumitno jako prirodno deluju sa kameleonskim bojama za vreme i doba godišnje. Preko stola je izbledeli plastični rupičasti stolnjak koji imitira nečiji nepoznati narodni vez, a neznano koliko dugo se bori sa prirodom za opstanak. Na ivicama su rese različitih dužina neke i odpale. Za lepši izgled potrebovao bi jednog resara, ali pošto je udomljen, na balvanima, trpi snama dáće i nedaće.
Ispijajući čaj od nečega što sam na pólju skupio iz čaše Leonardo rasparenog, nekog, nečijeg servisa, sto sam onomad na buvljaku kupio, zbog poštovanja i divljenja Da-u, ne u mojoj zemlji, koju tada nisam ni imao, razmišljam kako nema i nije bilo komaraca…
Nije bilo ni muzike, festivala, kamernog udvaranja, ićanja i pićanja, džonivokeroziranja, dušu na mile vetrove i butine ostavljanja, uranjanja i ponovo iz Raja izlaženja, ni vremena ni doba godišnjega ni vode ni disanja… samo lája od Csokija.

Florian Hajdu: Frančesko

francesko

XX.

Deda Rus je i dalje istim putem tupotapavim malaksalostaroumornim koracima napredovao natovaren poput karavanoiduće dvogrbe kamile polako naviknuto, kao magarac koji okreće rudu za punjenje kanala vodom; pune, nalik kofama, posude od lamine kože stavljene za navodnjavanje u Peruu na području Lime, kada ona jos nije postojala, u Pakakamak svetilištu odakle su svetu vodicu svetili i tom vodicom na dan svetkovine raja vlažili rajske mišice igrom podignute i otvore raja nabubrele uzdužne, da bi se time tokom cele godine što češće vodili posedioce takvih mišica dugotrajno i duboko u samo središte raja, gde se tada razum gubi i nastaje praskanje svih genetskih osećanja, u pravcu svoje miromstvoriteljske moždanovremenske mašine koja mu se uključi u glavi čim otključa sve tri brave na vratima Vlasinačko barakoprostornog željenoimajućeg koliko toliko mira i odmora, tada odsutan iz ovoga vremena i trenutno bitisanog prostora putuje u isprekidanu prošlost, iako je imao prečice kroz neveliko zbunrastinja sa crvenim slično gloginjskim plodovima koje je tada kupio i ne zna se zašto je upotrebljavao kada je tuda prolazio, poneko mlado drvo, šipražje i niskozemni šaš i već utabanu kozju stazu, ipak ide putem makadama pribojavajući se da uvek ponovo, a desilo se već toliko puta, i sad nanovo brzog susreta sa sobom u čemernogorkom polunerazjašnjenom nemogućecelinupovezanom svojom prošlošću. Ova rečenica je toliko dugačka, da ju je gotovo nemoguće razumeti, ali ok, možda je to i bila namera. Na sebi je imao stari koliko je moguće dotrajali Montgomeri nekad sivomaslinastobojni mantil sa postavom, koji je dobio kada je putšljapao, kao i sada svakodnevno, kroz stari velegrad i stajao dugo ispred engleske ambasade, nedovoljno obučen u ciči zimskom košavomećavskom predvečerju, od neke starije stanarke iz te baštenske nekim stilom gvozdenom ogradom ograđenom kućom, koja mu je virila sa prednje strane jer je dugmad izgubio, a sebe opasao parčetom kanapa za sušenje veša. Odjednom je stao štrecnuto iznenađen, spustio iz obe ruke četvrtaste velike svojeručno napravljene, sada pune najlonske kese pored sebe, ispravio se i glavu podigao prema vedrom suncezalazećem nebu sa širom otvorenim kestenjastotamnozelenim velikim očima lepim i pravilnim malo naprćastim nosem oblim punačkim,  nekoliko dana neobrijanim obrazima, raširio do visine ramena poluutrnule ruke i izgovorio snažno iz pluća više vazduhom nego glasom UH, OH, EH jer su mu toga trenutka ponovo iz ispričanog sećanja kao iz mrklog mraka, kada se pojavi tračak jake zaslepljujuće svetlosti, počeli da se stvaraju maglonejasni kvadrati poput starih neretuširanih veoma kratkih dokumentarnih filmova o onome što mu je čergarka jako davno rekla. Uplašio se od toga sada jer on s tim uvek počinje svoje vraćanje u prošlost onda kada je sam u svom prostoru i kada krene na spavanje i pokuša svoj život unizati bez velikih i dugačkih blankonepoznanica. Sada je opet video svoju majku, uvek istu, kako ga golog samog ostavlja u krstastosloženom žitnom plastu nedaleko od otvorene pruge i prašnjavog uskog puta za kola sa životinjskom zapregom, zatim drugim naramkom ga pokriva, više sakriva, u okolini vidikom nigde nikoga nije bilo. Jedno vreme, ne zna se koliko, zatim negde pred mrak na putu su prolazili, od dugog puta umorni, čergari sa sedmoro kola s konjskom zapregom i šatorskooblikovanim zaobljenim svim i svačim šarenokrpljenim napravama na kolima, a čergarka koja je nedavno rodila sišla je sa kola da protegne dugo zgrčeno telo, sedeći na kolima u šatoru jer ih je još čekao put do blizine prvoga naselja i tada je čula jenjavozvonkasti umornoiznemogli tužnjikav plač iz plasta žita.

Melinda Kostelac, Biba Dunić i Florian Hajdu

Možda se čini zaista pretenciozno govoriti o trima autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe. Svih troje autora, mojih što poznanika, što prijatelja, prije svega su likovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog, i kao takve ih sustavno promoviram i na stranicama Književnosti uživo. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajni sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako ti izražama upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status ovih troje umjetnika je različit, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim (ne samo proznim) radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti (objavljene na Književnosti uživo) doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove aoscijacije neke knjige mrtvih  – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu svijesti. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalnosti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina na koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Tri fotografije Melinde Kostelac

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednost mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Floranove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne svakodnevne kritike. Kao i Melinda, i Florian je obrazovan slikar, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitetalje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. I ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokretitetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše (a znamo iz mitskih/eshatoloških knjiga da ih je barem još pet, od kojih nijedna ne smije biti ignorirana).

Dvije fotografije i jedna slika Floriana Hajdua

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona nema onu soteriološku komponentu jer još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjigu mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Biba Dunić ovdje je treća i nezamjenjiva komponenta duboko uronjena u mizenabimsku sliku svijeta, ona zrcala koja su svuda oko nje, onaj autentičan govor spoznanje nakon prolaska kroz mračnu šumu ili duboki bunar depresije, a iz kojeg se vratila kao prorok, mistik, lučonoša, govoritelj istine. Za razliku od Floriana i Melinde koji su posve prirodno “opterećeni” likovnim obrazovanjem, utoliko je kod Bibe onaj prostor slobode posve nebranjen, posve otvoren, posve slobodan, pa je na kraju sve u ogledalima, a zrcalne su slike nas upravo mi. Mi se zrcalimo u svemu, dakle, mi smo svi samo zrcalne slike, projekcije onoga što vidimo, sviđalo nam se to ili ne. Ona svijest do kraja relativizira, a oniričko stanje kao i kod prethodnih dvoje autora postaje ultimativna istina. Dok je Melinda primarno inspirirana u području tanatičkog, Florian u prostoru libidinalnog, dotle je Biba i u jednom i u drugom, ona je most, poveznica, gape junction između ovih naizgled nespojivih obala.

Tri mizenabimske slike Bibe Dunić

Svijest/nesvijest, stvarnost/san, apstrakcija/logika, svakodnevica/vječnost sve to u ovih troje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoie, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti, kako vam drago.

Milan Zagorac