Arhiva oznaka: filozofija psihijatrije

Luca Malatesti: Pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv je na društvene vrijednosti

Razgovor s Lucom Malatestijem

U Rijeci se od 12. do 16. listopada 2015. održava manifestacija “Pet dana za mentalno zdravlje”. Radi se o vrlo složenim temama, a jedan od govornika na okruglom stolu naslova “Treba li liječiti normalne?” bio je Luca Malatesti, sveučilišni nastavnik, filozof, posebno posvećen problematici normalnosti i nenormalnosti. Luca Malatesti radi na riječkom Filozofskom fakultetu, gdje između ostalog predaje i kolegoj “Filozofija psihijatrije”. Upravo s tim povodima razgovarali smo s njime u ovome kratkom intervjuu od svega četiri pitanja, ali s dosta odgovora.

M. Z.: Dakle, prvo pitanje odnosi se na shvaćanje normalnosti prema nenormalnosti – stvar je i u kontekstu vremena, zar ne? Uvijek pomislim da bi veliki duhovni autoriteti prošlosti danas možda bili smatrani ludima.

L. M.: Suvremeni filozofi psihijatrije, kao Bill Fulford i Derek Bolton, uvjerljivo tvrde da je pojam normalnosti u psihijatriji osjetljiv na društvene vrijednosti. Na primjer, depresija je u glavnim dijagnostičkim priručnicima koncipirana kao tuga neprimjerena okolnostima. U tom slučaju, morale bi postojati neke norme koje bi preporučivale kolike količine emocija treba doživjeti u određenom kontekstu.

S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.

Ne znam kako bi stručnjaci za mentalno zdravlje reagirali na nekadašnje duhovne autoritete. Moja disciplina bi preporučila pažljivo razmatranje svih dijagnoza, uključujući dijagnoze “velikog duhovnog autoriteta”.


S obzirom da norme o tome kako se ljudi trebaju ponašati, osjećati ili misliti u određenim okolnostima ovise o promjenema koje nastupaju tijekom vremena, u skladu s tim promjenjivim normama promatraju se i simptomi mentalnih bolesti. De-medikalizacija homoseksualnosti 1974. od strane Američkog psihijatrijskog udruženja je nedavan i, smatram, pozitivan primjer.


M.Z.: Drugo pitanje, odnosi se na represivnost psihijatrijskog sustava i njegovu zloupotrebu tijekom 20. stoljeća, dakle, koliko je sustav aziliranja postao sredstvo isključivanja, odnosno koliko je opća demokratizacija svijeta povezana s demokratizacijom i humaniziranjem pristupu ljudima u potrebi?

L.M.: Nažalost, povijest potvrđuje da je na različitim zemljopisnim širinama i u različitim političkim sustavima psihijatrija podupirala i provodila represiju i nepravdu. Te zloporabe mogle su biti nemoralni rezultati devijantnih praksi pojedinih psihijatara ili institucija. Međutim, iz filozofske perspektive, trebali bismo istražiti oslanja li se ova disciplina na pretpostavkama koje se priklanjaju ovim ili onim oblicima zlostavljanja.

Jedan radikalni anti-psihijatrijski pogled, a koji je razvio slavni Thomas Szasz tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, tvrdi da je većina simptoma psihijatrijske bolesti označena samo kao odstupanje od društvenih normi, a bez temelja na “objektivno poremećenim” neurološkim uzrocima. Po Szaszovu mišljenju, psihijatrija nije dio znanstvene medicine. Dakle, bez obzira na oblike tretmana koje može prepisati, oni se ne temelje na objektivnim medicinskim i znanstvenim spoznajama. Prema tome, pretpostavka po kojoj psihijatrija ima autoritet znanosti jest intelektualna zloporaba, a što bi moglo dovesti do drugih, još gorih oblika zloporaba.

Ipak, Szaszova pretpostavka da se psihijatrija treba temeljiti na objektivnom ne-normativnom pojmu neuralne ili biološke normalnosti je neodrživa. Psihijatrija sigurno treba težiti otkrivanju objektivnih neuroloških, psiholoških i socijalnih uzroka mentalnih poremećaja te ih, dakako, liječiti. Međutim, tvrdnje što treba smatrati mentalnim poremećajem, a prije nego što smo se prebacili na uistinu zadivljujuće skenere mozga i elektronske mikroskope, stvar je koja treba biti odlučena u procesu razrade i pregovaranja o društvenim vrijednostima.

Sada, neki su skloni skepticizmu i relativizmu čim se na sceni pojavljuju vrijednosti. Međutim, mi delegiramo u demokratske procese pregovaranja i druge vrlo važne odluke koje često uključuju izrazito suprotstavljene vrijednosti i sklonosti. Dakle, isto možemo učiniti s uspostavom pojmova normalnosti u procesima koji će uključivati te dati na vrijednosti i uvažiti sklonosti svih relevantnih zainteresiranih strana (pacijenti, njihove obitelji, stručnjaci, političari i tako dalje).

Dakle, odgovaram na pitanje; s fokusom na apstraktnom problemu kako odrediti normalnost, proizlazi da je neophodno da se, pri usklađivanju psihijatrijske klasifikacije, teorije i prakse, uključe i naše demokratske procedure i vrijednosti.

M.Z.: Treće pitanje odnosi se na mogućnost postavljanja nove kvalitete, tj. što znači deinstitucionalizacija za pojmove normalnosti i nenormalnosti, odnosno je li time izazvana norma, odnosno prekršen tabu?

L.M.: Deinstitucionalizacija je proces koji bi trebao biti opravdan i u odnosu na naše opće stavove o tome kako razumno odrediti normalnost. Takva odluka, međutim, ne može biti osjetljiva samo na opći ideal normalnosti koji bi uključivao sve, ili na sve više prisutan pogled da smo svi “ludi”. U stvari, funkcioniranje našeg današnjeg društva, dostupni resursi i konkretne mogućnosti promjene trebaju imati svoju težinu u našim odlukama.

Osim toga, medicinsko tretiranje određene vrste ponašanja i mentalnog života je često povezano s neprihvatljivim oblicima stigme i socijalne isključenosti, te se stoga moramo boriti. Ali medikalizacija može i poboljšati kvalitete naših odnosa prema nekim pojedincima.

Na primjer, disleksija je poremećaj u onom društvu koje cijeni pismenost. No, bilo bi neodgovorno, s obzirom na današnje stanje, povući status poremećaja s disleksije, te time, primjerice, u školi obilježiti djecu s disleksijom jer jednostavno ne mogu čitati kao i ostali.

M.Z.: Četvrto bi se odnosilo na to kako se današnje filozofije odnose prema ovim fenomenima, koji stav prevladava te naslućuje li se nešto novo?

L.M.: U posljednjih je dvadesetak godina nastala nova filozofija psihijatrije, osobito u Europi, a vjerojatno je to posljedica pritiska koji je došao s neviđenim i spektakularnim napretkom u neuroznanosti. Filozofi istražuju pojam mentalnog poremećaja te snažno podupiru, i teorijski i etički, samu psihijatrijsku praksu.

Velika Britanija je vodeća u upoznavanju budućih stručnjaka za mentalno zdravlje s filozofijom psihijatrije. Psihijatrija uključuje vrijednosti, odražava naše društvene prakse i bavi se vrlo teškim konceptualnim problemima. To se ne može naučiti niti prakticirati samo kao zbirku objektivnih činjenica.

Razgovarao: Milan Zagorac