Arhiva oznaka: fašizam logosa

Fašizam logosa: o ludosti i transgresiji

Razgovor s Vidom Sagadinom Žigonom

Prije nekoliko dana javio mi se ljubljanski prijatelj, književnik Vid Sagadin Žigon sa željom da povedemo jedan obuhvatniji razgovor na teme koje nas se izravno tiču: ludilo, normalnost, položaj čovjeka, marginalnost, Izaija, popljuvanost, funkcija umjetnosti… No sve se u trenutku činilo toliko apstraktno da je čak i meni bilo pomalo nejasno odakle krenuti, koja pitanja postaviti, na čemu započeti priču, a da to nisu efemerilije, nebitnoće, svakodnevne gluposti, što si, kako si, koliko si nagrada dobio, gdje si objavio, što si objavio. Sve je to za umjetnika nebitno, štoviše, to čak i opterećuje, udaljavajući od merituma stvari, od istinske umjetničke obveze, imperativa, od inherentnih postavki koje nedvojbeno daju skice stvarnosti onkraj stvarnosti.
Stoga je sve započelo s nečim što je Vid nazvao otvorenim pismom meni osobno na FB zidu. Kasnije smo se dogovorili da ovaj razgovor uredimo i objavimo.

Vid Sagadin Žigon:

Otvoreno pismo Milanu Zagorcu

Pošto je to pravo pismo, predlažem, da ne trošimo riječi oko uljudnih fraza i da odmah krenemo na stvar. Zašto ti pišem, nije ni pitanje, bitnije je što ti želim reći, a još je bitnije, naravno, kako to reći. U razgovoru s tobom pa i nakon čitanja tvojih tekstova otkrio sam da se bavimo sličnim temama i to na sličan način. Ludost i umjetnost, psihopatologija svakodnevnog života, pozicija čovjeka u instrumentaliziranom svijetu, sumrak ateističkog prosvjetiteljskog racionalizma i uskrs grotesknog uma itd., sve su to teme mojih budućih knjiga. I sam sam počeo intenzivnije istraživati samoga sebe kroz slušanje drugoga, i to je nešto toliko jako da nadrasta fašizam logosa o kojem također trebamo govoriti jer je njegova snaga još uvijek nenadmašna. Ti mi samo reci trebamo li početi od ljubavi ili od ništa, što sve omogućuje, jer upravo to je to što mi se dogodilo: zaljubih se ja, meni ništa tebi ništa, sve se pretvorilo u ništa.
Život može biti vrlo jednostavan, ako ga ne opterećuješ unaprijed određenom formom, nego polako vadiš iz njega listiće poput onih s cvjetova, pa ponavljaš: Voli! Ne voli! Voli! Ne voli! Iako sreća nije uvijek na tvojoj strani, netko te gore čuva. Na onoj vertikali, koju bezuspješno želimo sjeći, jer nam je lakše, dok na horizontali društvenog leša pjevamo slavu crvima. Vertikala je sfera metafore, to je sfera vrijednosti, prirodne društvene hijerarhije, vertikala je metafizika, bez koje fizika (horizontalna percepcija) nema gotovo nikakvog smisla. Možemo mi reći ponešto i o modernim fenomenima, kao što su feminizacija muškosti, i uzurpacija svemogućnih žena, koje kao da ne trebaju više muškarce, a nažalost, uglavnom na štetu djece koja su emocionalno iskorištena kao surogat očeve odsutnosti. Mogli bismo mi još u mnogočemu, ali je glavno, da smo započeli, barem se nadam. Što kažeš?
Pozdrav iz Ljubljanskog barja, Vid Sagadin Žigon

Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Pokušajmo započeti! Moje prvo pitanje tiče se te precijenjene normalnost, tim više što to ne moramo obrazlagati, ali svakako je bitno da nas navede na ono sljedeće, kao što kažeš, na sumrak prosvjetiteljskog racionalizma… Kamo dalje kada granice budu polomljene? Što će dati dodir nesvjesnog i iracionalnog s licemjernim i pokvarenim?

Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi.

V.S.Ž: Dobro znam o čemu govoriš, kad upozoravaš na riskantan dodir iracionalnog s (grotesknim) umom koji može poludjeti bez ikakvog pravca, jer nije svjestan samog sebe. Štoviše. Kad bi se otarasili granica, to je u jednu ruku veoma opasno jer tko zna što je sve sakriveno iza maskerade svakidašnjeg društvenog života. Iza ovih smješkajućih grimasa, čiji život je tako nalik postvarenim Gogoljevim mrtvim dušama. Tako se ostvaruje mogućnost za materijalizaciju psihe koja se može opredijeliti samo kroz vlastitu materiju, a koja je pak lišena duše, koja u ovom racionalističkom svijetu gotovo ne postoji. Najbitnije granice su uvijek u glavi, dok su vanjske granice samo odraz naše nesposobnosti suočavanja sa slobodom u samome sebi. Ja vjerujem da društvena sloboda, o kojoj govorim, nije samo utopija u svijetu, gdje smo svi jedni drugima vukovi, ali, pošto živimo u fašističkom svijetu par exellence, počeli smo uništavati čovjeka u sebi. Iako sam svjestan opasnosti dodira iracionalnog s psihopatologijom društvenog uma, ja još uvijek vjerujem u čovjeka, što je naravno moj svjesni idiotizam.

M.Z.: Kažeš idiotizam… Slično je samoironično o svojoj epilepsiji govorio i Dostojevski, no znamo da se radilo o trenucima ekstremne lucidnosti koja nadilazi svakodnevno, dakle tzv. normalno. Ne misliš li, zapravo, da je za čovjeka nužno činiti upravo to, korak po korak nagrizati paradigmu normalnosti, tu odvratnu, sputavajuću, krutu, tvrdu, nazovimo je „očinsku paradigmu“, u korist nove, sinovljevske. Nije li riječ o malim koracima kojima postajemo sve više novi ljudi? Naravno, pri tome uopće ne zanemarujem činjenicu da je to bolno. Kaže jedan moj prijatelj da rane peckaju, bole, da zacjeljivanje boli…

V.S.Ž.: Da, kad sam govorio o idiotizmu, mislio sam upravo Dostojevskog… Ali, kaži mi, što zapravo jest ta normalnost? Skup društvenih pravila koja moramo usvojiti, kako bi mogli funkcionirati u društvu, odnosno, kako se ne bismo međusobno poubijali? Normalnost je konstrukt sistemske manipulacije moći, koja jednostavno želi, upravo kao po Foucaultu, nadzirati i kažnjavati. Ludost je u tom kontekstu nešto što spašava od tog „pojasa nevinosti“ te ga gura u šupljinu života. Ako si već spomenuo oca i sina, sin je otac ocu, kaže mi moj sin, i valjda je u pravu…

Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

M.Z.: Možeš mi malo pojasniti. Ovo oko očinstva i sinovstva je mitska stvar…

V.S.Ž: Naravno, odnos otac i sin je najbitniji odnos u društvenoj shemi od pamtivijeka. U kršćanstvu to je bitani element u percepciji Boga, gdje su otac i sin zapravo jedno. Mislim, da je pakao kršćanske svijesti u tome da je u tom svijetu otac napustio sina prije nego što ga je sin mogao ubiti. Oca, zapravo, treba ubiti u sebi, da bi se stvorilo put vlastitoj svijesti, ali nakon tog čina dolazi do posinovljenja oca, traženje oca u sebi, i na kraju krajeva, naravno, spoznaje, da smo samo na svoj način ponovili svog oca, i da s vremenom sve više sličimo na njega.

A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: U jednom razgovoru s velikim talijanskim psihijatrom Lorenzom Toresinijem (inače Basaglinim izravnim učenikom kojeg ovaj i naziva Maestro), ispostavilo se da je pitanje prekršaja / transgresije jedno od ključnih pitanja čovječanstva i njegovog sporog koračanja prema neizrecivoj budućnosti. Je li stoga prekršaj (u ovom slučaju oceubojstvo, dakle mislim na ono psihološko) ujedno i jedno od najvažnijih pitanja čovječanstva u cjelini?

V.S.Ž: Naravno da se slažem. Transgresija je nužna, kako bi se uspostavio normalan odnos prema samome sebi. Namjerno sam stavio riječ „normalan“, koja ovdje podrazumijeva prirodnost samog čina uspostave samoga sebe. Znam da su pojmovi „normalan“, „prirodan“ i „zdrav“ možda najviše zloupotrijebljeni za kontroliranje masa i za stvaranje ideologije „normalnog“, „prirodnog“ i „zdravog“ poretka koji zapravo nikada nije ni postojao, već su samo oruđe za utvrđivanje pozicije moći (onih koji imaju vlast), a to su naravno oni koji imaju novac (kako bi se uopće i mogli održati na vlasti). Čitave industrije, od kemijske preko naftne do one oružja, naoružane su biopolitikom, koja određuje prema vlastitim pravilima, što je zdravo, a što nije, što je normalno, a što nije, što je prirodno, a što nije itd.
Ako se sad vratim k ocu i prekršaju oceubojstva. Pravila su zato da se krše, ali zahtijeva najprije dobro poznavanje tih pravila. Čovjek koji nikada nije kršio pravila, nije nikad ni živio prema vlastitom imperativu. Kad imamo dva odrasla muškarca, jedan je očito suvišan, te se mora povući iz čopora, dok onaj koji pobjeđuje ima sve ženke na raspolaganju. Konkurencija između oca i sina za primat nije više hijerarhijska u smislu očinskog autoriteta, nego je subverzivna, i možda je jedini čin koji omogućuje nešto novo, stavljajući u fokus neodređeni sukob između novih i starih sila. A što se tiče koračanja prema neizrecivoj budućnosti, i to je iluzija za obmanjivanje običnih ljudi koji strepe prema nečemu čega zapravo nema, a zaboravljaju ono što je najbitnije, da treba živjeti upravo tako kao da nam je svaki dan posljednji.

M.Z.: Sada mi se postavlja jedno novo pitanje, ono je sjajno kratko i simpatično sažeo talijanski pravnik i filozof Gustavo Zagrebelsky: „Kao i svaki organizam, društvo degenerira. Za nastavak života, odnosno regeneraciju, moramo prihvatiti nešto iz prošlosti, odustati od nečega što nam je poznato te od nečega što je nekima bilo ugodno. A kaže se da se za živjeti mora znati umirati: uopće, degeneracija je nezaustavljiva, i, da, djelomično se može ispraviti. Možda se neprestana ljudska potraga za zakonima života, odnosno korijenom smisla života na svijetu, i nastojanje da se spriječi propast društva, rađa upravo iz naše, ljudske prolaznosti. Međutim, razmišljanje o smrti nije, onako leopardijanski, traženje lijeka za bolest života, već je upravo suprotno: ljubav prema životu je prihvaćanje njegovog nužnog pratioca, propadanja.”
Što je onda to što nam je činiti? Živjeti punim plućima, da, ali kako… Bez straha? Pretpostavljam da moramo živjeti punim životom koji je svjestan svoje neumitnosti, dakle, svoga konca i loma. Što ostaje, a što se nastavlja dalje

V.S.Ž: Mislim da se ljudska percepcija u svim tim milenijima zapravo nije promijenila. Zauzeti vlastitom ili nacionalnom prošlošću, mi strepimo živeći svoj život po principu sve više ugode, koja djeluje kao morfij na naše poluotvorene rane. Naravno da je to bijeg od smrti, jer život i smrt su u biti jedno te isto. Smrt je samo tamna strana života, a život je zapravo sijanje smrti. Tako to bijaše. Duša je vječna, a tijelo nije. Ako se osloniš na tijelo, onda te čeka degeneracija zajedno s njim, a što je društvena životinja nego materijalni svijet koji nas opredjeljuje, iako zapravo ne postoji. Materijalni svijet je svijet sjenki iz Platonove pećine, to je čista iluzija, prvoklasna utopija, maya kao pajčolan (veo), materijalni svijet je odsječena noga koja još uvijek peče, ili samo veoma promišljena maketa nekog nepostojećeg idealnog svijeta, kojega nikada nije bilo, u kojem velike figure Hollywooda lažu ne samo jedni drugima, nego prvenstveno nama, koji vidimo ono što želimo vidjeti. Svijet koji je izgubio dušu postao je degeneriran i raspast će se poput tijela kojeg slavi kao najvećeg Boga. Fašizam je politička apoteoza tijela nasuprot duši, koja je po njemu „the result of weakness“, dakle nešto bolno, tuđe tijelu, nešto ludo, iracionalno, nepredvidivo, što transgresira koncepciju čovjeka kao racionalnog bića koji strepi tražeći ugodu. A svi znamo da je prava realnost ona duše kao emanacije duha, koji proizlazi iz sveobuhvatnog Jednog, ako pratimo Plotinovu koncepciju svijeta, dakle, da smo zapravo svi Jedno, jer proizlazimo iz Jednog kao Neimenovanog, jer je u njemu već obuhvaćeno to o čemu govorimo. Pitaš me, što učiniti? Vratiti se natrag u samog sebe, gdje boravi Bit života, vratiti se natrag u čovjeka, koji je trpio više nego Krist, i prihvatiti svu bol i sreću jednog trena, u kome svijetli vječnost.

M.Z.: Sad me podsjećaš na velike misli Bele Hamvasa, o povratku u prvotno stanje, stanje nekoruptnosti, ali dodao si i ovu opservaciju o povezanosti raspadljivog tijela i represije moći koju smo imenovali fašizmom. No kako, sada pitam otvoreno, kako ljudima govoriti o duši, kada je čovjeku da ga se potkupi dosta plaća, kruh i igre, stan, žena, eventualno djeca i dalje od toga se ne trudi, ne traži… Nužno će ovaj koji je pjesnik, pa složit ćeš se sa mnom, ujedno i prorok, biti popljuvan i ismijan, povrijeđen…

V.S.Ž.: Onaj koji govori Istinu uvijek je bio ismijavan i tretiran kao luđak. Ljudi ne vole istinu, ako je to nešto, što boli, jer oni ne vole patiti, ali za spoznaju je potrebna patnja. Bol se treba prihvatiti kao spiritus movens našeg postojanja. Većina ljudi zadovoljna je time što ima, i ne traži više i dalje. Ali ako tražiš ISTINU, onda se moraš odreći svog prividnog imanja, da bi zaronio u svijet samoga sebe, koji može iz sebe oblikovati realnost prema vlastitoj viziji. Vanjski svijet tako uopće ne postoji izvan mene, a to nije egoizam ili solipsizam, nego preduvjet za razmišljanje o svijetu.

Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu.

M.Z.: I da pomalo zatvorimo ovu sesiju, što je po tvome izlaz, eshaton, pretpostavljam da razumiješ na što mislim, gdje dolazi do pomirena nakon ovog prasukoba materije i duha, gdje je, dakle, ta apokatastaza, opće izmirenje? I da, kako čovjek, osim u tjeskobi, može živjeti? Iskreno, ova me pitanja strahovito muče.

V.S.Ž.: Nema pomirenja jer nema dualizma. Duh je živo, a materija je nepostojeće, duh je realnost, a materija je čista iluzija, Duh je Biće, a materija je čisto Nebiće, Materija želi progutati sve živo, kako bi se afirmirala kao Bit. Ali uzalud. Došli smo u eru tvari, gdje se o duhovnim stvarima govori znanstvenim jezikom umjesto jezikom metafora, koji je zapravo jezik duše, gdje je sukob sa samim sobom tretiran kao trošenje vremena, gdje su ljudi za par eura sposobni prodati svoju dušu. Nema pomirenja, jer živimo u svijetu u kojem vlada iluzija materijalne Biti, koja je osuđena na smrt, jer neživo može roditi samo neživo. Sukob nije između duha i materije, nego između elementa emanacije duha, koji znaju za sebe, a biti svjestan sebe kao emanacije tog duha, to je moć stvaralaštva koja dalje producira kroz razne medije umjetnost kao takvu. Tjeskoba nam je nametnuta, kao neki grešni čin, umjesto da bi bili svjesni mogućnosti napredovanja i sazrijevanja u duhu koji je sam po sebi posvuda prisutan.

M.Z.: Hvala na razgovoru

Razgovarao: Milan Zagorac

Razgovor je vođen tijekom svibnja 2016.

Foto: privatna zbirka Vida Sagadina Žigona