Arhiva oznaka: Evola

Milan Zagorac: Problem promatrača ili čudesna petlja? Roman Antonia Šibera

NESTVARNOST
Nesvariva nestvarnost.
NESVARIVA NESTVARNOST!
Antonio Šiber, 1994.
“Dolazimo iz tamnog ponora; završavamo u tamnome ponoru: svijetli razmak među njima zovemo Životom.”
“I tri puta sretni svi koji mogu nositi, a da se pritom ne prigibaju, na svojim leđima, veliku, uzvišenu, zastrašujuću tajnu: Čak ni to jedno ne postoji!”
Nikos Kazantzakis: Askeza, Salvatores Dei

Nisam se slučajno referirao na ove riječi grčkoga književnika Nikosa Kazantzakisa prije nego počnem govoriti o fizičaru i znanstveniku, ali prije svega književniku i umjetniku Antoniju Šiberu, čovjeku velike širine i znanja, osobe koju nikada nisam fizički upoznao, no nekako sam posredno, putem riječi, slika, fotografija, ilustracija, stihova, misli, svega onoga što mi se činilo razumljivo (jasno, tu se ne računa valna funkcija kao niti njezin kolaps) počeo povezivati konce i hvatati konture stvari koje nam se posve jasno nameću: riječ je o susretu dvaju koncepata, onog znanstvenog i onog umjetničkog, oba intelektualno radoznala i beskrajno (koliko je to moguće?) otvorena i široka u jednome. Usudio bih se reći – alkemijski um – no zastajem i, ne želeći kompromitirati autorov znanstveni status i stav (doktor znanosti s pozamašnom biografijom), ne koristim, već radije usporedbe činim s Leonardom, Newtonom ili, primjerice, Bohmom… No, u čemu je onda razlika do u samome nazivu koji je kompromitiran? “Alkemijski” zapravo znači onaj koji nastoji postupcima uma, postupcima namjernog i (još više) nenamjernog, nesvjesno motiviranog djelovanja, ubrzati promjenu supstancije (bila ona materija, tvar ili neka od sedam ili devet komponenti duha, odnosno vrsta duše) u onaj nivo (stupanj) koji onome samome koji čini postupak omogućuje trajne i sveobuhvatne uvide u konačni smisao (daleko je ova alkemija jednoga Evole ili Guenona ili Hamvasa ili Junga od alkemijskog smeća i komercijale transmutacije konkretnog metala u konkretno zlato!)
Naime, nimalo mi se ne čini pametnim reći, “znate, Antonio Šiber je 2008. godine u nakladi Jesenski i Turk objavio SF naslova Problem promatrača”, a da pritom ne dam barem dio svih mogućih zrcaljenja, sadržaja, mizenabimske dubine koja su dostavljena njegovim, pa usudio bih se reći, izvrsnim SF-om. No u tome “izvrsnim” ne krije se ništa više od mojeg osobnog i nadasve ne previše bitnog stava, osjećaja za zanimljivo ili dobro napisano, a u svemu ostalome što želim reći krije se jezgra onoga o čemu želim zaista govoriti, interpretirajući ovaj roman. Ova knjiga postavlja beskrajna pitanja, svako novo pitanje postavlja neko sljedeće i upravo je to i razlog što sam ga u naslovu alternativno označio kao čudesnu petlju. Tome ću se, ipak, vratiti ponešto kasnije.
No krenimo od početka. Radnja je smještena uglavnom u 2060. godinu, u svemirsku postaju Crick 14 (i nazivi svemirskih postaja su znakoviti, možda bi ovo bio najidealniji naslov romana da se htjelo postići imalo komercijalniji efekt) na koju je (po kazni?) poslan Paul Glaser, znanstvenik idealist, fundamentalni fizičar koji je posjedovao onu primarnu zainteresiranost za svepovezanost i za “neunovčivu” ali znanost o bitnom koja je u modernom vremenu postala više neka zabava za bezveznjake no stvarna znanost. Tu bih se zaustavio i ne bih se bavio daljnjim opservacijama na temu primijenjene znanosti i njezine eksploatacije u lukrativne i prestižne svrhe, a koje imaju konačnu posljedicu u posve besmislenim proizvodima (opet podsjeća na Victora Papaneka, koji još polovicom 20. stoljeća uočio besmislenost dizajniranja proizvoda u svrhu same proizvodnje i tome pripadajuće proizvodnje same potrebe) i produžavanju života bogatim starcima, što je samo po sebi posve besmisleno. Lik Paula Glasera ne bih nazvao autorovim udvojenim glasom, no svakako se osjeća prizvuk autentične ogorčenosti smjerom znanosti koja postaje ne više intelektualno radoznala u traženju preko granica, već tehnološki repetitivna i kompetitivna igra moći. Nešto slično izopačenju filozofije koja je od metafizike postala neka znanstvena primijenjena filozofija, dakle, ne-filozofija, antifilozofija koju bi zacijelo Heidegger nazvao simptomom posvemašnjeg “zaborava bitka”.
Takav Paul, pomalo izopćen i pomalo nesretan, stiže na orbitalnu postaju gdje susreće još jednog, doduše snalažljivijeg, ali svejedno moćnog idealista, Ernesta Ehrenfesta, još jednog pomalo prosperovskog, faustovskog lika koji koristeći svoj ugled, daleko od očiju svijeta radi na istraživanju – svijesti. Točnije nastanka svijesti i njezinih najbitinijih odrednica, a koje bi jednoga dana mogle, tobože, omogućiti nevjerojatne koristi čovječanstvu, no samo “tobože” – Ehrenfest je stvorio samoprogramirajući i samomisleći um koji je u stanju misliti i osvijestiti sebe, štoviše, nekako se iz konteksta doznaje da Jaje (odnosno Jajoglavi, to mu je ime), ima moć ulaziti i u dublja stanja sna u kojima dolazi i do kompleksnijih spoznaja. Problem je u tome što je Jajoglavi “zaspao” na neko vrijeme i nije se mogao probuditi, pa je Paul trebao pomoći Ehrenfestu (uz pomoć vijetnamskih blizanaca) u buđenju i popravljanju ovoga što je postalo identitet, biće, stvor, samosvjesni bitak, nešto. Nema smisla da vam prepričam cijelu radnju, roman je kratak i vrlo brzo ćete ga i sami pročitati i to posve neopterećeni svim tim kontekstima, smislovima, izrečenome i neizrečenome, svjesnome i nesvjesnome, strahovima, tugama itd. U krajnoj liniji, rekao bih da je pomalo drukčija oprema knjige (dakle, bez onoga esejističkog dijela na kraju, koji je meni osobno jako zanimljiv), naslov koji je mogao biti drukčiji (bez obzira na to što je problem promatrača zaista i tema knjige) uz ponešto drukčiji blurb u kojem ne bi bila istaknuta ta filozofsko-znanstvena komponenta, a na štetu proznog i fabulativnog, mogla odigrati čak i na kartu žanrovskog hita, barem među onima koji su upućeni u ona bolja djela, poput Lemovog Solarisa ili 2001. Odiseje u svemiru. Ima tu i manjih zanatskih neravnina u pripovijedanju (pomalo mistična ostaje veza prvog i posljednjeg poglavlja), ali posve zanemarivih, ponešto nedovoljnih psiholoških osjenčavanja (što vjerujem da je posljedica reduciranja bitnog od nebitnog, dakle, nije nam potrebno dodatno psihologiziranje), ali i vrlo interesantnih epizoda-reminiscencija na Bohma, projekt Manhattan ili D’Arcyja Wentwortha Thompsona, no, sve u svemu, riječ je o punokrvnom SF-u koji će ne samo ljubiteljima žanra značiti jako puno. Cijela je priča izgrađena na dijalozima između osviještenog Jajoglavog, Ehrenfesta i Paula, a oni su istovremeno i pravi mali filozofski eseji u kojima imamo osjećaj da se onaj primarni Paul umnožio u mnogostruke sebe kako bi uopće imao s kime razgovarati u svijetu ispraznih i ispranih, no koji evociraju Lemovo stanje svijesti (uzrokovano, dakako i promjenom pozicije sa zemaljske u onu orbitalnu) pomalo depresivnog potonuća u kojem se počinju razotkrivati inače mesmeriziranima nespoznatljive stvari.
No vratimo se na temu problema promatrača. Radi se o konceptu koji je krenuo iz kvantne fizike, a odnosi se na dvojnu prirodu elektrona, odnosno njegovu mogućnost da bude i val i čestica, ovisno o tome promatramo li je ili ne. Dakle, da ne duljim oko nečega što sam ne znam, radi se o tome da promatranje elektrona, odnosno kvanta, znači njihovo postojanje, dok njihovo nepromatranje znači istovremeno mogućnost, no ne i postojanje u smislu postojanja. Ta je koncepcija potekla iz filozofije, vuče se iz predplatonskih vremena i na makrorazini znači da je svijest ona koja definira postojanje. Ukoliko nema svijesti, nema ni postojanja, ono je samo u nekoj superpoziciji koja znači mogućnost postojanja, prema Bohmu, to je ona nedovijena stvarnost, implicitni poredak koji svoj izraz dobiva u eksplicitnom. Što znači da je svijest ta koja određuje postoji li nešto ili ne postoji. Odnosno, da je stvarnost ništa više no ostvaraj u našoj svijesti. U Jungovoj psihologiji to je ono “nesvjesno”, potencijal, ono što je, u svojoj biti, spekulativna ali i ultimativna istina svih religija, a što ima svoje sustavne zapise u obliku mita i eshatologije već više desetaka tisuća godina (vedska znanja, egipatska knjiga mrtvih, budistički spisi).
Tu je, dakle, temeljna ideja ovoga romana upravo na tragu Joycea, “ništa što nastaje na ničemu”, svijest o tome da je cijela naša svijest u stvari samo jedna čudesna petlja (Douglas Hofstaedter) inteligibilinih pojava (Toma Akvinski) koje možemo samo i jedino razumjeti u ovom našem svjesnom 3d svijetu i to putem simbola koji stalno mijenjaju i izraz i sadržaj, ovisno o kontekstu. Sve ostalo ostaje nam trajno nespoznatljivo. Odnosno, ukoliko o tome ne možemo govoriti, onda trebamo šutjeti (posve otvorena veza prema Wittgensteinu).
I odatle zrači neki implicitni pesimizam samoga romana. To je onaj moment gdje Jajoglavi ljudske spoznajne mogućnosti (zbog ograničenja svijesti) uspoređuje s krpeljima kojima pokušavamo objasniti koncepciju prostora i vremena.
Kako god okrenuli, Antonio Šiber je napisao dojmljivu i duboku knjigu, pa čak i ako je htio neznanstvenim riječima objasniti znanstvene istine, pa čak i ako njegovi likovi pomalo s indignacijom odbijaju komunikaciju s mističnim, duhovnim i vjerskim dosezima, ova je knjiga baš to: nigredo, tonjenje, ulazak u crnu šumu, u svijest o slabosti svijesti zauvijek na neki način opterećene “crnom mačkom” nepregledne dubine nesvjesnoga.
PS Još jedan detalj. Naslovnica je vrlo efektna, prikazuje “razlistano” drvo, lišće su ruke, otisci dlanova u boji, a samo stablo baca i sjenu. I ovo je izvanredan simbolički prikaz onoga što stvarnost, svijest i nesvijest, jesu… ali nedostaje korijen. On je inače simbol onog ktoničkog, podzemnog, tvarnog, zemaljskog, zmijskog, spoznajnog, onoga što crpi tvar ne bi li stremilo višim razinama svijesti. A možda je ovo bila i namjerna autorska intervencija? Također, pohvala na autorskim ilustracijama, koje, ipak, nisu nužne samom čitatelju. osobno bih kao urednik ponešto drugačije uredio knjigu, no to je jedna posve druga priča koja ništa ne mijenja na stvari.

Ilustracija: Antonio Šiber, Limun i bočica