Arhiva oznaka: Edita Brkić

Edita Brkić: O njemu, bez nje

Vidjela sam ga jutros. Njega, bez pola sebe. Njega, bez nje. Dan je sedmi otkako je nema.
Nije je bilo jutros da ga budi i s kafom dočeka. Nije je bilo cipele da mu kraj šporeta stavi, jer vani je zima. Niko ga ispratio nije. Niko da kaže, evo, uzmi kišobran, vidiš da je n’akva čudna hava. Samo tišina ostala je iza zatvorenih vrata.
Danas, iz njegove kuće ne čuje se smijeh. Ni njeno roncanje što čašu stavlja gdje ne treba. Ni šištanje pretis lonca. Ni kuknjave iz turskih sapunica vise nema. Štrik pred kućom je prazan. I avlija puna lišća što ga skuplja, pa vitla, pa opet skuplja decembarski vjetar. Metlu je negdje sklonila. On je naći ne može.
Kad prođeš, osjetiš tišinu tešku k’o jorgan sto ga niko više sebi ne vuče. Vjeruj mi, i najveće težine svijeta u jednu tačku da se skupe, bile bi obično perce naspram toga. Pust jastuk. Jorgan što miruje. I hladna strana kreveta. Mjerna jedinica praznine.
Misao jedna stisla mi grudi, k’o štipaljka peškir, k’o oblaci Velež ponad kuće. Stisla i ne pusta. Bože, tako su blizu bolesti i krajevi. Tako blizu je smrt sama. Možda nas je baš jutros mimoišla. Možda smo se o nju očešali. Možda nas je za rukav povukla, pa pustila. Nekom drugom nogu podmetla. Pa zar zbog toga ne bismo trebali bit najbolji što možemo? I živjeti najbolje što znamo? I reci onima koje volimo, da ih volimo?
Jer kad zagrebe po srcu decembar, prstima od praznine mrzlim, i kad tišina na dušu legne, da je gnječi svojim silinama, e onda povratka nema. Da nam ne ostane život neproživljen. Vječito pod ručnom. I napola. Da nam ne ostane ljubav nedorečena. Smotanošću i strahovima ukraj zbijena.
Ni meni. Ni tebi, bola.
Ni nama, makar ‘vakima.

Foto: www.pexels.com

Edita Brkić: Stvarno ga nema

Prvi majevi ne mirišu k’o nekad.
Trešnja behara. I crven je od makova zrak.
Ljudi su od proljeća vedri. A duše zazelenile od trava.
Pa ipak, praznina vreba. I širi svoja orlova krila.
Da me uhvati. Udari. I ne pušta. Dok srce mi ne iskljuca.
Jer njega više nema.
Bio je maj i svirala je Balaševa Buba Erdeljan. On je digao pogled ka nebu zadnji put. Očima ga upio, da ponese parče bar, tamo negdje u vječna počivališta. Mi smo živjeli u svojim malim, uredno posloženim, idiličnim svjetovima. I slavili zablude od života.
O, slijepče! Da si barem znao! Da si znao, pa da ščepas onaj dan za vrat. Ruke mu svežeš i kosu počupaš. Okove da mu staviš oko noga. Kud si poš’o, naletniče? Zmijo! Prokletniče! Da mu viknes. Stani! Ne mrdaj!
Da si znao, pa da zaustaviš vrijeme, preletiš kilometre i zaustaviš mu onu ruku dignutu na se. Da zadaviš njegovu muku svojim golim rukama i nabiješ nogom u guzicu strah. Da ga zagrliš, da mu kosti ljubavlju polomiš i kažeš, mangupe moj, ne idem ja nikuda. Čuješ li?! Nikuda!
Malo sutra! Ipak si samo čovjek. Zarobljen pod kožom, debelom k’o zidovi dedine stare kuće kroz koju sunce ne probija. Kamen si dračom uhvaćen. I bršljanom pokriven stari panj. A negdje tamo, u mrklom mraku, skriveno ti srce do kojeg vode samo putevi korova. Kasno spuštaš oklope. Kasno čistiš put do srca.
Jer prazno je njegovo mjesto, dole, ispod oraha. I nema ga ni danas da pripremi najbolji roštilj ikada. Da ga začini svojim šalama. Moj blesavi dobričina. Moj vječiti dječak. I s borama oko očiju zanesenjak.
Nema ga, bolan! Džaba gledaš niz ulicu. Džaba ga tražiš među otežalim krošnjama. Nema ga, al njegov smijeh odliježe avlijom i nosi mi njegove riječi vjetar s Veleža. Baca ih u oci k’o prašinu, pa zasuzim, a ne bih htjela.
Ostao je žal. Za svim nerečenim riječima. Za spuštenim kapcima kroz koje ne vidjeh koliko mu trebam. Za rukom, plašljivo skrivenom u džepu, sto ni slutila nije da ju njegovo srce očajnički traži. Ostala je slika u albumu koji ne otvaram. Menđuše, poklon za prvi rođendan. Ostao njegov smijeh da odzvanja. Da me prati dok živim. Da se od mene ne odvaja.
Ostale su suze da ih gutam i krijem u očima. Ostao krik u grlu zarobljen. I rupa nasred srca, k’o svemir velika. I bol, negdje u zadnjem pretincu duše, skrivena. Pa se i zavaram da je presahla.
Džaba. Izbije, svako malo, k’o ponornica što ruši brane. Pa pohara zidove, probije membrane i svu me skrši u trenu.
Jer prvi je u maju i svijet više nije ona mala, uredno posložena, idilična priča. Jer iluzija od života je slomljena. K’o porculanska vaza rasuta. I jos samo nespretno spojene krhotine, što grebale su koljena, sjećaju na život kakav bi mogao biti.
Mozda nekada. Nekome.
Jer, znaš, ja otada ne slušam Bubu Erdeljan. Nikada.
Jer plašim se majeva.
Jer nemam se čime braniti pred životom, sem riječima.
A šta su riječi?
Prhki oklop uplašenog djeteta. Tanani plašt dobrog viteza.
Jer fali mi on, da behar prospe kad kiše zasive maj. Da zasvira smijehom u inat tugama što cvile k’o napušteni pas.
Al njega, znaš, više nema.
Stvarno ga nema.

Foto: www.morguefile.com

Edita Brkić: Slovo o aprilu

April u Mostaru je kiša. Kiša koja mirise na lipu.
Kapi što čvokaju po čelu i grleni smijeh
što odzvanja pustim Lenjinovim.
April u Mostaru miriše pomalo na jesen.
Na Peru Zubca i Svetlanu. Na Prevera i rastanke.
Na jesenju čežnju i melanholiju.
April je zelena ulica što se gubi u sivim maglama grada.
April su ljudi, skriveni od kiše,
pod otežalim krošnjama ljubičastog cvijeta.
April je omiljeni kafić, mjesto do stakla i lagana muzika.
April je kišna sonata. I sunčanim ruhom ogrnuti grad.
April su tišine što vrište. I trotoar što odzvanja koracima sanjara.
April su krila od zlatnih boja i korak od stotinu milja.
April su misli zapisane na klupi. I stih zapleten u behar.
April je uzdah. I krik. I kikot.
I smiraj u kovitlacu strasti.
April je sjećanje. I nada. I nemir što budi žmarce.
April je jedno lice, pred kojim si glumio hladni decembar
i sad ga tražiš u gomili istih.
April je bućkuriš svega i svačega.
K’o što si i sam bućkuriš.
K’o što si i sam april.

Foto: www.morguefile.com

Edita Brkić: Tišine

Postoje tišine što sjećaju na riječi. Davne.
Što parale su platno srca i ko zvizdan kožu pekle.
Još su na njoj plikovi.
Jer, znaš, sve ja isto kao lani. On sjedi na svom mjestu i desnom nogom cupka. Iza vela sigurnosti krhka krila svija. Kroz zbrku glasova, čuje ga. Isti kao i uvijek. Platnom riječi srce pokriva. Vjeđe, u luk straha skupljene, smijehom ispravlja. Između njih legla je tišina. Tišina što sjeća.
Jer, pet godina je dugo, predugo za zaborav. Znaš li, bolan, koliko je to? Imaš li pojma uopće?
Mogu bure. Mogu mrazevi. Može vjetar s Veleži podivljati i grad otpuhati. Mogu vulkani. Zemljotresi. Mogu krajevi. Moze život procvjetati. I stati. Može ga ne biti.
Mogu ratovi. Mogu dušmani. Može trešnja probeharati. Mogu orah posjeći. Može, bolan, svašta. Može svijet nestati. Može nas ne biti. Al staju li ikad sjećanja?
Nestanu li onda kad nestanemo i mi? Il žive i dalje? I kad nas nema? Na klupi. Ulici. Ispod lipa. Uklesana u slovima. Ispisana po zidovima. Pitam se, pređu li ikad u zaborav? Jer, pet godina je to. Dovoljno dugo da nikad ne zaboraviš. Dovoljno kratko da opet poželiš. Iznova. S jeseni.
Jer ti sjediš na svom mjestu i desnom nogom cupkas. Lagan ko maslačak. Još latice u knjizi čuvam. Noć je ogrnuta tvojim mirisom. Upijam. I tonem. Dubinama, tminama modrim bez dna, što između nas se pružaju. Što oči nam zapljuskuju. Stijene buđenja su tvrde. Još čvoruge nosim i povlačim rukave preko sastruganih laktova. Još me boli sve.
I kroz sve te ožiljke, ja rukama misli sopstvene, s tvojima srasle, u tebe prerasle, tražim i čupam.
Kroz sva ta sjećanja, pogledom vrištećim, srcem luđackim, tačku tražim. Tačku za kraj priče.
I okrećem grad naopačke. Izvrnem ga. Svaki džep mu preberem.
Pretresem srce do zadnjeg ćoška. Izvratim i uvratim. Svaku klupu pregledam. Svaki kamen podignem. Ispod svake lipe zastanem. Nema je.
I trčim, boreći se za dah. Ko bez glave, ko da me gone nemani, ko da se zemlja otvara, ko da sutra svanut neće. Tačka mi treba.
Jer, rekoh li ti već, sve je isto kao lani. Ti još sjediš na svom mjestu i desnom nogom cupkaš. Miran. Vulkan što se vrisnuti sprema. A ja sam sve više sigurna da cijeli život jednu jedinu pjesmu pišeš. Prastaru, davnu, započetu ko zna kada. Priču kojoj kraja nema. Jedna tačka negdje je pobjegla. Jedno srce uzalud je traži.
Jer jos bih te mirisala tamo između uha i vrata. Još mi nemir misli ko vjetrenjače vrti. Jos izvlačiš bijele golubove iz šešira, pa opet poželim. Iznova. S jeseni.
Jer postoje tišine koje sjećaju na riječi. Davne.
Što žuljale su dlanove i ko pauk misli mi zapetljale.
Još čvorove odvezujem.

Foto: www.morguefile.com

Edita Brkić: Banka staklenih snova

“Vrati mi moje krpice
Moje krpice od čistoga sna
Od svilenog osmeha od prugaste slutnje…”

Pružala se ljubičasta ulica i vijugala u daljine, a ja sam zamišljala da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k’o čelični oklop prhkih riječi, k’o plašt dobrog viteza, trčala joj na grudi široke, pahuljasto mehke.
Ali znaš, ovo je Mostar, i ulica ne vodi u čaroliju, nego u krhotine jedne ruševine sto k’o noževi srce bodu.
“Staklena” je to. Zgrada porušenih snova i zatrpanih obećanja, što više ni ruku ispod kamena ne pružaju. Zgrada smrvljenog djetinjstva i protjerane sreće, što više ne živi ni u sjećanju.
Okrenuh se oko sebe. Ništa ovdje nije ljubičasto.
Neki dan su, kažu, ispred staklene našli mrtvaca. Pričaju da se odvikav’o jedno 5 puta. Da je pokusav’o. Al opet bi se vrać’o na isto. Što, bolan, pitali su. E sto ti to treba? Ostavi ta govna, govorili su. Pusti, okani se, batali, ponavljali su.
Jebiga, svijet mi bar na tren bude nekako lijep. Znaš… Rekao bi i zašutio.
Ovaj put, zašutio je zauvijek.
Jer, tamo iza zidova staklene, nema čarobnog aprila. Nema ljubičastog behara. Ni kestena u novembru što miriše. Iza zidova staklene je smrad i trulež.
Zgarište snova. Sumrak svijeta.
I dok dopire zvuk praznicnih pjesama s Lenjinovog, toplog i mirisnog, dok se jedu breskvice i staklenom vunom prsti petljaju, dok odzvanja nečiji smijeh i dok se obrazi poljupcima griju, iz staklene izlaze ispijena lica i drhtave ruke što vise ispod koščatih ramena. Iz staklene se izvlače klimave noge što vrludaju i namračene vjeđe ponad usahlih očiju.
Groblje mladosti. Ponor civilizacije.
Jer vidjela sam ga neku večer kako preskače zid išaran grafitima i ulazi u ruševinu. Išla sam za njim duž ulice. Ispod lipa. Očišćenih, sjajno bijelih trotoara. Mirisala je nečija sreća iz Hotela Mostar. Možda njegova, ukradena. Kroz stakla predvorja virili su osmjesi. On se nije obazirao. Zurio je ko’ da ga gone. Oni su se smijali. On je teturao. O vlastite noge se saplitao, sve trčeći, zadihan, da stigne u svoj svijet.
Jedini bolji, jedini ljepši. Svijet od iluzije satkan.
Jer iza oronulih starih zidova je na trenutak barem šareno. I neba ima na treptaj bar. I toplo bude, znaš kako toplo i fino bude u staklenoj.
K’o u majčinom krilu. K’o na očevim grudima.
Tamo sanjaš na minut bar. Sanjaš da si sretan.
Al stakleni su to snovi, znaš. Pa se rasprsnu čim izađeš. I bodu stopala. I grebu laktove. I samo još crnje oboje ovu prazničnu noć.
Skoro će mrak. I grad se polako povlači u tišinu.
Staklena baca sjene tuge po ulicama, krovovima, ljudima.
Jedan pas tromo kruži Španskim. Pogled mu tužan. I rebra se oslikala k’o na rendgenu.
Ljudi prolaze kraj njega.
Ljudi će uvijek prolaziti.
I ljubičasta ulica će se pružati i vijugati negdje u daljine, a ja ću sanjati da je ona Borhesova, iz Buenos Airesa, i sve dižući stihove, k’o čelični oklop prhkih rijeci, k’o plašt dobrog viteza, trčati, sanjajući joj, mraku uprkos, grudi široke, pahuljasto mehke… Sanjajući sreću…

“Vrati mi moje krpice
Vrati kad ti lepo kažem…”

Edita Brkić: O njima, o kojima šutimo

Dugi kameni zidovi. U visine pobjegli. Izdigli se ka nebesima, a nikad dalje od nebesa nisu bili. Unutar njih kuća. Velika. Prostrana. Na spratove. U kući porodica. Romskog porijekla. Jedna od dobrostojećih u naselju. I jedna od rijetkih bogatih.
Otac i sinovi rade. Kupuju, prodaju, zarađuju. Vješti trgovci. Mlađi sinovi idu u školu. Obrazuju se i napreduju. Al pos’o ne ispašta. Sve se stigne.
Majka vezana za kućni prag. Kuha i pere. Dočekuje i ispraća.
Kćerke…
Stade mi riječ u grlu. Preteška za izgovoriti. A druge nemam.
Kćerke…
Ropkinje!

Priča se…
Da nikad nisu izašle van kuće. Ne idu u školu. Ne idu do prodavnice. Nemaju prijateljice.
Zidovi su, kažu, i podignuti upravo radi njih. Da ih niko ne vidi ni u avliji. Da ih neko muško oko ne uprati. Da ludo žensko srce na zaigra. Da se pogledi ne sretnu. Da se srca ne nađu.
Jedna se ubrzo udaje.
Otac joj je, dok je još bila mala, dogovorio brak sa nekom romskom porodicom iz Španije. Muža joj izabr’o dok još ni prohodala nije. A ni taj njen muž nije birao. I za njega su birali drugi.
Cijena je visoka. Djevojka zdrava, čila, lijepa. Pominju se neke vrtoglave cifre.
Tradicija. Običaji. Odgoj. S koljena na koljeno prenošena muka. Iz generacije u generaciju nošena kutija na glavi. Da ne vidiš i ne čuješ dalje od nosa. Da vjeruješ samo u ono što su ti rekli i kako su te učili. Djedovi i očevi. I kako ti učis svoje sinove. I kako će oni učiti svoje sinove. I sinove svojih sinova.
Začarani krug.

One odoše.
Drugi im život odlučiše.
Život bez života.
Pomislih, majke Zije Dizdarevića još žive među nama.
Čitav život među četiri zida. Nikad svijeta ne vidješe. Nikad knjigu ne pročitaše. Nikad za ruku ne držaše.
Ona se udaje.
Prelazi iz kuće u kuću. Kao roba što ide iz ruku jednog u ruke drugog vlasnika.
Sad ide među neke nove zidine.
U neke nove hladne odaje.
Među njegove plahte.
Ruku da mu ljubi.
Postelju da mu grije.
Vrisak se duši. Nada se lomi. I sva drhti k’o jasika.
Strah ima oblik njenih očiju. I boju njene kose.

Odlaze.
U neke daleke zemlje koje nikad vidjeti neće. Jer njihov život su vile i avlije i zidovi do neba.
Odlaze.
Kod nekih stranih ljudi. U neke nove kuće. Daleko od jedinih koje su iskreno voljele.
Za njima ostaju majke polomljenog srca i suze koje niko ne vidi.
Za njima ostaju braća koja ih halališe k’o parče mesa.
I otac što broji pare.
Posao uspješno zaključen.
Nikad je više, kažu, vidjeti neće.
Ona više nije njihova.
Ona je prodata.
A prodatu stvar ne možeš tražiti nazad.
Stvar!

Spomenut će ih nekad komšiluk govoreći – ko zna gdje li su sad.
Sjetit će ih se dok krišom, kroz prozor, budu gledali kako neke nove nevine djevojčice odlaze u neke daleke nepoznate zemlje.
Navući će zastore.
Uzdahnuti.
A onda zauvijek okrenuti glavu. Zatvoriti oči. I povući se u svoje oklope od tišine.
Prvaci šutnje. Majstori svog zanata.
A one će negdje tamo ljubiti onog kojeg ne vole. Bit će odane žene. Poslušne ropkinje. I najnježnije majke.
Odgajat će djecu u bolje ljude.
Učiti ih krišom, da ne čuje muž ni svekrva ni mužev brat, da nikad, ali nikad, ne ožene onu koju ne vole. Učit će ih da postoji neka tamo ljubav koju one nikad doživjele nisu, ali eto, čule su negdje u prolazu da je divna.
Učit će ih da žena nije stvar. Ni ljubav novac.

Za njima ostat će samo pogaženi snovi.
Želje pocijepane.
I život neproživljen.

Zazvoni poklopac male škrinje. Ruho je posloženo. I stavljen katanac.
Zalupiše vrata. Zamirisa daleki svijet, a miris doma osta zaglavljen negdje u njenim nosnicama. Osta sakriven, negdje u zadnjoj ladici srca.
Gube se obrisi njenog tijela dok vjetar vitla prašinu u visine.
Nestvarno stvarna u svojoj ljepoti,
stvarno nestvarna u svojoj muci,
ona odlazi.
Mi gledamo kako odlazi.
I šutimo.

Foto: www.morguefile.com

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…