Arhiva oznaka: e-knjiga

Daniele Imperi: S moje točke gledišta: elektroničke knjige – da ili ne?

Visoke tenzije između papirnate i elektroničke knjige traju već duže vrijeme i zato sam odlučio reći ponešto o toj temi, iako bi moji stavovi mogli potaknuti daljnje polemike i animozitete. No, svatko je slobodan iznijeti vlastite stavove.

Čitam li e-knjige? Jesam li kupio e-knjige? Kada bih želio objaviti knjigu, bi li ona trebala biti isključivo papirnata? Odgovori na ova pitanja jesu: da, da, ne.
No, uvijek postoji jedno ali, a možda i više njih.

Koje papirnate knjige i koje elektroničke knjige čitam?

Ne čitam svako književno djelo u elektroničkom obliku. Ni sada ni u budućnosti neću svaki tekst ili publikaciju čitati u e-formatu. Odgovor na pitanje “zašto” je jednostavan: ja sam i bibliofil i biblioman. Riječi koje možda više nemaju smisla ukoliko se usko vezuju uz papirnatu knjigu. Međutim, i e-knjiga je – knjiga.
Onda mogu reći da sam papirnati biblioman; time sam stvorio i jedan neologizam. Meni se suprotstavljaju e-bibliomani. Jesmo li u sukobu? Ne bih rekao.
Knjige mi se sviđaju kao predmeti. Volim ih vidjeti u kućnoj biblioteci. Volim kada je ona sve zatrpanija knjigama. Volim stara izdanja. Volim antikne knjige.
I, naravno, njihov miris. Dok sam imao malo knjiga, uspijevao sam ih raspoznavati zatvorenih očiju, samo po njihovu mirisu. Sada kada imam više od 1400 knjiga, to više nije moguće. No, prije negoli netko zafrke nosom, pri čemu na igru riječima nisam ni pomišljao, moram navesti da me miris knjiga ne zanima.
Priznajem, uvijek pomirišem knjigu prije nego što je kupim, premda vjerujem da je to animalni refleks koji posjedujem, prethistorijsko nasljeđe koje je ostalo u meni, jer isto tako mirišem odjeću i razne sitnice što ih kupujem. Ali nastojim to odagnati.
Ne čitam romane u elektroničkom obliku, osim ako ne postoje u papirnatom izdanju. Na readerima čitam vodiče, priče tehničke prirode, o webu, marketingu u izdavaštvu i tako dalje. Romane radije čitam u papirnatom izdanju jer sam možda povezan sa starinskim svijetom knjiga, ne znam. A možda sam ipak nepopravljivi biblioman.

Trebaju li nam e-knjige?

Da. Kao što sam već rekao, kada bih želio objaviti knjigu, odlučio bih se za elektroničku varijantu, kako sam sebe ne bih izbacio iz brzorastućeg tržišta.
Sasvim je u redu da čitatelj može birati oblik koji mu najviše odgovara:

1. papirnate knjige u tvrdom uvezu
2. papirnate knjige u mekom uvezu
3. e-knjiga
4. audioknjiga.

Tiskana i elektronička knjiga – za i protiv

Naveo sam razloge za i protiv tiskane, odnosno elektroničke knjige, uključujući i sasvim bezvrijedne razloge, i to samo zato jer se o njima govori. Možda sam koji i zaboravio. Ako je tako, zapišite ga vi sami.

Tiskana knjiga:

Svatko je može čitati
Ne može se čitati u mraku (bez svjetla)
Skuplja je od e-knjige
Ne zahtijeva nikakvu tehničku potporu
Može se čitati besplatno
Zauzima fizički prostor
Ako padne, neće se razbiti
Može se posuđivati svakome
Može se prodati
Ne zastarijeva
Uvijek se može čitati
Okretanje stranica iziskuje više vremena
Papir se vremenom pretvara u prašinu
Tekst se ne može povećati
Knjiga se može dotaknuti
Može se i pomirisati
Teško je unutar knjige pronaći željeni ulomak

E-knjiga:

Može je čitati samo onaj tko je ovladao tehnologijom
Može se čitati u mraku
Jeftinija je od tiskane knjige
Zahtijeva čitače, odnosno readere
Čitanjem se troši struja ili baterije
Ne zauzima fizički prostor
Ukoliko padne, čitač će se razbiti
Ne može se posuđivati
Ne može se nikome prodati
Čitači vremenom zastarijevaju
Ako se reader razbije, čitanje više nije moguće
Okretanje stranica zahtijeva manje vremena
Može se oštetiti
Tekst se može povećavati
Ne može se dotaknuti
Nema nikakav miris
Ima ugrađene tražilice

Iz ovog sam popisa namjerno isključio čimbenik okoliša. Papir ima svoju cijenu u posječenim stablima, to je istina. No, postoji i ekološki, odnosno reciklirani papir koji ne gubi na svojoj kvaliteti. S druge strane, e-knjiga je datoteka, no da bi se ona proizvela, troši se električna energija, a i sama proizvodnja utječe na okoliš. Odbačeni čitači, nadalje, postaje elektronički otpad.

Tiskana vs. elektronička knjiga – rat koji se mora obustaviti

Rat koji se vodi između tiskane i elektroničke knjige nikada nisam shvaćao osobno, premda više volim klasičnu knjigu i klasičnu književnost u odnosu na e-knjigu. No, možda je pozitivni aspekt prisutnosti elektroničkih knjiga na tržištu taj da svi možemo biti zadovoljni.
Da ih tako nazovem, papirnati bibliomani poput mene naći će tiskane knjige kojima će ispuniti biblioteke, ladice i sobe. E-bibliomani naći će datoteke i datoteke koje će moći skinuti na svoje čitače, a kada će postati prenatrpani, kupit će nove.
Razvoj tehnologije se ne može zaustaviti. A prisutnost elektroničkih knjiga ne znači odumiranje papirnatih knjiga. U biti, i danas možemo birati hoćemo li se negdje zaputiti pješice ili na konju ukoliko ne volimo automobile. Možemo igrati brojne društvene igre ukoliko ne volimo videoigre. I tako dalje.
Zato, okončajte ovaj besmisleni rat. I umjesto da trošite svoje vrijeme u bespotrebnim raspravama koja je knjiga bolja, otvorite knjigu ili uključite reader i – čitajte!

Daniele Imperi je web dizajner specijaliziran za oblikovanje i vođenje blogova. Osim toga je i pasionirani čitatelj i pisac. Čita svaki dan, čak i nekoliko knjiga istovremeno razne tematike. Prati mnoge blogove na talijanskom i engleskom jeziku. Smatra kako je književnost polazišna točka za sve one koji žele pisati.
Penna Blu je blog o kojem je dugo razmišljao, mjesto na kojemu piše o pisanju, autorima, knjigama, čitanju, o čudesnom svijetu pisane riječi.
Za web piše već 13 godina. Do sada je objavio više od 2500 članaka i 700 tekstova.
Zanima ga i kreativno pisanje. Voli pisati priče koje osmišljava otkad je bio dijete, a prednost daje žanru horora i znanstvene fantastike, premda voli i avanturističke i noir teme. Sve ono, dakle, što mu pruža izlaz iz svijeta svakodnevice.
Osim Penne Blu vodi i dva osobna bloga književne tematike: Edgar Alan Poe (na kojem piše o svemu vezanom uz tog književnika) i Cormac McCharty (blog posvećen američkom književniku).

(preuzeto s pennablu.it via studiotim.hr)

Prevela s talijanskog: Tamara Modrić

Milan Zagorac: Hoće li Amazon uništiti nakladnike?

Za divno čudo, u našem se dnevnom listu prije koji dan pojavio članak o odnosu digitalne i tiskane knjige, toj temi svih tema. Naslovljen spektakularno “Hoće li Amazon uništiti nakladnike?” prenesen je u Novom listu iz Deutsche Wellea i kao takav izazvao je jedan komentar i možda koje čitanje, no sumnjam da se radi o nekoj hajp temi. Pa zašto i bi? Kod nas prevladava zdravrazumska logika da je kultura nebitna, dakle, time se ionako bave neki lezilebovići koji kradu vrijeme, a o knjizi, pa… o njoj nemamo što govoriti, ona je tako bez veze, pase, tako nešto… nezanimljivo. Ipak, da ne skrećem s teme, čak i kada se priča o knjizi, mnogi u nas će jednostavno odmahnuti rukom i reći “pa meni je uvijek draža tiskana, prava, papirnata knjiga”, kao da ono što je napisano i vjerojatno pročitano na webu nije “prava knjiga”. Dakle, dok smo mi naizgled eonima udaljeni od te revolucije koja jednostavno kulturu tiskanog izmješta u kulturu digitalnog, a samim time i kulturu materijalnog u kulturu nematerijalnog, dotle se ipak nešto napredniji Nijemci brinu što će se dogoditi s malim nakladnicima i knjižarima (btw. za koje kažu da su poslije SAD-a drugi na svijetu po važnosti, što je zacijelo tek djelomično točno, naime, valjda se zaboravlja da se izdavačka zajednica ne mjeri veličinom zemlje, nego veličinom jezika i njegova prestiža, a tu Nijemci i nisu baš nešto u odnosu na romanske zajednice, a kamo li u odnosu na anglizirani svijet, možda tek druga ili treća liga), jasno, navijajući da Amazonova inicijativa propadne.
A Amazonova je inicijativa sljedeća: direktno ili preko njihovih agregatora skupljaju se materijali koje autori direktno objavljuju na webu, konvertibilni u sve formate, a naročito za njihov Kindle, te se sva zarada ostvaruje putem pretplata ili “dugoga repa” prodaje koja će uvijek i samo uvijek ovisiti o prisutnosti, utjecaju, težini, popularnosti, o prestižu samoga autora, dakle, ne skrivenom iza nakladnika. Nakladnik je zapravo u toj inicijativi preskočen, svi urednici, sve nakladničko osoblje je isključeno (ne znači da sam autor nije imao svog privatno angažiranog urednika, grafičkog za naslovnicu i sl.), a Amazon je neka vrsta superagregatora sadržaja na superplatformi koji je glavni nositelj svega nakladničkog zbivanja. Gdje je tu prihod? U pretplatama, zacijelo će se naći i neki drugi oblik financiranja u obliku sadržajnih paketa korisnicima drugih internetskih sadržaja (poput interneta, televizije itd.), zacijelo još nešto… Naravno, sve se to odnosi na SAD, zacijelo i Kanadu s kojom ima vrlo vrlo specijalne odnose (to bih opisao kao neku vrstu EU, s dva tijela), ali još uvijek ne i na EU. Ali sve je to previše njemačkom autoru članka koji je odlučio braniti male izdavače i male knjižare u njemačkoj koji prodaju papirnate knjige.

Da, činjenica jest da se odvija jedna specifična promjena: sadržaj postaje viralan, dostupan netom, posvudašnji, svevremen, a tiskana knjiga ostaje kao neko slijepo crijevo. Gotovo je nemoguće reći da neće biti tako jer će biti tako: to je predikcija u nivou CIA-inih analiza zbivanja u svijetu koje uzimaju u obzir mnoštvo toga, a još više ono što će postati budućnost jer mora postati budućnost. I tako će biti dok se ne pojavi suvisao i artikuliran odgovor na ovaj problem, a ne samo svakidašnje tužaljke, naročito ove hrvatskih ovisnika o proračunskom financiranju. Žalopojke su tu od male ili nikakve važnosti, neke “socijala priče” o propasti malih nakladnika, o nekoj melankoliji koja je time izazvana, o ovome ili onome, sve je to luzerski narativ koji gubi svoj dah i smisao. Knjiga će biti nešto što će postojati kao tiskano za one koji to žele platiti kao tiskano, a za ostale će biti digitalne, dio nekog pretplatničkog paketa, izuzetno jeftine, čak često i besplatne.

Često se ovdje pozivam na vlastiti primjer. Prije nego što sam počeo aktivno sudjelovati u blogovsko/društvenomrežnoj zajednici, bio sam jedan prosječno slabočitan autor kojeg je poznavala samo najuža zajednica. Nisam zarađivao ništa od svojega pisanja, nisam imao niti neku prepoznatljivost, nije postojala nikakva relevantna zajednica koja je pratila moj rad. Od kada sudjelujem u svemu tome, i dalje ne zarađujem ništa od toga (jer jednostavno ni okvir ni zakona ni pravilnika ni načina i održivih modela financiranja ne govori ništa o tome), ali sam sudionik zajednice od otprilike nekoliko tisuća čitatelja, s posjećenošću od otprilike 100.000 klikova na godinu. Ništa od toga nije nešto fascinantno niti nešto što bi moglo biti nevjerojatno ni nedostižno. Zahtijeva nešto ekstra rada, zahtijeva dosljednost rada u zajednici, zahtijeva vođenje računa o javnosti s kojom komuniciram i što je najvažnije od svega, stalnu i stalnu prisutnost na netu. Zahtijeva i onaj dio posla koji smatram “radom u zajednici”, a to je da za najmanju moguću cijenu kolegama, suradnicima, autorima do kojih mi je stalo za najmanji mogući iznos napravim profesionalno napravljenu knjigu.

Svojevremno sam bio napisao/prepisao članak o tome što bi Google napravio s nakladništvom s mojim komentarima, kasnije sam dodao još jedan kometar na knjigu Jacquesa Attalija i tri godine kasnije sve se čini da stvari idu baš tim smjerom. Iako svi naši sudionici u knjižnom poslu već odavno znaju da je cijela priča kvarna, ove vrlo vrlo jasne preporuke uzimaju na znanje i ne čine ništa. Bez obzira koliko osobno govorio o svemu tome, čini mi se da na razini sustava još uvijek ne nailazim na inteligentan odgovor.

Što je najbolje od svega, nisam jedini u tome, niti sam usamljen. Samo je to još uvijek rubna tema prekrivena zastarjelim pričama i umrlicama tiskanoj knjizi i apokaliptici koja proizlazi iz nje. Amazone, samo ti što prije to odradi, da agonija ne traje predugo.