Arhiva oznaka: Dženana Uščuplić Zukić

Dženana Uščuplić Zukić: Godina poslije (Savršeni svijet)

Prošlo je mnogo, a nije prošlo ništa.
I ne znam je li to dobro ili nije.
Gledam, isti list – samo na njemu treperi kap neke nove kiše. Pada sa neba kao blagoslov ili kao kazna, ne tiče me se. Vidim, piše neke nove priče, zavarava dugama novonastale sanjare.
Kako bih voljela da prstima sklonim oblake, da vidim nastavke svoje, ako je uopšte još uvijek tamo. Da popločam staze, da ne žuljaju ovoliko.
Mislim, malo sam ostarila preko noći. Malo sam krenula drugim putevima. Za neke izgubila, za neke dobila snagu. Na nekima sam ostala na pola, sanjajući isti onaj savršeni svijet kao nekoć. Da li još uvijek vjerujem u njega? Ne znam. Ni da li sam sretnija, ali sam sigurno svjesnija sebe, više nego ičega drugog.
– Zaboravila si na nas – reče Zanesenjak. – Ovdje smo puno više od dva sata.
– Opet nisam imala vremena misliti o vama – rekoh – ali molim vas, ovaj put mi stisnite ruke.
– Još uvijek pokušavaš razbiti tišine?
– Ne znam. – I zaista nisam znala. – Mislim da joj zapravo pripadam.
Proklet da je pjesnik!- rekoh glasno.
Strgnula sam sa grane onaj isti list i obrisala neke nove kapi kiše rukavom.
Odnekud je zamirisala smola nošena vjetrom. Udahnula sam i pogledala u nebo. Nisam više osuđivala, nisam padala, nisam odobravala, a najmanje držala smisao na dlanu. Malo sam žalila. Za nečim.
I znam ga tek kada ga zapišem, ja to tako, oduvijek, ne umijem da kažem, ništa ne umijem da iskažem, prinosim papir licu, mirišem ga, isprljam dlanove tintom i napajam žednu mene, žednu svega, žednu ničega.
Sjetih se prvog dana. Ruku sudbine. Onda i prve godine. Otkrovenja.
Sjetih se posljednje godine. Teška. Nekako slatka. Onda posljednjeg dana. Nije savršen. Ali je moj.
Mislim, malo sam ostarila preko noći.
– Zašto se Fjodor ne smije? – pitam.
– Ne želi da prestaneš bivati. – kažu.
Nekako mrzim bivanje. Šta ako ne uspijem biti? Kakvu svrhu onda ima snivanje?
– Oprosti ako zvučim nejasno, izgleda da ne mogu da ga u potpunosti dosegnem ni kada ga zapišem. Ali ga pomalo osjećam, dolazi mi izdaleka, napajam žednu mene sa istog izvora vremena prije vremena, (bivanje se stapa u snivanje, ponovo ) i kunem se njim, neću biti na gubitku.

Foto: www.pexels.com