Arhiva oznaka: Đurđa Mihić-Čivić

Đurđa Mihić-Čivić: Suvremeni tečaj za umirovljenike – one postojeće i sve koji će kad-tad to postati!

Ako ste sretni umirovljenik koji svakog prvog u mjesecu dobije velikih 2000 kn kao ja, pa puni radosti odvojite sitnih 1000 kn za režije, onda ćete sada, s ovim novim ratama za struju, biti naprosto ushićeni jer će vam režije napokon biti 1300 kn.
S onih preostalih 700 kn shvatit ćete koliko ste dosad bili rastrošni!!! Strašno!!!
Jako je važno da uvijek budete ukorak s vremenom.
Bez obzira na godine, ne smijete živjeti u prošlosti i morate biti trendi!
Osnovno je pravilo da što više vremena provedete zaključani u stanu.
S onih 1300 kn režija platili ste i televiziju i zato pozorno pratite vremensku prognozu kako biste znali što ćete sutra gledati kroz prozor.
Možda vam se prije nisu sviđale reklame, ali sada je jako važno obratiti pozornost u kom će dućanu biti na akciji vaša omiljena poslastica – svinjski vrat!
Ma znam da ga obožavate kao i ja!
Svakako je nužno da u kupovinu uvijek idete s papirićem kako vam se ne bi dogodilo da kupite neku budalaštinu poput čokolade. Nezdravo, brate!
Strogo izbjegavajte voće i povrće, ribu i ostale nezdrave stvari ispred kojih uvijek pišu neke velike brojke!
Kupujte delicije poput krumpira, graha i kupusa i imat ćete vrhunsku gozbu koju, usput, možete pripremiti u većoj količini tako da i nekoliko dana možete zaredom uživati u svojim specijalitetima.
Nemojte zaboraviti kupiti i margarin jer bez obzira na dobru liniju, nešta fino treba i večerati.
Izbjegavajte mliječne proizvode, zbog laktoze, zato što nikad ne znate kad možete dobiti alergijsku reakciju.
Nažalost, deterdženti i toaletni papir su stavke u kojima i dalje morate ostati rastrošni. Stvarno šteta!
Uvijek je važno da gledate brojke, one su najbitniji pokazatelj je li nešto dobro ili ne.
Potrudite se kupovati hranu sa što više gmo-a.
Ako ne znate što je to, nije ni važno, bitno da svima govorite o tome i pokažete da ste osviješteni i da je to najbolja hrana današnjice.
Strogo je zabranjeno konzumiranje vitamina i mineralajer bi vam to, Bože sačuvaj, moglo produžiti život, a to nikako ne bi bilo pošteno prema domovini jer bi to značilo da vam voljena država mora i dalje davati onih velikih 2000 kn.
Koješta! Ta ipak smo svi mi patrioti!
Ako vam možda padne na pamet glupa ideja da si sasvim nepotrebno kupite novu majicu ili, ne daj Bože hlače, sjetite se da sam na početku napomenula da morate biti trendi!
Dakle, zaronite u ormar i izvucite onu prekrasnu bluzu na točkice iz 1978. i one krasne karirane hlače iz ’84. i bit ćete jako moderni u svojoj vintage odjeći!
Ako opet ne znate što to znači, nije ni važno, bitno je da taj izraz koristite pred drugima kako bi i dalje bili trendi!
Jako je važno da ni pod koju cijenu ne popravljate svoj stari namještaj jer mu to daje “karakter”.
Ona kuhinja iz ’69., spavaća iz ’71. i vaš predivni televizor s ogromnim dupetom iz ’99. za par tisuća godina će nekom vašem potomku donijeti pravo bogatstvo, a i lijepo se vidi da mislite i na buduće generacije!
Iako doktori tvrde da se što više trebamo kretati, nemojte im vjerovati zato što vrag vreba na svakom koraku pa vam se može dogoditi da izađete i vrag vas odmah dovede u napast da potrošite bogatstvo na krafnu! Puj, puj, puj!!!
Ta ionako ste se dovoljno nahodali u životu idući na posao i s posla.
Mirujmo, spavajmo, platili smo svoje režije i gledajmo televiziju!!
Zaslužili smo!!!
E, a sad postanite jako PAŽLJIVI.
Sjećate se da sam rekla kako je obvezatno pratiti prognozu vremena?
To je od iznimne važnosti u jesen zato što se za zimu moramo posebno pripremiti.
Sad slijedi tečaj koji pokušajte naučiti napamet!!
Jednu stvar moram istaknuti, a to je da smo moralne osobe koje žive u skladu sa zakonom i to je jako dobro, jer oni koji provode zakon pomoći će nam da ostvarimo cilj.
Dakle, kada na jesen u prognozi najave dolazak zime, moramo krenuti u akciju!
Sve da budemo ukorak s vremenom!
Ovako: obucite onu svoju vintage odjeću, obujte one nove cipele koje ste kupili prije sedam godina, uzmite svoj štap za hodanje ili štake, a ako to nemate, natočite bocu sa štrcaljkom hladnom vodom kako biste imali hladno oružje!
Nakon toga spremite brašno u desetak zamotuljaka i brižno ih pospremite u džep,
popijte svoje lijekove protiv bolova, a one za živce ponesite sa sobom i pravac ulica (prometna)!
Izaberite muškarce u skupocijenim odijelima pa ih malko dirnite štapom ili štrcnite vodom, usput dovikujući kako im je crno pod noktima,; to će ih vjerojatno dovoljno uzrujati pa će vas nazvati smećem koje treba završiti iza rešetaka.
Napominjem da nikoga ne smijete ozlijediti ili oštetiti!
Ženama koje su dotjerane i snažne pokušajte oteti torbicu! Naravno da nećete uspjeti, ali ćete ih strašno uzrujati.
Ako još nema policije na vidiku, izvadite svoje zamotuljke i počnite otvoreno ljudima nuditi da kupe prvoklasni kokain (ja iskreno i ne znam što je to, ali znam da je loše).
Ako neka budala zaista i odluči kupiti zamotuljak, naplatite mu jednu kunu, to je za onaj trud da umotate brašno.
U slučaju da i dalje nema policije, okomite se na kućne ljubimce; ljudi su jako osjetljivi na svoje ljubimce!
Štrcnite malo vode po čupavku i učas će se stvoriti plavi!
Kako biste se osigurali, policiji priznajte sve grijehe, usput im spomenite kako ste slučajno opljačkali neki dućan i susjeduoteli dijete koje držite u šupi.
Na kraju im još pokušajte prodati one svoje pilulice za živce.
To će valjda biti dovoljno da vas uhite.
U slučaju da vas odvedu pred nekog bedastog suca koji vas iz tko zna kojeg razloga ne želi optužiti, obrušite se na njega uvredama da je sigurno kupio diplomu i dobio posao preko veze pa će vas biti primoran optužiti makar za nepoštivanje suda i svih onih prijestupa na ulici!
Sad kad ste ostvarili cilj, jedino morate biti malo kreativni i potruditi se da u ćorki ostanete bar koji mjesec!
To je to!!!
Sad započinje odmor.
Tri kuhana obroka svaki dan – besplatno.
Topla grijana ćelija s krevetom – besplatno.
Gledanje televizije – badava, a zbog dobrog vladanja svaki dan šetnjica dvorištem i to u društvu – neprocjenjivo!
Budemo li imali sreće, neki će nas vragolasti zatvorenik naučiti nekoj raboti koja će nam pomoći kad izađemo iz ćorke.
Eto, dragi moji, trendi i ukorak s vremenom!
Kad se prdekane napune umirovljenicima, možda ONI GORE shvate da je ipak jeftinije da nam povećaju mirovinu nego da nas hrane, griju i čuvaju!
Košta to, ljudi moji!!!
Ja ću vjerojatno prva biti uhićena zbog poticanja na NEMIRE, ali ako se to, ne daj Bože, ipak ne dogodi, javit ću vam se s novim idejama!
Vidimo se 17. 11. 2018. u 16 h u ćeliji 28 D, a onda dernek do gašenja svjetla!
Zaslužili smo!!!

Dragi moji prijatelji, ako ste uzeli vremena da sve ovo pročitate, podijelite jer puno umirovljenika nema internet pa ćete vi trebati postati kuriri i uputiti ih da napokon beknu.
HVALA!

Foto: www.unsplash.com)

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Đurđa Mihić-Čivić: Blokada

“Gospođo, vi ste u blokadi”, rekao mi je to i još par sekundi promatrao ekran, a onda se zagledao negdje na dugme na mojoj bluzi; a onda mu se i to učinilo preblizu mojim očima pa se potpuno predao zavjesi na zidu.
“Gospodine, pa to sam ja vama upravo rekla, ali zanima me tko me ublokirao i zašto?” očima sam pokušala susresti njegove i vratiti ga sa zavjese na sebe.
“A valjda onaj kome ste dužni!” odgovorio mi je lik s uštirkanom košuljom koja je uska ramena probala raširiti, a glava na tim ramenima nije bila ružna, ni lijepa, jednostavno je stajala na vratu jer je tamo bila zasađena. Još uvijek sam pokušavala uloviti njegov pogled.
“Gospodine, ja znam kome sam dužna, ali svoj dug otplaćujem od MOJE plaće pa vas molim da mi kažete tko me ublokirao”, znam da sam se znojila i znam da sam njemu bila samo dosadna muha koja mu zuji na uho.
“KA banka”, rekao je to i što se njega tiče, završio sa mnom i mojim glupim pitanjima.
“Ne razumijem! Moja poslodavka svaki mjesec toj banci uplaćuje trećinu moje plaće pa ne shvaćam zašto bi me oni ublokirali”, moja upornost sad ga je već nervirala, no ja sam bila jedina stranka uz gospodina kojem je kolegica od “uštirkanog” polako objašnjavala kako da riješi svoj problem.
“A valjda im nije dovoljno, valjda imate malu plaću pa im to nije dosta”, na trenutak me pogledao s prijezirom što ga nije ni pokušao sakriti.
Ponovo se zagledao u zavjesu s tek primjetnim, zluradim osmijehom, kao da me upravo pobijedio u teškoj šahovskoj partiji.
Gledala sam u tu ljudsku nakazu prepunu arogancije, prepunu podcjenjivanja i bez imalo ljudskosti; i premda mi je bilo mrsko, pokušala sam ga vratiti još jednom:
“Dobro, što ja da radim? Ja znam da imam pravo na dvije trećine moje plaće, a ostalo ide za podmirivanje duga”, uporno sam pokušavala uloviti bar jedan pogled, bar jedan znak da ne stojim pred lutkom i bar jedan tren razumijevanja.
“Ma gospođo, vi imate ‘pravo’ samo podmiriti svoj dug, a do tada se snađite… pa kako ste se zadužili, sada lijepo vratite!” likovao je jer mu se učinilo da ću sad napokon odustati.
Malo je odgurnuo stolicu i dobacio mi moju osobnu iskaznicu, podigao kemijsku olovku kojom se nervozno igrao okrećući je među prstima i potpuno me ignorirajući rukom je pozvao gospođu koja se upravo pojavila u prostoriji, a meni su klecnula koljena i osjetila sam kako mi se suze nakupljaju u očima.
Bože moj, od čega ću živjeti, pomislila sam i nekako presporo izašla na vreli zvizdan.
 
Tek sada sam spoznala što znači biti mizeran i koliko nam je novac neophodan, za režije, kruh, kikiriki, za samo nedjeljni komad mesa, za jednu bananu.
Ali ja sam znala što zakon kaže, a to je da imam pravo na dvije trećine plaće, pa makar to bilo dvije trećine od dvije trećine koliko sam ionako dobivala. I baš to što znam zakon bacalo me još više u očaj, jer ako državne institucije ignoriraju zakon, što da radim?
Stajala sam okovana poput Prometeja, naslonjena na zid FINE, nesposobna da mislim, nesposobna da se maknem sa sunca, a ljudi koji su prolazili klizili su poput aveti koje ne raspoznajem. Neke sulude boje su me omamile i tek sam na trenutke shvaćala da su to parkirani automobili koji su isijavali boje na nemilosrdnoj žegi.
Noge su me polako spuštale pa sam čučnula dok ne prikupim malo snage pa ih uspravim, dok ne razbistrim taj šum u ušima koji je ponavljao da nema rješenja, koji me popljuvao u svojoj uštirkanoj košulji… i tko još danas uopće štirka košulje?
Nisam više mislila ni na što i ne znam u kojem trenutku, ali odjednom sam bila na Korzu i nekako usput mimoilazila prolaznike. Možda mi se učinilo, ali mislim da su mi se neki ljudi, možda samilosno, nasmiješili, a ja sam samo koračala usnulo, koračala napamet, koračala bez želje ili me nešto jednostavno guralo naprijed!
 
Kako bilo, po drugi put danas gledala sam prema šalterima u mojoj banci i shvatila da sam došla preklinjati, da sam progutala dostojanstvo koje mi je ustvari potopio onaj bezdušni ljigavi lutak u FINI.
Zaboravila sam uzeti broj, a čekala sam, premda zaista nisam znala što čekam jer mi je ljubazna djelatnica još prije petnaestak minuta objasnila da mi ne smije dati novac, no ja sam nešto čekala, iako mi se činilo da sam ušla u banku i da ću tu sjediti do kraja radnog vremena jer jednostavno nisam znala kamo da idem, kao što nisam znala ni što radim u banci; a opet i dalje sam čekala.
Znam da me djelatnica primijetila jer su nam se oči dvaput susrele na putu od stakla do stolice, dok je pred njom bio starac koji je vjerojatno upravo uzimao svoju penziju i gurajući par novčanica u novčanik, obješenjački se nasmiješio dami koja ga je toplim osmijehom ispratila, a tada mahnula rukom prema meni kao da me poziva; a ja sam u nevjerici upirala prstom prema grudima, na što je ona dobronamjerno kimnula glavom.
Kad sam se približila, jednostavno sam zanijemila i gledala dva smeđa oka kao da gledam dva izvora nade.
Pitala me što su mi rekli u FINI i natjerala me da se malo priberem i da joj prepričam moj susret s “dušmaninom”.
“Iako ne bih smjela, dat ću vam dvije trećine od zadnje uplate, ali onda obavezno idite natrag u FINU i napravite privremeni račun na koji će vam dolaziti dvije trećine plaće od kojih ćete moći živjeti”, smeđe oči su se zasjajile, a lagani osmijeh upravo me ganuo puno više nego prijezir one spodobe ljudskih ostataka.
Izbrojala je novac i lagano ga gurnula prema meni pa me još jednom uputila što trebam napraviti kako bih si osigurala dovoljno novaca da izdržim dok ne riješim dug.
Ruke su mi drhtale dok sam novčanice gurala u prazni novčanik, a onda još jedan dugi pogled do ona dva nježna izvora i jedno puknuto “hvala” koje sam ponovila još jednom, u sebi, kada sam joj s vrata uputila pogled, pogled nekoga kome je upravo spasila život, ustvari zdrav razum i ono najvažnije – vjeru da uza sve zlo na ovom svijetu ima i jednako toliko dobrog.
 
Nevjerojatno, ali nakon ovog susreta čiste, ljudske ljubavi osjetila sam još veću nemoć nego nakon onog pokvarenog, arogantnog šmokljana.
Sve ono što mi je rekla ljubazna djelatnica u banci znao je i on, no on je uživao gledajući moj očaj, za razliku od nje koja je prekršila vlastite ovlasti kako bi pomogla meni, potpunom neznancu.
Doista i anđeo i vrag postoje,a ja sam u samo deset minuta upoznala i jednog i drugog!
Već je prošlo dvadesetak minuta, no ja sam i dalje sjedila na klupi, ruke su mi još drhtale, a košmar oko mene kao da me nosio negdje daleko gdje je sigurno, negdje daleko gdje se pjeva, negdje daleko gdje se ljudi drže za ruke!
 
Na vratima FINE neki čovjek me gurnuo unutra i moj se pogled sukobio s vodnjikavim praznim očima u kojima sam na trenutak uočila bijes, no ja sam svoj pogled zaustavila tek na ženi koja je bila metar od njega i koja se nasmiješila rekavši:
“Izvolite, kako vam mogu pomoći?”
U samo pet minuta zahtjev za privremenim računom bio je napravljen i gospođa mi je ljubazno objasnila da će mi banka poslati karticu.
Htjela sam se obrušiti na lutka. Samo… bih li uopće osjetila olakšanje nakon toga? Ne, ne, bih!
 
Stisnula sam šake, ali samo zato da prestanem drhtati, i pomislila na klecanje koljena, na zamućen pogled, na očaj pa onda na dva izvora topline, na jednu riječ utjehe, na jedan čin ljudskosti i ljubavi, na jedan ukleti dan što ga je od kletve izbavila jedna čista duša!

Đurđa Mihić-Čivić: Ples sivoga goluba

Nebo je bilo bijelo, mliječno, zgusnuto, a maglica treperavog zraka se šuljala između starih zidova pa preko usijalih krovova automobila i preko privezanih barčica spajala s mutnim morem u kojem su hrabro plivali cipli. Na leđima sam osjetila škakljanje znoja koji se oslobodio iz moje kože, a sunce me štipalo po obrazima pa se preko grudi upijalo u trbuh i onda se okomilo na moje noge koje su se olovno vukle preko vulkanskog asfalta do gorućeg kamena. Zakoračila sam na Korzo koje je lebdjelo u fatamorgani i sudarala se s ostalim nesretnicima koji su bježali na desnu stranu gdje je sjena nudila onu blagoslovljenu mrvu olakšanja, a razum me pitao kako je moguće da sam devetnaestog srpnja došla u grad u podne; onaj izudarani dio tijela koji je gorio ljutio se na mene, a to predbacivanje samoj sebi izrodilo je neki prkos koji me lagao da sam baš htjela osjetiti pakao za kojim ću žudjeti zimi. Pogledala sam rijetke goste koji su sjedili na terasama pod ogromnim suncobranima, a po lijevoj strani Korza, tamo gdje je neumoljivo žarilo, laganim korakom šetala se starija dama pod dražesnim čipkastim kišobrančićem, dok su ljudi na terasi vukli rukave na ramena, brisali potoke s čela, trzali nogama i onako rumeni od nemilog ognja oblizivali su sladoled koji se svemirskom brzinom pretvarao u kašu. Na ulazu u banku dotaknula me nečija vlažna, ljepljiva, blijeda ruka i otjerala me u sam kut vrata, a osjećaj mučnine smirio se tek kada sam ušla. To! Klima! Svježina boje jorgovana, milovanje umjetnog povjetarca i poljupci ohlađenog metala na stolicama. A u redu ispred mene samo jedna osoba. Uvijek ih je bilo bar pet i sada kada meni odgovara da dugo čekam red, već se pojavio moj broj, a ja još nisam dovoljno odahnula. Ma dobro, novac! “Hvala Vam najljepša i doviđenja!” Djelatnica u banci ljubazno se nasmiješila i već se zagledala u starca koji je dolazio. Iz oaze mramornog pulta zakoračila sam u plazmu kovačeve peći na brački kamen koji je tamo, malo dalje, vibrirao i micao se u blještavilu pa vraćao suncu dodir u svjetlucanju svojih bora. Pasja žega! Novi spas bio bi bijeg u robnu kuću, no u tom mi je trenutku stigla poruka na mobitelu. “Ej, draga! Gdje si?” “Nasred Korza…” Dok sam pisala poruku, uzmicala sam prema robnoj kući. Mobitel se opet oglasio: “Ajme super! Evo ja kod Mc’Donaldsa. Hoćemo popiti jednu kavicu?” Čitala sam retke na ekranu s nevjericom i odgovorila: “Što na ovom paklu?” “Ajde nemoj biti kukavica, dolazi i ništa te ne pitam.” “Ok…” Ne znam zašto sam pristala jer sam se već pokajala. Zbogom, hladovino, odoh ja jačati živce. Moja susjeda već se zavalila u sjenu suncobrana i dok sam išla prema njoj, gledala sam je kako povlači nogavice hlača sve do koljena. “Vesela sveska” je počela pričati dok sam se ja još provlačila između stolova. Svi su već bili na moru, a ovo malo ljudi koji su uzdisali odljepljujući robu s tijela spadali su, vjerojatno, u onaj mali broj koji je morao raditi pa su iskoristili prazne urede da izađu malo van i obave kupovinu u koju obično idu nakon posla. Tu i tamo nailazili su i mladi turisti u japankama i s ruksacima na leđima. Sunce i more! Zato su i došli u “Lijepu našu” pa su se hrabro suočili sa Zvizdanom smijući mu se u lice. A nas dvije lude, u sjeni suncobrana, ogovarale smo same sebe! Kavu sa šlagom i macchiato te dvije velike čaše vode s ledom platile smo odmah kako bismo ionako besposlenom konobaru dopustile da se i dalje hladi u klimatiziranoj unutrašnjosti. Ispod kose me lokva vrele vode tjerala da se raščupam, a izvor među grudima uporno sam brisala crvenom majicom. Susjeda mi je rekla da mora do bankomata, da je pričekam jer ona će začas! Sada me još ostavila samu da se praćakam u vlastitom znoju kao riba u brodetu. Lijepi sivi golub na čijem se vratu sjajilo ljubičasto blago, kljucao je pored mojih nogu videći ono što ja nisam vidjela. Mrvice! Kao da mi je dao neki važan znak, natjerao me da se zagledam u ta divna stvorenja koja ima svaki grad, koja u svakom gradu prate čovjeka, koja u svakom gradu netko hrani, koja svakom gradu daju posebnu draž i to još od vremena pretpotopnog Noe pa do dana današnjega. A evo, ja sam tek danas postala svjesna tih divnih ptica kojima je čovjek najbolji prijatelj. Njihova je mudrost i sposobnost da se prilagode čudesna pa od pamtivijeka prate ljude jer znaju da tamo gdje ima ljudi, ima i ostataka hrane. I njima dosta. Divlji, samostalni i skromni, a opet privrženi i postojani. Gledala sam kako tapkaju pored stolova, sivi, bijeli, šareni sa smeđim flekama, tamni, svi odreda obučeni u svileno ruho koje se zlatilo, prelijevalo i sjajilo na njihovom vratu. Stalno mi se činilo da će ih netko zgaziti, ali oni su se spretno izmicali velikim tabanima, muvali se lijevo, desno, naprijed, nazad… I uza sve to vrludanje neumorno su kljucali po kamenu pronalazeći ostatke, mrvice koje su njima bile dovoljna gozba. Jedan ljepotan s dva crna pera na leđima počeo se vrtjeti plešući nekoliko krugova lijevo pa nekoliko krugova desno, zaljubljen u samoga sebe, pokušavao se umiliti nekoj nježnoj golubici. No, dodirnuo je moje srce (umjesto njezino) svojom ljepotom, gracioznošću, ljupkošću u kojoj su po zraku lepršale boje pa se kamen zarumenio od njegovih nožica, a zrak se razmaknuo da prsne u zlatno-zelenoj, orošenoj, sivoj, kraljevski ljubičastoj pa modroj i crno-bijeloj, sve dok se nije zaustavio i bez odmora nastavio kljucati kao da je cijeli život bio tako pognute glavice prema podu, a još do maločas je plesao sambu uz zvuke brojnih auspuha. Nastavila sam gledati to neumorno vrzmanje malih tijela, poneko lepršanje, kimanje glavicama, tapkanje po usijanom kamenu i ljupki ples pokojeg Don Juana. Bijeli je snažno zamahnuo krilima i rasjekao mutni zrak, a to je, valjda, bio znak cijelom jatu pa se u trenu podigoše, svjesni da imaju moć da nestanu kad požele, a ja sam ih poljubila zjenicama, mahnula im srcem i zapamtila ih dušom. Susjeda se s velikim osmjehom vratila s bankomata jer sada je i njezin novčanik bio pun, baš kao i moj nakon odlaska iz banke, a nevidljive strune kipućeg kamena ispraćale su naše korake, spremne da dočekaju novi par nogu pa još jedan, drugi, treći… Naravno, dočekat će opet i moje stope, ali neki drugi dan i neko drugo podne!

Fotografija: Biba Dunić