Arhiva oznaka: Dunja Matić

Dunja Matić: Pogovor. Pisanje pjesme nevidljivom gradu.

Naslovnica romana

Uz roman Skarleta_p Sad se napokon mogu popeti stepenicama

Skarlet_p objavio je već tri zbirke poezije i ovo je njegov prvi roman. Ipak, ovo nije pri put da nam skarlet pripovijeda. Stari likovi su ovdje, oni koje smo već sretali: Julien, Jonas i Jan, Gemma, Edith i Bella. Dos_toyevski i ne_mirovsky i dalje pišu čudne glazbene recenzije za Kazalište lutaka. Priča je ovaj put promijenila ponajprije svoj oblik, iako pjesnik nije nestao. On je jednom nogom u vrlo konkretnom vremenu i prostoru, s drugom nogom u budućnosti. Ta budućnost, kao i naša sadašnjost, pleše oko koncepata prijateljstava, životnih poziva i opraštanja, ali se događa u jednom posve nevidljivom gradu. Kakav je to grad? Mikroprostoran i melodičan, pun pokislih stepenica i glavobolje Leonarda Cohena, gdje Jamesu Blakeu ubacuju novčiće u vunenu kapu i gitara Robina Pecknolda ostaje bez inspiracije na viškoj plaži. Tamo se prijavnice za posao zanimaju za ljude, glazbu i ideje koje su obilježile drugu godinu našeg studija. S tog je grada jedne noći netko postupno i nježno svukao krovove, a djevojčice u kutijama šibica poklanjaju svoju poeziju i lokalni bendovi dolaze iz budućnosti. Primamo najljepša oproštajna pisma i otkrivamo skrivene melodije. Ovim gradom, ujedinjeni, postajemo Petar Pan. To je grad koji je u nama i među nama i kroz nas i bez nas, grad koji se ne ukazuje, ali se očituje, mikrokoreografijama na rubovima stvarnosti gdje se ponekad događaju čuda. U njemu se skrivaju nezamjetno neobični ljudi. Postoje scenariji čiji soundtrack čine singlice, knjige koje pišu samo velikim hitovima. Postoje, s druge strane, zbirke pjesama kojima nitko nije snimio spotove. Riječ je o pjesmama koje nakupljamo u svojim smočnicama, spremištima, rezervoarima. Svatko od nas čuva neki spremnik vremena, zar ne? Da, radi se o istim onim pjesmama koje nas kasnije iznenade iza nekog ugla života, kad najmanje očekujemo. To su oni skriveni gemovi koje pronalazimo sa zakašnjenjem, nakon novog preslušavanja nekog albuma na koji smo odavno zaboravili. Kao kada naši protagonisti naknadno shvate da je “Kid A” grupe Radiohead zapravo jedan fantastičan album. Takvi su i stanovnici ovog grada, tajni dragulji koji žive u svom skromnom, samozatajnom svemiru, mračni i matirani. Ali ta nekolicina još uvijek mladih ljudi koja se pokušava nositi s gubitkom voljene osobe – samo su službeno glavni likovi ove priče. Priče? Svakako priče, ali možda, prije svega, jedne jako duge pjesme. Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu. No, ovo je, kao i Cohenova “Hallelujah”, istovremeno i priča-pjesma o glazbi. Naši likovi, hodači subsoničnim, oni su izlošci riječkog Muzeja nevidljivih gradova .
Glazba je esencijalan motiv njihovih života i nit oko koje se njihovi odnosi pletu u mrežu prijateljstva.
No prije svega, poslije svega i između svega, ovo je bajka. Jedna bez prinčeva i princeza, zlih žena, mudrih starčeva i raspričanih životinja. Ovo je bajka puna kaseta, cd-ova i ploča, lakih i ugodnih romantičnih odnosa, gubljenja i otkrivanja smisla i prekrasne poezije. Bajka koju bi svaki popkulturni fanatik volio nastaniti i drijemati među njenim mekim rubovima. Do te bajke, skarletove riječi ne olakšavaju nam put, one su bremenite u detaljnosti svoje slikovitosti, kao da vas žele uroniti u svaki kamenčić na cesti. Kao da želi da zastanete, osluškujete, promatrate i svakim dijelom svog bića budete tamo, s njima. Nerijetko, pomišljala sam, ovo je knjiga koja pati od viška kvalitete, jer vam ni u jednom trenutku ne dopušta da se odmorite od ljepote njezine poetike. Zato se uzima u malim dozama, ali se u nju uranja u potpunosti. Iako niste bili njezin dio, prepoznat ćete se u njoj .
Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova priča?

Ilustracije: Borjana Katić

Dunja Matić: Pustara u kojoj smo se nastanili

Naslovnica knjige “Svi smo dobro”

Recenzija knjige Ive Hlavač “Svi smo dobro”

Zbirka priča “Svi smo dobro” Ive Hlavač sastavljena je od 24 prozne minijature koja svaka za sebe prikazuje po jednu crticu iz života međusobno isprepletenih likova. Nit koja ih povezuje najčešće je ona slučajnog susreta, a sporedni lik jedne priče postaje centralna točka u idućoj. Ovako napisana zbirka, koja se može čitati i kao fragmentarni roman, pretvorila je likove iz slučajnih prolaznika na ulici, parku ili u trgovini, u nositelje kompleksne mreže odnosa i međusobno prožimajućih sudbina.

No unatoč ovoj dinamičnoj stilskoj i strukturalnoj odluci koja pokreće kratke priče u plesne pokrete, sam sadržaj, kako zbirke u cjelini tako i njihovih pojedinačnih života, dubinski je prožet statikom, učmalosti, razočaranjima. Kao takav, iznimno dosljedno prikazuje sporo i tužno slamanje pojedinca njegovom malom sredinom koja, skupa s ljudskim očekivanjima, usporeno no ustrajno tone.

I sve je to iz dosade, želim mu reći, to ti radi ovaj grad, pustara u kojoj smo se nastanili… Slavonski grad, sve ravno. I meni je sve ravno. Kako mi se čini, nikada nećemo otići.

Firme koje propadaju i radnici koji ostaju bez posla, besperspektivnost među mladima, ostarjele kućanice koje nemaju ništa od života osim života drugih, prevarene žene i razočarani sredovječni muškarci sa svojim maloljetnim ljubavnicama, marginalizirani pojedinci koji snose teret svoje različitosti, opća otuđenost i nezadovoljstvo… sve je to stalo u 125 izvrsno napisanih stranica, kao kratki presjek života u jednom gradu-čekaonici. Gradu u kojem vrijeme prolazi sporo… Kao da smo zatvoreni u ljušturi nemoći. Okružen si istim pričama, istim nezadovoljstvom. Ljudi se bave tričarijama, bave se drugim ljudima i njihovim životima.

Sa svakom pričom kao jednim mikrokozmosom u kojem s nenametljivom, ali efektivnom poetičnosti supostoji konkretnost, jezgrovitost i čistoća izričaja, Iva Hlavač ispisuje svijet sivih, teških i tužnih života koji se ipak čitaju s iznimnom lakoćom i zadovoljstvom. Osim što manifestira zrelu književno-umjetničku kvalitete, ova zbirka secira našu stvarnost gotovo sociološkim ili barem društveno-kritičkim razmatranjima, koja su, više nego direktna, suptilno utkana kroz riječi likova i sasvim svakodnevne situacije u kojima se nalaze.
Pišući na granici osjećaja zaglavljenosti koju predočavaju priče i zaigranog načina njihovog povezivanja, autorica stvara zanimljivu tenziju između sadržaja koji se bavi statičnošću i njegove sasvim dinamične strukture. Zbirka ironično nazvana “Svi smo dobro” uistinu je jedan fantastičan bombon moderne hrvatske književnosti. Možemo se zahvaliti Robertu Perišiću što je Ivu Hlavač izvukao iz mora hiperprodukcije i svrstao među najtalentiranija imena iz najmlađeg naraštaja hrvatske proze.

Foto: www.pexels.com

Dunja Matić: Plač privilegiranih

naslovnica2Recenzija zbirke poezije „Avenija. Dokument jednog vremena i međuprostora“ skarleta_p

Treća zbirka poezije skarleta_p „Avenija. Dokument jednog vremena i prostora“ gotovo da koketira s formom romana, ispreplićući među likovima guste mreže introspekcije koje funkcioniraju kao putokazi kroz njihove nutarnje gradove. Kako sam autor navodi u uvodu, pred nama je priča o sedam osoba: dva mlada para uhvaćena u svojim redefinirajućim, samim time, tenzičnim tridesetim godinama, zatim njihov prijatelj koji odlazi iz grada, te dvoje pismom povezanih poznanika koji skladaju glazbene recenzije za isti portal, međusobno se inspirirajući, ali ne susrećući u stvarnosti.

Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Tematski tok koji povezuje ove glasove svakako se može nazvati društveno kritičnim i pojavljuje se s mnogo izoštrenijim fokusom od onog kakav smo mogli tek naslućivati u prethodnim zbirkama. U mnogočemu je ovaj roman u stihu, kako ga sasvim točno naziva njegov urednik Milan Zagorac, svojevrsna Coming of Age priča, ili, kako ga ogoljujuće proziva sam autor, (post-adolescentski) plač privilegiranih. S  ovom je sintagmom čitavom diskursu dodijeljena dodatna dimenzija, koja na nas galopira iz rastrzana glasa jedne bezimene generacije zahvaćene besciljnim strahom od plutanja, u vremenu ekonomske, kulturološke, ali i osobne krize koja otima mirise naših prisutnosti i prinudno ispire obrise naših osobnosti. Bojazan od rasipanja identiteta, u isti mah društvenog i privatnog, nezaobilazna je stanica na ovom putu kojim prolaze brzi vlakovi bez da se zaustave, proizvodeći osjećaj neprekidnog ubrzanja, neuhvatljivosti i posljedične lomljivosti. Kao i u prethodnim zbirkama, koncept fragmenta sveprisutna je sjena koju na nas baca autor, sa svojim prstima zalijepljenim za staklo vlaka koje mu oduzima otiske. Strah s kojim se susreću svi nadareni ali neutrživi, perspektivni no ne i profitabilni mladi stručnjaci, jedna je od relevantnijih tema, ne samo ove zbirke, već i recentne društvene kritike uopće. Ili bi barem to trebala biti. Jer ovo stanje koje nas kasapi kao opasna kulturološka kuga, kao ni starenje, neće nestati ako o njoj ne pričamo. Nesposobnost da se ostari ili makar sazrije, međusobna izoliranost simbolički prikazana u ponavljajućoj figuri slušalica na ušima, nagrizajuće nostalgije koje otupljuju naše oštrice, obrnuta osmoza kroz koju se rasplinjujemo u nedorečenu ništavnost, rastaljenih osjetila i oduzete emocionalne inteligencije, naša osjetljivost reprezentirana u figuri razderanih kišobrana, sve su to u javnosti nedovoljno artikulirane asocijacije na postojanje mladog čovjeka u modernom vremenu.

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

To vrijeme skarlet_p prikazuje kao carstvo koje nestaje u sekundama, pri velikoj brzini, zamišljajući kako ćemo ga uskoro nazivati post-imperijem međuprostora, ako ćemo ga moći nazvati uopće. Jer kao i do sada tako se i među ovim koricama borimo, da fragment razvučemo na cjelinu, da integriramo glasove u sebi, povežemo ili barem osjetimo nit narativa koja nam toliko nedostaje. Umjesto toga, mi „privilegirani“ puštamo kontejner čiste stvarnosti da sklizne s dizalice… pa sleti kao kometa u mrlju pljesnjive tinte ili točnije, otopi se na našim tipkama s mirisom meda koji sljepljuje strgane slike u glitch. Sve zbog istine koja je takva da smo na raskrižju i da gledamo nezaposlenost u žute joj oči dok se pred nama zatvaraju zidovi. Sve zbog istine koja je takva, da smo preslabo fokusirana egocentrična bića čije će pažnja jednog dana sasvim iscuriti, svakog časa, bilo koje sekunde, izglednije je, upravo sada.  Hoće li primijetiti da nas nema i da se bilo što promijenilo? Ili će se i dalje posvuda osjećati samo miris rezignacije? Dok ljudi hodaju i prate koordinate svojih mikrosvemira i ne osvrćući se, dive brzini pokreta, a klinci previše toga podrazumijevaju i preskaču formativne slojeve vlastite kulture. U toj nepodnošljivoj lomljivosti svega, ni kreativnost nije ničiji spasitelj, niti će nas umjetnost učiniti boljim ljudima, a još se pored svega, bojimo proizvoda vlastite kulture.  

Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dvaju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Kakva je to kultura kroz koju nam, o kojoj nam piše i skarlet? Mi smo u kulturalnom dobu koje se pokreće samo na podražaje  i čini se da smo već prošli točku u kojoj je bilo moguće generirati kulturu kao pokušaj postavljanja dobrog pitanja i odgovora. Generacije koje nas čitaju nisu sposobne primijeniti na sebe ove pojmove i prepoznati se, nemojmo se zavaravati, naš posao svodi se na zadovoljavanje određenih estetskih interesa.  

Pa čak i ako generacijsko remek-djelo ne mora nužno biti pozitivna pojava, svejedno ozbiljno uranjanje u njega može biti zanimljiva postaja na putu do cjelovitije slike u nastajanju i natrag. Tako i umjetnost još može postati ostavljanje prostora za postavljanje pitanja koje nas zarezuju u samu bit. I sigurno jesmo pregrijanih receptora za nešto veliko, jer u protivnom o ovoj bi zbirci bila napisana ne jedna recenzija i ne jedna kritika, i umjesto 50 nijansi sive nju bi čitali u tramvajima, autobusima, klupama u parkovima, pod noćnom svjetiljkom, zaraženi pitanjima koja nam više ne pada na pamet postavljati. Jer smo bezimeni, razlomljeni i nevidljivi i plutamo besciljno dok naše suze mirišu na biblioteke.

Sada kada sam iskoristila i više od pola kartice teksta da opravdam svoje postojanje kao recenzentice, moram vam reći još ovo. Premda svakako gušćeg, kompleksnijeg ali i artikuliranijeg sadržaja, skarletovo pismo zadržalo je i svoj pomalo pretenciozni potpis, no neporecivu ljepotu. Kažem pretenciozni, jer stavljam sa strane svoje osobne stilističke preferencije, uzimajući u obzir pretpostavku, postavljenu zapravo kao zakon: kako art nije art ako nije učinjen dostupnim svima u stvarnom vremenu. U ovome se krije jedna prekrasna proturječnost: poezija skarleta_p, kako sam u prvoj recenziji njegovih dviju zbirki istakla, i dalje nije učinjena „dostupnom“ svima, čak ni onima kojima se direktno obraća: svojoj nevidljivoj, rastrzanoj, bezimenoj generaciji.

Ona svakako jest fizički dostupna, ali usuđujem se reći, nije intelektualno, niti stilistički, niti emotivno.

Zašto bi zapravo i bila? I zašto bismo poistovjećivali dostupnost sa „slušanosti“? Hitovi su hici, brzi metci koji nas pogađaju i usmrćuju našu strpljivost, pedantnost, preciznost. Ako na njih želimo ograničiti naša obožavanja, to je, u ovakvom vremenu i međuprostoru, jedan realan i legitiman izbor. Ali u tom slučaju, i dalje se ništa nije promijenilo, i dalje ne postoje dovoljno dobri razlozi da sjednete u ovaj vlak i na dugom i dojmljivom putovanju detaljno listate stranice jednog sanjivog, dubinski sapletenog, savršeno odmjerenog stila čiji sadržaj prolazi kroz sve naše strukture. Jer ovo je rad vrhunske filozofske i estetske slojevitosti i ne, zapravo se ne može čitati kao leteća pozadina našim mislima. Ona će nas osvojiti, oteti nam vrijeme i pljačkati našu pozornost, ispunjavajući naše do tada prazne prostore jednom pozamašnom poetskom ljepotom. I suprotno svim tvrdnjama autora, s ovim se ipak ne slažem: art još uvijek ima sposobnost učiniti boljim, posebno ako ga pronađemo onkraj popularnih puteva, u kontejnerima stvarnosti i otiscima nečijih prstiju na tipkama tastature i zavodljivom zvuku kojeg proizvde za one koji povremeno ostaju ušiju nepokrivenih. Kakav je zvuk te kulturalne promjene , morati ćete otkriti sami. Ja vam želim sretno putovanje vašim osobnim unutarnjim gradovima. Skarletu_p se na ovom iskustvu, mogu tek još jednom zahvaliti.

Foto: www.pexel.com

 

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com