Arhiva oznaka: društvene mreže

Borna Tićak: Društvenomrežna autofetišizacija

Long time no see dio je američkog slanga koji bi opisao moje izbivanje iz svijeta piskaranja dulje od pola godine. Činjenica je da se stvarno dugo nisam ulovio tastature, tako da mi cijela ova situacija nalikuje na izbor pape: nakon mjeseci i mjeseci nastojanja pronalaska neke dobre teme koja bi se mogla obraditi i konstantnog ispuštanja crnog dima, došlo je i vrijeme za ispustiti bijeli dim. Habemus articulum!

No, stavimo šalu na stranu. Činjenica je kako je, unatoč mojoj velikoj ljubavi prema politici i društvenim pitanjima u Hrvata, došlo do prezasićenja upravo tim temama te sam se odlučio pozabaviti obrascima ponašanja kao i sveprisutnim pitanjima o funkcioniranju moje generacije. Očito je da je nastupilo kompletno pretumbavanje kulturnih i društvenih vrijednosti, a je li to dobro ili ne, na pojedincu je da procijeni.

Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Pojedinac kao malo umjetničko djelo.

U centar problematike ovog komentara postavit ću sustav vrijednosti i moduse ponašanja pripadnika generacije mladih, ali se neću bazirati samo na prostore Balkana, već ću gledati širu geografsku prizmu. Ono što definira gotovo svakog teenagera, kao i dvadesetogodišnjaka današnjice, su društvene mreže. Ne, Fejs više ne mogu percipirati kao društvenu mrežu, on je postao dio mainstreama kao platforma prvenstveno namijenjena komunikaciji za potrebe studija i posla. Na pijedestal današnjice su se postavile drugačije platforme s potpuno različitim funkcijama: Instagram te aplikacije za online upoznavanje (GoodMatch, Tinder, Badoo, Grindr – ovisno o seksualnoj orijentaciji i preferencijama pojedinca). Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Okej, i gdje je tu sada problem ako su se Instagram i njemu slični nametnuli kao stupovi potpore egotripera naše generacije? Problem jest u tome što danim konsekutivnim procesom dolazi do opće dehumanizacije. Naš život (i to poglavito mislim na društvenu sferu života, iako, na žalost, ni druge nisu pošteđene) mic po mic seli se upravo na već spomenute platforme: nastojimo se prikazati boljima nego što to uistinu jesmo, a mane nastojimo zasjeniti. Taj proces u sociologiji odavno je poznat kao upravljanje dojmom o sebi, samo što je trenutno to upravljanje dobilo drugu dimenziju. Naravno da se svatko želi i u stvarnosti prikazati što boljim, i to je potpuno legitimno, no na internetu ne postoje te zamišljene barijere, granice koje nećete prijeći čisto da ne biste iziritirali okolinu predstavljajući se centrom kozmosa. U virtualnom svijetu pojedinac je usmjeren isključivo na sebe zbog nedostatka face to face kontakata te počinje skretati putem autofetišizacije, predstavljanja sebe kao živog bića koje mater rađa jednom u, najmanju ruku, sto godina. Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija. Ali, svi mi koji smo korisnici Instagrama prešutno to prihvaćamo, a jedino što nam preostaje jest pretvoriti cijeli online način života u grotesku ismijavajući svaki kutak ovakovoga novog oblika društvenog života.

Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija.

Problemi s erekcijom?

U cijeloj toj priči meni omiljena odskočna daska za ukrućivanje ega pojedinca jesu aplikacije koje omogućuju povećanje broja follwera profila, kao i povećanje lajkanosti fotografija. Lijepo odete na trgovinu aplikacijama, skinete si to malo čudo i, hop, odjednom si natovarite stotine lažnih profila kao vlastitih pratitelja i vjernih lajkača fotografija. No, koliko sam upoznat s tim dosegom naše civilizacije, mislim da se usluga plaća cijenom od nekoliko dolara. Ali, hej, u ljekarnama se daleko više novaca ostavlja kako bi se omogućilo dizanje neke druge stvari; pa onda nekoliko dolara za podizanje ega stvarno je prava sitnica.

Ono što je meni neshvatljivo jest podrijetlo danog intrinzičnog poriva za popularnošću utemeljenom na lažnom predstavljanju. Zašto bi netko htio i volio biti poznat po nečemu što njega uopće ne karakterizira? Je li u igri neka nova psihološka metoda liječenja vlastitih kompleksa? Žao mi je, ali odgovor na to pitanje mora dati stručnjak, a ne student okarakteriziran prokrastinacijskim ponašanjem.

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila.

Kako postati tipična Instagram treba?

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila. To područje uvijek predstavlja ulaz u tuđi online život, svojevrsni limb iza (ili bolje rečeno ispod) kojeg slijedi pakleno dobra sekcija fotografija oblina u žena, odnosno bicepsa, tricepsa i ostalih cepsa u muškaraca. Eh, sad se postavlja pitanje što točno napisati u vlastitom biographyju. Najbolji način da prikrijete svoju nemuštost jest da ju napunite emojijima koji bi trebali slikovno interpretirati vaš život. Druga, must have natuknica jest fakultet na kojem studirate. Bože moj, ne samo da treba pokazati kako je lijep, već treba pokazati i da će uskoro školovati, a samim time biti poželjna udavača, kako bi rekao jedan moj poznanik. Ostale, fakultativne natuknice mogu aludirati na tip vaše prehrane, jeste li zagovornik ili protivnik zdravog života, jeste li ovisnik o putovanjima ili pak coffee addict. Kada ste sve to ispunili, to je to. Službeno dobivate status Instagram trebe.

Odmah se moram ograditi, ali i zaštititi jednu skupinu od vlastitih napada. Normalno je da osobe koje su u javnom životu koriste spomenute platforme na spomenuti način iz izričitog razloga što se one moraju prodavati na nama svima poznatom tržištu rada. To je jedan od brojnih načina kako sebe prezentirati široj masi. No, ono u što me nitko neće uvjeriti jest da toliki broj mladih ima potrebu koristiti medije kao alat samopromocije. Tim ponašanjem polako koračamo prema svijetu potpuno istumbanog sustava vrijednosti gdje je društvenomrežna autofetišizacija proces koji karakterizira pojedinca ne ograničavajući se samo na prostore Lijepe naše, već zahvaćajući svjetske razmjere.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: Što bi napravio Google, a što nama preostaje… Po drugi put

Ubiti knjige da ih spasimo!

U navali loših vijesti za izdavaštvo u cijelosti, a kako se ovime bavim već gotovo dva desetljeća, ovaj moj post izvorno objavljen kao komentar na knjigu Što bi napravio Google Jeffa Jarvisa točno 26.9.2011. godine kao da u dlaku govori ono što bih manje više i ovoga trena rekao. To znači da naše izdavaštvo, naši autori, naša kreativna baza, naša nakladnička industrija jednostavno živi – prošlost. A živjeti prošlost je uglavnom nekorektno prema budućim generacijama, prema svima onima koji su tu negdje, a ne vide se, prema svima koji se vide u ovim kreativnim humanističkim industrijama, a sa sadašnjim stanjem koje je na razini ranih 90ih ne mogu nigdje.
Ovaj je post jako bitan jer ulazi u samu bit posla kojim se bavim: to je izdavaštvo (& dodajem sada – pisanje, kreativan rad). S druge strane, jako je bitan jer je nastao u jednom intenzivnom brainstormingu s nekolicinom kolega i prijatelja koje sada ne bih imenovao, ali oni znaju koji su (nalaze se na sve strane svijeta, iako je većina tu nekih 100 metara od mene). Također, baš me briga za autorska prava Jeffa Jarvisa ili koga već koja bih trebao primjerice platiti za objavljivanje ovoga teksta jer je nakon niz mojih intervencija u njemu toliko prilagođen našoj problematici da uopće više nije ni riječ o nekom autorskom tekstu, nego gotovo o javnom dokumentu.
Dakle, govorimo o izdavaštvu. Citirani tekst je naveden u navodnicima. Moji su komentari i sugestije, kao i eventualne intervencije dane u zagradama.

GoogleCollins: ubiti knjigu da je spasimo (odmah se slažem s naslovom: ovakvo je stanje sakrosantne knjige neodrživo čak ni na srednji rok, a kamo li dugoročno)

“Priznajem: ja sam licemjer. (priznajem, ja sam glup, ja sam kupio ovu knjigu u knjižari.) Da sam se držao vlastitih pravila – da sam pokusao vlastitu kašu – sad ne biste čitali ovu knjigu, barem ne kao knjigu. Čitali biste je na internetu, besplatno, pronašavši je poveznicom i tražilicom. Mogli biste me ispravljati, a ja bih knjigu mogao ažurirati najnovijim zapanjujućim statističkim podacima o Googleu. Mogli bismo razgovarati o idejama u njoj. Ovaj bi projekt imao izrazitija suradnička obilježja nego što ih ima, zahvaljujući pomoći čitatelja na mojem blogu. Mogli bismo na Facebooku formirati skupinu ljudi koji misle na Googleov način i mogli biste ponuditi više iskustva, bolje savjete i novije načine promatranja svijeta nego što mogu ovdje sam. Ne bih dobio predujam od izdavača, ali mogao bih zarađivati od predavanja i savjetodavstva.
Ali dobio sam novac od izdavača. Zato čitate ovu knjigu. Žalim. Čovjek mora jesti. (Dakle, izdavač plati autoru određenu akontaciju za još neobjavljenu knjigu.)

Već radim gotovo sve što gore opisujem, ne u ovoj knjizi, već u svojem blogu, gdje su ideje pretražive i suradničke i gdje se mogu ažurirati i ispravljati – i gdje će se razgovor potaknut ovom knjigom, nadam se nastaviti. Vjerujem da će se ta dva oblika spojiti – to je dio teme ovog poglavlja. U međuvremenu, nisam glup; ne bih mogao propustiti pristojan ček od svojeg izdavača, Collinsa, i mnoge usluge, uključujući uređivanje, grafičko oblikovanje, reklamiranje, prodaju, odnose s knjižarama, ured glasnogovornika i internetsku pomoć. Postoji razlog zašto je izdavaštvo još izdavaštvo: još se isplati. Kako dugo može tako ostati? Kako bi dugo trebalo tako ostati? (Dokle ima kupaca, odnosno dok burze donose novac izdavačima, ovdje mislim na njihove izdavače, ne one u Hrvatskoj, oni su manje više na infuziji MK i u procesima predstečajnih nagodbi).
Kao što sam predložio novinama da isključe svoje tiskarske strojeve, tako imam prijedlog i za izdavanje knjiga: moramo ubiti knjige da ih spasimo. Problem je s knjigama u tome što ih previše volimo. Knjige stavljamo na pijedestal, postupajući s njima kao s najvišim oblikom kulture: kao s predmetima obožavanja, nepovredivima i nedodirljivima. Knjiga je poput britanskog naglaska – sve izrečeno njime zvuči pametnije, makar i nije. Ali, naravno, postoje i loše knjige. Svaka epizoda TV-serija The Office, The Wire i Weeds, da spomenem samo nekoliko novijih, bolja je od mnogih knjiga na policama. Pa ipak odbacujemo TV kao najmanji kulturni zajednički nazivnik i dopuštamo vlastima da cenzuriraju televizijske emisije, a ne bismo im dozvolili da zabranjuju knjige. Knjige su svete. (Istina, veliki dio ljudi u Hrvatskoj koji čitaju, a njih je objektivno malo, vole knjige kao predmete… Krivo, njiga nije predmet, ona je sadržaj, predmet je tek nakon toga.)
Trebamo raskrstiti s knjigama. Samo ćemo ih tada moći iznova izumiti. Knjige nisu savršene. One su zamrznute u vremenu bez načina da se ažuriraju i ispravljaju, osim u novim izdanjima. Nisu pretražive u tiskanom obliku. Stvaraju jednosmjeran odnos: knjige uče čitatelje, da, ali kad su jedanput napisane, obično ne uče svoje autore. Ne mogu se povezivati sa srodnim zanimanjima, raspravama i izvorima kao što to može Internet. David Weinberger naučio me je u Everything’s Miscellaneous da znanje, kad je zamrznuto na stranici, može počivati samo na jednome mjestu na polici pod jednim naslovom pa tako postoji samo jedan način da dođemo do njega. U internetskom dobu, s njegovim brojnim putevima do znanja, i to je nedostatak knjiga. Proizvodnja knjiga skupa je. Knjige ovise o ograničenom prostoru na policama. Uništavaju stabla. Oslanjaju se na ekonomiju superuspješnica, što će reći da su samo malobrojne pobjednice, a većina su gubitnice. Izložene su ukusima i hirovima čuvara dveri. (Istina, ovo je gorka istina koju treba prihvatiti: između 300 i 400 knjiga koje sam napravio, nijedna nije bila superuspješnica: bilo je dobro prodavanih knjiga, čak i odlično, ali nijedna nije bila superuspješnica, pa zato nije bilo ni superprofita…)
Knjige se ne čitaju dovoljno, mislim da bismo se složili. (Da!) Don Poynter u BookStatistics.com skuplja otrežnjujuće statističke podatke o toj djelatnosti i čitanju. Citirajući BookPublishing.com, izvijestio je da 80 posto američkih obitelji ne kupi i ne pročita nijednu knjigu u godinu dana; 70 posto odraslih amerikanaca nije bilo ni u jednoj knjižari pet godina; 58 posto odraslih Amerikanaca ne pročita nijednu knjigu nakon srednje škole (iako to proturiječi statističkim podacima koje je objavio National Endowment for the Arts, navodeći da je 2004. godine 56,5 posto odraslih Amerikanaca reklo – reklo – da pročitaju jednu knjigu na godinu). (U Hrvatskoj ne postoji nijedna kvalificirana statistika koja bi govorila o ovoj temi, čak se i tzv. službene ljestvice čitanosti – dogovaraju. To je insajderski podatak, a vjerujte mi, zbog njega neće propasti burza jer je knjiga toliko nevažna da se na nju čak ne plaća ni PDV! – ispravka u odnosu na ono doba kada je pisan post – postoji 5% PDV-a na knjigu, a kakve takve statistike sada već jasno ukazuju da je knjiška kultura kod nas na palijativi.) Knjige se bacaju kad za njih nema mjesta i završavaju kao smeće ili celuloza. Četrdeset posto tiskanih knjiga nikad se ne proda. Knjige su mjesta na koje riječi odlaze umrijeti. (Otprilike tako nekako!)
Kad su knjige digitalne, nastaju mnoge koristi. Knjige mogu postati multimedija, poput novina Harry Potter, s pokretnim slikama, zvukom i interakcijom. Mogu se pretraživati, povezivati s drugim internetskim mjestima i ažurirati. Mogu živjeti zauvijek i posvuda pronalaziti novu publiku. Oko ideja u knjigama mogu se razviti razgovori, donoseći nove čitatelje. Ben Vershbow s Institute for the Future of the Book, pišući u Library Journalu, zamislio je digitalnu ekologiju u kojoj će “dijelovi knjiga upućivati na dijelove drugih knjiga. Knjige će se sastavljati od komponenata s udaljenih baza i poslužitelja.” Kevin Kelly napisao je u The New York Magazineu: “U novom svijetu knjiga, svaki djelić obavještava druge dijelove; svaka stranica čita sve druge stranice.” Kad se neka ideja proširi među ljudima, može se razvijati i prilagođavati i živjeti dalje onkraj stranice. Uoči jedne konvencije knjižara 2006., pisac John Updike nazvao je Kellyjevu viziju “odnosa, poveznica, spajanja, i dijeljenja” marksističkom i “dosta jezovitim scenarijem”. (točno, to je manje više nemoguće, jer iza svake prave knjige treba stajati pravi autor, ovo je stvar psihologije i to ne neke teorije, nego prave psihologije, odnosno poznavanja odnosa između različitih psiho-entiteta i njihova posredovanja… Dakle, utopija je da će postojati neka vrsta stroja koji će slagati idealne razbacane i pabirčene komponente i tako stvarati superuspješnice za download… knjiga mora imati ono nešto, a na tome može raditi samo autor! možda je nešto drugačije s prijevodima, naime, već sada jednostavne tekstove s hebrejskog, arapskog ili japanskog čitamo putem google translate na hrvatskom, ili barem na dobrom jeziku posredniku – nema jamstva da će to uspjeti s umjetničkom produkcijom, no velika je vjerojatnost da će sve biti inteligibilnije. Ipak, očekivati da će stroj sam stvarati književnost je isto kao i očekivati da skupina čimpanzi dosegne Michelangela!)
Postoji samo jedan problem s tim vizijama raja digitalnog izdavaštva (uključujući i moju): novac. Kako će se plaćati autorima za trud izvještavanja, maštanja i pisanja kad je toliko toga besplatno na internetu? Internet nema sućuti. (o ovome sada najviše razmišljam: treba riješiti financiranje ovoga modela, a kako to učiniti s tržištem od 4500000 ljudi, od kojih 4500 čita – ovdje dodajem jedan citat Jacquesa Attalija – “(urednici, glazbenici, filmaši, pisci, novinari, profesori, glumci, informatičari, dizajneri, modni kreatori) neće uspjeti trajno patentirati svoje vlasništvo niti će moći nametnuti kriptosustave koji bi onemogućili besplatan protok glazbenih i filmskih datoteka. Autori će stoga dobivati naknadu od numeričkih infrastruktura (čitaj nešto kao ZAMP) koje će u tu svrhu primati pretplatu i prihode od reklama… Da bi opstali, mediji će morati prihvatiti to neumoljivo kretanje prema besplatnim, sudioničkim i ultrapersonaliziranim medijima.”)
Robert Miller, nekadašnji izdavač Disneyjeva Hyperiona, došao je u HarperCollins – matičnu tvrtku mojeg izdavača – dok sam pisao ovu knjigu. Njegova je misija bila osuvremeniti poslovanje u nakladničkoj djelatnosti i riješiti njezina dva kronična problema: plaćanje predujma i zaradu. Teškoće se, kako mi je objasnio, nalaze u sredini. Na vrhu bestseleri donose novac, a na dnu sada imamo sredstva za bezbrojne niše u kojima možemo stvarati male knjige (šest golemih izdavačkih konglomerata kontrolira najkurentniji dio tržišta, ali Publishers Weekly izvještava da je broj izdavača povećan s 357 u 1947. na 85.000 u 2004. godini; to je mnogo niša). U sredini, međutim, isplate predujma autorima stalno rastu, povećavajući rizik i gubitke.
To je problem ekonomije megauspješnica: izdavači bacaju na zid mnogo toga u nadi da će se nešto zadržati, ali nikad ne znaju što će to biti. (naravno, nisu u poziciji hrvatskih izdavačkih magova koji prate koji su hitovi vani već postali hitovi, pa onda to prevedu na hrvatski i naravno, veliki dio toga mora postati hit jer je ionako praćeno nevjerojatnom valom propagandne aktivnosti. Napomena: to ‘hit’ kod nas znači do par tisuća, ako ne i par stotina primjeraka!!!!) Iako se izdavačke kuće spajaju i objedinjuju vlasništvo, Miller kaže da to ne utječe mnogo na konkurentsko nadmetanje među njima. Potrebno je samo da dvije kuće žele istu knjigu i cijena se odmah napuhava. Tako je još od 1952. godine kad je književni zastupnik Scott Meredith započeo aukcije među izdavačima, umjesto da knjigu pošalje najprije samo jednoj kući, kao što su to nekad činila gospoda u tom poslu. Danas većina knjiga ne zaradi dovoljno da pokrije predujam koji izdavači daju autorima. Miller kaže da izdavač dobro prolazi ako 20 posto knjiga zaradi barem predujam isplaćen za njih. Zamislite bilo koju drugu djelatnost u kojoj 80 posto proizvoda donosi gubitak. To je uznapredovala ludost.
Miller je predložio rješenje: on nudi manje iznose predujma – najviše oko 100.000 dolara (ovakve brojke u Hrvatskoj zaboravite: čemu aktivirati toliki novac kada nijedna knjiga nije u stanju toliki novac vratiti, po meni u HR to je 10.000 kuna u brutto iznosu i to za autora za kojega možemo koliko toliko nanjušiti da je sposoban, odnosno da ima kapacitet da bude interesantan) -i, zauzvrat, sudjelovanje autora u podjeli zarade s izdavačem u omjeru 50:50 (usporedbe radi, ja dobivam proviziju od 10-15 posto maloprodajne cijene knjige u tvrdom ovitku i 7,5 posto za džepno izdanje i dijelimo honorare od međunarodne prodaje). Zamisao je da autor i prodavač zajednički snose rizik i dijele dobitak. (naravno, ništa logičnije od toga, umjesto da se autori pokušavaju u predizborno vrijeme uvaliti na još jednu nišu javnih jasli! Sve su rasprave u tom smjeru jalove: zašto bi javni novac morao biti trošen in eterno na pisca koji godinu, dvije ili tri drlji jednu knjigu kako kaže moj kolega ‘valjda guščjim perom s krvlju na stijeni’… Onda neka se okani ćorava posla i pusti tu nišu drugome… Ne, on udara da im treba platiti, netko treba platiti njihov rad. Kad već ne može izdavač koji dobiva novac od raznih proračuna, a što je također nedovoljno, knjiga se ionako nedovoljno prodaje, onda može proračun javne uprave, zar ne! Naravno da ne može, mogu postojati brojne javne ili privatne stipendije, nagrade, proračuni namijenjeni poticanju stvaralaštva, ali neka plaća koja bi bila davana in advance za neviđenu knjigu s neviđenim rezultatom… ne kužim, ako bi dotični pisac toliko želio reći nešto relevantno, zašto ne koristi druge alate, google npr…? Doseg će mu sigurno biti veći, a štedi svima i vrijeme i novac.)
Zatim je tu problem zarade. Izdavaštvo je konsignacijski posao. (Istina, mi robu ne prodajemo knjižarama, nego je dajemo u komisiju!) Knjižare mogu neprodane knjige vratiti izdavačima – za tu je praksu kriv Simon&Schuster – pa tako izdavač snosi rizik, da se i ne spominju golemi troškovi tiskanja, otpremanja, razvrstavanja i recikliranja svih neželjenih knjiga. Knjige su atomi pokvarljive vrijednosti. (Naravno, to nitko ne želi reći, ali knjige zastarjevaju i to dosta brzo!) Miller želi i knjžarima ponuditi veći udio u profitu ako preuzmu rizik zadržavanja u svojem vlasništvu knjiga koje su naručili. Međutim, pritom postoji rizik za izdavača i autora da knjižari neće naručivati dovoljno za zadovoljavanje potražnje, ali Miller je rekao da izdavači sve uspješnije mogu vrlo brzo tiskati nove primjerke. (Jasno, s digitalno revolucijom, krenula je i revolucija digitalnog tiska… danas je gotovo nezamislivo da na skladištu gomilam 3000 neprodanih knjiga, bio bih teški moron kada bih to učinio…)
Millerov je cilj povećati profitabilnost postojeće djelatnosti tiskanja knjiga. To je u redu do određene mjere. Priznaje da postoje i drugi modeli koje treba iskušati. Možda bi se knjiga mogla kupiti jeftinije po poglavljima, u obliku dickensovske pretplate: kupite dovoljno poglavlja i kupili ste knjigu (ako je loša, prestanite kupovati pa ste manje potrošili; BookPublishing.com kaže da se 57 posto novih knjiga ne pročita do kraja). Ili kupite knnjigu dok je još u tisku tako da osigurate pristup do nje u obliku audioknjige ili na e-čitaču, poput Amazonova Kindlea. (nije loše, ovo po poglavljima mi nikada nije ni palo na pamet!)
Neki polažu velike nade u tiskanje po narudžbi, što bi omogućilo knjižari da vam svaku knjigu proda vrlo brzo, brže od Amazona s njegovim kašnjenjima u isporuci. Ali to je još skupo i zasad su time obuhvaćena samo džepna izdanja. Ipak, znamo da će čitatelji platiti više za neposredno zadovoljenje; zato još odlaze u prodavaonice. Možda bi izdavači mogli ponuditi popuste ako ste spremni pričekati tjedan ili dva, što bi im omogućilo da skupljaju narudžbe dok ih ne bude dovoljno za tiskanje. Mogli bi naplaćivati još manje ako je čitatelj voljan prihvatiti knjigu u nespretnom prenosivom formatu dokumenta (PDF), koji omogućuje izdavačima da prodaju knjige čitateljima bez ikakvih proizvodnih troškova (zapravo, gotovo ikakvih jer taj materijal ipak treba urediti, lektorirati, korigirati, prelomiti, dizajnirati i slično, ali, jasno, bez troška tiska). Ili bi se čitatelji mogli pretplatiti na autora ili seriju, jamčeći izdavaču i piscu novčani tok i dajući mu razlog za objavljivanje sljedeće knjige. Možda bi autori čak mogli reći čitateljima da će napisati knjigu samo ako je određen broj čitatelja kupi unaprijed.(Zašto ne? Zašto financiranje knjiga tražiti samo od javnog novca ili na rizik nakladnika? Usudio bih se reći da je izdavaštvo posao u kojem preuzimate na sebe najveći rizik: neprestano morate razvijati novitete / prototipove od kojih najveća većina nikada ne postane ne hit, nego niti ne zaživi, a već biva ukinuta, odnosno bačena u stari papir!)
Peter Osnos, još jedan nakladnički vizionar s misijom spašavanja te djelatnosti, osnovao je Caravan Project da omogući izdavačima prodavanje knjiga u svim oblicima: u njihovom tradicionalnom formatu, tiskane po narudžbi, digitalno u cijelosti ili po poglavljima i kao audiozapis. “Kad čitatelj zatraži neku knjigu, prodavateljev odgovor uvijek bi trebao glasiti, “u kakvom je obliku želite?”, napisao je za The CenturiFoundation. Osnos mi je rekao da su temeljni problemi izdavaštva dostupnost i upravljanje zalihama. Kad bi 20 posto prodaje knjiga mogao obuhvatiti tiskanjem na zahtjev i digitalnim formatom, vjeruje kako bi na tiskanju neprodanih kopija uštedio toliko da bi mogao platiti marketing potreban za funkcioniranje tog poslovnog modela. Pročitao je citat iz The New York Timesa na dan kada je Google predstavio svoj novi preglednik Chrome, koji je zaključio da Google mora sam upravljati svojom sudbinom. U tom smislu izdavači bi trebali raditi ono što radi Google: upravljati svojom sudbinom. (ovo je esencijalno: izdavači traže pisce, izdavači traže financiranje, izdavači plasiraju informacije, puštaju u prodaju, šalju ponude, izdavači riskiraju, izdavači vode računa o bilancama… Pisci pišu, i to je ono što se od njih u ovome dijelu posla očekuje. Ne kukaju, nego pišu. Ako ne pišu, piše netko drugi… Ovo nije zakon tržišta, ovo je važan općeljudski zakon. Ako nema pisaca na domaćem, ima na nekom drugom tržištu…)
Rick Smolan – najpoznatiji po knjizi Amerika 24/7, koja bilježi jedan tjedan u životu Sjedinjenih Država fotografijama 1000 najboljih fotoreportera – pronašao je drukčiji oblik pomoći za svoje prekrasne i skupe knjige forografija: sponzorstvo. (Pokušano kod nas: ne ide, jednostavno, zato što je tržišno besmisleno maleno, nitko nije zainteresiran biti pravi sponzor. Moj prijatelj, jaki poduzetnik, kaže da je Hrvatska kao tržište dvostruko hednikepirana: mali broj ljudi i malo nekreditnog novca. Vani, naročito u SAD, Kanadi ili Australiji ima dovoljno i privatnih i javnih fondova koji mogu ponuditi sponzorski novac, ali da je to pravi novac, a ne neki shit koji se mora nazvati sponzorstvom, a ne pokrije ni 30% cijene proizvodnje, a kamo li npr. godinu dana razvoja jednog potencijalno uspješnog proizvoda. Hrvatska kulturna politika – u cijelosti, ne samo ministarstvo kulture, nego i lokalne i niše razine – bi zato morala voditi računa o jednoj drugoj stvari: da privatni i javni novac uspješnog dijela gospodarstva može biti u značajnoj mjeri na raspolaganju za ovakve razvojne projekte, a ne za neke kompromise i izravnavanje računa. Npr. izdavačku kuću kojom upravljam moglo bi finaciranjem održavati doslovno 3-4 dobrostojeće obitelji, koje bi za 3-4 godine imale rezultat ne samo hvale vrijedan, nego čak i financijski koristan…)
“Zašto?”, upitao je Smolan i zatim objasnio: “Nijedan izdavač nije htio objaviti našu prvu knjigu, A day in the Life of Australia, pa smo se zato obratili poslovnoj zajednici u Australiji i sami izdali knjigu – dospjela je na prvo mjesto u Australiji i prodano je 200.000 primjeraka (na tržištu gdje je inače 10.000 bestseler) (hahaha: kod nas je 1000 bestseler, ali Branka Kamenski doda još koju nulu na kavi s kolegicama iz redakcije i izdavačem, inače frendom s faksa, pa ispadne 15.000, onako ko’ od šale!).” Novija su mu izdanja America at Home i britanska verzija, oba s posve razumljivim sponzorom – Ikeom, koja se time razmetala zaslugama. (Smolan je imao još jednu inovativnu idjeu: čitatelji mogu platiti da dobiju knjige sa svojom fotografijom na koricama).
Zašto knjige ne bi mogle imati oglase koji će ih podupirati, kao što ih imaju TV, novine, časopisi, radio i mrežni čvorovi? (isti problem kao kod sponzorstva, jednostavno nema intersa tržišta, probalo se, ali ne funkcionira!) Oglasi u knjizi bili bi manje iritantni od reklama koje prekidaju emisije, ili okvira s reklamama koji trepere na internetskim stranicama. Zar bi bilo išta lošije imati oglase u ovoj knjizi nego uz članak koji pišem u BusinessWeeku? Trebali biste mi reći. Da sam imao ponekog sponzora za ovu knjigu, što biste zbog toga mislili o mojem radu? Da je Dell kupio oglas – zato što, napokon, doista sada govorim lijepe stvari o njemu – biste li se pitali jesam li mu se prodao? Plašio bih se da ćete to pomisliti. A Googleov oglas? To, očigledno, ne bi išlo. Yahoo? Ha! Tko bi želio razgovarati s vama i povezivati se s razmišljanjima u ovoj knjizi dok također pridonosi njezinu objavljivanju? Kad bi sponzorstvo snizilo cijenu knjige, bi li to utjecalo na vaša razmišljanja? Iz perspektive izdavača, to bi smoglo smanjiti rizik i povečati profit. Iz moje perspektive, knjiga bi zbog toga mogla stajati manje pa bi se više prodavala i njezine bi se ideje bolje proširile. (Dođite na moj blog i raspravimo o oglasima u džepnim izdanjima. Možda prodamo na dražbi nekoliko stranica na eBayu).
Svi ti modeli ipak zanemaruju najveći internetski izazov: besplatnost. Besplatnost će uništiti izdavaštvo kao što je uništilo glazbu, točno? Možda ne. Možda besplatnost može spasiti izdavaštvo.
Pisac koji je, koliko znam, najizrazitije uklopljen u Googleov način, ujedno slučajno i jedan od najuspješnijih živih autora, Paulo Coelho, nema ništa protiv prodavanja knjiga. Prodao je zapanjujućih 100 milijuna primjeraka svojih romana i procijenjuje da je još 20 milijuna tiskao bez dopuštenja u zemljama koje ne poštuju autorska prava. Pa ipak, Coelho smatra da svoje knjige treba davati besplatno na internetu. On je gusar.
Coelho je vrijednost besplatnog naučio u Rusiji, gdje je gusarski prijevod jedne njegove knjige stavljen na Internet. Njegove prodaje u zemlji skočile su s 3000 na 100.000 i zatim na jedan milijun u manje od tri godine. “Rekao sam da je to vjerojatno zbog gusarskog izdanja”, kazao mi je za jednog razgovora u svojem pariškom stanu. “To se dogodilo na engleskom, norveškom, japanskom i srpskom. Sada kad je knjiga objavljena u tvrdom uvezu, prodaja je spektakularna. To potvrđuje da sam imao pravo.” Vjeruje da je djelomice i zbog tog gusarstva postao najprevođeniji živi pisac.
Colehu su gusarske verzije toliko pomogle da se počeo povezivati s njima sa svojeg mrežnog mjesta. Nakon što se pohvalio svojom otvorenošću na konferenciji Burda DLD u Muenchenu 2008. godine – gdje sam ga upoznao – nazvala ga je Jane Friedman, koja je tada bila na čelu njegove izdavačke kuće, HarperCollins (matične tvrtke mojeg izdavača).
“Užasno sam se bojao razgovarati s njom jer sam znao što slijedi: oluja. Rekla je: “Imam problem s tobom.”
Uhvatila ga je u činu samogusarstva kad je otkrila da je jedna od navodno neodobrenih gusarskih verzija, na koju je Coelho napravio poveznicu, ima njegove napomene i ispravke. “Rekla je: ‘Paulo, daj, nemoj mi folirati?’ “Smeteno je priznao da sam krši svoja autorska prava. Ali rekao je također da nijedno od njih ne može izgubiti obraz skidanjem izdanja; oko njih se već razvijao publicitet. Napravili su kompromis: svaki mjesec jedna od njegovih knjiga moći će se čitati besplatno, u cijelosti, na posebnom internetskom čitaču koji korisniku dopušta kopiranje teksta (niti poveznice do njega ili pronalaženje tražilicom). To je početak.
(upravo ovo smatram jako važnim: autor se mora iskušati u mediju, da vidi ima li njegova literatura ikakvog odziva ili je, kako da kažem, jalova)
Dok ova knjiga ide u tisak, razgovaram s HarperCollinsom o mnogim digitalnim opcijama, uključujući upotrebu tog čitača za stavljanje čitave knjige na Internet na nekoliko tjedana prije njezina izdavanja, seriju dijelova knjige na internetu kroz određeno vrijeme, beslatne PowerPoint i videoverzije knjige i drugo. Izvijestit ću u svojem blogu što je od toga uspjelo.
Prema Coelhovu stajalištu, besplatna mreža donosi mu više od prodaje knjiga. Voli pisati u svojem blogu drukčije nego inače. “Mislim da je vaš jezik u blogu potpuno drukčiji od vašeg jezika u Guardianu, točno?” rekao mi je dok sam ga intervjuirao za kolumnu u tom listu. “Moramo se prilagoditi. Odlično se zabavljam dok to radim.” Kad sam se prvi put susreo s njim, rekao je da njegov blog neće utjecati na njegove knjige. Ali šest mjeseci poslije, upravo kad je završio posljednji roman, Pobjednik ostaje sam, rekao je da su mu čitatelji pomogli objasniti modu i privlačnost robnih maraka.
Coelho cvrkuće na Twitteru. (Naši autori trebaju cvrkutati i donositi nešto novo, oni su medij koji pokreće komunikaciju, a ne usiljeni statisti, oni moraju djelovati, e da bi bili uopće čitani.) Upotrebljava mali Flip Video kamkorder za snimanje videopitanja za svoju publiku na Seesmic.comu, platformi za videorazgovore. Na poticaj svoje internetski osviještene i revne pomoćnice Paule Bracconot, Coelho je zamolio svoje obožavatelje da se slikaju kako čitaju njegove knjige za virtualnu izložbu na Frankfurtskom sajmu knjiga, kojom je proslavljeno njegovih 100 milijuna prodanih knjiga. Stotine ljudi stavile su svoje fotografije na Flickr. Coelho je također počeo pozivati čitatelje na svoje domjenke. Prvi put rekao je u svojem blogu da će pozvati nekoliko prvih čitatelja koji izraze zanimanje za domjenak u jednom zabačenom španjolskom gradu. Odgovori su stigli iz cijelog svijeta. Bojao se da će očekivati od njega plaćanje avionskih karata. Ali put su platili sami, a neki su čak doletjeli iz Japana. Poslije je organizirao internetsku emisiju u koju se uključilo 10.000 ljudi.
Coelho je predložio čitateljima da naprave film prema jednom od njegovih romana, Vještica iz Portobella. Također je pozvao obožavatelje da snime videofilmove o pojedinim likovima u knjizi, u okviru suradničkog projekta The experimental Witch.Obećao je da će, bude li dovoljno dobrih priloga, angažirati montažera da napravi konačnu verziju. Pronašao je i sponzore – HP i MySpace – koji su platili za projekt. Kako su prilozi stizali, slao mi je poveznice za njih. Neki su odavali zamijetan trud i talent.

Obratite pozornost na zajedničku nit – od suradničkog skupljanja novosti do prerade novosti za BBC, do pradoja na melodije koje su radili slušatelji Howarda Sterna, do videa LonelyGirl15 i Colehova filma otvorenog koda: samo stvaranje je zajednica. BookPublishing.com kaže kako 81 posto Amerikanaca vjeruje da nose u sebi neku knjigu. Nitko od njih nikada neće biti Coelho i Coelhove knjige uvijek će biti njegove.
Ali kreativnost nadahnjuje kreativnost, a Internet nam omogućuje da to pretvorimo u razgovor. Pouka Colehova slučaja, poput tolikih drugih u ovoj knjizi, glasi: sve se svodi na odnose. Što mu pruža Internet? “Pruža mi mnogo veselja”, rekao je. “Zato što ste sami kad pišete.” Ali više nije tako. Njegov je internetski cilj stvoriti odnose s više čitatelja i prodati više knjiga. Coleho još vjeruje u tisak. S ljubavlju je pomilovao jednu 3-D knjigu – debelu biografiju koja opisuje njegov bogat život – i govorio o savršenstvu tog oblika.

Izdavači smatraju Google neprijateljem zato što skenira knjige i čini ih pretraživima (iako ih ne možete pročitati čitave od korica do korica na Google.com). Trebali bi, umjesto toga, prihvatiti Google i Internet, jer sada pomoću tražilica i poveznica više čitatelja može otkriti autore i ono što govore te razvijati odnose, možda čak kupovati njihove knjige. Autori mogu doprijeti do goleme publike koja nikad ne ulazi u knjižare. Izdavači i autori mogu pronaći nove načine da uključe knjige u razgovor. Knjige mogu dulje živjeti i dalje širiti svoje poruke. Nemam odgovore za probleme knjiga. Ali znam da moramo biti voljni ponovno izumiti taj oblik. Internet neće uništiti knjige. On će ih usavršiti. Prihvatite Coelhov savjet izdavačima i piscima: “Nemojte se bojati.”
Upravo kad sam stavljao zadnju točku na “i” ovog rukopisa, Google je najavio kako će na neki način omogućiti autorima i izdavačima knjiga koje nisu tiskane da dobiju naknadu od čitatleja koji žele pristup cjelovitom tekstu na internetu (Google će zadržavati 37 posto honorara kao proviziju). Google uz to može prodavati oglase na stranicama sa sadržajem knjige i dijeliti prihod s izdavačima i autorima. Sergey Brin rekao je u blogu Wall Street Journala da se taj sustav plaćanja može proširiti na videosadržaje, glazbu i druge medije.
Ta je ponuda iznesena u nagodbi nakon što su izdavači i autori tužili Google zbog skeniranja knjiga – dosad sedam milijuna – kako bi bile pretražive na internetu. No to nije samo sitni ustupak ljutitim ljudima od knjiga, to je mnogo više. Google je promijenio životni ciklus i ekonomiku knjiga i potencijalno odgovorio na neke od njihovih najhitnijih digitalnih potreba. Sada će knjige moći živjeti dulje i neće više završavati kao remitenda ili sirovina za celulozu. Bit će pretražive. Pronalazit će novu publiku tijekom duljih razdoblja i na većim udaljenostima. Donosit će više novca. Google nije neprijatelj knjiga. On postaje njihova platforma za budućnost.”
(PS: ovo je de facto googleov PR, ali nema veze; jako se nadovezuje i objašnjava neke od postavki izdavaštva: spominje rizike, troškove, prihode, remitende, rad izdavača, rad autora, autorov rad na samome sebi, i ono što je najvažnije, činjenicu da se knjiga nalazi pred nekim novim vremenom.)

Foto: noćna fotografija zapadne Europe, s jasno naznačenom mrežom velegradova