Arhiva oznaka: Dragan Gligora

Dragan Gligora: Teorija svega

Sve čudnovato, sve rastreseno stalo je u dlan jedne ruke i oborilo me s nogu. Više nisam bio isti, kao da se u jednom trenutku prevrnuo svijet. A ne znam zbog čega. Jer se stvari događaju nekim logičnim slijedom, pa tako i nesreće. A sreća je onda kao pravi dar. I umjesto da ga podijelim s drugima, držim ga u sebi i bježim od navale smijeha. Jer to bi bila ludost, gledati oko sebe, gledati čak i u sebe i smijati se ničemu. Zato sam šutio i hodao zamišljen od kuće do trga i tamo se vrtio u krug. Potpuno sam odbijao sam sve pozive na piće i razgovore. Samo mi je glazba pravila društvo. Stavio sam slušalice na uši i onda po rivi pratio kako to miruje more, i kako je sve zapravo mirno poput neba. Odjednom mi se učinilo da sve znam, ali nisam znao kako to reći. I taj osjećaj kolao je u meni sve do noći, kada sam ipak sjeo na klupu i zapalio cigaretu. Spuštala se mekana mediteranska noć i šutjela tako kao da hoće sve odjednom reći. Prvo što sam shvatio bilo je gotovo nevjerojatno, shvatio sam da je ovo ipak nekakav Svijet. Ne bilo kakva riječ koja se jednostavno poima, ili nekakav skup stvari, nego baš to da je taj svijet sveobuhvatan i da je samo jedan, pa makar ih bilo i tristo. Druga teza: u tom jedinom svijetu raste i umire tisuće drugih svemira. I treće, možda i najvažnije da taj svijet ničim ne mogu obuhvatiti, zagrliti ili opisati. U tomu je bilo važno i to da taj svijet nisam htio dijeliti s drugima. Ne zato što sam ih mrzio, možda sam ih se samo bojao, pa čak i onda kada su htjeli samo dobro. Možda su mi ti ljudi bili i najudaljeniji. Taj osjećaj samoće bio je ipak najveći od svih. Ali kako svaka čestica, tvrde fizičari, ima i svoju antičesticu, onda je ovaj svijet i Antisvijet, kao što sam Ja i Antija. I što ćemo sad? Nije mi se dalo maknuti od tih silnih otkrića, ali već je bilo malo prohladno i na mene se spuštala nevidljiva vlaga.
Krenuo sam zdravorazumski, poznatim ulicama, opet do tog središta, do trga na kojem je par grupica raspravljalo o nečem jako (ne)važnom. I onda mi je sinula luda ideja da se približim toj jednoj grupici ljudi srednjih godina. To još nisu bili pravi čangrizavi starci, ali im je mladost davno pobjegla. Stao sam blizu njih, ali ne preblizu. U početku su me samo promatrali ispod oka, dok se netko nije sjetio upitati jel’ možda nešto trebam. I dalje sam gledao i šutio. Kada je tišina već postala neugodnom, prasnuo sam u smijeh. Valjda je taj smijeh u noći bio prilično blesav pa su se i oni uhvatili smijati. Najprije smijehu, a onda i meni. Međutim, nisam odavao ponašanje luđaka, već nekoga tko se smije baš onako od srca. Iskreno, zdravo, gotovo prijateljski vedro. Cijeli je trg odjekivao od tog smijeha koji je zvonio tako veselo i prirodno da sam se i sam tome začudio. Prepustio sam se smijehu i nisam mogao prestati u tom njegovom zvuku koji opušta tijelo i um. Nakon nekog vremena jednom ćelavom debeljku nije se sve to sviđalo, jer on je držao glavnu riječ pa me poslao kući uz par sočnih izraza. Ma tko si ti uopće, mladiću, upitao je drugi, otmjeniji gospodin finih manira i još finije ironije. Ja sam noćobdija, izvalio sam napamet. Da noćobdija! Žandar, policijot, štali, od kužine mali, noćna služba… sve što poželite. Postajalo je sve veselije. I smijeh je njihov bio glasniji, ali sada već malo napukao i kiseo.
Stajao sam na istom mjestu i smijao se sada kao lud. Onda sam stvarno počeo zapovijedati, kao desetar svojoj četici domobrana. Ajmo kući, na spavanje, dosta je bilo vike. Ljudi spavaju! Niste balavci da se vucarate noću po gradu! Ajmo u red, dva po dva, strojevim korakom naaaaaaaaaaaaprijed! I to sam rekao tako ozbiljnim i strogim tonom da su ovi jednostavno zanijemili. Cijelo vrijeme ogovarate gradsku vlast, kao da vam je ona kriva zato što ste ostarili i nemate pojma što je život, nastavljao sam sada već s dozom mudrovanja. Upravo sam otkrio tri velike istine o svijetu u kojem živimo. Mogu vam ih sada obrazložiti. Ova moćna gomilica imala je, kao i svaka druga, svog Mrguda koji je tada ljutito došao do mene, uhvatio me ispod ruke i gotovo bijesno, ali ispod glasa prozborio: Lipi moj, ajde se odi ličit ili malo popij pa odspavaj. I za kraj me snažno odgurnuo. Tako mu i triba, svaka čast, dobro si ga… neka gre spat… zadovoljno su blejali u skupini. Maknuo sam se, ali samo do obližnjeg kantuna i onda se s njima počeo igrati skrivača. Najprije sam samo zavirivao, a onda sam stvarno brojao do deset: Tko se nije skrio, magarac je bio! Ohooohoooooooooooo! Ovo je doista bilo malo previše, pa se jedna druga, nešto manja i mlađa gomilica, koja se zbila ispod velikog sata, počela najprije potiho smijati i komentirati. Ali više ovim polustarcima, nego meni. Počeli su se i dovikivati, kao lud je ko daska, ili su se hvatali mobitela, tobož da će nazvat hitnu ili policiju. Neki su sve to snimali i stavljali na fejs. O, bože konačno nešto autentično! Kad sam drugi put počeo brojati do deset, ovi mlađi prihvatili su igru i počeli brojati zajedno sa mnom: osaaaaamm, deveeeeeeeet, deseeeeeeeeeeeeeeeeet… Smijeh je prerastao u galamu, a starci su već bili pomalo zbunjeni. Mrgud je već bio popizdio i dugim koracima došao ponovno do mene. Htio je opet nešto opsovati, ali sam ga u tom trenutku potegao za desno uho i tako ga vukao par metara. Onda sam stvarno počeo bježati, ali on je bio toliko iznenađen ovim postupkom da je stojeći nasred trga vikao i lamatao rukama u stilu gdje ide ovaj svijet i gdje su policajci i doktori, i kako će me uhvatiti i prebiti… Bijes je u njemu narastao kada se i njegova grupica počela smijati i gotovo stala na moju stranu. E, sad su se već počeli otvarati prozori, pojavljivali su se i obližnji stanari na balkonima. Trg je odjednom oživio, a ja sam se povukao iza sad već drugog kantuna i gledao što će se dogoditi. E, moj Jere pusti budalu, farabuta, smiri se, koji ti je vrag, radi jedne šimije…
Jere se vratio svojima i počeo nesuvislo obrazlagati, vikati, okretati se za mnom. I ovo je dio tog svijeta koji je u istom trenutku dosadan i blesav, zabavan i drag, opasan i odvratan i pomalo lud. A ja sam stajao u mraku, ali kao da to nisam bio ja, nego nešto što jednostavno živi i govori besmislice i ne prestaje ludovati sa svojom teorijom ili teorijama svega. Zato sam potiho, ali da se čuje, onako klapski šotovoće zapjevao, kao da oponašam voditelja klape koji gestikulira dok bigliše: Došaaaaaa Jeereeeee škovacin… i stao. Naravno da se ova mlađa skupina, koja se u međuvremenu pojačala prinovama odmah pridružila i nastavila: Uuuu tovernu na kvartin. Okrenuli su se prema meni, iako sam se ja opet sakrio, ali sam jednostavno šutio i opet čekao što će sada uslijediti. Nastala je potpuna tišina puna iščekivanja. Netko je htio nastaviti pjesmu s onim Doša Jere…, ali nije išlo. Onaj drugi ili treći luđak u meni tada je svom snagom skočio na vidjelo i počeo dirigirati refren. Oduševljenje je bilo nekako šašavo i prelazilo u obijesnu lakrdiju, jer svi su počeli pjevati: Moja Marijolaaaaa, Moja Marijolaaaaaa, ma di ti je karijola. Ali tu je sad već bila i neukusnog kreveljenja, uzvika, mahanja Jeri. Ženski dio publike ciktao je i vrištao. Ovi na prozorima nisu bili baš oduševljeni, a vjerojatno je netko od njih pozvao i redarstvenike. Tada sam vidio da je vrag uzeo šalu i počeo polako odmicati, jer par minuta nakon vrhunca zabave stigla su dva plavca i uputila se odmah prema starijima koji su pokazivali prema mjestu gdje sam stajao, ali mene više nije bilo. Mrgud ih je čak požurivao i hvatao za rukave da ga prate. Njima se to baš i nije svidjelo pa su ga najprije počeli smirivati, a onda i prijetiti kaznom za remećenje javnog reda i mira. U tom trenutku Mrgud je počeo pokazivati svoje drugo lice, mudro i pomirljivo, ali mu nije išlo od ruke. Uzeo ga je u zaštitu Glavni, ćelavi debeljko, kapo od družine, i smirivao sve oko sebe. Ali, netko se iz one mladosti-ludosti htio još malo igrati pa je vrlo smireno i sabrano rekao kako su baš ovi započeli tjerati čovjeka, to jest mene, koji je mirno prolazio trgom. I tad je Mrgud krenuo prema drzniku prijeteći, ali se sjetio tko je još s njima u društvu. Stao je, pa se okrenuo i mrmljao sebi u bradu tražeći odobravanje drugova koji su ga smirivali. Tako je Mrgud zaradio žuti karton, a ja sam već bio daleko. I opet nisam znao jesam li sav svoj. I kako možeš manipulirati ljudima i samim sobom. I čemu uopće ova glupa igra, i kako to sve djeluje na čovjeka.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Labirint

Još sam dobro i prošao. Mogao sam ostati bez pameti, ili bez glave, bez ruku i nogu, jednog ili dva oka. Mogao sam ostati bez sluha i kuće, bez psa i mačke, bez rodbine, grada, ukućana. Mogao sam ostati bez svega. Ovako nešto kao imam, ali me to ne zadovoljava. I zato hoću više. Što zapravo i nije loše, ne, to je sasvim u redu. I kada se uzmu u obzir sve nesreće, progoni, stradanja, svakidašnje nevolje, otkazi i ovrhe, ja sam negdje u zlatnoj sredini. To znači da mogu rano ujutro ustati bez prevelike grižnje savjesti, ući u auto i zapaliti ga isprve. Gume su nove, osiguranje ima, vidim dobro cestu ispred sebe, pazim na svaki znak, dolazim na posao, odradim posao, dolazim kući kasno, ali ipak ručam i onda zauzmem na kauču onu pozu embrija i slatko zaspim. To se zove zaborav. Svijeta nema, samo ja i još jednom ja, i tišina. Nema ničeg opipljivog. Snovi su strašni, ali i njih nekako prebrodim i budim se negdje oko ponoći. Čudan sat, ali ja sam potpuno opušten i naspavan. A sada dolaze slatke brige – hoćemo li potonuti u nirvanu ili nešto napraviti, još gore od toga. Nešto za jesti ima, poslije toga dvije cigarete i tišina. Svježi zrak dolazi izvana, čuje se negdje i lavež, buka, pa nestane sve, potone u svoj zabašureni besmisao. To je moj svijet. Sve ostalo je prošlost ili budućnost. U tom sada već zatvorenom svijetu, u toj samici isto tako odrađujem svoje snove na javi. Vraćam se u prošlost i ta mi nostalgija pomalo smeta, ide mi već na živce, ne vidim od nje ono što se zapravo dogodilo, a dogodilo se jest i koga to više briga. Ispred nas toliki resursi, moderna tehnologija, EU fondovi, sjednice, primanja, gužve, stanje na cestama, svađe sa susjedima, turisti i vrijeme. Treba se veseliti, treba slaviti novi svijet, bez ikakve ironije. Što nam drugo preostaje!

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: To je to

To je to! A nije bilo ništa. Nipošto. Ni daleko ni stvarno, još manje nestvarno. Jako, a postojano, ostat će nezapisano, a sve ostalo klizit će površinom široke i dugačke rijeke, njenim nijemim ledom. Govor tako postaje gotovo suvišna radnja, riječi potrošene, trava pokošena, i sva moguća odredišta daleka i nedostižna. To je to! I sve i ništa. Kao da kažem moć, a mislim nemoć i jutro, dan drugi, malo više nego peti. Umjesto naprijed okrećem se unazad i padaju mi na glavu cigle od misli i grade se ispred mene veliki zidovi, nepremostivi. A tek mostovi, lukovi, koji spajaju ljude i obale, u meni pucaju na dvoje i padaju kao pokošeni. Nije to to! Zaboga, hoćemo li ovako do jutra, ili do večeri. Ili ćemo fulati cijeli gol i ostaviti na miru tu hrpetinu, gomilu riječi koje negdje odlaze, napaljene, omotane, iznurene, nametljive i bijesne. Hoćemo li ostaviti taj međuprostor između zbilje i njih i poći jednom polako, točno, iskreno i tečno u neki drugi svijet, kao da je ovaj, ali puno, puno bolji. Hoćemo li ga zavoljeti, osvojiti ili prezreti… ili više ništa ne ovisi o nama. To je ono što sam vam htio reći, i sada bi nešto trebalo napraviti, ali zbog svega gore navedenog neću se ni pomaknuti. Imam dobre razloge za to. Spas ću pronaći u nekom antipismu, koje isto tako postoji, skriveno i dosljedno, dovoljno i nepotrebno… i pijano do boli.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Izobilje

Toliko je bilo tog obilja, gotovo je sve bilo oblo i obilno. Uglavnom u pričama, dok je u stvarnom životu bilo nešto drugačije. ali tog obilja smo se nagledali u knjigama, slikovnicama, na filmovima, hotelima i plažama. To i nije moralo biti nešto veliko, grandiozno, moglo je biti i malo, ali vrijedno, glavno da je bilo bogato i obilno. I kad vidiš to obilje prožme te topli osjećaj sigurnosti, kao da se kupaš u moru koje ti pruža zaštitu, nitko ti ništa ne može, jer plivaš u vodi koja nije tvoja, roniš u dubinama koje su dom sasvim drugom soju bića. I tu ima obilja i zlata, hrane i uspjeha. To se tako na sve strane širi pa se stavlja u neku lijepu kutiju i svaki dan gleda i broji. Ima puno toga, obilnoga, i ne smije se sve vidjeti odmah sve, nek se nešto i skrije, neka nešto ostane za crne dane. Lijepo je živjeti taj osjećaj, svi su ljudi tome skloni, a neki bi za to i, bože mi prosti, ubili. Za taj osjećaj vedrine i časti, za taj sjaj nečega što nema cijene – eliksir koji rješava sve boli i probleme. Pa čak i kad se troši, odlazi tako lako, jer ima još toga skrivenog blaga. Neki bi zbog toga krali, tukli, švercali, varali, nije važno kako je stečeno. Ako je lukavo uzeto, onda je to čak i pametno i mudro napravljeno. Blago obilja, novac sreće, jela bez kraja, piće koje se toči u potocima, horizonti očekivanja koji donose brodove s draguljima. U zemlji izobilja nitko nije lažno skroman, svi bi još više, i tome nema kraja, sve su ostalo laži koje su isprale kiše. Kažem, taj osjećaj beskrajnog daha ispunjava sve žile i žedne pukotine, svijetli kao Venera i razmeće se kao ptica šarenih krila. U toj zemlji izoblja koje se sanja bez pokrića. Samo što na kraju svega ostanu tek razočaranja – nekima što su imali manje, a nekima koji su htjeli puno, puno više.

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: Hvala bogu na riječima

Hvala bogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utakmica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer ti si već negdje u Italiji i tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ritam Ispovijesti

Ja volim noć i tišinu i da ta noć dugo traje. U noj su svi odreda pozaspali i pustili me konačno na miru. Što će reći da imam problema sa svijetom oko sebe. Ali, nije u tome glavni problem. Njega zapravo i nema, ili ga ima, svejedno. Njega tek treba otkriti, a teško da smo s ovim nagomilanim teorijama i blizu nekakvog suvislog rješenja. Nego, htio sam reći kako i proza ima svoj neponovljivi ritam, tu sporost, ili tečnost, dinamičnost ili mirnoću, kako se već uzme, i u tom ritmu krije se pola stvari. Nedorečenih i nesuvislih, ali sve one na kraju podliježu konvencijama. Vidite, kako se u tumačenju svijeta brzo upada u zamke, zato se treba ograničiti na grad, ulicu, obitelj i konačno glavnog junaka. I par sporednih, dakako. A ti junaci postoje još samo u filmovima i stripovima. Dakle, govorimo o antijunaku, običnom čovjeku koji upada u nevolje. Ili mu sve ide od ruke, pa onda ga spopadnu teške brige i pokaže se da je sve to bila laž. Što je bila laž? Pa sve to što se događalo s njim, kao vanjski sjaj, novac, žene, jahte i društveni ugled. Ali, opet se vraćam na konvencije, jer moj je stan donekle čist, ima struju i vodu. Teško bih se bez toga snašao, kao i bez kreveta, tuširanja i brijanja. I ne ometam susjede, i ne poznajem one iz susjednog ulaza, iako svi ostali znaju sve o njima. I mene to zanima, tko se s kim oženio, imao aferu, tko je otišao u Irsku, a tko u Njemačku, tko je poludio, a tko umro.
Ja uglavnom tjeram po svom, a upravo je to ono strašno i neizbježno. Jer toga nema, i zato glumatam da sam netko drugi. Nekad i treći. To tako traje već dvadeset godina i mijenja se od vremena do vremena. Jednom sam tako sit svega toga odlučio pobjeći, ali, nisam stigao daleko. Našli su me negdje oko ponoći, i opet sam se morao pretvarati da mi se pokvario auto, i da mi se potrošila baterija na mobitelu. Uglavnom, od svega je ispala teška gnjavaža.
I tako s vremena na vrijeme dođe do trzavica. Do ovrha, nestašica, nedoumica, nepoznanica. i onda se počnu otvarati vrata čudima, u tim tjeskobnim situacijama, što bi vam potvrdio svaki egzistencijalist, ako još ima živih… dobro, recimo da bi to sada bio neoegzistencijalist. Ispovijest nije poželjna roba. Da, ako se radi o poznatim facama, ali sasvim obična ispovijest vrluda od nemila do nedraga, ponavlja se brate, davi, i recimo to otvoreno – dosadna je. Svi imamo svoje brige, svatko nosi svoj križ, život je težak i ostale fraze dojadile su i bogu i vragu, komu su već uperene. I puste molitve, zakletve, obećanja, obraćenja, sve to zastaje kada se zatvore kućna vrata i kada više nema izlaza. Vrata su privid. Nije ih teško otvoriti ni razbiti, a i ne možete se svakoga dana praviti da vas nema kod kuće. Doduše, sad su pri ruci i ta moderna tehnološka čuda… dostupnost je posvemašnja. I ono što je najvažnije: nema više bijega. Bijeg je čisti arhaizam. Stvar prošlosti. Samo probajte pobjeći! Sve dostupne službe naći će vas živa ili, nedajbože, mrtva. O tome će novinari napisati krasnu reportažu, a vi ćete biti žrtva vlastite ludosti. A kakva bi to ispovijest bila bez bijega.
Kažem, važan je ritam i, naravno, ideja vodilja. A to je tek glavni problem, Iza svih ideja stoji važna i snažna misao, koja vodi do uspjeha, bilokakvog. A o tome bi tek trebalo reći koju…
Ovo je bio samo prolog, a prava ispovijest slijedi nakon otkrića onih bitnih stvari, koje će do tada postati nebitne. Nije važno, glavno da se nešto događa, da kruži. Od nemila do nedraga. O ritmu smo i govorili. S njim se nikad nemojte šaliti.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ponavljanje

Ponavljanje me čini unosnim, nepredvidljivim i slabim. Svi me znaju, dok traje dan, a noć je samo moja, bez početka i kraja. Ali, varam se, jer već od jutros pada kiša i nosi ritam koji se neda s ničim usporediti. Blagi zvuk njen tjera me van, i ja bez kišobrana i papira obilazim poznate gradske vedute, penjem se na zidine i jako dobro osjećam da na taj način jačam mišiće i produžavam život. Zdravlje me ne služi, niti ja njega, kao nekad kad smo se igrali u vrtu i na cesti. Bili smo bezbrižni i pomalo sjetni, jer sve dođe na naplatu, svi paketi i poruke, informacije upisane u tkiva i mirise blage i prozirne. Zalud formule i znanost, ja se još uvijek ravnam po suncu i zvijezdama, i činim sve prekršaje kao i prije, možda i više. Nitko me ništa ne pita, jer prazne su njihove riječi i bahat je njihov hod. Koliko ću toga vidjeti i naučiti ne ovisi o meni, izgubio sam volju i sada rastem, množim se, i kažu da sve bolje izgledam. Nosim se sa svim problemima, ali ne znam odabrati prioritete, ne veselim se savjetima, jer ih propuštam kroz sito i rešeto i onda poklanjam vjetru. Tako sam nekako zauzet samim sobom i to je ono što mi nedostaje, ta ne-prisutnost u svijetu, koja je već davno izbrisana, pa onda kad se zaželim kolača trčim preko ceste, dok mi auti veselo trube. Ovo je lijep komad zemlje, ali ja to ne gledam tako, fali mi taj nesklad u skladu, neka protočnost riječi o važnim i nepobitnim stvarima. Uzmimo bilo koji trenutak u prostoru i sve će ti biti jasno, dakle, brini se o samom sebi, pa onda govori i zovi mjerodavne službe. Natječaji, poslovi, blamaže, sve to na kraju odlazi u jedan koš, a ta ulica, Kalelarga je zovu, što ona ima od svih tih ljudi i koraka. Jedino ponavljanje, koje do sada nije ušlo ni u jednu encklopediju. Prema tome, ono kao da i ne postoji, niti se može računati na njega kao na nešto postojano i suvislo. Ponavljanje do kraja, do besvijesti i natrag. Tada bi trebalo tražiti sve ono što još nije nađeno. Sve one sitnice koje smo usput pogubili. Traži i putuj svijetom, nitko ti ne brani te zadnje zalogaje prividne sreće. Sve je to negdje zapisano, pa će se možda i vratiti, a nas možda neće biti u trenutku kada budu otvarali tajna pisma. Ništa nećemo znati kao ni sada, kada pokušavamo odgonetnuti otkuda dolazi zrak, bez kojega ne bismo mogli spavati ni jesti.

Foto: www.pexels.com