Arhiva oznaka: Dragan Gligora

Dragan Gligora: To je to

To je to! A nije bilo ništa. Nipošto. Ni daleko ni stvarno, još manje nestvarno. Jako, a postojano, ostat će nezapisano, a sve ostalo klizit će površinom široke i dugačke rijeke, njenim nijemim ledom. Govor tako postaje gotovo suvišna radnja, riječi potrošene, trava pokošena, i sva moguća odredišta daleka i nedostižna. To je to! I sve i ništa. Kao da kažem moć, a mislim nemoć i jutro, dan drugi, malo više nego peti. Umjesto naprijed okrećem se unazad i padaju mi na glavu cigle od misli i grade se ispred mene veliki zidovi, nepremostivi. A tek mostovi, lukovi, koji spajaju ljude i obale, u meni pucaju na dvoje i padaju kao pokošeni. Nije to to! Zaboga, hoćemo li ovako do jutra, ili do večeri. Ili ćemo fulati cijeli gol i ostaviti na miru tu hrpetinu, gomilu riječi koje negdje odlaze, napaljene, omotane, iznurene, nametljive i bijesne. Hoćemo li ostaviti taj međuprostor između zbilje i njih i poći jednom polako, točno, iskreno i tečno u neki drugi svijet, kao da je ovaj, ali puno, puno bolji. Hoćemo li ga zavoljeti, osvojiti ili prezreti… ili više ništa ne ovisi o nama. To je ono što sam vam htio reći, i sada bi nešto trebalo napraviti, ali zbog svega gore navedenog neću se ni pomaknuti. Imam dobre razloge za to. Spas ću pronaći u nekom antipismu, koje isto tako postoji, skriveno i dosljedno, dovoljno i nepotrebno… i pijano do boli.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Izobilje

Toliko je bilo tog obilja, gotovo je sve bilo oblo i obilno. Uglavnom u pričama, dok je u stvarnom životu bilo nešto drugačije. ali tog obilja smo se nagledali u knjigama, slikovnicama, na filmovima, hotelima i plažama. To i nije moralo biti nešto veliko, grandiozno, moglo je biti i malo, ali vrijedno, glavno da je bilo bogato i obilno. I kad vidiš to obilje prožme te topli osjećaj sigurnosti, kao da se kupaš u moru koje ti pruža zaštitu, nitko ti ništa ne može, jer plivaš u vodi koja nije tvoja, roniš u dubinama koje su dom sasvim drugom soju bića. I tu ima obilja i zlata, hrane i uspjeha. To se tako na sve strane širi pa se stavlja u neku lijepu kutiju i svaki dan gleda i broji. Ima puno toga, obilnoga, i ne smije se sve vidjeti odmah sve, nek se nešto i skrije, neka nešto ostane za crne dane. Lijepo je živjeti taj osjećaj, svi su ljudi tome skloni, a neki bi za to i, bože mi prosti, ubili. Za taj osjećaj vedrine i časti, za taj sjaj nečega što nema cijene – eliksir koji rješava sve boli i probleme. Pa čak i kad se troši, odlazi tako lako, jer ima još toga skrivenog blaga. Neki bi zbog toga krali, tukli, švercali, varali, nije važno kako je stečeno. Ako je lukavo uzeto, onda je to čak i pametno i mudro napravljeno. Blago obilja, novac sreće, jela bez kraja, piće koje se toči u potocima, horizonti očekivanja koji donose brodove s draguljima. U zemlji izobilja nitko nije lažno skroman, svi bi još više, i tome nema kraja, sve su ostalo laži koje su isprale kiše. Kažem, taj osjećaj beskrajnog daha ispunjava sve žile i žedne pukotine, svijetli kao Venera i razmeće se kao ptica šarenih krila. U toj zemlji izoblja koje se sanja bez pokrića. Samo što na kraju svega ostanu tek razočaranja – nekima što su imali manje, a nekima koji su htjeli puno, puno više.

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: Hvala bogu na riječima

Hvala bogu na riječima. S njima možeš gotovo sve. Popeti se na krov i otuda promatrati užurbano mnoštvo ljudi. Gledati vedro nebo iz kojeg pada kiša, pozdravljati sunce kao starog prijatelja, iako znaš da je tamo gore sami gorući pakao, i da svemirske praznine nisu nimalo ugodno boravište. Daleko je to od kauča i dnevnog boravka, ili ispijanja kave sa starim društvom na terasi poznatog kafića. Riječi su tako lagane da s njima trčiš sve one lude maratone od sto kilometara i plivaš sa morskim psima. Spavaš sa mladim zgodnim ljepoticama i na kraju dana se gorko razočaraš. Jer ništa od toga nije istina. Ali ipak ti ostanu riječi, ili kakve lijepe slike, misli koje možeš pretočiti u stihove i napisati pjesmu. Koju nitko neće pročitati, osim možda osam, od tvojih tristo fejsbuk frendova. Ali zato imaš onaj veliki televizor kao još jednu lijepu obmanu. Nakon filmova i utakmica, noću, prije sna prevrćeš po životu i stvaraš od njega krasan roman s hepiendom. U ratu si jurišao bez straha, sudjelovao u svim važnim akcijama, ti si junak desetljeća. Budiš se u pet i pripaljuješ cigaretu, stavljaš kavu. I opet te vode riječi. Imaš lijep pogled na cijeli kvart i gledaš kako se budi još jedan tmuran dan, ali u njemu ima neke tužne ljepote. Pale se prva svjetla, to znači da se život pojavljuje iz svakog kuta vremena, iza svakog pogleda, i znaš po cvrkutu da su ptice preživjele još jednu od tisuću noći i da sve može početi iznova. Danas je petak, još jedna lijepa spoznaja. Petak je posvećen dan, jer iza njega slijedi subota. Vidiš kako i sada u zrelim godinama otkrivaš neke nove stvari. Ono što se događa sada možda i nije tako nego ono što će doći, ili što je bilo, a ti sasvim mirno i ugodno piješ prvu kavu. Miriše cijeli stan, a ti putuješ, naravno s riječima, u mislima, nekim praznim, ali sasvim ugodnim vagonom na kraj svijeta. Tamo te čeka tko zna kakav doživljaj, i neka lijepa žena, možda ista ova, samo nešto mlađa i ljepša. Svijet se zaokružio, prekrili su ga oblaci, evo i prve lagane kiše. Divota, jer ti si već negdje u Italiji i tamo te dočekuju dva konobara za stolom koji samo tebe čeka. Bonaca je ko ulje i petak je. A to znači da je sutra subota i da je vrijeme za još jedno druženje sa samim sobom.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ritam Ispovijesti

Ja volim noć i tišinu i da ta noć dugo traje. U noj su svi odreda pozaspali i pustili me konačno na miru. Što će reći da imam problema sa svijetom oko sebe. Ali, nije u tome glavni problem. Njega zapravo i nema, ili ga ima, svejedno. Njega tek treba otkriti, a teško da smo s ovim nagomilanim teorijama i blizu nekakvog suvislog rješenja. Nego, htio sam reći kako i proza ima svoj neponovljivi ritam, tu sporost, ili tečnost, dinamičnost ili mirnoću, kako se već uzme, i u tom ritmu krije se pola stvari. Nedorečenih i nesuvislih, ali sve one na kraju podliježu konvencijama. Vidite, kako se u tumačenju svijeta brzo upada u zamke, zato se treba ograničiti na grad, ulicu, obitelj i konačno glavnog junaka. I par sporednih, dakako. A ti junaci postoje još samo u filmovima i stripovima. Dakle, govorimo o antijunaku, običnom čovjeku koji upada u nevolje. Ili mu sve ide od ruke, pa onda ga spopadnu teške brige i pokaže se da je sve to bila laž. Što je bila laž? Pa sve to što se događalo s njim, kao vanjski sjaj, novac, žene, jahte i društveni ugled. Ali, opet se vraćam na konvencije, jer moj je stan donekle čist, ima struju i vodu. Teško bih se bez toga snašao, kao i bez kreveta, tuširanja i brijanja. I ne ometam susjede, i ne poznajem one iz susjednog ulaza, iako svi ostali znaju sve o njima. I mene to zanima, tko se s kim oženio, imao aferu, tko je otišao u Irsku, a tko u Njemačku, tko je poludio, a tko umro.
Ja uglavnom tjeram po svom, a upravo je to ono strašno i neizbježno. Jer toga nema, i zato glumatam da sam netko drugi. Nekad i treći. To tako traje već dvadeset godina i mijenja se od vremena do vremena. Jednom sam tako sit svega toga odlučio pobjeći, ali, nisam stigao daleko. Našli su me negdje oko ponoći, i opet sam se morao pretvarati da mi se pokvario auto, i da mi se potrošila baterija na mobitelu. Uglavnom, od svega je ispala teška gnjavaža.
I tako s vremena na vrijeme dođe do trzavica. Do ovrha, nestašica, nedoumica, nepoznanica. i onda se počnu otvarati vrata čudima, u tim tjeskobnim situacijama, što bi vam potvrdio svaki egzistencijalist, ako još ima živih… dobro, recimo da bi to sada bio neoegzistencijalist. Ispovijest nije poželjna roba. Da, ako se radi o poznatim facama, ali sasvim obična ispovijest vrluda od nemila do nedraga, ponavlja se brate, davi, i recimo to otvoreno – dosadna je. Svi imamo svoje brige, svatko nosi svoj križ, život je težak i ostale fraze dojadile su i bogu i vragu, komu su već uperene. I puste molitve, zakletve, obećanja, obraćenja, sve to zastaje kada se zatvore kućna vrata i kada više nema izlaza. Vrata su privid. Nije ih teško otvoriti ni razbiti, a i ne možete se svakoga dana praviti da vas nema kod kuće. Doduše, sad su pri ruci i ta moderna tehnološka čuda… dostupnost je posvemašnja. I ono što je najvažnije: nema više bijega. Bijeg je čisti arhaizam. Stvar prošlosti. Samo probajte pobjeći! Sve dostupne službe naći će vas živa ili, nedajbože, mrtva. O tome će novinari napisati krasnu reportažu, a vi ćete biti žrtva vlastite ludosti. A kakva bi to ispovijest bila bez bijega.
Kažem, važan je ritam i, naravno, ideja vodilja. A to je tek glavni problem, Iza svih ideja stoji važna i snažna misao, koja vodi do uspjeha, bilokakvog. A o tome bi tek trebalo reći koju…
Ovo je bio samo prolog, a prava ispovijest slijedi nakon otkrića onih bitnih stvari, koje će do tada postati nebitne. Nije važno, glavno da se nešto događa, da kruži. Od nemila do nedraga. O ritmu smo i govorili. S njim se nikad nemojte šaliti.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Ponavljanje

Ponavljanje me čini unosnim, nepredvidljivim i slabim. Svi me znaju, dok traje dan, a noć je samo moja, bez početka i kraja. Ali, varam se, jer već od jutros pada kiša i nosi ritam koji se neda s ničim usporediti. Blagi zvuk njen tjera me van, i ja bez kišobrana i papira obilazim poznate gradske vedute, penjem se na zidine i jako dobro osjećam da na taj način jačam mišiće i produžavam život. Zdravlje me ne služi, niti ja njega, kao nekad kad smo se igrali u vrtu i na cesti. Bili smo bezbrižni i pomalo sjetni, jer sve dođe na naplatu, svi paketi i poruke, informacije upisane u tkiva i mirise blage i prozirne. Zalud formule i znanost, ja se još uvijek ravnam po suncu i zvijezdama, i činim sve prekršaje kao i prije, možda i više. Nitko me ništa ne pita, jer prazne su njihove riječi i bahat je njihov hod. Koliko ću toga vidjeti i naučiti ne ovisi o meni, izgubio sam volju i sada rastem, množim se, i kažu da sve bolje izgledam. Nosim se sa svim problemima, ali ne znam odabrati prioritete, ne veselim se savjetima, jer ih propuštam kroz sito i rešeto i onda poklanjam vjetru. Tako sam nekako zauzet samim sobom i to je ono što mi nedostaje, ta ne-prisutnost u svijetu, koja je već davno izbrisana, pa onda kad se zaželim kolača trčim preko ceste, dok mi auti veselo trube. Ovo je lijep komad zemlje, ali ja to ne gledam tako, fali mi taj nesklad u skladu, neka protočnost riječi o važnim i nepobitnim stvarima. Uzmimo bilo koji trenutak u prostoru i sve će ti biti jasno, dakle, brini se o samom sebi, pa onda govori i zovi mjerodavne službe. Natječaji, poslovi, blamaže, sve to na kraju odlazi u jedan koš, a ta ulica, Kalelarga je zovu, što ona ima od svih tih ljudi i koraka. Jedino ponavljanje, koje do sada nije ušlo ni u jednu encklopediju. Prema tome, ono kao da i ne postoji, niti se može računati na njega kao na nešto postojano i suvislo. Ponavljanje do kraja, do besvijesti i natrag. Tada bi trebalo tražiti sve ono što još nije nađeno. Sve one sitnice koje smo usput pogubili. Traži i putuj svijetom, nitko ti ne brani te zadnje zalogaje prividne sreće. Sve je to negdje zapisano, pa će se možda i vratiti, a nas možda neće biti u trenutku kada budu otvarali tajna pisma. Ništa nećemo znati kao ni sada, kada pokušavamo odgonetnuti otkuda dolazi zrak, bez kojega ne bismo mogli spavati ni jesti.

Foto: www.pexels.com

‎Dragan Gligora‎: U lakoj dubini pisma

Tek sada imam riječ, imam govor i moj je cijeli svijet. Otvara se bez vrata i ključa, i vodi ravno u stari zeleni vrt i njegovu bistru i tešku vodu.
Tek sada imam mir i svoju izgubljenu nadu, koja me slučajno našla negdje na kraj svijeta, ili vrta, svejedno. Važno je da je sve okruglo i simetrično, da se ne raspada pri prvom dodiru, da ne bježi od stručnih analiza i rastućih vodostaja naših malih opasnih rijeka.
Opet, ako i ništa od toga nemam, imam ovakvog sebe, koji, začudo, nije onakav kakvoga se unaprijed sluti, smeten i bačen u kantu za razvrstavanje otpada.
Imam dovoljno svjetla, opipa, mirisa i boje da naslikam onaj prvotni odraz lica koji me koštao dvjesto uzaludnih godina koje sam proveo na padinama brijega, čekajući jezik da odrastem i postanem najbolji pisac u regiji i šire
Tek sada imam pismo i tristo pratitelja, koji lajkaju svaku moju objavu. Hvala ima na tome, jer ja se već spremam na neke druge staze. Svejedno, sve što je zapisano, sve rečeno, ostaje sve ovdje u lakoj dubini mog zadnjeg pisma.

Foto: www.pexels.com

Dragan Gligora: Stvari koje su se već dogodile

Ovdje se uglavnom radi o malim stvarima. To su neke sitnice i običaji za koje su nam tek kasnije rekli da pripadaju životu. A nikako smrti. Prema tome, dijete i ne može imati neki odnos prema onome čega nema. Uglavnom, s mrtvim stvarima se gotovo više ništa ne može učiniti. Sasvim suprotno od sunca koje krajem srpnja plane na rubovima valova, dok cijeli svijet izgara u slici tog vječnog poslijepodneva.
Isto tako, neka dobra kava uz cigaretu, u mirnom kafiću, s malo kiše i nostalgije, uopće nije loša stvar. Dovoljna da samoj sebi zaželi još jedno takvo jutro ili trajanje u koracima, čiji zvukovi odjekuju nekako lagano, ali nespretno i gotovo izdajnički, u zoru ili rani suton.
Djeca ne bi trebala ništa znati o stvarima koje su se već dogodile, a tek bi se trebale dogoditi. Dok na beskrajno zeleno igralište trči stotine dječaka sa svojim svjetovima i snovima, mi upravo sada ispisujemo nekrologe njihovim ugaslim očima. Za to vrijeme o nama govori ovo trenje davno sasušenih prstiju… udova. Kako su gipke kosti tih blijedih ljudi, reći će unuci onih istih dječaka, gledajući sve to u polumraku malog provincijskog muzeja, u koji su sasvim slučajno zalutali pri kraju jednog proljetnog izleta.

Foto: www.pexels.com