Arhiva oznaka: Doris Pandžić

Promocija knjige: Doris Pandžić “X√X”

 

U četvrtak,  02.10. u 20.30 h u riječkom klubu “Tunel” održat ćeš se promocija nagrađenog romana “X√X (mentalna igra)” autorice Doris Pandžić, objavljenog u nakladi Matice hrvatske.

Predstavljanje knjige će moderirati naše gore list, jedan od urednika “Književnosti uživo”, Robert Vrbnjak.

Autoričinim riječima, predstavljanje knjige će biti književno-dizajnerska priča – vizualni identitet knjige koja je istovremeno i slika koju je moguće objesiti na zid je zaštićeni dizajn koji simbolički potcrtava psihološke sfere autoričinog romana.

Doris Pandžić: Ghandijev petak

(iz romana xx)

Mamurluk. Znala je da nije bilo pametno izaći u četvrtak navečer. Prošlo je podne. Ona stoji u školskom hodniku i pokušava natjerati aparat za kavu da proradi. Jedan profesor prolazi kraj nje i kaže joj: „Aparat je u kvaru.“ U prolazu pokazuje prstom na neko neodređeno mjesto na aparatu. Ona diže pogled u smjeru njegovog prsta. Veliki natpis na bijelom papiru: „U KVARU“. Kako to nije vidjela? Pita se je li njen kolega primijetio da je mamurna. Najvjerojatnije jest. Kako inače ne bi vidjela ogroman natpis koji joj je bio zalijepljen ispred nosa? Krasno. Zvuk zvona. Kraj sata. Dakle, neće stići popiti kavu. Učenici prolaze kraj nje. Ne pozdravljaju je. Ona se osjeća kao fantom u hodniku. Možda i izgleda kao fantom. Možda su ona i aparat za kavu u nekoj bijeloj nevidljivoj međudimenziji. Ona je možda zauvijek zarobljena tamo s tim prokletim aparatom koji guta novac, a ne daje zauzvrat kavu. Trzne se. Gleda oko sebe. Najvjerojatnije izgleda čudno stojeći ispred aparata i zureći u jednu točku. Valjda to nitko nije primijetio?

Polako kreće do zbornice. Pokušava se povući neprimjetno i taktički, kao mačak gubitnik u veljači. Polako, s noge na nogu. Laganim, sporim okretom… Čistačica joj se smiješi. Nedostaje joj jedan zub. Ona se isto nasmiješi čistačici. Za razliku od čistačice, njeni zubi su svi na broju. Eto, prva dobra činjenica danas… fantastičan poticaj za samopouzdanje… Ulazi u zbornicu. Osjeća se kao Kafka u „Procesu“. Ni tu je nitko ne primjećuje. Nasmiješila se najbližem profesoru. On ju je nekako čudno pogledao, kao psa koji mu se opasno iskezio. Koji kurac…? Samo se nasmiješila. Odustaje od komunikacije. Ona je valjda ovdje stvarno nekakav pas koji nepotrebno pokazuje zube i zastrašuje svoje kolege. Totalna vještica. Čudakinja. Životinja. Mamurna životinja koja još k tome najvjerojatnije ne zna ni čitati pa ne vidi veliki natpis na aparatu za kavu. U podne. Sramota… Uzima dnevnik i ključ od učionice. Izlazi prva iz zbornice.

Otključava učionicu. Ulazi. Ostavlja stvari na stol. Sjeda na stolicu. Sama je u toj praznoj prostoriji. Ona i klupe. Fantomski razred. Ona se savršeno uklapa. Možda je ona zapravo umrla jučer. Možda ju je udario auto. Ovo je možda samo njen duh koji je došao na posao, još uvijek ne znajući da mu je tijelo mrtvo. Ali, ipak… otključala je vrata… Učenici ulaze i pozdravljaju je s „dobar dan“. Ona isto kaže „dobar dan“, ali tiho. Najvjerojatnije je nisu ni čuli. Možda misle da im uopće nije odgovorila. To se savršeno uklapa u odnose moći. Ona je ipak profesorica. Ona ima moć. Tko su oni da njih pozdravlja? To je neprilično. Ona im odmah treba pokazati disciplinu. Treba im pokazati gdje im je mjesto. Pokazivanje moći je osnova svakog držanja discipline. Nema veze ako je mrze. To joj je i posao, zar ne? Oni su zapravo njeni neprijatelji. I ona je njihov neprijatelj. To je prirodan društveni poredak. Tko je ona da to pokuša promijeniti? Što si to ona umišlja? Da je Ghandi? Ne… ovo je rat. Kao u američkom hollywoodskom filmu. Kao da čuje glas svojih nadređenih dok drže svečani govor bodrenja kao američki pukovnik svojim marincima. A možda je ovo danas spaghetti western. Točno u podne. Ili taj film nije uopće bio spaghetti western? Čuje se zvono. Kad bolje razmisli, uopće je ne zanima je li taj film bio spaghetti western ili ne, ali zna da ona ne želi sudjelovati u spaghetti westernu. Još uvijek nije krenula toliko komično gledati na svoj život. Ne želi igrati tu ulogu. Uopće ne želi poslušati upute redatelja. Da, bit će Ghandi. Pasivni otpor.

Ona započinje predavanje. Mirno, kao Ghandi. Svijet je okrutan, ali ima nade. Slušaju je. Da, Ghandi je bio mudar čovjek. Nema veze što njen govor danas nije nadahnjujuć. Ona sluša svoj glas. Je li Ghandi govorio o gramatici? Čuje glas iz stražnje klupe. Čuje još jedan. Diže svoj glas. Je li Ghandi govorio toliko glasno? Možda jest. Ovo je već histerično glasan Ghandi. Malo živčan. Samo malo živčan. Zapravo, oni njoj pružaju otpor. Samo, ona nije sigurna je li taj otpor pasivan ili aktivan. Oni uopće ne shvaćaju da je ona Ghandi. Kako mogu pružati otpor Ghandiju? To je neljudski. Ona nastavlja govoriti. Primjećuje da je preskočila jedan dio gradiva. Možda bi se mogla vratiti na njega. Ili ne? Možda da njih pita za mišljenje…? To bi bila briljantna ideja! Gleda na sat. Nije uopće bitno. Dat će im da prepišu sve s grafo-folije. Eto, neka prepisuju… Ona sjedi i gleda kroz prozor. Vidi svoje lice u odrazu. Gleda na sat. Opet diže pogled na svoj odraz. Danas, otprilike u jedan popodne, Ghandi u njoj je svečano umro. Nitko to nije primijetio.

Fotografija: lisasolonynko @ morguefile free photos