Dora Božanić | Književnost uživo

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.