Arhiva oznaka: Dinka Premužić

Dinka Premužić: Dah u noći (ciklus Riječi)

– Emocionalno si prezahtjevna, zapisuješ u stoljetni kalendar, prebolijevaš godinama, distanciraš doživotno – govori mi dok kiša iz rominjanja prelazi u pljusak. Stavljamo kapuljače, potežemo zatvarače naših nepromočivih jakni.

– Je, je, prava Matovilka – pomislim u sebi, a na njega se obrušim oštrim riječima jer još imam daha, a i znam da može vraćati donekle ravnopravno. No, u kondiciji nema jednakosti, on juri dok ja lipšem i noćas sam teško prošla staru stazu. Trening je radnim danima noćni, a kad prtimo poznate staze, raščlanjujemo karaktere i kritiziramo jedno drugo.

– Zapamti što mi imaš reći, kad sad nemreš jambrati, buš mi gore kad se oporaviš pripovedala – podsmjehujući se trčkara naokolo.

Svijetli čeonom lampom i bere gljive, a mene znoj oblijeva, srce već previše otkucaja udara. Koncentriram se i dišem nos usta, no baš ne pomaže, znojim se previše. Kišne kapi su sve krupnije, postaje sklisko, bez štapova smo i jedan tren uhvati me strah da pretjerujem. Neočekivani umor prelazi u fazu “što je meni ovo trebalo”, penjati se planinom noću. Tromi koraci prelaze u ravnodušnost. Znam da ću hodati i neću stati, nego samo ću pasti i baš me briga, tu ću ostati usred noći na kiši u šumi.

Vidi da zaostajem već prilično, od početnog dobrog vremena odjednom prolaznost katastrofalna. Ne znam što mi je večeras, prošli tjedan noćnog pentranja, ista staza, sve po špranci bilo, sustala nisam ni korakom ni riječju.

Govori mi da stanem, saginjem glavu, ruke na koljena, lovim dah. Previše se znojim, cijelim tijelom, raskopčavam glupu jaknu.

– To je zbog nje, zbog tih nepromočivih materijala – izmišljam izgovor. Bolje je bilo kad smo u vunenim džemperima po planinama hodali i gojzerice lojem mazali; da sam bila mlađa 20 godina, to ne stavljam u računicu.

Pogledam ga kako strpljivo čeka i sve me obuzima i nježnost i ljutnja. Hoćemo li do gore ili idemo nazad? Prepušta mi odluku. Recitira “Care, care, gospodare, koliko ima sati?” do vrha.

U planinarskom domu društvo već odavno karta. Slušam uobičajene šale, pijem čaj presvučena u obične pamučne majice. Kiša je prestala, svjetla grada trepere narančasta u daljini. Bilo kucka uravnoteženo, tlak normalan. Riječi šarene konfete posvuda, samo bacam pregršti vesele, padaju po nama, slijeću na kosu, lijepe se za lice riječi kao konfetice okrugle raznih boja. Nagnem se i poljubim ga u obraz pred svima.

Vraćamo se strminom prema sutrašnjem danu. Korak je brz i lak, skakućem i pomalo plešem, noćni leptiri zalijeću nam se u lampe. Kroz obruč krošnji ugledam zvijezdu.

Foto: pexels.com