Arhiva oznaka: Dijana Pekić

Dijana Pekić: Svi mirišu kao cvijeće

Svi mirišu kao cvijeće
Ulice gore mirisom krvi,
Planet se trese,
Ali ne i stolice, ne.
Očaj i suze.
Mrzitelji snova
Oduzimaju prava,
Legitimnosti ranjavana.
Želiš čuti glas,
Ali ne i krik, ne.
Glas tko ti uze?
Očaj i suze.
Kako je kad ti oduzimaju prava,
Legitimnosti ranjavana?
Lady Justice kroz svoj povez viri.
Nema mjeriti što.
Mač njen nije više njen.
Svi mirišu kao cvijeće,
A rijetko tko kao čovjek.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Smislenost

Sve je veliko,
Grandiozno je sve.
Sve misli koncentrično putuju,
Kao galebovi sami nedokučivo samuju.
Kad kamen baciš, on ne leti.
Kotrlja se stijena sudbine
I pluta mirno nekim drugim snom
Kao tiha bespuća jeze
U mirna jutra,
Kao neko tiho djetinjstvo,
Nedužno i smireno.
Naši snovi putuju,
A mi, udaljiti se ne želimo
Niti želimo stati.
Mi plutajuće smo stvari:
Kakvi smo, od čega smo,
Kako to možemo znati?

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Moćnici

Mirno dišimo; tiše i tiše.
Dahove svoje osjećamo.
U srcima našim su kataklizme
kojima pobrisasmo nadanja i snove,
sve svoje patnje i boli.
Krist za nas krunicu moli
jer sagriješismo o ljudskost.
Pored nas žrtve zlobe plove
dok kujemo ratove.
Duše naše pokušavaju ne plakati
za nedaće i požare duša.
Koji li će nam sudovi suditi
i gdje naš smiraj počiva?
Za duše uništene spasa nema,
kao ni beskrupula suosjećanja.
Blagoslova nema kajanje lažno.
Pogledajmo svoje dijete:
krakovi mu imaju dugove.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Kreditori

Lijepo snivaj, ljubavi.
Doći će kiše i visokim će nogama
navući zastore jesenje osame i tuge.
Polumrak nas gleda svojim bijelim očima.
Nas dvoje sazdani smo jedno od drugoga
i ništa nam ne mogu oluje ni kiše.
Sve će proći, ljubavi:
i sva naša snivanja, nadanja i strahovi
u veliku pticu će se pretvoriti
i velikim željeznim krilima
odletjet će u neki novi svemir –
gdje nema ljutnje, patnje ni oholosti,
već samo naša ljubav je tamo,
ogoljena, bez srama.
Lijepo snivaj, ljubavi.
Naša djeca će doći
iz budućnosti i donijet će nam smiraj.
Visoki, lijepi i pametni ljudi
ne vide, ne čuju i za nas ne mare.
U očima pravde mi smo pravi.
U svojim mislima mi smo sami, ljubavi.
Bježimo od bezdana dugova,
no porezi imaju ruke – velike i šiljate
i potegnut će nas u svoj oštri zagrljaj.
Voliš li me i u kreditima, ljubavi?
I bez posla. I neurotičnu od stresa?
U visokim žutim eliptičnim poljima
naše žito oklijeva.
Ne zna još hoće li rasti ili venuti.

Foto: www.pexels.com