Arhiva oznaka: Dijana Pekić

Dijana Pekić: Blizina

Ti lutaš Amsterdamom,
Beč ti je blizu.
Ja odijevam more,
Planine, misli u nizu.
Kavu i osmijeh imam,
Pokoju distorziju i tišinu.
Sve misli moje s tobom idu,
Brzo, u letu, u hipu.
Ti gaziš pločnikom,
Meni more je ravnica.
Ja u tebi velike ideale vidim,
A moji su meni sitnica.
U simultanom svijetu
Budimo se blizu,
U mislima velikim nalazimo se
Kavu pijemo i smijemo se.
Ti i ja, ti i ja posvuda.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Uniforma

Koliko puta si u životu živio?
(La televisa presenta)
Stremio samo si drami.
Za nas ima li većih zapleta
Od samih konstatacija života
Ili smo pod svoje prihvatili
Obrasce tuđih ponašanja?
Novac, istina, ljubav, laž
Svrgnuti nikad neće:
Samoću ideala.
Misao s trona drame života.
Jesam li ili nisam.
Pomisao na vječnost bića.
Zaista sanjaš li
Da negdje si među svojima,
Među svim živima
Koji nešto i nekog vole;
Koji streme vječnosti…
A koji znaju ili ne žele znati
Da nisu Bog, Njegov treptaj;
Možda Njegova su želja.
Stvoreni jesmo li da bili bismo
Uniformirani,
Istim jezikom da bismo šaptali:
“Ja sam, ti si, on je”?
…da bismo skrivali se
Pod tuđim idejama i stremljenjima
S ciljem skrivanja sebe,
Svog pravog ja?

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Svi mirišu kao cvijeće

Svi mirišu kao cvijeće
Ulice gore mirisom krvi,
Planet se trese,
Ali ne i stolice, ne.
Očaj i suze.
Mrzitelji snova
Oduzimaju prava,
Legitimnosti ranjavana.
Želiš čuti glas,
Ali ne i krik, ne.
Glas tko ti uze?
Očaj i suze.
Kako je kad ti oduzimaju prava,
Legitimnosti ranjavana?
Lady Justice kroz svoj povez viri.
Nema mjeriti što.
Mač njen nije više njen.
Svi mirišu kao cvijeće,
A rijetko tko kao čovjek.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Smislenost

Sve je veliko,
Grandiozno je sve.
Sve misli koncentrično putuju,
Kao galebovi sami nedokučivo samuju.
Kad kamen baciš, on ne leti.
Kotrlja se stijena sudbine
I pluta mirno nekim drugim snom
Kao tiha bespuća jeze
U mirna jutra,
Kao neko tiho djetinjstvo,
Nedužno i smireno.
Naši snovi putuju,
A mi, udaljiti se ne želimo
Niti želimo stati.
Mi plutajuće smo stvari:
Kakvi smo, od čega smo,
Kako to možemo znati?

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Moćnici

Mirno dišimo; tiše i tiše.
Dahove svoje osjećamo.
U srcima našim su kataklizme
kojima pobrisasmo nadanja i snove,
sve svoje patnje i boli.
Krist za nas krunicu moli
jer sagriješismo o ljudskost.
Pored nas žrtve zlobe plove
dok kujemo ratove.
Duše naše pokušavaju ne plakati
za nedaće i požare duša.
Koji li će nam sudovi suditi
i gdje naš smiraj počiva?
Za duše uništene spasa nema,
kao ni beskrupula suosjećanja.
Blagoslova nema kajanje lažno.
Pogledajmo svoje dijete:
krakovi mu imaju dugove.

Foto: www.pexels.com

Dijana Pekić: Kreditori

Lijepo snivaj, ljubavi.
Doći će kiše i visokim će nogama
navući zastore jesenje osame i tuge.
Polumrak nas gleda svojim bijelim očima.
Nas dvoje sazdani smo jedno od drugoga
i ništa nam ne mogu oluje ni kiše.
Sve će proći, ljubavi:
i sva naša snivanja, nadanja i strahovi
u veliku pticu će se pretvoriti
i velikim željeznim krilima
odletjet će u neki novi svemir –
gdje nema ljutnje, patnje ni oholosti,
već samo naša ljubav je tamo,
ogoljena, bez srama.
Lijepo snivaj, ljubavi.
Naša djeca će doći
iz budućnosti i donijet će nam smiraj.
Visoki, lijepi i pametni ljudi
ne vide, ne čuju i za nas ne mare.
U očima pravde mi smo pravi.
U svojim mislima mi smo sami, ljubavi.
Bježimo od bezdana dugova,
no porezi imaju ruke – velike i šiljate
i potegnut će nas u svoj oštri zagrljaj.
Voliš li me i u kreditima, ljubavi?
I bez posla. I neurotičnu od stresa?
U visokim žutim eliptičnim poljima
naše žito oklijeva.
Ne zna još hoće li rasti ili venuti.

Foto: www.pexels.com