Arhiva oznaka: Dijana Lukić

Dijana Lukić: Odlazak

On (Pupo).
Ona (Pupa, Puponija).
Ja majka (Jamajka, nemajka).
…….

Pupo odlazi od kuće

E to je nešto! Znate ono kad vam je dijete odraslo, odlakavilo, oplećalo i prenapučilo dječju sobu. Njegovo će školovanje sad biti ozbiljna stvar… za njega, ne za mene… ne živim za to, oćete, nećete, jebitese. (Ja nemajka, bavim se sobom.) Ugradila sam im vrijednosti, sad nek se bakću sa život, i ambicije… nije moj poso. (Moje je da serem keš.)
– Ali da se zna da neću svoj novac ulagati u neradnike!

Cilj je velik

Pupo hoće kreirati pravedno društvo… unaprijediti društvenu svijest. Ja majka – Jamajka – ponosna. Kao prvo, podupirem velike ciljeve, uvijek. Jebeš sitnež, alergična sam na duhovno životarenje. Drugo, moj je, mamlaz. Moje klade iver. Gledam ga s veseljem… lijep je… visok, krupan. Jede taj ko dva fizička radnika. Dobro je što odlazi, sve što uštedim na hrani potrošit ću na sebe… na garderobu… na svoj jedinstveni stil. Neki put noću dok ja već spavam on ustaje (od kompjutera) i kuha si noćni obrok. Jednom ga zateknem iznad lonca, omajketimile, kuhaju se četiri kobase. Zabranim mu da kuha više od dvije, ubuduće.
…….

Dvije zmije i medo

Pupa i ja nećemo kuhati svaki dan. Takav je plan. Jest ćemo vani. Kad on ode, mi ćemo lovački… život počinje onog dana kad se dani prestanu rotirati oko prehane! Šta ćemo danas za ručak, o taj prevažni sveti ručak… i sve to (sveto) žderanje! Sve te namirnice u svetom frižideru i nabavka sveg toga što fali… i sveto govno koje ćemo proizvesti jednom do dvaput dnevno. Jel to život? I ta fina hrana, te delicije, začini, ta umjetnost pripreme, ta divna nutritivnost. (Molim ne brkati umjetnost i umijeće… umjetnost ima duhovnu komponentu koju svinjogojstvo nema.)

Nas dvije radit ćemo umjetnost. Putovat ćemo, snimati. Slikati. Kreacija je naša vodilja. Pisat ćemo scenarije i književna djela. Ne zajedno. Svaka svoje. I općenito, paziti da ne predoziramo zajedništvo. Pupa i ja posvađamo se u čas. Dvije zmije, otprilike. Pupo je tu puno tolerantniji. Medo. Valjalo je preživjeti taj dominantan ženski element (špangle, štrample, kremice, ukosnice, neseserčići, ulošci dvokrilci, acesorija, bižuterija i ostalo žensko smeće).

Pupo nije umjetnik ali je isto zanimljiv. Ima ideja u onoj glavurdi. To što hoće popraviti svijet, znači da je dijete zdravo! Ima dobar (u)vid. Vidjelo je svijet i zaključilo da ga treba popraviti.
…….

Savjeti

Idi, popravljaj svijet ali ako/kad jednom shvatiš da te svijet ne čuje, ne sekiraj se. (oo, koliko se on tek ima nagutati bljutave vode od svijeta. Bolje da zasad, ovako nadobudan, ne zna.) Ali ovo je važno da mu ukažem, ja majka – Jamajka: život može biti dobar i ako se odvojiš od svijeta. Mi marginalci, ljudi s granice, s rubova kultura, volimo živjeti sami. Nije društvo ono koje nas definira… nego duša… ne zaboravi na dušu! To je najvažnije. I nemoj se truditi da se uklopiš, nikad. Budi ti! Poštuj okolinu ali nije sveta krava! Lošu okolinu odjebi. I uči! Uči njemački! S onu stranu Alpa je svijet koji bolje štuje život. (Pupo je top klasa u engleskom… ok za praktičnu komunikaciju ali džaba za filozofiju i duboke spoznaje kojima on teži.)
Molim te, pripazi, poštuj, ne zaboravi… čiste gaće… doručak… ne miješaj pića… oprezno… droga… lagati… umjereno… ne mora se platiti svaka karta u tramvaju.. i čovječnost, uvijek… ja majka-Jamajka tužnog oka s bokalom vode odlučno ga ispraćam. Ona voda razlije se po stepenicama – Idi sa srećom i nemoj se, dijete, vraćati. Nemaš gdje. Ova zemlja… nije naša. Ova naša kuća samo je uspomena na djetinjstvo a od uspomena se ne živi. Njih spremiš u kutiju i na dno ormara. (Dom? Zauvijek zaprljana riječ iz pozdrava pod kojim su ubijali ljude zbog etničke pripadnosti i političkih uvjerenja. Dom kulture je zgrada koja služi kao odlagalište pivskih flaša lokalnih kronera. Dom zdravlja je sastajalište penzionera koji vole pričati o boleštinama.)

Ne okreći se sine.
Sloboda je
s onu stranu planine.
…….

Vidim…

Pupa i ja, ofkors, nećemo se prilagođavati. Odmak od svijeta je dobrodošao. Trgovat ćemo sa svijetom. Ono što mi imamo ponuditi vrijedno je i osigurat će nam dobar život. Naći ćemo za nju dobru akademiju. Na sjeveru. Ona će se školovati. A ja? Ja sam umjetnica… moje slike… vidim… odnose kupci. Vidim red. Ma jel ja to vidim svadbu, mašala!… ne Pupa, ona mora fakultet… ja! (Taman dozrela). Kućica na rubu grada, vrt, travnjak… ruže penjačice. Pas. Mačka? (bože, stvarno nisam nikad voljela mačke!) Muškarac toplog pogleda. Vidim prisnost. Razumijevanje, prihvaćanje…. ljubav? (Po prvi put u životu ta idilična slika ne čini se kičasta.)

Sve se promijenilo otkad je Pupo otišao. Postala sam romantična. Vidim odvojene spavaonice. Kucanje na vrata. – voljela bih spavati noćas kod tebe… o da, to se u mom braku ne podrazumijeva. Ukratko, tog čovjeka ja poštujem (volim?) cijelim bićem. Poštujem. Ne djecu. Djecu volim biološki, krvlju, mesom… i donekle bolno… ti su mi se paraziti nastanili na tkivu i iscrpili me… ta je ljubav velika gnjavaža… muškarac je moj izbor. On me puni životom. Tako nekako… (mijenjam veliku i dobro uhranjenu djecu za muža). Ali pustimo mene i moje filozofije.
…….

Pogrešan zagriz

Pupo ima usko lice i dugu bradu s pogrešnim zagrizom zbog čega će mu se, na užas ortodonata, gornji zubi brže trošiti nego donji. Pa će mu, rečeno je, gornji zubi možda i izlizati se, božemesakloni. Kako, kako dalje? Ima li života s oštećenim gornjim zubima? (Ima ta neka operacija, vele, odreže se taj genetski višak čeljusti, preporučuju, dapače, milina.) Ja nemajka i općenito neugodna osoba pošaljem to u finustrinu s lakoćom. Nećete mene dobiti na osjećaj krivice spram otroka. Nemajka, dakle, odjebe autoritete na štetu svog prvorođenca, krvi svoje. Ali zar nećeš, majko, svojmu djetetomu najbolje… – Ne bom! Odjebi od karaulo! (O mrka nemajko!) Krvi ste mi se napili… i djeca, i svi. Hodte vsi vo pizdomaterino! Hoću reći da donošenje mnogobrojnih odluka i stajanje iza njih a bogami i hrvanje s veleuvaženim autoritetima čini roditeljstvo jednom od najneugodnijih pojava koje si neiskusan insan natovari za vrat. Ne preporučujem!

Danas, međutim, još nesvjestan budućih problema sa zubima, Pupo ima perfektnu bijelu nisku koju obilato sunča, sav duhovit i šarmantan, britak i brz. Samouvjeren. A nježan. Moje dijete osjećajno je. A bistro. Razumije toliko toga. Dubok je on oduvijek. Ne biste vjerovali kako je on, kao mali, znao precizno izraziti svoje osjećaje i misli i neke fine senzacije za koje misliš da su djeci nedostupne. U toj glavurdi ima toliko pameti. Ali i strepnje. Od budućnosti. Straha od nepoznatog. Uvijek nekako zabrinut… za svijet, za sebe, za nas. Takav je moj Pupo. Ja majka, Jamajka, međutim, vjerujem u njega. Raširit će on krila i to će biti kolosalan let. Svijet je taman spreman da ga Pupo promijeni.

– Ajde dušo, skoči, ne boj se!… ajde, mama je tu… samo se baci… imaš krila… ma skači ajde… slušaj, majmune… jebaćutimajku!

A ona, Pupa, potpuno je nezainteresirana za popravljanje svijeta. Njeno je stvaralaštvo samodovoljno, samosvojno, samostojeće. Ona, Štrumpfeta, sa svojim blokićem pocupkuje veselo i lahko hodi, nesvjesna svijeta, tog neugodnog mjesta. Ja majka, Jamajka, tu sam, sastrane, ako zatrebam. To mi je poso.

Foto: www.pexels.com