Arhiva oznaka: DHK

Milan Zagorac: Tržište i književnost. Književnost i internet. Društvene mreže i književnost. A što uopće znaju DHK-ovski intelektualci o tome?

Ovaj su tjedan bile dvije književno-portalsko-kulturne teme koje bi se uvjetno rečeno mogle nazvati zanimljivima: prva je dodjela sredstava za elektroničke, recimo to tako, nezavisne medije (ali zavisne od javnih sredstava) Ministarstva kulture, koje, na kraju ima jako malo veze s kulturom, a više s nečim drugim (nema potrebe da zavlačim o toj temi, spomenula ju je Maja Hrgović u Arteistu u članku Ministarstvo kulture i drogirani majmun s katanom), dok je druga tema ona o književnosti u potrošačkom društvu na 36. zagrebačkim književnim razgovorima.

Kako rekoh, ove mi se stvari s nekompetentnim i aljkavim ministarstvom ni ne spominje, naime, nikakve vajde od ovih žalopojki, dotle me ova druga stvar pogodila kao šaka u pleksus: naime, književnici iz DHK su otkrili da postoji potrošačko društvo koje nas terorizora izborom i koje nastoji cijelu umjetnost podvesti pod konzumerističke kanone prodavljive robe.  Zaista veleuman zaključak, s otprilike 70-godišnjim zakašnjenjem, ali šlag na torti je ipak ovo: gospoštija su otkrili da postoje i društvene mreže i da se nekakva književnost odvija i na njima.

Zaista, ali zaista, čini se da su ovi ljudi, barem mislim na organizatore, ne na pojedinačne sudionike, otkrili da nakon 20 godina postojanja googlea i više od desetljeća postojanja upotrebljivih društvenih mreža, nakon svih ovih promjena koje su se dogodile u diseminaciji informacije, s time da uopće ne ulazim u kvalitetu samih informacija, nakon gotovo desetljeća razvoja platformi za čitanje i objavljivanje, kao i pripadajućih uređaja za čitanje, e sad su se ova gospoda, za koju smo odavno mislili da ih je prekrila akademsko-dehakaovska prašina, dakle, sjetila da ipak postoji neko tajno mjesto gdje je moguće da se premjestila ne samo trivijalna, nego i vrlo ozbiljna književnost, štoviše, da je samo rodilište književnosti postalo baš to što oni spominju kao čudo neviđeno i otkriće.

Pa sa se čovjek nasmije. To je istovremeno i tragično i komično, naime, sloj autora koji se nije pomaknuo dalje od električne Olimpije otkriva da postoji, eto, nešto što se zove Twitter ili Facebook (njega ni ne spominju, on je valjda previše konzumeristički) te da objavljivanje već odavno ne podliježe protokolima zastarjelih redakcija s tajnicom i fikusom.

Da se razumijemo, nije ovo samo grijeh dehakaovskih intelektualaca, nisu ništa bolji ni neki drugi, samo je simptomatično: govoriti kritički o nečemu što ne razumiješ i za što nema nikakve nade da ikada shvatiš i to sve skupa nazvati znanstvenim ili barem akademskim skupom.  Bojim se postaviti pitanje: ima li netko od organizatora skupa uopće društvenomrežni profil? Još bolje: zna li uopće otvoriti e-mail?

Pretpostavljam da je vrhunac ovih književnih razgovora objavljivanje tiskanog zbornika, jasno, u nakladi od 1000 primjeraka, koji nikada nitko neće kupiti, a niti posuditi, a kako nitko od organizatora ne zna ništa o objavljivanju na webu, a još manje o viralnom dijeljenju na društvenim mrežama, duboko sam uvjeren da će ova blasfemična ideja o dostupnosti sadržaja na mreži biti odbačena s indignacijom. Naime, to je čak i uvredljivo, nešto objaviti na webu. Pa nije to dobri stari papir.

Prepostavljam, na kraju, da će sljedeće godine sličan sastav razgovarati o nepostojanju kriterija i uništavajućem tupilu koje nam je donijela tehnologija. I kako se, naravno, teško odupirati tome, kada nam je mladež tako iskvarena.

O tempora, o mores! E, kako su bila divna ona stara vremena!