Arhiva oznaka: Denis Kožljan

Denis Kožljan: Finjene

finile su fešte
ud jaji, pince,
ića i pića,
avrija je zateplija,
ma steši oblačina
ne da mira, hip teplo,
hip zdrhi bodu priko
tila,
kako se tornati,
tamo na staro,
na delo prez dela,
krstijan se križa,
forši če pomoči,
previše vred teče
vrime, zgubljeno
u njemu sime,
zdih u prsi, španjulet
se gasi,
zemlja išče milost,
kako kunpanjati dane
u lokvi svega i svačesa,
Vazan zove svitlo u škurini…
……………………………………..
finjene-završene
fešte-praznici
pince-uskršnji kolač, kruh
avrija-travanjhip-časak
zdrhi-jeza
delo-posao
prez-bez
krstijan-čovjek
forši-možda
vred-brzo
sime-sjeme
zdih-dah
španjulet-cigara
išče-traži
kunpanjati-pratiti
Vazan-Uskrs
škurini-tami

Foto: preuzeto s Facebook profila Denis Kožljan

Denis Kožljan: S prtljagom od otuđenja

Kažu mi rođena sam sama na svijetu… nastavljam, ne želim umrijeti u okruženju lažnih moralista, karijerista, sotona, vračara koje često proriču mi odlazak u raj… Zar u raj? Postoji li takav vrt gdje ptice danonoćno skladaju, anđeli trubljom svaku novu zoru navješćuju. Sumnjičava sam ja dama, s perom u ruci i koferom od otuđenja.
Probudih se krvavog znoja, podbuhlog lica, ponovno u čitanje uzimam omiljenog Latinovicza. Jesmo li u nekom prokletom srodstvu ili nas samo dopala teška karma. A vračara prodikuje iz početka: “Moraš je sama odraditi kako znaš i umiješ… ti stara si duša u svijetu ovozemaljskih putnika!” Bojim se naredbe. Teško je podići se bez pomoći patera familije koji kljuca mi iznad glave, tražeći od mene čudo. Ma ja sam samo obična smrtnica kao i milijarde hodajućih ove planete. “Gdje si ti, majko iz čije sam posteljice skliznula pod tračnice augustovskog sunca?” Zašto ne poslušaš moj krik, željna sam biti voljena, a nitko , baš nitko za moje postojanje nema sekund vremena. Ne tako davno, padoh kao pokošena u Ustanovi s rešetkama. Nisu mi bile dovoljne dvije, ni tri kutije nikotina, ni whisky u kombinaciji bijelo žutih pločica. Gaziše me žohari i hiljadu buba neistraženih vrsta, a ja želim dignuti se s patosa, ponovno u opticaj staviti srce i pluća. Ne uspijevam, suze isušile moždano stanište.
Više ulicom ne susrećem poznate, nema takvih, prtljaga daje mi znakove da okrenem list matićnog ureda. Kriještim na sve živo i neživo, nervi pucaju poput staklenih perli. Opet sama. Ma fuj…koje li europske civilizacije kad svatko samo gleda svoju lisnicu. Dođe mi da povratim, da izrigam prljave strasti negdje daleko od svih tzv. “koji me vole”, a ne prepoznaju otkucaje mog bila, odmahuju rukom samo na svaki neobičan pokret. A ja prokleto inatljiva. Sanjam Filipa i njegov Povratak. Zatvaram se u kutiju zvanu “soba”, skidam sa sebe odjeću koja podsjeća na nemir i zlu kob. Dovoljna sam si u donjem rublju za početak. Posežem u ormar vadeći kolaž tempera, kist otvrdnuo u suhoći oaze stvaralaštva. Nije ni važno, slikat ću prstima, tehnikom osjećaja, povratih se u stvarnost, ne bojim se više nikoga. Ja sam sada Bog bogova, ja sam ta koja ustah od mrtvih i koristih pruženu šansu.
Majka je trenutno u mojoj blizini, pruža mi portret u boji žive vatre, a ja na platno prenosim neki novi pejzaž satkan od miomirisa biljnih i životinjskih vrsta.

Foto: www.pexels.com

Denis Kožljan: Lutke na koncu ili leteći mravi

Ma bravo jaaaa… Konačno se dosjetih da napišem nešto što mi je danima na vrh jezika, a vrijeme me lomi i ne dopušta mi, ne daje mi termin… Jer i ja sam, iako prošla pola stoljeća još uvijek samo lutka na koncu, a moji animatori izmjenjuju se od onih kojima je mudrost pri rođenju ostala u koprivama, pa do sadašnjih nekih kraljeva koji su stali na vrh društvene nastambe i licemjerno odašilju negativne signale.

Nije važno je li od stoljeća sedmog ili mnogo ranije, dopala me sudbina da osvojim status stranca u vlastitoj kući, da li zbog straha da nešto krivo ne prolomim i završim u ćuzi ili pak otac i mater nadjenuli mi pogrešno ime, odgajali pravo i pošteno, prizemljeno. Ma ne pali to kod nas, trebala sam staviti masku i preobraziti se u letećeg mrava, ispuštajući otrov na vrat svakog tko mi ne da pravo na egzistenciju, na djelomični hedonizam.

Napokon, ako mogu Oni (velikim slovima znate zbog čega), onda pak mogu i ja, moja djeca… zašto ne bi i mogli moji unuci. Krasti, potucati se po smrdljivim kavanama, ližući oltare i onda… “lets go”, ravno na čelo. Preuzeti zvonik Svetog hrama, kormilo nekih Hypo riznica, mjesta gdje lova samo šiba i istovremeno nitko ti ništa ne može. Ti nisi kriv za propuste, ti si tek lutkica na tankom koncu ili junakinja predstave Sjena. Nitko ti neće zamjeriti što god mrsko učinio, tvoja uloga iako negativnih kontura može postati tek djelićem posranih medija i dobiti lajkove, lajkove, lajkove… To su momentalno vrijednosti koje se cijene u ovom zamućenom kapitalizmu gdje svatko svakoga, da ne zamjerite,  … “u onu stvar”.

Biti dobrica, poštenjačina, odgovoran, discipliniran, samosvjestan, altruistički nastrojen, humanist… pihhhhh… to je tek sramno sakaćenje vlastitog postojanja. Jao si ga onome tko se u budućnosti bude držao vrijednosti takvih i sličnih epiteta, otpast će u sekundi s konca i time će se satrti zauvijek njegovo ime i prezime, loza i buduća pokoljenja. Animatori su jedini važni u cijeloj priči, oni vedre i oblače, a ako učine pogrešan korak, sami sebi određuju sankcije koje to nisu.
Pa ti čovjek (ako to zaista jesi), trudi se biti dio Svemira… nema šanse… nema te više kao ni Boga, Spasitelja svijeta…

Foto: www.pexels.com

Denis Kožljan: Putopisje noći

Klaonica crvenog mesa
Učini mi se
Da tu je blizu
Budi se gladan
Trbušćić
U kasno
Večernje
Ili
Možda
Rano jutarnje
Minute
Kažu nije dobro
Jesti
Ali ne marim
Možda opijum
Svoje
Čini
Pa očima
Dodirujem
Prelomljene
Ostatke
Sunčevih traka,
Lampice noćne
Promijenile
Boju, u njima
Mrtvi rastegnuti
Leptiri
Sivih obrisa
Koračam još dalje
Utroba
Ne da mi mira
Raskvašenih cipela
Gutam dužinu
Bulevara
Iznad kojih
Plave se
Neboderi nijemi
Iznad
Anđeli nevini
Ništa krivi
A ja nesocijalnog
Kažu mi
Ponašanja,
Blagorječivi
Karijerist,
Razdrman mi korjen
Sjekutića
Ali bez boli
Bez jauka
Markantnu
Držim facu
Ulazim u tišinu
Zatvorene
Kavane
Piše ZATVORENO
A ja ulazim
Nevidljiva
Sasvim
Naručujem
Svoje
I guštam
Kako mi je
Najbolje, držim
Svoj
Pravac
Kao
Nabrijani
Atletičar
Sjedam
Na visoku
Barsku stolicu
I naručujem
Si oštro
Piće
Svjesna
Samo svoje
Dimenzije
sadašnjosti

Ilustracija: Edward Hopper, Nighthawks, 1942.