Arhiva oznaka: Dean Miculinić

Željko Maurović: Turska kuća

(nadahnuto stvarnim događajima)
Kao što postoji, negdje u nama, neki tvrde oko želuca, a drugi misle da je to između desne klijetke i pretklijetke, neka tamna – podzemna – strana naše osobnosti, ono Nesvjesno kako ga nazivaju psihoanalitičari (odaberi: Freud, Jung, Lacan ili Fromm… na psychomercatu objašnjavanja/razumijevanja), a u karikaturalnim filmskim anglicizmima se naziva Dark Side, za njegove sljedbenike, darksajdere, tako, tvrdi on, postoji i podzemni, tamni Grad, nad ulicama kojima gaze naše svakidašnje prikaze. On to, doduše, objašnjava puno jednostavnije i efektnije. – Oni dolje su dolje, a mi gore smo gore – govorio mi je, nalakćen na šank kafića u blizini gradske tržnice, gdje sam odlučio zapiti svoju otpremninu. – Samo – nastavio je – niti se mi zanimamo za one dolje, osim grobara, arheologa i kopača zlata, niti se oni zanimaju za nas. Kužiš? Shvaćaš?Capisci?! – pogledavao me veselim, suludo plavim, dječjim okicama šezdesetogodišnjaka, vrteći u ruci praznu čašu koja je, po njemu – opet bila žedna. Tako je to počelo. Moram napomenuti da ne vjerujem ni u ovaj takozvani realni, stvarni svijet, a kamoli u neki podzemni, ja sam, jednostavno, nevjernik per se. Ali, sugovornik je, svojim nastupom, obećavao dobru zabavu u vrijeme kad ništa zabavnog nije vrijedno spomena a ono dobro, ako, začas pretpostavimo da nije travestija, uopće nije zabavno. Barem je to mišljenje jednog, od jučer nezaposlenog, novinara. Ova priča, što sam je zapisao u nadi da će je netko htjeti objaviti, posve je stvarna, iako činjenice koje ju sačinjavaju nemaju puno veze sa stvarnošću. Sve je to, uvjeren sam, samo ovisno o uvjerljivosti onog tko pripovijeda. Ovim sam, nadam se, porušio sve mostove između tebe i mene, mili čitatelju, a ako je neki još ostao, promakao pažnji, nadam se da me nećeš zaskočiti sleđa, uz onaj vječiti poklič – Ma to ne može biti istina, nemojte me zajebavati!
Već sam jednom, u svojoj gradskoj kolumni, napisao da je Istina hitra zvjerčica. Svak’ se u nju kune, o nju spotiče, a nitko je vidio nije. Tu i tamo se otkriju tragovi, postoje samo, više ili manje pouzdane, priče, legende o njoj; da je bila tu pa tamo, da ju je netko vidio, bar na čas no istina je, da je nitko nije nikad čak ni fotografirao.
Probudio me užasan smrad i drmusanje. Jedna je ruka bila na mom ramenu, ruka nečistih noktiju, glas me opominjao, nepoznato lice bradatog patuljka s golublje sivim, dječjim očima, zurilo je u moje. – Sad moramo ići, budi se, čuješ, ustani! Prodavači već iskrcavaju robu! Kad počnu slagati kašete s endivijom, kogumerima i fažolon, zakrcat će nam prolaz, nećemo moći izaći. Brže, požuri, umit ćemo se tu dolje, na javnoj špini! – bradata me spodoba vukla za rukav i unatoč tomu što sam osjećao da mogu pobljuvati Univerzum i ispišati Fužinsko jezero, slijedio sam ga, teturavo kroz polumrak hladnog i vlažnog hodnika. Ubrzo smo se našli na izlazu i, dok sam se prao pod studenom vodom česme, odgodivši, zasad, bljuvanje, pišali smo pored stražnjeg ulaza u ribarnicu, vonj pišaline poklapao se s mirisom ustajale ribe, i pitao sam se, pitao sam ga – Ma di sam to, di smo to bili noćas, gdje smo prespavali, tko si ti, kvragu, i zašto me tako boli glava?! On se bezubo smijuljio, nudeći mi zgužvani omot jeftinog duhana što ga je iščeprkao iz džepa. Nakon što sam, prstima koji kao da više nisu bili moji, smotao i zapalio cigaretu, mirno sam se ispovraćao uz zid kuće u čijem smo podrumu, podzemlju, štoli, navodno prespavali.
– Kako je to sve počelo?
Upravo sam toga dana obilazio kafiće u uzaludnom pokušaju da utopim tugu jer sam, nakon višedesetljetnog rada u gradskoj rubrici lokalnog lista, dobio otkaz. Nije da sam bio lud za tim poslom; izvješća s tržnice o dnevnim oscilacijama cijena luka, salate i svinjskih butova – u žargonu, zvao sam ih dnevnim svinjarijama – ponekad kratke vijesti iz subkulture – moj naziv za crtice s konferencija za tisak amaterskih društava, recimo uzgajivača ptica trkačica, ili s promocije još jedne knjige (dokle ćeš, o, ŽM, zlorabiti naše strpljenje), lokalno nepoznatog pisca – nisu nešto zbog čega bi njihov autor dobio priznanje ma i samo lokalnog novinarskog Zbora a kamoli posao izvjestitelja CNN-a za ovaj dio, tu-u-kutu-nikom-na-putu, osim izbjeglicama, naravno, Evrope. Ali posao je bio stalan, plaća dostatna za kruh, duhan i vino, tu i tamo besplatni odrezak, i karte za manje važne utakmice provincijalnih timova što, poput svih nas, poput spomenutih izbjeglica, sanjaju provesti barem zimu u Europi.
Poneka osoba suprotnog spola, toliko naivna da se da zavesti novinarskom iskaznicom i ocvalim šarmom postarijeg muljatora, spremnog da, za mali honorar, ocrni i vlastitu majku i ode u krevet s šampionkama drugorazrednosti. A, sad, odjednom, ali ne nenajavljeno, bum! Šupkarta i ulica. Uz, oproštajni paket, otpremninu u visini nekoliko mjesečnih plaća. I, stari laptop na kom je kljucao već desetlječe svoje ‘Svinjarije’ nekoliko puta tjedno. S kompom pod rukom, mislim na kompjutor, kompanije ionako nisam imao osim onih o kojima sam pisao toliko uvredljivo, neki kažu i, povremeno prilično duhovito, da bi me radije utopili u čaši vode nego pozvali na pelinkovac, dva. Neka, jebitesesviskupa, sad bar mogu piti sam, otpremnina je v žepe, a kad je već ne bu, nek nas jebu! Pritužbe koje su dolazile uredniku na moj vulgarni žargon i opscenosti koje sam rabio u tekstu nisu mi došle glave, mislim, posla, već moja nepouzdanost, nikad se nije znalo hoću li dovršiti tekst ili će me izbacivati iz lokala u kojem me više nisu trpjeli, a ja tražiti drugi gdje mogu tekst dovršiti i piti na dug. I tako, sad sam pio, a nisu me izbacivali jer, bar jednom sam mogao i platiti svoje piće-dva-tri i ne recite da ima puno takvih u ovom dijelu svijeta gdje se jede i pije i jebe na dug, samo se dužnici i oni koji ih cijede (iscjedak/spremuta – talijanski izraz za moj koktel koji ‘ubija vola’ – ne, neću vam otkriti recept već samo natuknuti da su sastojci votka, rasol od kineskog kupusa, barut, teleće brizle, pelinkovac velebitski, žumanjac, mlako pivo…), prebijaju od želje da im dugove plate redom, država, banke, EU, komunisti, fašisti, naciomafija, upiši dalje kog hoćeš samo ne mene. I tako, dok sam, cijedeći pelinkovac za šankom kafića na uglu Glavne tržnice, tu su me još trpjeli, bistrio, sam sa sobom, kreditnoseksualne premise postojanja, sekundirao mi je bradati patuljak dječjih očiju, ne iz bajki o trolovima ili Gospodara prstenova, ne, ne Frodo ni Frolo ili kako se već zovu ti holivudski pajaci već se je moj, sad već drug u piću, predstavio kao Hans von Drenova, a ako mi je to draže, kesio se bezubo, onda jednostavno Ivica. Bez marice, to je posebno podvukao, dodavši da ga je Marica napustila jer si je uvrgla u glavu, slušajući neku zbornu pjesmu, da su za Maricu bolji – mislila je da se to odnosi na nju – dečki „Črlenejši“. Pa, kad joj je netko preveo da se radi o crvenokosima, otišla je s prvim crvenokosim – a to je bio moj prijatelj Vlado – završio je natočivši si još jedan pelinkovac iz boce koju sam platio na šanku ostavivši dobar dio svoje otpremnine. Zatim smo nazdravljali i nazdravljali. I, u međuvremenu pili. Pa nazdravljali. Pa pili. Pa pili. Pa nazdravljali. Pa… su nas izbacili iz lokala, ionako smo im gotovo sve polokali. A i moju otpremninu, da, baš nju smo polokali. Prije nego mi je alkohol preuzeo kontrolu nad neuronima sjetio sam se, on me podsjetio, da sam ga viđao kako tegli boce i limenke u velikim plastičnim vrećama, tu oko Glavne tržnice. S ponosom je rekao da se ne stidi nikakvog rada, a da je skupljanje boca jedini koji mu je ponuđen. Baš tako je rekao – ponuđen!
Da zgrade imaju svoju povijest zna svatko, a ako ne zna, arhitekti i povjesničari, što će svaku potleušicu, pozemujku čak, proglasiti palačom koju se ne smije dirati već samo – konzervirati. Kad mi je, dok smo bauljajući po praznoj tržnici, pod oskudnim svjetlom koje je na uglu prolijevala neonska lampa, tražili Road to Nowhere, rekao da me poziva u svoj Podzemni Svijet, tu, upravo pod poznatom Turskom kućom – Casa Turca – svečano je izgovorio njezin talijanski naziv, mislio sam da me poziva u neki svoj brlog u kojem prenoćuje, a meni se strahovito spavalo. Krenuli smo prema Casa Turca, izbjegavajući mlake zaostale od pranja među štandovima Tržnice. Spotaknuo sam se o neku neravninu i ljosnuo pravo u jednu od njih. Psujući, podigao se uz pomoć svog prijatelja u cugi, kojem osmjeh nije silazio s lica dok me je podizao i govorio – Ništa, nije to ništa, vidjet ćeš što još nisi vidio, polako, tu je jedna stepenica, polako.
Ušli smo, kroz neka vrata koja nisam vidio dok ih on nije otvorio, u mračan tunel koji je osvjetljavao baterijskom svjetiljkom što ju je upalio tek kad smo ušli – da nas ne vide nezvani – šaptao je držeći prst na ustima. Umjesto da nađemo log gdje ćemo spustiti naša izmučena tijela i, uz posljednji gutljaj rakije iz njegove pljoske, zaroniti u etilne sne, on me vodio sve dalje u tamu. Odjednom su se, pod svjetlom njegove lampe počeli ocrtavati groteskni likovi.
– Vidiš, nisam lagao, to je moj podzemni Grad. Ima ih na stotine, možda i tisuće! – pokazivao je baterijom, ocrtavajući lukove na podu i stropu, dok bi u kadar ulazili groteskni, bijeli likovi, izukrštanih udova, poneki bez glave, jednoruki, bez obje noge, jedni nad drugima, jedni pod drugima, isprepleteni u nerazmrsivo klupko. Koji likovi! I bili su likovi ali ne iz nekog podzemnog grada ili štogod sličnog, no to sam doznao tek sutradan od kolege novinara u penziji koji je nekad pokrivao ekonomske teme. Moje me je bradato stvorenje vodilo sve dalje i dalje, pokazujući nove „ grupne slike“ koje su se nizale iz niše u nišu u prostoru poput golemog kolombarija. Sjetio sam se da su oni koje neki nazivaju „Austrougarcima“ iskopali kilometre i kilometre podzemnih hodnika i dvorana pod gradom, u svrhe obrane i napada i da su ti hodnici i niše još dobrano neistraženi. Mora da je riječ o tomu. Upitao sam svog vodiča poznaje li put i za natrag na što je on kimao glavom, euforično lamatajući rukama i pokazujući desno-lijevo, izvikujući poput vodiča na trgu Signorie – A ovo, vidi ove tu, to je Karolina, upravo smo ispod gata nazvanom po njoj, pogledaj ih kako su se isprepleli ona i njezin engleski admiral, poza iz Kamajučer a ovo, ovo tu je onaj Psovač koji je štipao hartiju, vidiš ga u bordelu, a tu je već u krevetu ubožnice u Barceloni, ovo su pak radničke brigade iz Torpeda, metalci još imaju maske za zavarivanje na glavama, žene u terlišu nisu gospođe već drugarice, a ovo, ovo tu – koračao je dalje, siguran kao čovjek koji je ovuda kročio mnogo puta – ovo su Arditi i njihov Comandante, upravo bježe iz grada, evo i Maršala u pozi koju je često zauzimao, upravo gleda na grad iz tajne sobe na lučkim silosima. Shvatio sam, iako pijan, da je moj vodič lud, iako na miran, neagresivan način. Tamo gdje sam ja vidio gomile sadrenih, ponekad plastičnih figura, ove potonje su doista imale žućkastu boju puti i sličile na ljudska tijela, ovako u polumraku, on je vidio likove što su obilježili bližu i dalju povijest grada. Umorio sam se i gotovo otrijeznio, lažem, napol otrijeznio i zahtijevao od svog „kustosa“ da nam pronađe kut u kojem ćemo prespavati do pomaljajućeg jutra. On se složio tek kada sam mu obećao da ćemo sutra nastaviti s obilaskom njegova „Podzemnog Grada“ koji bi trebalo zaštititi od nepogoda i uvrstiti u turističke znamenitosti. U tom je smislu, više puta, slao predstavke Odjelu za kulturu ali mu, zasad, nisu odgovorili no on se, veli, ovih dana sprema posjetiti ih osobno. Ostatak noći proveo sam u njegovu skloništu, umotan u deke koje su, začudo bile čiste i mirisale na Ornel, rekao mi je da ih pere na Rječini, a suši na buri, i proganjan snovima o Vampirima koji dave prošlošću i, redovito zajebu one što bi išli dalje jer im nude hologramske simulacije koje, svako Danas pretvaraju u Jučer uz pomoć Metafizike zaborava. Shvatio sam što govore filmovi o vampirima i Onaj koji je iskopavao Mišljenje Bitka. Nama je ići dalje, isto što i račji hod: želiš li naprijed, pođi natrag. I, evo me na početku, umivam se hladnom vodom i pozdravljam s novostečenim prijateljem, zakazujem sastanak na koji neću doći, ni prvi ni zadnji, odlazim doma i lupam po otrcanom Dell Inspironu, telefoniram bivšem uredniku, možda ga zanima tekst o katakombama i stotinama lutaka preostalih iz kraha velikog odjevnotekstilnog kombinata, što trunu u mraku podzemnonom, ispod Turske kuće ali on veli da je doista bivši, i njega su otpustili. Restukturiranje. Novi vlasnik više neće tiskati novine već zalihu papira prodaje kao makulaturu tvornici toaletpapira(!) a elektronske novine će se uređivati po načelu „Sam svoj majstor“, kako je to već naslutio stari Benjamin. Čitatelji će biti novinari i ne trebaju urednika kao što ne trebaju ni čitateljstvo jer su to oni sami. Pa, ništa – velim – onda ću objaviti na svom blogu. I tako …

Foto: Dean Miculinić

Milan Zagorac: Ljeto

Sjećam se onog davnog vremena kad me mama vukla sa sobom na tržnicu, smrdljivu, nagužvanu, pa kod none, pa u grad, pa na plažu, ljeti po vrućini, kad smo znojni, kad ližemo sladoled koji se topi i curi, kad je sve ljepljivo i grad dobije neki smrad, ali i smrad na ljeto je bolji nego najbolji miris zime, bitno da je toplo i da ima sunca i da se svi mi lijepo znojimo. Naravno, šoferi gradskih buseva su držali otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vrećicama, a ja sam bio mali i gledao sam kako šofer kurbla s onom volančinom i onim mjenjačem. Ljeto je pravo riječko godišnje doba, grad postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima više šteti nego koristi, a mi se vucaramo kao neke rastopljene kreature od točke a do točke b.
Međutim, ljeto je svakakvo, može biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, hladni i vrući ljetni dan, oblačno ljeto, kišno ljeto, valjda ima bezbroj sitnih varijanti.
Dajem vam ponešto ljetnih prizora Rijeke, slobodne su asocijacije poželjne, uživajte i uživite se… u boje, zvukove i mirise ljeta.

Suncobrani by Tamara Modrić
Refleksija grada u moru, by Dora Božanić

 

Ljeto ’52… Sablićevo

 

More by Tamara Modrić

 

Biba Dunić vas zove u ljeto, izlog Gradske knjižnice Rijeka

 

Zrak je zaista besplatan, ljetni prizor s Korza,
by Sergio Lussino

 

Mrtvi kanal, kasno ljeto, by Sergio Lussino

 

Ljetna večer, by Sergio Lussino

 

Neka Fiumanka, by Arsen Miletić

 

Prije morskog izleta, by Dean Miculinić

 

Uvijek ostaje more za oplahnuti znoj,
by Dean Miculinić

 

Dječja posla, na Kantridi, by Petar Kurschner