Arhiva oznaka: Davorka Medved

Davorka Medved: Svijet kao ipak bolje mjesto

Hans Rosling – globalni edukator

Svijet je loše mjesto. Sve je više bolesnih. Medicina nam slabo može pomoći. Sve je više siromašnih. Mnogi nemaju pristup ni osnovnom obrazovanju. Broj stanovnika na Zemlji sve je veći sa slabim šansama da se zaustavi.

Je li sve navedeno baš ispravno i realno?
Ovo je tekst o jednom čovjeku koji je nedavno preminuo. Ime mu je Hans Rosling. Bio je liječnik, statističar i globalni zdravstveni edukator. Rođen je u Švedskoj 1948. godine.
Vijest o njegovoj smrti prenijeli su brojni mediji, a u svojim statusima na društvenim mrežama i mnoge značajne, uspješne i globalno poznate ličnosti. Navest ću samo dvojicu: Bill Gates i Mark Zuckerberg.
Kako to da je jedan statističar bio toliko značajan i popularan? Statistika je tako dosadna, a neki za nju tvrde da je sinonim za lijepo upakirane laži. Znate ono: kupus i meso u prosjeku je sarma.
Neumorno je prenosio svoje znanje koje je crpio iz znanstvenih i statističkih podataka, ali i iz osobnog iskustva. Ono što ga je razlikovalo od drugih je njegova strast kojom je prenosio istinu o svijetu u kojem živimo. I da, činio je to tako da su ga svi mogli razumjeti. I nimalo nije bio dosadan. Za njega su govorili da je bio optimist. Zvali su ga „data rock star“. Njegovi statusi na društvenim mrežama bili su popularniji od statusa Lady Gage.
Zaboravite ove popularne podatke. Skromni znanstvenik iz Uppsale bi to želio. Tako u svojem tekstu tvrdi švedski novinar Peter Fällmar Andersson. Roslingova kći Ola je izrazila zahvalnost i čuđenje kako je Peter dobro prepoznao težnje njena oca iako su se sreli svega jednom, prilikom intervjua. Peter navodi što je sve Hans Rosling želio ostaviti ovom svijetu.
Činjenice. Želio je da što veći broj ljudi zna što više činjenica.
Zamislimo se nad nekima:
Koji je bio prosječan broj djece u obiteljima 1965. godine? Govorimo o cijelom svijetu, o bogatom zapadu i zemljama u razvoju, pa i o najsiromašnijima. Koji je bio taj prosjek za dvoje roditelja? Koliko su imali djece? Pet. Koliki je taj broj danas? Znate li? Je li to 4, 5 ili možda 6? Pa svjedoci smo stalnog rasta svjetske populacije. Vjerovali ili ne, danas je taj broj 2,5. Da, dobro ste pročitali. Prosječna obitelj na ovoj planeti ima 2,5 djece.
Znate li koliko je djece u dobi 0-14 godina bilo na svijetu 2000. godine? Dvije milijarde. To je ujedno bila godina u kojoj je dosegnut vrhunac tog broja. Broj nije značajno narastao ni danas, a takav će ostati i do kraja ovog stoljeća. Na tome se temelje predviđanja o rastu broja stanovnika do kraja ovog stoljeća, ali i o zaustavljanju tog rasta.
A koliki je postotak pismenih u svjetskoj populaciji? Je li to 40%? Možda je 50%? Varate se. Danas je pismeno više od 80% svjetske populacije.
U zadnjih 20 godina se postotak svjetske populacije koja živi u ekstremnom siromaštvu prepolovio, a UN predviđa da će do 2030. godine svi izaći iz grupe ekstremno siromašnih.
84% djece cijepljeno je protiv ospica.
A koliki je očekivani životni vijek svjetske populacije? Čini se predobro, ali to je 70 godina.
Znanje o ovim činjenicama Hans je provjeravao u anketama. Posebno je volio to raditi na Šveđanima, Amerikancima u Južnoj Africi, ali i na visoko obrazovanima. Neznanje je bilo i ostalo začuđujuće veliko u svim grupama, a često je bilo najmanje točnih odgovora kod univerzitetski obrazovanih.
Puni smo predrasuda, mediji ih vole podgrijavati, a obrazovni sustav kaska za realnošću. Što je još novo?
Od osobnih podataka o Hansu Roslingu, on bi sigurno želio bi da zapamtite da se rodio i živio u kući koja nije imala toalet s tekućom vodom. Volio bi da znate da je prva perilica rublja stigla u njegovu obitelj 1952. Baka je sjedila pred strojem i očarano gledala kako perilica odrađuje posao. Hans je bio prva osoba iz obitelji koja je dobila fakultetsko obrazovanje. Želio bi da zapamtite i da je prvi put liječen od karcinoma u svojoj tridesetoj kada je bio otac troje male djece. Ipak, razvoj medicine i znanosti omogućili su mu da doživi 68. godinu. I da, volio bi da znate da se i njegova unuka rodila 2000. godine, iste one koja je značila zaustavljanje rasta broja djece i prestanak rasta sveukupne populacije u budućnosti.
Zaključit ću njegovim riječima o samome sebi:
„Nikad ne kažem za sebe da sam optimist. Mislim da sam onaj koji vjeruje u moguće. A tvrdim da je svijet puno bolje mjesto nego što mnogi od vas misle da jest.“
Ne vjerujte mi, provjerite navedeno na http://www.gapminder.org/

Foto: www.pexels.com

Davorka Medved: Libby

Znam je već desetak godina. Možda koju više. Tu i tamo smo si dobre, družimo se. Volim je. I ona mene. Ali nestalna je. Ode pa se dugo ne vraća. A onda se nenajavljena useli. Nema frke, ona je gošća koju rado primam. Uživam kad je kod mene. Ma može ostati za stalno. Ali neće. Ona je žena od kojih trideset i nešto, možda četrdeset. Izgleda mlađa. Živjela je i živi bez stresa, nesputano. To blagotvorno djeluje na Libby, ljepoticu. Postala je još ljepša, a mnogima i poželjnija. Kad je vidiš na prvu, djeluje malo divlje. Nije baš njegovana. Nosi stare kaubojske čizme. Kaže, kožne su, udobne su, stopile su se s njenom nogom. Što da ih mijenja? Neće ta na nogu staviti štiklu, ni u ludilu! Ne zanima je patnja zbog ispraznih ciljeva, a u to bi spadalo nošenje štikli.  A tek njen dugi kožni kaput! Kao da stiže s bojišnice.  Koliko puta sam joj ponudila da uzme nešto moje, ili da joj kupim novi, moderniji, koji nema ogrebotina. Ne pristaje. Uporna je i tvrdoglava. Rijetko posjećuje frizera. Njena bujna kosa nesputano leti na sve strane.

A opet, sve na njoj pristaje  joj savršeno.

Kad je ovako opisujem, neupućeni bi mogli zaključiti da je to neka neodgovorna žena. Upravo suprotno, odgovorna je prema sebi, prema drugima, prema slabijima, nesretnima, prema  čovječanstvu, planeti, prema svemiru. Ima ugrađen smisao za poredak stvari. Ne remeti ga, već ga potpomaže i upotpunjuje. Ali, to je njoj prirodno, kao vodu piti. Nema težine, sve je lako i baš onako kako treba biti. Ne opterećuje se ničim. Nebo joj je granica. Puno sam naučila za naših druženja. Ona mi je bila treće oko, uvid u stvarnost, u pravu prirodu i poredak stvari.

Kako smo se upoznale?

Radila sam svakoga dana po 10 sati minimalno. Imala sam dobru plaću i povlastice. Kvaka je bila u tome da su me povlastice još dublje zakopavale u posao. Onda sam počela maštati o tome da dam otkaz i da jedno vrijeme ne radim. Stvari su se tako i posložile i ja sam nakon 20-ak godina rada dala otkaz i prestala raditi. Slobodna, napokon! Dišem punim plućima. Nemam šefova ni klijenata, nitko me ne tlači. Uobrazila sam da znam definiciju slobode. Tada smo se prvi put susrele i upoznale. Ushićeno sam joj ispričala svoju situaciju i rekla da sam sretna jer sam napokon slobodna. Pogledala me sa zanimanjem i podigla lijevu obrvu. Kako i neće kad sam rekla da materijalna sigurnost daje čovjeku slobodu. Hm, kako se uzme, rekla bih danas.

Prođe koja godina. Susretnemo se opet Libby i ja. Kažem joj: sloboda je kad se suočiš sa strahovima i pustiš da se dogode, dapače provociraš ih, ubrzaš događaje. Ovaj put je ostala nešto duže. Nije podigla obrvu.

I tako s vremena na vrijeme, u ciklusima koji su se zbijali u sve češće događaje, Libby mi je dolazila u goste. Ona nije puno popovala i davala savjete. Njena prisutnost je bila katalizator za moje sazrijevanje. Ili je moja zrelost nju pozivala u goste?

Ima li slobode za čovjeka?

Ima, odgovara mi Libby.

Pa tko je slobodan? Mislim, materijalna stvarnost nas uvijek veže za ovaj svijet, tako da jedino indijski jogi koji se hrani sunčevim zrakama i odbacio je sve ovozemaljsko, a još uvijek je živ, jedino taj jogi je slobodan?!

Možda, opet će ona.

Ne znam. Još ne shvaćam do kraja. Sloboda nam je neuhvatljiva, možda je doživimo na nekom drugom svijetu, u drugom životu, na višem nivou, ali u ovom materijalistički determiniranom, teško ili nikako.

Na njenom licu lagani zagonetni osmjeh. Kao Mona Lisa. Libby, Libera, Slobodna, neuhvatljiva.

Foto: http://www.irishexaminer.com/examviral/real-life/these-pictures-of-indias-holy-men-practising-yoga-are-radically-different-from-our-health-obsessed-versions-338422.html

 

 

 

Davorka Medved: Zadarski memento

Jedna dirljiva priča o odnosu ostarjele majke i odrasle kćeri, bolesti, kemoterapijama, zadarskim lutanjima, i nadasve životu koji pleše po samome rubu u svoj svojoj veličanstvenosti. Davorka Medved kao da evocira domaću Alice Munro… Ne, ne evocira, ona to već jest…

Moja je majka u ozbiljnim godinama. Već dugo je bolesna od raznih kroničnih bolesti. Zbog neuspješne operacije koljena teško je pokretna. Hoda uz pomoć dva štapa.  Kao da sve to ovoj ženi nije bilo dovoljno, ljetos joj je zbog tumora odstranjena dojka.

Tu činjenicu je doznala kad se probudila u bolničkoj sobi nakon petosatne operacije koja je trebala biti rutinski zahvat odstranjivanja benigne kvržice, masnog tkiva i koja je trebala trajati do pola sata. Pa ipak, nakon spoznaje koju je prebrodila u trenu, tražila je da joj ovlažim usne i odmah se vratila u normalu. Borbeno.

Bila sam devastirana petosatnim čekanjem, neizvjesnošću, negiranjem, prihvaćanjem i na kraju suočavanjem s predmetom svih strahova,teško bolesnom mamom. A ona? Nastavila je svoju misiju razveseljavanja drugih pacijentica, redom mladih žena koje su sve bile mlađe i od mene. Najbolja bolnička frendica joj je bila djevojka tek koju godinu starija od njene unuke – 25.

Sada, nakon nekoliko mjeseci na redu su kemoterapije. Doputovala sam iz Rijeke u Zadar da budem uz nju. Dok čekam da prođe taj sat infuzije, imam dovoljno vremena i šećem uz more. Mislila sam da poznajem Zadar, ali ovakav kasnojesenji za mene je pravo otkriće. Jesen je ali je ugodno toplo. Ljudi žure ulicom koja se proteže nad morem i vodi me prema uvali Jazine. Mnogi su na biciklima, Zadar je pretežno ravan i pogodan za bicikliste. Predivan novi doživljaj mističnog jesenjeg jutra u Zadru.

Odjednom, pogodi me pitanje. Kako to da sam mirna, opuštena pa čak i zadovoljna? U ovom trenutku mama u dnevnoj bolnici prima decilitre otrova u svoj organizam, a ja šećem i uživam u zadarskom jutru. Zar sam bezosjećajna? Trebala bih u panici prebirati po raznim lošim scenarijima koji će uslijediti ove jeseni i zime kada mama bude došla u Rijeku zbog zračenja. Umjesto toga ja otkrivam ljepote ovog drevnog grada i prepuštam se izvansezonskim iskustvima. Što mi se dogodilo? Od kada sam takva?

Vrtim film u glavi i nastojim odgovoriti sama sebi. Dovoljno sam uporna i našla sam odgovor.

Znam točan trenutak kada sam postala ovakva. Bilo je to na nedavnom maminom onkološkom pregledu i dogovoru za terapije koje su danas započele. Doktorica je priopćila mami i meni kakva je vrsta tumora kojeg su mami odstranili i na koji način će teći liječenje. Razgovor koji je po svojoj prirodi zapravo neugodan, u jednom trenutku poprimio je neočekivan tijek. Pitala sam liječnicu hoće li mami otpasti kosa znajući da kod nekih vrsta terapije to više nije slučaj. Liječnica je rekla:

– Gospođo, od ovog lijeka ostat ćete bez kose, ali kada vam naraste nova kosa, moguće je da bude sasvim druge kvalitete. Mnogima koji su imali ravnu kosu, izraste kovrčava i obratno, a čest je slučaj da se promjeni i boja kose.

Kako sam ja ipak svoje majke kći, moj hrabri duh se ubrzo nakon mamine operacije oporavio i u svrhu ohrabrivanja bolesnice, trudila sam se da se što više smijemo i zbijamo šale. Ovaj put sam u tom duhu zaključila:

– Odlično, pa to znači da mama više neće morati kod frizerke raditi trajnu, dobit će svoju prirodno kovrčavu kosu!

Nasmiješila sam se, nasmiješila se i mama. Istog trena osjetila sam nelagodu i pojasnila sam doktorici kako stvari stoje.

– Nemojte misliti da mama i ja ne shvaćamo ozbiljno sve ovo što ste rekli, ali mi si na ovaj način olakšavamo stvarnost koju moramo prihvatiti. Nitko iz ove ordinacije nije izašao nasmijan, za nas bi se moglo reći da nismo baš normalne kada se smijemo u ovakvoj situaciji.

– Gospođo, – obratila se liječnica mami – samo vi nastavite sa smijehom i s takvim stavom. Imala sam mnogo pacijenata koji su imali lakšu dijagnozu nego što je Vaša, ali se na kraju ipak nisu izliječili jer su svoju bolest prihvatili kao tešku sudbinu i nisu se suprotstavljali tome. Isto tako, bilo je i pacijenata s težom dijagnozom, ali su bili odlučni u namjeri da se izliječe. Većina takvih pacijenata je i uspjela u tome.

Zahvalile smo se doktorici i doista s osmjehom izašle iz ambulante. To je bio Trenutak s velikim T. Klik s velikim K.

Ja sam tada istinski izmijenila stav prema bolesti i zdravlju, smrti i životu. Dugo sam radila na tome. Čitala sam i slušala mudre savjete, ali dok se kod mene nije desio taj moment, sve su mi riječi bile apstrakcija. Znala sam da su istinite i da ih trebam živjeti, ali to se do tada nije dogodilo. S druge strane, moja  mama mi je svojim životom svjedočila kako je snaga duha jača od životnih nedaća. Ja sam, bila tu, uz nju u mnogim takvim situacijama i proživljavala iste te trenutke. Trebalo mi je skoro pola stoljeća da prihvatim sve te teške stvari. I sada, kada se to dogodilo znam da nisam neosjetljiva na sudbinu ljudi oko mene i teškoće koje proživljavaju. Isto tako znam da sam napokon, otpustivši tu kočnicu, prestala sve što je loše doživljavati tako fatalno i prestala sam se bojati takvih stvari. Zapravo to nije prava istina. Uvijek se bojiš nečeg lošeg što se može desiti, ali ne dozvoljavaš da ti taj strah troši sadašnjost. Pomirena si sa lošim, a u isto vrijeme svjesna da svojim djelovanjem možeš i moraš izbjeći neke loše scenarije. A za ono zlo koje te zadesi, bez obzira na tvoj manje ili više ispravan život, već sam rekla, pomirena sam s tim. Ili, o tome ću razmišljati tada. I činit ću najbolje što mogu da umanjim posljedice toga. U tome je bila veličina tog malog Trenutka s velikim T.

Zbog toga se sada divim Zadru, jeseni (ja, koja sam proljetni tip?!), biciklistima, izmaglici na moru, nedostatku turista i gužve i osjećam ljepotu trenutka.

Prošlo je 45 minuta i malo bržim tempom  se vraćam istim putem, ulicom uz more. Došla sam do dnevne bolnice. Mamina terapija je završila. Polako sjeda u auto dok ja pridržavam njene štapove i prisjećam se svojih prvih uspomena.

Mama me nosi u desnoj ruci, a u lijevoj drži kišobran. Izašle smo iz trolejbusa u kojem me kondukterka pitala koliko imam godina. Pokazala sam tri prstića. Put nas vodi od željezničke do dječjeg dispanzera. Tamo me čeka doktorica sa injekcijom penicilina koju moram primiti svaki dan i tako deset puta.

Pravi trenutak za ovu sliku. Sliku događaja u jedno riječko jesenje jutro prije 45 godina. Događaja koji se spojio s ovim današnjim zadarskim jesenjim jutrom pa kroz prostor i vrijeme zaokružio cjelinu.

Davorka Medved: Moja Đuli

Đuli i ja, žene, majke, prijateljice. Volimo Rijeku, njenu oronulu arhitekturu, njen postindustrijski štih, volimo Vodovodnu, volimo Industrijsku (ma znam, Baračevu), zaobilazimo Korzo alternativnom rutom. Ali volimo i Korzo, samo ne u podne kad svi kavopije vise na terasama. Kažem joj:
– Ma ja volim ponekad sjesti na kavu, osobito sa dragim ljudima koje nisam dugo vidjela, ali ne prečesto, tu i tamo.
– Ali kad je meni to dosadno, ja ne mogu dugo biti na jednom mjestu – ona će.
Vraga ne može! Kad nas dvije sjednemo na takvu kavu, pa kad se razvežemo o svojim temama, da vidiš kako može. Pola sata, tri kvarta od ure, prođu nam za čas. Naše teme su uobičajene. Primijenjena psihologija, odnosno što se kojoj dogodilo i zašto je netko postupio ovako ili onako. Đuli to začini sa astrološkim determinizmom:
– To je zato što imam mjesec u Blizancima pa sam nemirna.
– Pa što, imam ga i ja, pa opet nisam zvrk .
– Da, ali tebi nije u istoj kući. – pojašnjava mi ona.
– Ma znaš što, najlakše je razlog za krive postupke tražiti u nečem izvan nas, pa bio to i položaj planeta u trenutku kad smo se izlegli. Sama sam si kriva ako nešto krivo napravim, nitko me nije na to natjerao. Moja je greška i neka mi posluži za iskustvo, da drugi put bolje i pametnije biram svoje opcije.
– Ma je, draga, slažem se ja s tobom ali nismo baš sve sami krivi, nešto je i izvan našeg dosega – odgovara Đuli.
– Ma dobro, svakako je i to istina, ali ne volim stalno opravdavati vlastite greške vanjskim uzrocima. To je bolest slabića, a mislim da ih je jako puno oko nas – pojašnjavam joj.
– Je, je. Ma kad si ti meni draga, kužiš me, a ne ona Helga, ona bi samo sjedila satima, bila na nekim večerama i što ti ja znam.
Ustajemo sa kave, a prošlo je skoro sat vremena, ne vidi to moja Đuli.
Volimo mi i Trst. Pa i po Trstu tražimo druge rute, a ne one klasične, za šoping. Ma mi zapravo ni ne šopingiramo. Samo ako nam je usput. Smijemo se našim fiziološkim potrebama, pije se voda, pa se često mora na kavu da bi se dokopale toaleta.
– Hej, znam ti ja gdje nam je besplatno, znaš onaj parking, ima odličan WC….
Dok mi dođemo do parkinga, naši mjehuri bi rado platili i po pet eura za kavu. Ali tako je zanimljivije, napravile smo spačku, rekla bi ona. Samo dosadnjakovići bi postupili uobičajeno, očekivano, po propisu. Kao da smo napravile, ne znam što, a ne potražile besplatni toalet.
Kad se obučem prestrogo ili klasično ona me kori:
– Obukla si se kao općinarka! Ne idu uz ovu kombinaciju cipele na petu, trebala si staviti tenisice.
– Ma nema veze, to mi je danas bilo zgodno.
– Ali kad je moj znak vaga, pa mi je estetika jako bitna!
Dalmatinka Đuli, školovala se i živjela u Splitu, Šibeniku, Perugi, Beogradu. U Rijeci živi već trideset godina. Pitam je:
– Zašto nisi poprimila naš riječki govor ni nakon trideset godina? Još mi uvijek razvlačiš po dalmatinski.
– Ma nisam nikad ni probala. Volim ja riječki govor, ali to je mene bilo sram, kao da se pravim da sam nešto što nisam.
– A talijanski si govorila u Rimu i u Perugi?
– Ma to je drugo!
– Ma to je prvo! Biti u nekom gradu tri desetljeća i ne poprimiti naglaske, govor svoje okoline, ma stvarno to ne razumijem – ljutim se ja.
Malo mislim, kako da je zeznem.
– Znam, predložit ću Obiju da ti dodjeli nagradu Grada Rijeke za dugogodišnje očuvanje tuđeg dijalekta u okrilju našeg grada.
– To, to! Ha, ha ha! – viče Đuli i pridružuje se mom glasnom smijehu.
– To bi bila još jedna potvrda tolerantnog duha našeg grada. – zaključujem uz osmjeh.
Ona sluša Pearl Jam, Mikea Pattona, RHCP i sve to nešto tako, a ja kažem:
– Ma neka te, da si mi tako tvrda i energična, rokerice moja.
– Ma to ti je moj škorpion u podznaku, pa onda….
Nastavlja sa nekim kvadratima i kućama, kao, to dovodi do viška energije koju mora usmjeriti u takvo pražnjenje i u redovito svakodnevno višesatno hodanje.
Razumijemo se mi i nemamo nekih bitnih nesuglasica. Ona često traži moje mišljenje, a ja njezino. Kad se naljutimo jedna na drugu, ne traje dugo. Razbistrimo vodu i idemo dalje.
Ovnica i vagica. Koju ćemo danas spačku smisliti? Znam, idemo u parfumeriju isprobati svaka najmanje po 5 parfema, ali na sebi, ne na papiriću. Težak kriminal!
I tako nas dvije, dva do tri puta tjedno, aktivno negiramo depresivne kišne dane, uživamo u sunčanim danima, ali izbjegavajući dosadne načine, tražeći svoje staze i gradeći svoj svijet.
Ah, mi ljudi, uvijek si tepamo da smo posebni i drukčiji.