Arhiva oznaka: Davorka Črnčec

Davorka Črnčec‎: Ključ

U jutrima cvrkut ptica
što davno su odletjele na jug.
Na ljeta mirišu
maglama jesenjim ovijena.
Valovi zapjenili stijenu da
ne vidi joj se početka ni kraja.

Usnama s okusom proljeća
nemire davnih dana
zimi što dolazi darujem.
Nije važno gdje si sad
Sunce moga svemira,
trag kroz mrak krletke ostavljen
da vrata lakše pronađem.

Ti
što valove i ptice poznaješ,
proljećem jesen oslikavaš,
osluhni
ritam moga srca prije susreta
otključava.

Foto: www.pexels.com

Davorka Črnčec: Lutalica ili sanjar

Dobro se snalazi na našoj planeti. Ne luta. Priča mi kako se ne sjeća točno kako je dospio ovdje i zašto. Nije na njemu da sumnja u svoju misiju. Gleda me očima nebeski širokim i u njima vidim sebe.
Govori mi da sam lijepa. Poput Prirode u jesen što lišćem blagoslivlja Zemlju. (Možda su svemirke jako ružne, možda se ozlijedio pri padu pa slabije vidi…) Govori mi da zračim. Sjajim. Meni ga je dovela svjetlost. Da nisam ljepotica za naslovne strane. Da sam žena za njega. Da nekako to zna, neka ga ne tražim da objasni, neka ne sumnjam. Zna.
Govori mi da mu je vjetar prijatelj i objašnjava mi da ne vidi moju haljinu kako pleše vjetrom nošena. Vidi mene. I priča mi o knjigama koje je čitao, o mjestima na koja će me voditi, o načinima na koje će me ljubiti. Govori mi da već dugo meni putuje. Da nije lutao. Da sanja.
I puno mi još toga govori i sve što reče…nekako mislim da je tako. Shvatih kada je na semaforu zastao na zeleno čekajući crveno kako bi me još jednom zagrlio sretan.

Foto: www.pexels.com

‎Davorka Črnčec‎: Apsolutnost

Na odmorištu ti pišem o apsolutnom trenutku.
Ako izuzmem rađanje novog života, moji najtrajniji trenuci, spremljeni u zakutku nekog centra mog uma kojem ne želim pamtiti ime, a pohranjeni tako da samo u najmirnijoj tišini preplave dušu i tijelo, još su oni kada u bijegu od svjetova pogasim sva svjetla, zaključam ulazna vrata, otključam sva ostala i ne lutam. Pronađena na odmorištu u tišini polumraka jasno vidim put kojim sam prolazila, mjesto na kojem stojim i smjerokaz za dalje.
U tim nelutanjima i netraženjima za ruku držim tebe-svoju polovinu sebe. Tada ne gledam smjerokaz jer ruka u ruci je siguran smjer. Put do novog odmorišta. Ti si moj put i moje odmorište.
Ne pitaj kako znam, zašto, da li sam apsolutno sigurna. Netko je rekao kako je apsolutno zapravo božanski. S rukom u ruci na putu ka odmorištu. Bio je u pravu, zaista. Apsolutno. Božanski.
APSOLUTNOST: bezodnosnost, bezuvjetnost, neograničenost, savršenost.

Foto: www.pexels.com

Davorka Črnčec: Zaboravljeno vrijeme

Znao je oduvijek kako ju pridobiti, zadiviti, nasmijati, pripitomiti divlju. Razbio bi sjetu u oku po kojoj su je svi poznavali. U oku, na tom istom mjestu, rasplinuti žar sad kad sjete više nije. Ružom, dodirom, ponekom šalom, plesom uz zvuke starih stvari, beskrajnim razgovorima do zore na parkiralištu uz autobusnu postaju. Kad se radnici jutarnjih smjena pospano naslanjahu na stanici-ona se naslanjala na njegovo rame, u maloj, a toploj “četvorki”.
U godinama opterećenim borbama za egzistenciju, odgoj djeteta, karijeru…zaboravili se vicevi, a ruže čekaju Valentinovo i rođendan- više obavezu nego htjenje. Pohabale se plesne cipele, okopnila ljubav, nestala strast. Kao da je nikad ni bilo nije. Ona noćima u pjesme onu svoju sjetu skriva. Zaboravila se smijati. Još mlada, a starica. Ničemu se više ne nada, ne raduje. Ni uspomeni na zaboravljeno vrijeme, ni ružama u vrtu, ni starim baladama. Jutra ih sada razdvajaju. I dani. I večeri.
A na stajalištu zorom naslonjeni još sneni radnici. Barem neke se stvari nisu promijenile ni zaboravile.

Foto: www.morguefile.com