Arhiva oznaka: Darko Balaš

Darko Balaš: Komadić srca…

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, najdraži onaj, od duše dio;
U njega sam skrio cijeloga sebe…
Tu, na mjesto gdje beskraj sam htio.

Znam da te nemam, sanje samo,
Znam da si nečija tuđa java,
Al’ te još uvijek pronalazim tamo,
Duboko unutra, gdje si jedina prava!

Još komadić srca čuvam za tebe,
Znaš, onaj, što tobom me boli;
Ujeda, vrišti, na dnu duše grebe!
Dovraga sve, još uvijek te voli!

Dva anđela sudbe kraljuju njime,
I dar su i kletva što međ’ sobom se bore…
Jedan te kune, drugi ti doziva ime,
Al’ oba su tvoja, ti nebeski stvore.

Foto: www.pexels.com

Darko Balaš: Orfej…

Svirao je čarobne, profinjene note,
Nebeski glas lire što i vile ga čuju.
Ipak, moćnika mu volja Euridiku ote,
Bogovi bez milosti, čak i kad se štuju!

Nosila ga pjesma kroz pakao i more,
Moćni glas ljepote čak i samog Hada sruši!
Euridikom su svitale sve njegove zore,
Ne može se zatrt trag ljubavi u duši.

Najljepše su pjesme što rode se iz tuge,
Najljepše su riječi što suze ih pišu;
Pjesnik kada plače, plače i za druge,
Sazviježđa se probude i ponovo dišu!

Nije zalud pjesma što iz samog srca teče!
Nije zalud čovjek što beskrajno voli;
Opojno je vino kad na usnama zapeče,
Najljepši se Feniks porodi iz boli!

Foto: www.pexels.com

Darko Balaš: Na pravoj strani srca…

Osjeti, osjeti kako moje bilo kuca
Čuvam te tu, na pravoj strani srca
Ljubomorno, skrivenu od svih
Onaj posebni, čarobni stih

Sada znam kako ljubav postoji
I kako su jedino tragovi tvoji
Utisnuli vječnost koja vrijedi
Zauvijek, kad budemo krhki i sijedi

Nema kraja, naša priča traje
Samo jednom, zakletva se daje
Pogledom, bez riječi smo znali
Zajedno, prkosno, pred sve druge stali

Ne dam te, sudbini, životu, nit Bogu
Tami, besmislu; dok jesam, dok mogu
Osjeti, osjeti kako moje bilo kuca
Čuvam te tu, na pravoj strani srca

Foto: www.pexels.com

Darko Balaš: Razgovori putnika…

– Kako je moćna ova rijeka – rekao sam starcu, dok se suton poput plašta spuštao na široku deltu i pješčane obale rijeke, koja je u svojoj širini izgledala nepregledna kao i ocean koji je tako čvrsto ljubila kroz milenije.

Vatrenocrvena sunčeva kugla lagano je zamirala za obzor, čineći prizor potpuno nadrealnim, kao da se sve što postoji spojilo u jednu paletu života. Sjedili samo na obali, starac i ja, kao i puno puta ranije i jednostavno promatrali, bez riječi osupnuti ljepotom koja nam je darovana kada je u dalekim dubinama vremena, spremana samo za nas. Rijeka se uljenila, postala moćna i široka, mudra i beskrajna, sve do trenutka dok tu mudrost nije predala moru. Nešto me natjeralo da progovorim, nešto me natjeralo da glasom potvrdim vlastito postojanje, naglasim svu veličanstvenost života kojoj svjedočim. I ja sam dio toga. Starac se samo nasmijao, klimnuo glavom, dok je ispod naborane kože svjetlio neuništivi plamen njegovih očiju punih nedokučive tajanstvenosti i znanja.

– Jest, moćna je – potvrdno je klimnuo glavom, zagledan u vatru sunca što je tonulo u more i bojalo ga beskrajnim nijansama crvenila – no kao što sunce predaje svjetlost krvotoku života, tako i rijeka treba pritoke koji će joj predati svoju moć. Neki sitni i jedva vidljivi, drugi jednako moćni i široki. Otuda je njena moć, kroz sve ono što je prošla.

– Je li tako i s ljudima? – upitao sam, niti sam ne znajući zašto, pokušavajući nekako i dalje potvrditi vlastitu važnost u cijeloj ovoj praizvedbi fantastične opere prirode koja se odvijala pred mojim, široko otvorenim očima.

– Jest – kratko je potvrdio starac, s blagim osmjehom promatrajući moju osupnutost – potpuno jednako. Kao što i čovjek učini svoj prvi nesigurni korak pod brižnim okom majke, tako se i rijeka rodi u skutima planine i živahno pojuri naprijed ne znajući što je čeka. Vrludat će, skretati i vraćati se, no uvijek će pronalaziti put. Zaobići će šumu, podvući se pod stjenu, veselo žuboriti kada se bude družila s proljećem i plakati šumom duše, kada se bude sunovratila niz liticu. Njen plač svaki će stvor doživjeti kao ljepotu, tako i mi moramo doživjeti vlastite suze.

– Istina – potvrdio sam, sjetivši kako sam osjećao olakšanje nakon teških suza na koje me natjerala jedna od mojih nevolja – nakon suza sve je čišće i lakše.

– Naravno – nasmijao se starac i smijeh mu je otputovao zajedno s dva galeba koji su slijedili rijeku, diveći se njenoj ljepoti – ništa nije stvoreno bez razloga. Nakon pada, rijeka se smiri i nastavi dalje, prikupljajući pritoke koje joj daju snagu za neke nove ponore. Čovjeku su to svi ljudi koji ulaze u njegov život, svi su oni pritoke koje usmjeruju njegovo tok. I kao i rijeka, čovjek će odlučiti hoće li krenuti u smjeru pustinje, tamo nestati i presahnuti ili će krenuti putem spoznaje i vremenom postati moćniji i mudriji. Sve do ušća, kada će predati svoju moć neprolaznoj ljepoti mora.

Slušajući ove riječi, više nisam promatrao rijeku kao isključivu ljepotu i moć prirode, već kao prijateljicu, suputnicu koja jednostavne putuje uporedo sa mnom. Ne nešto nedokučivo čemu ću se diviti, već druga kojeg ću voljeti. Jer i ona je, isto kao i ja, vrludala, provlačila se, plakala i smijala, prije nogo je postala moćna.

– Svi mi – rekao je starac, osjetivši moju spoznaju – svi mi putujemo zajedno. Nekada smo mali i nejaki, nekada veličanstveni i moćni. I nikada ne smijemo zaboraviti kako putujemo istom cilju. Moru…

Foto: www.morguefile.com

‎Darko Balaš‎: Kad jednom odem…

Kad jednom odem, pamti naše dane
Što biseri su na božanskoj nisci
Čitav život u jedno sjećanje stane
Sami smo mu čuvari i pisci
Kad jednom odem, budi opet sretna
Volim te, moju ljubav svemiri pamte
Neka ti se osmjeh prikrade u predvečerja sjetna
Srećo, duše se ne rastaju, zauvijek plamte
Kad jednom odem, na nebu zvijezdu potraži
Onu, što svakog putnika domu vodi
Znaj kako čuvam te, gore, na vječnoj straži
Sve do zore, kad novi dan se rodi
Kad jednom odem, čuj pjesmu slavuja
Neka te ona miluje do nekog novog sutra
Pravog odlaska nema, život nanovo buja
U beskrajnom plesu između noći i jutra

Foto: www.morguefile.com

Darko Balaš: Razgovori putnika 4…

Miris mora i krik galeba koji kao prijatelj čovjeka uvijek očekuje nekakav ostatak, koji će nepažljivi trapavac ostaviti iza sebe. Kružio je laganim letom oko čamca, glumeći potpunu neizanteresiranost, no njegove oči bile su prikovane za malu, orahovu ljusku što se nježno njihala na mirnoj površini mora, nejaka i nemoćna u odnosu na ogromnu silinu vode što caruje planetom od praiskona. Uživao sam u laganom pljuskanju vode o rub čamca, tako utkanom u dušu svih nas koji putujemo i koje daljine dozivaju svojom ljepotom i bio miran, kao dijete u sigurnom zagrljaju majke koja se sprema uljuškati me u čudesne svjetove snova. Sunce se podiglo visoko na potpuno čistom nebu i daleko u daljini jedno monumentalno plavetnilo, spajalo se s drugim, kao što to čini svakim sunčanim danom već milijune godina. Sva ta svjetlost prosula je bisere po površini mora, što su se poigravali s mreškanjem valića i činili ih zasebnom ljepotom u nisci ogrlice koja se pružala svuda uokolo čamca. Potpuni mir, na stranicama bajke što ih jedino priroda može ispisati.
– More je kao život – rekao je starac i sam prestavši veslati kako niti jednim pokretom ne bi narušio čudesnu ljepotu trenutka, moćno nezaustavljivo i prelijepo. Široko kao i ljudska duša, duboko i monumentalno kao i širina iz koje dolazimo i kojoj ćemo se jednom vratiti. Širina koja nas poziva na putovanje, otkrivanje, kako bi na kraju, pronašli sami sebe. Preslika monumentalnih dubina postojanja koje duša prepoznaje kao svoj izvor.
– Istina – složio sam se u potpunosti – uvijek me uzme neki poseban, duboki osjećaj kada ugledam daleke pučine kada ih nisam dugo vidio. I uvijek osjetim tu praiskonsku želju da se zaputim na njih. A negdje, duboko unutra, ćutim taj zov mora koji me obuzme svaki put. No, ujedno osjećam i strahopoštovanje prema svoj toj moći što pobjeđuje moj pogled gubeći se u daljini.
– Jest – potvrdio je starac, uz svoj karakterističan osmijeh – stvoreni smo za putovanja, no katkada ga se bojimo, iako nas život zove k sebi. Divi se, otisni se i putuj, jer i ti si širina. No, život je kao i more. U ovom trenu potpuni mir, no već u slijedećem trenutku može donijeti oluju koja će zbrisati sve pred sobom.
Kao da potvrđuje starčeve riječi, galeb je još jednom kriknuo za pozdrav i samo njemu poznatim smjerom i navigacijskim uređajem, zaputio se ka smjeru iz kojeg smo doveslali prije sat vremena. Blagi nalet vjetra zamreškao je dotad gotovo mlječnu površinu vode i sobom donio još intenzivniji miris soli koji je ispuni sva moja čula.
– Valja nam poći – rekao je starac i dohvatio veslo sa svoje strane – sprema se oluja.
I doista, dotad potpuni mir ispunio se iznenadnim osjećajem napetosti i elektriciteta što se mogao gotovo fizički osjetiti. Sa juga, odjednom su doplutali tamni oblaci, široki i tmasti, noseći sobom moć jednako tako praiskonsku, kao što ju je imalo i more.
– Konstantna izmjena – osmjehnuo se starac, ugledavši moj iznenadni strah i pokušavajući me umiriti – jin i jang. Muško i žensko, dan i noć, bonaca i oluja. Fizičko je okruženje u kojem naša duša mora spoznati svoje osobno iskustvo. A ono je uvijek putovanje i činjenica kako ništa ne traje zauvijek, kako su i more i život samo još jedna od promjena što nas čekaju na putu. Čak i kada to ne vidimo sve je u pokretu, konstantno se izmjenjuje. Planet se okreće oko sunca, sunce putuje galaksijom, galaksije se okreću jedna oko druge u konstantnoj igri stalne promjene. Kada ju prihvatiš, shvatiš da je ona jedina konstanta na tvom putovanju, tada ćeš zavoljeti život. I shvatiti postojanje. Ovdje na fizičkoj razini.
Pogledao sam u nebo što se ispunjavalo sivilom i dohvatio svoje veslo koje mi se sad činilo jedinom sigurnošću u nadolazećoj neveri.
– Veslajmo natrag – rekao sam mirno, pokušavajući razumjeti starčeve riječi – vratit ćemo se kada prođe oluja.
Zajedno smo zaveslali iz sve snage i naš mali čamac je poletio k obali, nošen snagom želje za preživljavanjem. Sjekao je već pomalo šire valove koji su nagovještavali dolazak gospodara pučine i sigurno stremio naprijed.
– Jest, vratit ćemo se – složio se starac, dok mu je sijeda, duga kosa poput zastave mudrosti vijorila na iznenadnom vjetru – želja za putovanjem u nama nikada ne prestaje. I oluja u sebi nosi ljepotu, predivnu svježinu promjene koja donosi kišu i novi život svuda kamo prođe. Samo što za nju moramo biti spremni. Shvatiti kako se za sve moramo pripremiti i u svemu uživati. Jer niti jedan tren ne traje zauvijek. Zato smo tu, kako bi živjeli, kako bi postali jedno s mijenama koje su svuda oko nas i kako bi učili tko smo. Maleni, ali moćan čamac na širokim pučinama postojanja. Čamac koji će svladati sve daljine, bez obzira kako se one ponekad činile mirnim i privlačnim, a katkad divljim i neprijateljskim.
Kao da odgovara na njegove riječi, oluja u daljini obznanila je svoj dolazak potmulom grmljavinom i jednostavno donosila promjenu.
– Jest – rekao sam čvrsto, dok je čamac pjenio more, nošen snagom čovjeka – i mi smo oluja!

Foto: www.morguefile.com

Darko Balaš: Voljeti nju bilo je lako…

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Fotografija: diggerdano @ morgueFile free photos