Arhiva oznaka: Daria Glavan Šćulac

Daria Glavan Šćulac: Čestitka

sretan ti dan žena
i sretno nek ti bude sutra
na šalteru mup-a
domjenku
roditeljskom
razgovoru na posao
sretno ti bilo
s tim sijedim izrastom
što ga s divljenjem gledaš na glavama onih
koje ga ponosno nose
i kupuju jednu ulaznicu za kino
a ne kao ti
koja ga samo ne stigneš prefarbati
jer kao čovjek,-ica
imaš pravo na izbor
pa tako privilegirana
biraš nemati vrijeme
za frizerku

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: #milenijalci

Generacija hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara

Nastaje li na rubu desetljeća nova književna generacija?

Skarlet_p, Ilija Aščić, Mirela Fuš, Dunja Matić, Luka Murina, Tea Marković, Nikola Leskovar, Alen Brlek, Ivana Pocrnić, Vladimir Papić, Iva Rogić, Antonia Padovan, Antonio Glažar, Robert Janeš, Ani Maduna, Daria Glavan Šćulac, Sandra Polić Živković, Goran Gluščić, Kristina Posilović, Tamara Crnko, Goran Srdarević, Sara Mrak, Ivan Zrinušić, Slaven Posavac, ima ih još…

Radove cijelog niza mlađih autora što na portalu Književnost uživo, što na drugim stranicama ili društvenim mrežama, bilo da se radi o prozi, poeziji ili esejistici (manje), pratim vrlo intenzivno nekoliko godina te mi se stoga mnogi motivi i tematski blokovi sve više počinju (za sada skicozno) ukazivati kao (zaista) novi generacijski diskurs koji možemo (barem radno) okrstiti “milenijalcima” (draže mi je nego Y): oni su rođeni najranije u prvoj polovici osamdesetih do devedesetih (tu negdje, imamo mali otklon zbog nepoklapanja kronološke dobi s generacijskom pripadnošću), bitne formativne godine su im kasne devedesete ili dvijetisućite, oni su dobro obrazovani, govore više jezika, vole životinje, štoviše, jako vole životinje, empatični su prema njima čak i nešto više nego prema ljudima kojih se prirodno klone, iako mahom humanisti i “ljevičari” (uopće, koje je danas polje toga pojma?), naravno, nisu glupi i znaju da svijet nije mjesto koje će neka dobro razrađena teorija iz salonske retorte zgodno srediti da više “ne bude ratova i nasilja, a da svi žive u slozi”; vidjeli su u svojih dvadeset-trideset ili čak i manje godina više svijeta nego naši roditelji zajedno na svim sindikalnim izletima, imaju (često) deficit iskustava bitnih za brzu zriobu (smrti, bolesti, društvene ili obiteljske traume više magnitude), društvene mreže putem aplikacija su im dom, a prorečena i prononsirana seksualna devijantnost dijametralno je izokrenuta, barem tako kažu neka istraživanja, u ugodnu zavaljenost pred vlastitim monitorom prijenosnog uređaja i uranjanje u pornografsku singedohu – kratko i jasno, draže im je biti sam, nego opterećen ionako već malformiranom popudbinom svake veze. Oni su u velikim pitanjima, onim “kamo”, “kako”, oni su pomalo nevini-jebeni kao dobra-zločesta Pip “Purity” iz Franzenovog (zaista predebelog) romana Čistoća, oni traže istovremeno svoje porijeklo i smisao, ali i svoje mjesto, šireći se deridinsko-delezovskim korjenčićima u mnoštvu različitih dimenzija, nastojeći se posaditi (uhvatiti) negdje u svijetu koji zaista počiva na brutalnom darvinizmu uz tek pokoje utočište ili balončić. Nježne biljčice koje više ne zadovoljava provincijalni ex Yu prostor niti pripadajuće pasatističke teme (naime, u njihovoj su kronologiji te teme prethostorija, njihovo je doba ono poslije 9/11 sa svim svojim novim-starim bremenitostima), naravno, uz svesrdno sudjelovanje u svim onim “occupy-wikileaks-anonymous-blokadafakulteta like” temama, a koje u fazi otriježnjenja (ono neminovno nastupa u trenutku kada se treba pobrinuti za vlastiti socioekonomski položaj) tako temeljito, neorealistički ostavljaju eho u njihovim prozama i poeziji.

Često je književnost milenijalaca situirana u urbanu stvarnost, s likovima zaglavljenima u egzistencijalnim datostima, ponekad je u žanru, ponajviše distopijskog, fantasyja ili SF-a, no uvijek s naglašenim potrebama i ograničenjima koje proizlaze iz osviještene “slijepe pjege” suvremenog čovjeka – kako nastaviti živjeti nakon što se prođe “kroz pakao” koji istovremeno čine i “drugi” i “ja” u svijetu koji je ili obezbožen ili je bog indiferentan, ili još gore, na razini maloga djeteta (možda neiskusan, možda malouman, možda jednostavno neprisutan?), u kojoj je obitelj porušena i odavno disfunkcionalna, u kojoj je došlo do stravične pojmovne zbrke (entropije) “muško”, “žensko”, “opresor”, “žrtva”, “totalitarizam”, “sloboda”, “(neo)liberalni kapitalizam”, “socijalizam”, “duhovnost”, “ateizam”, da ne nabrajam dalje, s posebnom fiksacijom na ljubav i seksualnost kao lajtmotive uz cijelu gamu perzefonsko-euridikinsko-elektrinskih, odnosno parsifalsko-orfejevsko-edipovskih motiva kao (vječno) neriješenih nodusa i neukroćenih slobodnih radikala ljudske psihe, što se manifestira kroz neprekidno odlaganje činjenja. Milenijalci uglavnom ne čine, oni, dakle, oklijevaju, ali se unaprijed ograđuju time što sebe stavljaju u poziciju nesposobnih za život, unatoč gotovo bizarnoj formalnoj preobrazovanosti (mnogi su već, kako se to sada kaže, magistri, mnogi su pred doktoratima, često u stranim zemljama, no uvijek bez “adekvatnog radnog iskustva”), otvorenosti novome i drugome i konkretnim radnim vještinama koje nadilaze potrebe društva zaglavljenog u zamrznutoj tranziciji. To svojevrsno manihejstvo ugrađeno je u sam život likova ili lirskih subjekata, kako nam drago, a koji često prelaze u cinizam i nihilizam, još gore, čak i u zdvajanje, posebno ako je riječ o intelektualcima koji se ne zadovoljavaju svakodnevicom, ali još manje nalaze utjehu u solipsizmu koji ih stalno i iznova ostavlja sve usamljenijima pred onim već spomenutim monitorima prijenosnih uređaja. Međutim, ono što je neosporno, ne prihvaćaju taj status quo tek tako, oni pružaju neku vrstu pasivnog otpora, njihova je književnost sva jedna “melankolija otpora” kojom nas pridobivaju u “asimetričnom” srazu.

To je plima nove generacije preplašenih pojedinaca koji posve suvereno vladaju psihološkim fenomenima (za razliku od svojih prethodnika koji su, objektivno, najdalje dogurali do kukanja “o sistemu koji ih je sjebo”, dok im je spoznaja prirode vlastitog bipolarnog poremećaja, što ponajprije znači bilance vlastitih slabosti i prednosti, ostala u sferi teorije urote koju, pak, istinski ne razumiju); milenijalci su, nadalje, vrlo individualnog duha, užasavaju se stare hijerarhijski utemeljene strukture (obitelj ne oduševljava jer već očito postoji ranije iskustvo njezine disfunkcionalnosti, dok posao, država i društvo u cjelini predstavljaju samo daljnje ekstenzije ovog prvotnog hendikepa). Njihova je književnost svojevrsni weltschmerz, romantizam, to jest poetička manifestacija onoga što hipersenzibilizrani pojedinac osjeća, ali je zbog nedostatnog pojmovnog aparata još uvijek nemoćan u konačnom izricanju pa stoga, naravno, ne pripada svijetu racionalnih pojmova te djeluje čak i rubno psihotično. Upravo tome onda služi književnost, bivajući ona Kafkina “sjekira za zaleđeno more u nama”. Filozofski, oni su, svjesno ili nesvjesno na fonu onoga što Franoçois Laruelle naziva filo-fikcijom, fikcijom koja zrači ne-filozofskim, što znači da zadire misaono proaktivno u beskrajno moderno more fenomena i to u svim dimenzijama, pa čak i onima koje su prethodnih generacija bile nedopuštene i proskribirane kao nazadne. Poetički mahom duguju Ingeborg Bachmann, Thomasu Bernhardu ili  W. G. Sebaldu (koje možda jesu, a možda i nisu čitali, ali duh obračuna s “mračnim” prethodnicima je sveprisutan), zatim Sylviji Plath (čija je “samoubojstvenost” stvorila misterij jednog “novoga ženstva”), jasno, svetom američkom trojstvu Pynchon-DeLillo-Vonnegut, a ponešto Houellebecqu (i njegovom globalnom pesimizmu i mizantropiji), a što, sve zajedno, u “pokušaju” obračuna s “roditeljskim” svijetom i njegovim grijesima objedinjuje poželjan, ali neostvarivi lik brutalne buntovnice s razlogom Lisbeth Salander ili još bolje, nešto posve ispražnjeno od staroga sadržaja, ova “Guy Fawkes maska”, koja postaje metafora otpora “ciničnih i pametnih” protiv “glupoga svijeta” (milenijalci mahom smatraju da je stari svijet jednostavno glup).

Iako bi se moglo prigovoriti da se radi, ako ne o “plaču”, onda barem o “gorkom cinizmu privilegirane generacije” (što rezultira crnim humorom), ne bi valjalo ovaj novi generacijski diskurs koji se oblikuje iz za sada još amorfne virtualne časopisne scene zanemariti kao nešto prolazno: upravo suprotno, oni su potvrda da se generacija “hipersenzibliziranih hipsterskih empatičara” pretvara u literarno ozbiljan i relevantan projekt koji će značiti istinski generacijski kvantni skok hrvatske književnosti iz jednog sustava u onaj novi, a da pritom i tematski i motivski uistinu korespondira s literarnim iskustvima kako svijeta tako i ranijih generacija, jasno ih nadograđujući (auto)dijegetskim nedostajućim puzzlama.

Možda je najbolje sve ovo sažela u razgovoru sa mnom jedna gore spomenuta autorica: “tužnjikavi smo jer smo na neki čudan razmaženi, odgajani kao centar svijeta iz svih mogućih registara, a onda nas stvarnost proguta drastičnije nego što je potrebno… čujem i ja taj “kme” u pisanju, trudim ga stisnuti da barem stilistički ne bude patetično, ali ipak uspije pobjeći…”

Književnost milenijalaca najavljuje duboko zalaženje “na kraj noći”, što bez ostatka navodi da je riječ o vrtloženju prema dimenzijama koje do sada uglavnom nismo imali prilike vidjeti. Kako se stvar nastavlja, vjerujem da će mnoge od ovih hipoteza konačno biti i potvrđene tijekom sljedećih nekoliko godina u jednom ili više romana koji će predstavljati u pravom smislu riječi “generacijski kod”.

Foto: www.pexels.com

Daria Glavan Šćulac: Izlaz

Malo Dijete se noćas budilo pa sam zaspala pred jutro, kratko prije nego se oglasio alarm. Alarme sam u mobitelu podijelila po kategorijama, a sinoć sam odabrala onaj najraniji pod nazivom: OPRAT KOSU/VRTIĆ/NEKA PIZDARIJA.
Smušena, zaboravila sam pravilno ustati pa me nepažnja koštala vrtoglavice. U desnoj me papuči na nož dočekao mač Lego gusara, a lijevu nisam pronašla.
Kosu sam na brzinu posula dječjim puderom, da izgleda čišće. Tako savjetuju svi vjerodostojni savjetnici ljepote, uz važnu napomenu da kosu nakon posipanja raskuštrate češljem, kako sve skupa ne bi izgledalo kao sijedo klupko vune. Moj se češalj, nažalost, od sinoć nalazi u otapalu za dezinficiranje, nakon što je Malo Dijete ispitivalo mogućnosti prolaska nazubljenog predmeta kroz WC otvor.
Dok sam pokušavala skuhati kavu, crnilo mi se pred očima.
Razmišljala sam o magneziju i vitaminu B-neki-broj kojima je zadatak ukloniti za mene nimalo kreativne smetnje u svakodnevnom funkcioniranju. Nakon trideset dana potrebno je ipak napraviti pauzu u konzumaciji pa sam poslušno prihvatila uputu s kutije. Činilo se, ipak na vlastitu štetu.
Ako zapalim cigaretu, ispovraćat ću se. Usprkos tomu, tvrdoglavo sam se držala posljednje u nizu štetnih rutina koje sam si ujutro još uspijevala priuštiti. Uz srk otrova, priuštim si i udah jutarnjeg zraka, budući da pušačku naviku savjesno prakticiram izvan četiri zida kućice-slobodice.
Dok sam uzimala mlijeko iz frižidera, s vratnice je otpao magnet s debelim klokanom kojim je bio pričvršćen neiskorišteni božićni kupon za masažu u wellnessu hotela u centru.
Naručit ću se za ovaj tjedan, rekli su da nema veze što je prošla godina dana – lagala sam sinoć sebi i mužu, hineći organiziranu mater i suprugu uvijek oprane kose.
‘Da mi je sada barem staviti japanke i skočiti u ono sestrino australsko more’, pomislila sam gledajući u mutno nebo i kišu koja se kao iz neke namočene krpe cijedila niz prozorsko staklo.
Na izlasku iz stana Malo Dijete je pokakalo hlačice pa sam službeno ispucala i vrijeme raspoloživo za pizdariju.
Ulazeći u auto, opazila sam predstavnika stanara kako nam se približava odvažnim predstavničkim korakom.
‘Susjeda, Peršići su se opet žalili na galamu i divljanje, treći put ovaj mjesec. Prijetila je socijalnom službom, dajte to riješite…’
‘Mama, gdje mi je Ninja?’ zacvililo je Starije Dijete.
‘Otišao je kod susjede, ljubavi, objasnit će joj da dječje noge služe za hodanje, trčanje i skakanje, a metla za metenje, a ne lupanje u strop! Najavit će joj i da planiramo raditi na proširenju obitelji!’ odgovorila sam malome dovoljno glasno da izazovem gormoglasno spuštanje kuhinjske rolete kod Peršićke i odlazak predstavnika.
CD u autu nije radio, što me lišilo slušanja kričave vrtićke izvedbe ‘Pahuljice, padajte’.
‘Mama, pretvorio sam radio u kasicu prasicu, kad je napunimo, bit će dovoljno za naš put!’ razotkrio je stariji sin višednevni misterij.
Šampon za kosu, dvije kutije magnezija, tri paketa od po sedam dječjih gaća, zvučna izolacija poda u stanu, vađenje kovanica iz CD playera, putovanje u Australiju… nabrajala sam novonastale troškove.
U vrtiću, na ploči s informacijama, dočekala me nova poruka: Dragi roditelji, u vrtiću se pojavio šarlah (starija skupina) i uši (jaslička skupina), slobodnog prijevoda: Dragi roditelji, naoružajte se bolovanjem i sredstvima za istrebljenje nametnika.
Ovo se jutro nije previše razlikovalo od jučerašnjeg ili sutrašnjeg. Ipak, ni rasplesana mašta nije mi mogla pomoći protiv slutnji kako će biti mučno preživjeti ovu glupu zimu.
Kasnije, vraćajući se kući nakon dana koji je loše započeo, a još se lošije nastavio, ugledala sam oglas na Peršićkinom poštanskom sandučiću: PRODAJEM STAN POVOLJNO.
Još kasnije, muž je uletio u stan s isprintom trinaeste plaće i tresnuo rukom o stol držeći četiri aviokarte Zagreb – Sidney.

Foto: www.morguefile.com