Arhiva oznaka: Daniel Radočaj

Daniel Radočaj: Djevojka 194

I kad ne želiš da znam gdje si, odaš se neminovnim zvukom sirene kojim svakodnevno pratiš nesreće. Njime me neprestano obavijestiš, svaki put, kad se spuštaš niz Zagrebačku i kada se njome vraćaš. Jesi li na sjevernoj strani grada ili si na južnoj? Smijem li se radovati nesrećama, tuđima? One nas još jedine spajaju.
Jednog ćeš dana, u gradskom parku, uzaludno oživljavati smrznutog pijanca na klupi. Jednom smo, zajedno, ondje maštali o sreći. Možda ću taj čovjek biti baš ja.

Foto: www.pexels.com

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Daniel Radočaj: Djed Mraz

Spadam među one ljude koji se nikada neće moći pomiriti s činjenicom da je Djed Mraz izmišljen. I time, da su mi vlastiti roditelji svjesno lagali o tom, nekad najvažnijem životnom pitanju, nesvjesno gradeći virtualni temelj za, ne želim reći nesretno, ali u najmanju ruku nestabilno djetinjstvo.
Ja bih da mi Djed Mraz donese bicikl! – povjerio sam roditeljima svoju iskrenu želju, kao nagradu za godišnju poslušnost, od tog dobroćudnog laponskog djedice.
– Što je tebi?! – graknula je stara, zbrajajući račune za struju. – Zar još vjeruješ u takve bajke?! – i moju zatečenost šokantnim saznanjem, ogradila od neminovnih krokodilskih suza, s dvije, tri odgojne pljuske.
Oni isti roditelji, kojima sam toliko vjerovao, beskrupulozno su mi podvalili takvu laž. Kao da njima, primjerice, nakon neizostavnog odlaženja na nedjeljnu misu, svih izmoljenih kućnih očenaša, korizmenog posta, subotnjih krunica, milodara i skrušenih ispovijedi, svećenik, umjesto očekivane propovjedi, bahato izjavi:
– Bog ne postoji! Molim vas da mi oprostite što sam se tolike godine na taj račun samo šalio s vama. Pođite sada kući, sutra će na mjestu crkve započeti izgradnja kockarnice…
Tog sam dana, po povratku kući s podjele darova u školi, po drugi put sreo svog Djeda Mraza. Bez brkova i brade, naginjao je bocu vina u parku, s lokalnim pijancima. Bio je to Ljubo, otac male Mirele s drugog kata. Uvjeren da je proćelavi pripiti debeljko ubio Laponca (budući da je živio u njegovom tijelu), prizor me u trenutku ispunio mržnjom. Ne sjećam se točno jesu li odselili iz naše zgrade iduće, ili one godine poslije, no svoj sam još uvijek neraspakirani čovječe ne ljuti se ubacio inkognito u njihovu prikolicu s pokućstvom, i time stao na kraj velikoj obmani. U međuvremenu, prestao sam misliti na Djeda Mraza, a roditeljima ipak nekako oprostio. Doduše, ne i zaboravio. Dok se par anđeoskih očiju, u gradskoj biblioteci, nije trunčicu predugo zagledao u mene i kroz relativno kratko vrijeme, sve se razvilo u bajnu romancu. Onda nas je, vrativši se ranije s posla, zbog rapidne influence zatekao u nimalo zavidnom položaju, nitko drugi nego njen otac – Ljubo Djed Mraz. I ja sam ga, na svoje veliko zaprepaštenje, kao takvog i prihvatio. S vremenom i zavolio. Mislim, nije mi ni bilo druge.
– Mirela? – pitao sam je, navodno začuđen, tijekom jedne od uobičajenih nedjeljnih šetnji. U vašoj sam špajzi nehotice primijetio nešto što strašno liči na odijelo Djeda Mraza…
– Ne mogu vjerovati da ga još čuva… – rekla je raznježeno. Znaš odat ću ti tajnu – dodala je, te prislonila usne na moje lijevo uho, šapnuvši: Moj je otac bio školski Djed Mraz. Ali sad je sve gotovo…
– Kako misliš gotovo? – Mamio sam odgovor, dobro tajeći da mi je taj slučaj jako dobro poznat.
– Pa gotovo… došao je Sveti Nikola…
– Ah, da… – odgovorih suosjećajno, poljubivši je u čelo. Sirota djeca…

Fotografija: cheriedurbin @ morguefile free photos

Milan Zagorac: Manifest luzerstva, Suprotno od nogometa Daniela Radočaja

Zbirka proznih crtica Daniela Radočaja Suprotno od nogometa upravo je to što kaže sam naslov: sve suprotno od nogometa. Čak i kada nogomet „obožavate“ jer je njezin dečko na utakmici i gorljivo „odrađuje poluvremena“, dok on, dakle, pripovjedač, odrađuje ta dva poluvremena s njegovom djevojkom. Sažeto, kratko i jasno, ova je knjiga crnohumorni oslik generacije i to iz perspektive jednog ofsajdera, jednog koji, eto, ne voli nogomet, ali zato voli sve što je suprotno od njega, uz dio onoga što vole mladi. Jer on je panker, on je drugačiji, on je pripadnik neke supkulture koja gotovo više i ne postoji, ali postoji, pa makar i u naznakama i makar u jednom jedinom autentičnom govorniku. Ali nije samo poanta u crnohumornom kapacitetu, kapacitetu pripovjedača u komici i autoironiji, već u onome što se iza brda valja, a to je generacija koja a) ili će se prilagoditi, konformirati, glumiti nepostojeću iluziju onoga što nam je rečeno da je „pravi život“, a to znači onu liniju posao u javnom sektoru – žena – dijete – auto na kredit – stan na kredit – skijanje na kredit ili b) živjeti uporno svoju autentičnu sudbinu koja je takva kakva je, kakve su se karte izvukle.
Teško je raditi usporedbe, no sugestivne ilustracije Ivana Svaguše, sama oprema materijala, ironijske i autoironijske iskrice pozivaju na neke žanrove koji su u našoj proznoj praksi posljednjeg vremena ili nestale ili su se pretopile u neke druge žanrove. Najblaže rečeno, Radočaj je poput mješavine jednog barda poput Ramona Gomeza de la Serne, humorista Kishona i naših najboljih humorista nekih drugih prohujalih vremena, a koja nikako da se ponove (uz poneku iznimku poput Blogera Krulea ili Jurkotića&Lipovšeka ili, malo dugovječniji primjer Pervana). Hoću reći, Radočajev je smijeh kroz suze od smijeha autentičan, nelažiran, pitak i nadasve škakljiv jer ulazi do pora naše intime (dakle, naših seksualnih i emocionalnih veza), do one opće opijenosti „kulturom beznađa“ vječnotranzicijskog društva, a koju infuzijski dobivamo kroz medijsku mašineriju. Radočaj je onaj Kerempuh, onaj podsmješljivi mudrijaš iz Gruntovčana, naravno prebačen u suvremeni urbani svakodnevni život, onaj koji, eto, i kada dobiva loše karte igra i dalje jer nema druge, zajebavajući se na svoj i naš račun i dalje.
Radočajeva je knjiga i neka vrsta manifesta luzerstva. Biti luzer, ovdje, međutim ne predstavlja nešto loše. Biti luzer u odnosu na druge koji su luzeri je dobro jer si barem osviješten da je to tako. Između ostaloga, nije on ni pesimist. Prije bi se moglo reći, osviješteni optimist koji svjesno gura svoj film, zabavljajući nas (sebe) mentalnim vratolomijama pitkog humora i dobro skrivene dubine, ne bi li se zadržali na knjizi barem do nečega sljedećeg, modernijeg, neke utakmice, navijanja, nečega gdje ćemo se opet osjećati ugodno u tome da u svojem luzerstvu, eto, nismo sami. A on će se vratiti na stadion onoga trenutka kada nogomet jednostavno prestane biti moderan. Do tada će se zabavljati s onim „što za vrijeme utakmice rade tvoji prijatelji koji ne vole nogomet“. Pogodite što je to? Da nije slučajno baš ona ta koja također ne voli nogomet?

Predstavlja nam se… Ivan Glišić

Iznimno nam je drago, Ivane, što ste pristali na ovaj intervju i što imamo priliku predstaviti vas našim čitateljima. Za početak, možete li nam reći par riječi o sebi… nešto poput kratkog biografskog prikaza samoga sebe.

Poput mnogih, ni krivih ni dužnih, žrtva sam stalnih ratova i seoba na ovim prostorima. Moji su poreklom iz Mačve, ali su, bežeći pred vojskama u Prvom svetskom ratu, našli sklonište na krajnjem jugu Srbije, u Pirotu. Tamo sam i rođen 1942., a tek 1948. vratili smo se u Mačvu/Šabac. No, moja mati je potajno krstila mog brata i mene, što je tada bilo nedopustivo, religija je bila opijum za narod. Tako smo pali u nemilost. Mati, krojačica, nikada nije mogla da se zaposli. Moj otac, učesnik NOB-a, takođe, pa je postao stolar. A brat i ja smo bili izopšteni iz pionirske, potom i iz omladinske organizacije, te smo i mi, poput majke i oca, bili od detinjstva moralno-politički nepodobni. U Šapcu sam se školovao. Osnovna, pa Učiteljska, pa na izdvojenom odeljenju Filološkog fakulteta. Najpre sam završio engleski jezik i englesku književnost. Ali kako se početkom šezdesetih po školama još nije učio engleski, nego francuski i ruski, završio sam i srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Do 1987. radio sam u školi, osnovnoj, predavao sam najpre srpskohrvatski, potom i engleski. Onda sam premešten u Radio Šabac, za urednika programa za mlade, potom i noćnog programa.

Underground pisac intelektualac, pjesnik, tekstopisac, slikar, novinar, punker, anarhist… Kada je zapravo sve započelo?

uvan 2Počelo je 1958. kada sam gledao neki muzički film, engleski, glavnu ulogu imao je ondašnji roker Tommy Steel. Usledilo je slušanje rokenrola na Radio Luksemburgu pa kupovina prvog gramofona, prvih r’n’r ploča, osnivanje r’n’r bendova…

Od rock’n’rolla do punka… Kako je to odjeknulo u tadašnjoj državi? Je li se vaše djelovanje smatralo subverzivnim? Jeste li imali problema s ondašnjim vlastima?

U Šapcu u početku nije. Za razliku od danas, bio je jedan od retkih gradova u ex-Yu otvoren za novotarije. Zamislite, okupljali smo se i u Domu JNA, vojska nam je dala prostorije, instrumente, pojačala. Ni danas mi nije jasno zašto je vojska to činila. Mora da je neki general ili major u Šapcu bio u potaji ljubitelj rokenrola. No, omladinski aktivisti i partijski sekretari pokrenuli su akciju protiv nas, tobože rušimo establišment muzikom koja nije partizanska, rodoljubiva i brigadirsko-akcijaška. Škole nas nisu prihvatale kao rokere, nisu dopuštali da nosimo traperice, pa kose u stilu “Beatlesa” i “Stonesa”. Čak su nas na času razrednog brice šišale. Ko se pobuni, izbačen je iz škole. Ali, rekoh, uz Dom JNA podržavao nas je i Dom sindikata te su prvi Yu r’n’r bendovi gostovali u Šapcu: “Juniori” iz Makedonije, “Siluete” iz Beograda i mnogi drugi. Potom je establišment počeo da popušta, kada su i deca onih na vlasti i oko nje uletela u rokenrol i hipi pokret. Ponajpre u Hrvatskoj, tamo je bilo mnogo r’n’r bendova: ”Crveni koralji”, ”Delfini”, ”Roboti”… Počeli smo međusobno da se družimo tako da smo se svi rani rokeri iz ex-Yu poznavali. Pa je usledila u Beogradu, sredinom šezdesetih, prva i druga Gitarijada. A ja sam 1965. na takmičenju diskofila na Radio Sarajevu bio pobednik kolekcijom mojih r’n’r singlova i LP ploča koje sam nabavljao iz Engleske. Stavim papirni novac između indiga, pošaljem kompanijama u Englesku i, zamislite, dobijao sam pakete. Ali imao sam probleme. Ponekad su pakete pregledali u policiji. Pa su me zvali, ispitivali me, grdili, pretili, jednom sam dobio i šamare. Pakete su zadržavali, davali su ih svojim sinovima i kćerkama, a oni su moje ploče preprodavali.

Sredinom 70-ih definitivno ste se pronašli u punku. Što je “ono nešto” što vas je privuklo tom pokretu?

Bilo je to 1975. u Londonu, u Hyde parku sam video grupu punksa. Nisam znao tada ko su i šta su. Privukli su me martinkama i čiroki frizurama. Upoznali smo se, odveli su me u napuštenu fabriku, predgrađe Chelsea. Iznenadili su me kad su otpočeli da sviraju hitove mojih omiljenih r’n’r anarho bendova: “The Who”, “The Pretty Things”, “The Kinks”… obrade… Kad sam se vratio u Šabac, osnovao sam s mojim učenicima punk bend “Novi talas”. Svirali su u Domu omladine i bili atrakcija. Pisao sam im numere “Dete s druge planete”, “Vreme letećih tanjura” i tako redom. Ali kad je Sid Vicious iz “Sex Pistolsa” ubio svoju curu Nancy, stigla je iz Komiteta direktiva da nas izbace. Tito se razboleo, pa je potom preminuo, i opet su r’n’r i punk bili subverzivna muzika. Forsirali su Zdravka Čolića (“Druže Tito mi ti se kunemo”), Nedu Ukraden (“Drugarice posadimo cveće gde se vojska druga Tita kreće”) te Đorđa Balaševića (“Računajte na nas”, “Triput sam video Tita”).

Mislim da sam na Wikipediji pročitala da ste upravo vi najstariji punker ex-Yu. Stvarno?

Mislim da jesam. Uleteo sam u punk kad sam imao 33 godine. I još sam u njemu, punksi me zovu Matora Ajkula, ali sada su i oni matore ajkule, stariji su sada za 39 godina… ha, ha… Stigli me… No, u to doba bio sam veoma mladolik. Pa kad sam otišao kod punksa, roditelji njihovi me pitaju: “Dečko, koju srednju školu učiš?” Ja kažem da sam profa i godinu rođenja, a oni počnu da me vivkaju. A bili su srećni kad bih došao, nisam delovao destruktivno nego kreativno na mlade punkse.

Dva segmenta vašeg djelovanja – onaj literarni i glazbeni – gotovo da je nemoguće odvojiti. Koliko dugo traje ljubav prema književnosti?

Traje od kraja šezdesetih, kad me je Maja Perfiljeva upoznala s Rejom Ruićem, te sam pisao stihove za r’n’r pevače. Ali sam početkom sedamdesetih napisao roman “Jer znala je mama mene će skrckati levi elementi”. To je bio prvi r’n’r roman u ex-Yu. O nekoj vrsti naše Janis Joplin. Časopis “Džuboks” je najavio štampanje, objavio je i podlistak sa ulomcima i posterom Hendrixa i Janis, ali roman je zabranjen, slog je rasturen u štampariji i pojavio se tek 1986. Zabranjen je zbog naziva, fol, mislio sam na KPJ, da će me ona skrckati jer je – levica, a ja sam takav naziv uzeo jer mi je mati, misleći ne na KPJ nego na rokenrol muziku, govorila: “Skrckaće te ti tvoji levi elementi.” Sećam se, za ono što je bilo neobično u narodu se kazivalo da je – levo, kao na primer kad pišeš levom rukom, šutiraš levom nogom. A ja sam bio levak i po tome pa nisam mogao da budem u sportskim timovima. Svi dešnjaci, ja levak.

O čemu najradije pišete?

Ne izmišljam. Pišem o onome što sam doživljavao kao roker, hipik, punks. Što u Londonu, u Moskvi, Solunu, Ljubljani, Zagrebu… I glavni junaci su mi rokeri, hipici i punksi s kojima sam se družio. Tako imam i kultni punk roman o Ivici Čuljaku Kečeru i o našem druženju – “Čizme slobode”. Zajedno smo uradili prvu i jedinu antologiju punk proze i poezije – “Deca starog Bakunjina”, a on ju je likovno opremio svojim crtežima. A “Čizme slobode” je punks Ivan Velisavljević, sada diplomirani dramaturg, adaptirao 2009. u radio-dramu. Doživeli smo veliki uspeh na Drugom programu Radio Beograda. Ima je i internetu.

Knjige uglavnom objavljujete kao samizdat? Je li razlog to što nemate povjerenja u izdavače ili nešto drugo?

Rekoh, u ex-Yu izdavači nisu prihvatali romane s r’n’r i punk tematikom, a i sada ne prihvataju jer traže ulepšanu sliku života, a kod mene nema ulepšavanja, nema laži i prevare, nego je sve iz prve ruke, istinito. Ja sam poput Krleže, nepodoban za kapitalizam, nepodoban za socijalizam, jer sam svoj i furam svoj fazon. S prvom knjigom pesama takođe sam imao velike probleme. Zabranjena je jer ju je ilustrovao Milić od Mačve, tada nepodoban slikar, nije slikao revoluciju nego etno motive. Uz to, knjiga je bila ćirilična, a tada se ni to nije smelo. Forsirana je latinica. Sad ti isti ljudi forsiraju ćirilicu i kažu mi – nemam knjiga na ćirilici. Ali kad sam im ponudio ćirilične rukopise o Crnjanskom, Isidori Sekulić i Bori Stankoviću, nisu hteli da mi pomognu. Uslovljavali su da budem član stranke koja je u koaliciji na lokalnom ili republičkom nivou, a ja sam r’n’r i punk ratnik, dakle apolitičan, te sam opet štampao kao samizdat. Imao sam frke i s promocijama. U Šapcu je 1993. organizovana promocija moje punk knjige “Ura, ura, matura”. Došli su punksi iz mnogih gradova, ali ih policija izbaci iz knjižare. Onda su moje kolege iz Radija i Televizije organizovale u našem desku promociju u 17.00 časova, čak su punkse počastili prasetinom, pivom i kolačima. A na promociji iste knjige u Beogradu, u knjižari Srpske akademije nauka i umetnosti, bilo je oko 700 punksa iz mnogih mesta. Promocija je trajala od 17.00 do 22.00 časova. Nisu svi mogli da uđu pa se ulazilo u grupama, na svakih petnaestak minuta. I više nikad nisam imao promociju. Političke stranke su se menjale, a ja apolitičan. Istina, krajem devedesetih bio sam u Narodnom pokretu ”Otpor”, zadužen za kulturu mladih, a imao sam i Art Otpor Scenu sve do 2004., kad se Otpor iz meni nejasnih razloga ugasio.

ivan 3Ostvarili ste uistinu bogatu suradnju i s brojnim hrvatskim glazbenicima: Darko Domijan, Josipa Lisac, Dalibor Brun… sudjelovali na festivalima, osvajali nagrade… Gotovo da nema osobe koja ne zna za “Ulicu jorgovana”.

Zahvaljujući Maji Perfiljevi, upoznao sam Reja Ruića, basistu “Delfina”, “Robota” i “Weels of fire”. Komponovao je na moje stihove, a pevali su Dalibor Brun (“Trenutak sreće”), Josipa Lisac (“Večer u Luna parku”), Darko Domijan (“Ulica jorgovana”) i mnogi drugi… “Ulicu jorgovana” poslali smo na Zagrebački festival, ali su nas odbili, sa obrazloženjem da izbacim ono “gori zemlja, gori kamen, Sunce ugljen, nebo plamen”. Kakav kamen! Kakav ugljen! Ali kad smo je snimili, pokoplala je sve te pesme festivalske i, evo, traje već 40 godina. Bio je to jedan od najvećih u hitova ikada. Nažalost, tada se to nije plaćalo, nego dobijemo po paket ploča od svakog doštampavanja. Sredinom 1975. imao sam najmlađi ex-Yu r’n’r bend s mojim učenicima – “Mudra Sova”. Snimili smo singl za RTV Ljubljana. I rekoh već, Yu punk bend “Novi talas”, a krajem osamdesetih i alternativni bend “Bogalji”. Umesto instrumenata imali smo čaše, flaše, plastične cevi, limene table… Vidim, neko je te snimke postavio na Youtube…

Slikarstvo je samo hobi ili…

Hobi je. Mnogi slikari koristili su moje stihove da ih naslikaju: Milić od Mačve, Slobodan Jeremić Jeremija, Slobodanka Rakić Šefer, Slobodan Pajić Boce, Mihailo Gligorić Gliša… A počeo sam da slikam na preporuku jedne lekarke. Moji roditelji su bili teško bolesni, pa mi je rekla neka ne gutam tablete za smirenje, nego da slikam. Otuda na mom fejsu ima album My art. Neke slike sam koristio za korice mojih knjiga, o Pasoliniju, Michelangelu, Hendrixu, Janis Joplin…

Ako biste usporedili scenu nekad i sada, rekli biste…

Današnja scena je veoma slaba. R’n’r je skoro propala stvar, ali okrivljujem stare rokere, neće na svojim koncertima da predstavljaju mlade r’n’r grupe. I punk scena ima mnogo starih bendova. I svi su se pretvorili u Profit i Novac. Zaboravljaju kakve su muke imali kad su i sami bili mlađi. To zaista nije fer. Sem toga, danas je malo bendova iz siromašnih radničkih porodica, gde se punk i začeo. Sad je u modi da nam punk sviraju i pevaju deca onih na vlasti i oko nje. I tajkuna. Pevaju o teškom životu, a žive na visokoj nozi, usta im puna punka, a džepovi puni para, imaju palate, bazene, džipove. Stalno su na nekim dobro plaćenim festivalima, stalno u glamuroznim revijama za slavne i bogate. Nažalost, većina njihovih mladih obožavalaca kao da ne vide i ne znaju to, ili neće da vide i da znaju pa nasedaju, umesto da sami osnivaju prave punk bendove i fanzine, jer su gola sirotinja, roditelji i oni su bez posla… To me začuđuje. I to što prihvataju taj novi turbo-punk.

I danas ste još uistinu vrlo aktivni i prisutni na sceni. Imate i svoj fb profil. Kako doživljavate ove promjene, kada se velik dio aktivnosti seli u virtualni svijet?

Fejs mi je pomogao da nađem neke stare punkse, moje velike prijatelje, rat nas je razdvojio, fejs spojio. Tako sam pronašao mog najboljeg frenda iz ex-Yu, Denisa Čulinovića-Haša, pevača prve postavke bendova “Patareni” i “Buka”. Preko fejsa sam ponovo pronašao mog kompozitora i drugara Rujića koji je 1978. s familijom otišao u Australiju.

1238831_10201553841122211_1830075336_nS obzirom na vaše prebogato stvaralaštvo, imate li kakav savjet mladim autorima?

Imam, da se ne bave politikom. To je za kameleone i prevrtljice. Nego, neka svoje vreme iskoriste da pišu, slikaju, komponuju, sviraju… A kako danas može da se kupi skoro svaka nagrada, da ne cene umetnost po tim nagradama, sve je to uglavnom namešteno. Neka obnove fanzine koje smo mi imali u ex-Yu, gde smo objavljivali svoje radove. I da se okupljaju oko punka. Kakve političke stranke koje samo unose zlu krv među nama! Mi smo imali Punk Prisnu Porodicu. Nije nam bilo važno koje si narodnosti, koje vere. Bili smo kao braća i sestre i pomagali se. Meni su punksi, od njihovog džeparca, štampali knjige “RNR Warriors”, “Žuti ker”, “Deca starog Bakunjina”, “Mars punk strugle for life”, “Loši dečaci”, “La džungla”, “Diler”… Kad se knjige pojave, podelimo primerke po principu ko je s koliko novca učestvovao. Recimo, krajem osamdesetih pisao mi je iz vojske regrut Siniša Dugonjić. Kad je oslobođen daljeg služenja, upoznali smo se, upoznao sam ga s punksima te je od tada i on punks. Sad režira autorske igrane filmove. Nedavno sam glumio u njegovom filmu “Pojačalo i gitara”, po priči Slobodana Tišme, koji je posle mene najstariji punks. Glumio sam Tišminog oca koji se suprotstavlja da mu sin bude punks.

Planovi? U srpnju vas u Zagrebu očekuje promocija “Vodiča kroz Krležu” što ste ga objavili u koautorstvu s Danielom Radočajem.

Daniela Radočaja znam već 18 godina. U jeku ratova dopisivali smo se i, zamislite, njegova pisma su mi stizala, i moja njemu. Kaže, otpočeo je da piše čitajući moje knjige. Posle je opremio mnoge moje knjige. On i njegova majka opremili su likovno moj roman “Plastično lice”. A zajedno smo Raki ja objavili “Čizme slobode”, drugo dopunjeno izdanje, “Nuda Veritas” – naša punk/hc proza – te punk roman “Vodič kroz Krležu”. Imamo materijala i za “Vodič kroz Krležu 2”. Opremio je i neke moje knjige koje su prevedene u Americi.
Inače, meni je Zagreb ostao isti jer uglavnom kontaktiram s punk scenom. Imam s njima anegdote. Ne vole da ulaze u katedrale, a ja uđem, čisto informativno. Dugo je bilo zabranjeno ići u crkvu. A ja sam sredinom šezdesetih ušao u šabačku pravoslavnu crkvu pa me je neki omladinski aktivista optužio. Eto, kršten sam, eto, idem i dalje u crkvu. I pozovu me u Komitet na saslušanje. Kažu da više ne ulazim u tu našu crkvu. Ja iz šale pitam: “A mogu li u katoličku?” Šabac ima katoličku crkvu. Oni kažu da može, plašili su se valjda ako kažu da ne može, da razbijaju bratstvo i jedinstvo. Pa sam redovno odlazio u šabačku katoličku crkvu, slušao časne kako sviraju orgulje i pevaju, pa sam zavoleo orgulje. I kad je Rajmond Ruić komponovao na moje stihove i pitao koji bih instrument voleo da ubaci, ja kažem – orgulje!
Na kraju, zahvaljujem vam se što ste se setili mene i pružam vam podršku u vašem nastojanju da se umetnost ponovo izdigne iznad politike i politikanstva.

Želimo vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu. Još jednom, veliko hvala.
Razgovarali: Ivan Glišić i Tamara Modrić
(fotografija: Siniša Dugonjić; portret u stilu Che Guevare: Panker Šoić, posljednja fotografija iz privatne zbirke)
Intervju prenesen sa stranice Studija TiM