Arhiva oznaka: čovjek

Vid Sagadin Žigon: Meditacija o uzaludnosti vremena (1)

Sada mi je kristalno jasno, da živimo u vremenu, koje je progutalo čovjeka, otelo mu dušu, oglodalo ga do kosti, te mu na kraju ukralo dostojanstvo. Prolazi me jeza, kad pomislim kakvu je strašnu sudbinu pretrpio lakovjerni i praznovjerni prosvjetiteljski racionalizam sa svojom fenomenološkom redukcijom. Uskoro je postao svoj vlastiti plijen, a taj autokanibalizam pomiješan s incestuoznim sklonostima postao je sada dominantni princip zbog medijskoga linča uplašene gomile. Sve što je izašlo iz racionalno prihvatljivih okvira, uključujući vidne i slušne halucinacije kao duhovne uvide trećeg oka, treba biti sankcionirano, stavljeno pod nadzor ili zbog sigurnosnih razloga odmah amputirano. Cijeli emocionalni raspon u vrlom novom svijetu nosi oznaku Zabranjeno ili Smrtonosno. Pogotovo ljutnja, bijes, srdžba, ludilo, anger, rage itd.

Prva riječ prvi europske epske tradicije “Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina!” utjelovljuje pobunu protiv nemogućih zahtjeva okoštaloga sustava koji ubije Boga u čovjeku. Ne radi se o opredjeljenju za vjeru ili sumnju, za ekumenizam ili za ateizam, nego je u pitanju život, odnosno ovi su dualizmi zapravo prijelazi na višu razinu svijesti o svojem biću.

Život bez vertikale je kao pjesma bez osjećaja za bitno koje je neizgovorljivo. Fizika bez metafizike je potpuna iluzija, nepopravljiva sljepoća, te nastaje od uskogrudnosti i nedotupavosti orijentiranih na materijalističku religiju koja pjeva slavu crvu! Ma, boli me kako će se netko opredijeliti, pri čemu i neopredjeljivost može biti opredjeljenje, samo da se obrani ljudska jezgra od pohlepnih očiju dobiti i moći gladne ropske psihe dobrovoljnih sljedbenika sustava.

Zacijelo me razumijete, što mislim, zar ne, kada kažem, da plešemo nad ponorom, pred padom od kojeg nas dijeli samo svijest o mogućnosti pada. Nema službe, nema socijalne sigurnosti, krađa društvene imovine je nekontrolirana i nesankcionirana, sveprisutno je financijsko cijeđenje niže klase na račun nekolicine financijskih i političkih svinja, s čijim bi se potkožnim tkivom mastile mase poniženih i uvrijeđenih, vjerojatno do kraja života. Nedostatak javnih prostora, javnih rasprava i polemika, potpuna deprofesionalizacije politike što takva može uključivati bilo koga tko je imao priliku upoznati tablicu množenja, iako još uvijek ima pravopisnih problema. Ukratko, ništa zato, moje misli ne grizu, iako bi se povremeno s velikim zadovoljstvom dugim očnjacima zabole u slijepo tkivo predrasuda, klišeja, uzorka, pojmova, fobija i drugih izraslina slijepe vjere u moć razuma. A pogotovo podcjenjujući stav prema osjetilima, osjetima, osjećajima, mislima, instinktima i još toga iz antropološke, psihoanalitičke terminologije.

Da ne okolišam, sad bih samo rekao da je fašizam postao prepoznatljiv znak normalnosti, koja je slijepljena kao što su šare moljaca u smrtonosnom svjetlu. Dakle, svaki čin otpora koji proizlazi iz samospoznaje Bića, naravno, vrijedi svakog divljenja. Kad nepravda postane normalno stanje, otpor je dužnost! Ovo je igra u kojoj se kladi na sve ili ništa. To be continued!

Foto: www.morguefile.com