Arhiva oznaka: Confinandanti

Milan Zagorac: Pobunimo se!

Uz knjigu Confinandanti Lorenza Toresinija, ali da ne govorim o toj knjizi.

Ovo je doslovno ono što mislim. Ne kao neka skupina, kao svi, dovoljno sam odrastao da znam da je “pobuniti se zajedno” nešto posve drugo od pobuniti se za sebe. Mi se moramo pobuniti svaki za sebe. Spasenje je individualna stvar.

Ne tlači nas toliko opresija sustava koji jest opresivan i koji nije valjan i koji jest uzurpatorski, jer je uvijek onaj koji ima moć uzurpator, nego nas muči pobuna iznutra. Pobuna protiv vlastitih načela, dogmi, strahova koji proizvode vlastitu represiju.

Jer naišao sam na jednu knjigu Lorenza Toresinija koja se zove Confinandanti, u vrlo slobodnom prijevodu znači “Oni koji prelaze granice”. Grenzgaenger. Shvatite to kako hoćete.

Osnovna je postavka da se čovjek ne može razviti ako se ne pobuni. Ako ne učini prekršaja, ako ne prekrši normu. Ako muž, makar duhom, ako ne tijelom, ne prevari ženu, ako žena ne prevari muža, ako sin ne svrgne oca, ako ne detronizira i ne odbaci kruta pravila igre svojeg roditeljskog gnijezda, a nakon toga ne asimilira sve one vrijednosti koje je stekao iz te obitelji, zajednice, odnosa, čega već.

Ako se čovjek ne pobuni, ostaje mlakonja, slabić, guravac, budite iskreni prema sebi, tko su vam privlačniji, kršitelji normi, pobunjenici ili dobri, fini službenici i namještenici?

Pobuna ima dvije svrhe: prva je da se pokažeš da jesi, da postojiš, da te ima, da postoji tvoj glas, druga je da svrgneš opresora i da preuzmeš njegove insignije moći. Najvažnija svrha je da razneseš strah. Jedini slobodan čovjek je onaj koji se ne boji. Ne mislim ludo hrabar, nego kojega nije strah. Gdje god i kako god živio.

To je prirodno, nema u tome ništa zlo, to je najnormalnija stvar, jer da nije tako, svijeta ne bi bilo. Odnosno, bilo bi svijeta, ali svijeta totalnih robova i njihovih gospodara. Gospodari bi s vremenom degenerirali i postali nakaze, robovi bi također postali još gori robovi, ali i to bi se srušilo.

Ne bunite se, dakle, samo protiv vidljivog simbola koji vas tlači, nego se bunite protiv unutrašnjih zidova koje ste izgradili. Ti su zidovi zaštite koje čuvaju vašu toplu kućicu, vaš balončić, vašu lagodnost plutanja u amnionskoj tekućini. Međutim, čovjek nije rođen da bi plutao u amnionskoj tekućini, čovjek je rođen da bi djelovao. Dakle, cilj vaše pobune možda jest u vanjskoj manifestaciji šef, otac, predsjednik države, diktator, nepravda u svijetu, bilderberzi, ali pobuna se odnosi na zidove u vama.

Moramo uzeti goleme čekiće i razvaliti te zidove, zapravo je poruka te knjige, o kojoj sam malo rekao, ali simbolički je ona utjelovljena u zidovima ludnica koje je Grande Maestro (dakle, Franco Basaglia) razvalio ne bi li provukao kroz njih simbol slobode, plavog konja, Marco Cavallo se zove, Konj Marko, koji je simbol oslobođenja izopćenika i osuđenika na smrt. Ako smo već svi osuđenici na smrt, zašto se bojimo ičega? Za provući Konja slobode na trg, treba uzeti čekiće u ruke i razvaliti zidove da bi mu se napravio put.

Čovjek koji se buni pati. Njegova je patnja iskonski osjećaj “biti čovjek”, svaki drugi osjećaj je “biti dijete”. Biti zaštićen je biti dijete, biti nesposoban mlitavac. Biti čovjek znači čak i to da ćete junački pasti. Živjeti sto godina kao mlitavac je sranje i nije vrijedno jer se nije ništa dobilo ni učinilo s time. Pokušati, pa makar posrnuti, makar pasti, to je smisao.

I čim čovjek uzmogne jednu stepenicu, treba doći na drugu, ta je još veća, teža, strmija i viša. Na tom putu, čovjek do krajnje ekstenzije svoga sebe dostiže ono što će za nekoliko generacija značiti “novi čovjek”.

Postoje u teologiji tri pojma, od kojih se dva pojavljuju u suvremenoj psihijatriji. Prvi je kerigma (jedini za koji nisam čuo poveznicu u psihijatriji) Nastavi čitati