Arhiva oznaka: Carmela Žmirić

Carmela Žmirić: Lipa

Drvored u našoj ulici bio je naš ponos. Lipe nanizane s obje strane ceste promatrali smo od djetinjstva. Ispred moje zgrade rasla je jedna koja u početku nije imala volju za životom. Majka ju je dodatno zalijevala ne čekajući radnike iz „Parkova“, a otac je mladici postavio štap i vezao je da bude čvršća. Dok su ostala stabla već mahala novim grančicama i šuškala listićima, ova naša lipa je još uvijek muku mučila da sa svojih desetak listova ostane uspravna. Jedne godine drvored su napale gusjenice. Činilo mi se da ih noću čujem kako žvaču i mljackaju. Majka je rekla da umišljam i dodala kako našoj kržljavici baš sad trebaju te proklete gusjenice, taman kad se oporavila i krenula. Otac ih je micao rukama u teglicu punu vode. Utopile su se.

Jedne zime bura je nosila crjepove, trgala oluke i lomila čak i ogromna stabla. Nismo znali kako pomoći našoj lipi. Do mraka smo je promatrali kroz prozor kako pognuta pokušava dotaći zemlju. Otac je rekao ono njegovo:“Što bude bit će“, a mama je jezikom radila cccccc i odmahivala glavom. Ujutro smo je našli na svom mjestu, polegnutu uz zemlju. Tata joj je do večeri složio veliku dasku. Dasku smo zvali longeta, a lipa je opet bila uspravna. Htjela sam joj nešto nacrtati na longetu, ali daska je bila tvrda. U meku koru urezala sam srce. Te večeri sam dobila jezikovu juhu i tjedan dana bez crtića. Drvo je raslo, a majka je govorila o lipovom cvijetu kojeg ćemo jednog dana brati i mirisnom čaju kojeg ćemo od cvijeta pripravljati.

Moja Dana voli lipov čaj, ima deset godina i premda u našoj ulici više nema djece, nikada joj nije dosadno. U trošnim radničkim zgradama ostali su samo penzioneri. Gledali su šestogodišnju Danu kako prvi put vozi role od lipe do lipe, pridržavajući se za svako deblo.

Dok sam s majkom i ocem ispijala prvu jutarnju kavu, a Dana svoj omiljeni čaj, u našoj su se ulici zaustavili veliki kamion i nešto metalno s krakovima. Metalno je svoje krakove s tri strane zabilo duboko ispod lipe, protreslo je i snažno iščupalo. Raskošna lipa otresla je kosom i zašuštala uvojcima. Zaklela bih se da se naježila i zacviljela. Onaj osjećaj za koji se kaže da te preskoči smrt. Otac je skočio, majka je srušila kavu. I ja sam se nekako našla na ulici. Na naše očajne krike dobili smo odgovor. Zarazna bolest napala je nekoliko stabala. Najbolje ih se riješiti ovako, s korijenom. Majka je plakala, otac je zavukao ruke u džepove, ja sam tražila znakove bolesti, gusjenice po sočnim listovima, flekice ili bilo što. Dana je gledala u rupu i povlačila dio korijena koji je ostao u zemlji. Isto su učinili sa svakom drugom lipom u ulici. Čula sam ih kako ih na parove prebrojavaju:“Prva. Druga. Prva. Druga…“, a svaka druga je legla u veliki kamion. Kasnije je došlo još kamiona. Ugodnu hladovinu zamijenilo je sunce, a sada smo vidjeli i neke zgrade u daljini koje su lipe godinama zaklanjale.

Sedam dana kasnije, na vrata nam je pozvonio mršav čovjek u radnom odijelu, plavom sa zelenom crtom na rukavima i nogavicama. Lice mu je bilo naborano i preplanulo. Dana nas je poslije pitala  zašto je barba rekao da ga boli srce i zašto je došao k nama, a ne doktoru. Na komadu škartoca napisao je adresu i dao mom ocu.

Tog  poslijepodneva sjeli smo u auto i iz naše radničke ulice zaputili se gore prema brdu, u ulicu u kojoj žive neki ljudi koje nikad ne vidiš u dvorištima, ako im uopće vidiš dvorišta. Zidovi oko njihovih kuća su visoki, opasavaju ih visoka stabla, grmovi su lijepo obrezani. Moj otac se uvijek pita čime se bave ti ljudi kojima kuće s njegovanom okućnicom narastu kao tijesto za kruh, naglo i veliko.

Na kraju ulice rasla je jedna takva kuća. Nalazila se na kraju velikog posjeda do kojeg je s glavne ceste vodio široki put. Premda još bez fasade, ova je kuća imala višegodišnji lipov drvored i debeli hlad koji je vodio do terase. Osam lipa od kojih jedna šuštava, treperava, mirisna, nekad mala i kržljava s urezanim srcem u kori. Na početku puta vlasnici su postavili znak „Stop!  Privatno vlasništvo!“ Otac je pomakao dasku koja mu je priječila put, velikim koracima zagrabio do naše lipe, naslonio dlan na nju i nogom lupio po zemlji. Kao da provjerava je li dobro ukopana. Ostao je tako nekoliko minuta, zatim podigao pogled s korijenja na nas koje smo još uvijek stajale uz veliki znak „Stop“.  Kimnuo je glavom kao što ljudi u filmovima kimaju mrtvozorniku kad prepoznaju prijatelja. Iz velike kuće nitko nije izlazio i nitko nije gledao, ali mi smo dugo gledali u prazne prozore.

Otac svakog jutra gleda kroz prozor i promatra zatrpanu rupu. Majka je htjela na to mjesto posaditi neko drvce, ali on nije dao. Rekao je kako to nije naše i kako nemamo pravo samo tako posaditi drvo.

 

RI LIT: NOĆ VELIKOG ČITANJA IV, 2016.

Kotrljanje neformalne književne skupine Ri Lit nastavlja se u ovoj godini novim, četvrtim, izdanjem manifestacije Noć velikog čitanja IV. Kao i do sada, Ri Lit će se predstaviti riječkoj publici u dvorani Filodrammatica, posljednji četvrtak u siječnju, 28., s početkom u 20 sati, s potpuno novim pričama, a s autorima koji su već itekako poznati i izvan lokalnih granica.
Tea Tulić, Željka Horvat Čeč, Zoran Žmirić, Enver Krivac, Izet Medošević, Zoran Krušvar, Igor Beleš, Milan Zagorac i Davor Mandić čitat će svoje nikada prije objavljene radove premijerno na Noći velikog čitanja IV, i ako ste kojim slučajem ostali bez priča za sebe ili za svoje bližnje ovo je dobra prilika da se prepustite mašti sjajnih riječkih devetero autora!
Dođite i uvjerite se kako je svijet u njihovim pripovjestima doista beskrajan i kako su događaji u njemu otključana vrata za svakog tko želi ući! Ništa nije istraženo do kraja, zemljovidi nisu ucrtani, sva su kretanja nepredvidiva, uzbuđenjima nismo iscrpili izvore! Ri Lit su se odvažili još jednom povesti vas na izlet izvan dosega uobičajenog mirisa politike, novca, fizike!
Dođite u dvoranu Filodrammatica u četvrtak, 28. siječnja ove godine, a ne neke sljedeće, zauzmite udobni stolac na vrijeme jer broj je sjedećih mjesta ograničen.
Svi su dobrodošli, neovisno o društvenom i imovinskom statusu! Ulaz, a niti izlaz, se ne naplaćuju!
I ovom prilikom književna skupina Ri Lit se zahvaljuje na ustupljenom prostoru dvorane udruzi Molekula.
Fotografije Ri Lit IV by Carmela Žmirić

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić