Arhiva oznaka: Branko Gulin

Milan Zagorac: Teorija paleolitskog kontinuiteta

uz zbirku poezije Tusculum Nade Grubišić

drevni gradovi
skrivaju otajstva
negdašnjih civilizacija
u tami

Malo je koja autorica/autor suvremene poezije u nas toliko samozatajna, a toliko specifičnog, autentičnog i bogatog izričaja kao Nada Grubišić: plodna autorica vrlo hermetičkog opusa koji obnavlja na godišnjoj razini novim knjigama, a koje postaju sve kompleksniji „kamenovi iz Rosette“, psihogrami koje valja rastumačiti, i pjesnički i mudroslovnoznalački, kojima valja naći ključ, a da pritom još ne znamo ni bravu koju bi trebalo otvoriti. Tusculum je stoga tek još jedan miljokaz na putu između neprispodobive svesvijesti (plerome, da koristimo ovaj neoplatonički i gnostički izraz) i ove banalnije svakodnevne stvarnosti koji zahtijeva „miran, od svijeta udaljen stan“, no s nagnućem na onostrano, na metafizičko, na transcendentno koje odražava topot konja nekadašnjih naroda divljih euroazijskih stepa i „postojbina zmij­skih“ do etruščanskih tumulusa, turanskih i indoeuropskih rituala, sunčanih simbola i današnjih preokupacija poput one Johna Lennona „Give peace a chance“.
Ne, Nada Grubišić nije jedna od onih pjesnikinja koje ćemo naizust učiti i s njihovom poezijom pjevati neke suvremene podoknice, naprotiv, to je poezija pobunjenog ženstva i one pregrijane magme filozofske khore, ona poezija koja materiju upravo gnostički uzima kao nužno zlo, nasuprot još uvijek neisklesanog lica (ne nužno uvijek dobrostive) svijesti koju u nizu rituala tek valja oblikovati; njezina poezija zahtijeva i volju i upornost tragača, međutim onoga trenutka kada joj se napokon podamo, postaje iskonska majka-roditeljica novoga čovjeka – umjetnika, pjesnika, čovjeka u krajnjoj liniji, koji se rađa u grčevitosti i „prisustvu teksta u stvarnosti“.
Tusculum tako postaje simbol koji u sebi skriva mnogostruka značenja: on je od simbola rimske civilizacije, preko svojih trojansko-pelazgijskih korijena postao pupak svijeta („od prije Isusa Krista“), sama os oko koje se okreće zbilja jedne priče koju nastojimo ispričati, no kojoj, što smo bliže, sve teže uspijevamo dokučiti bit, sve teže nalazimo riječi, one kao da promiču u beskrajnim povijesnim sljedovima nerazumljivih kodova kojima se odvija jedan misterij na granici sna i jave, onirička igra koju možemo shvatiti ako i samo ako uđemo/zađemo/nađemo se u stanju pjesnikinje (evocira to onu „crnu šumu“ danteovskog silaska) koja nas polako, stih po stih, zbirku po zbirku, knjigu po knjigu, uvodi, inducira u ono što će stihovima iskazati kao „ustrajno tragamo za Suncem / posred teških galaktičkih tišina / spiralnog kretanja svemirskih / tjelesa i elipsa“, a koje su, neminovno podložne „zakonu evolucije“.
Čitanje poezije Nade Grubišić zahtijeva ono što bi poznati psihoterapeut Stanislav Grof nazvao „vulkanskom ekstazom“, a to je stanje dubinske povezanosti sa svojim iskonom uslijed stanja svijesti koje može doživjeti istinski pjesnik. No, to nije poezija utjehe, to je poezija koja slavi stvaralačko/uništavalačku narav stvari, poezija koja ne jamči mir i spokoj prije nego da se dosegne grčevita ekstaza, ma značila ona čak i sinovsku hodnju rubom vulkanskog grotla na užas mladih neiskusnih majki, dok su „pijana prostran­stva duše / željna amnezije“.
Na svojem tusculumu Nada Grubišić pjeva svoju „teoriju paleolitskog kontinuiteta“, priču o čovjeku koji je pupčanom vrpcom zauvijek vezan za ovu zemlju gdje na tren biva proboden zrakom sunca, a večer je, naravno, već tu. Tusculum je pjesnička zbirka za pjesnike i filozofe, poziv na hrabro kročenje nepoznatim, iskorak izvan u svim dimenzijama prostorovremena, ne bi li se, „bijela srca“, napokon, unatoč studeni, s iskonskom ljubavi usudili prijeći rijeku zaborava i oslobodili novoga čovjeka koji mesmeriziran čeka oslobođenje ili konačnu propast. Odluka je, kao i uvijek, na čovjeku, a na kušnji je njegova hrabrost.

Ilustracija: Branko Gulin

Milan Zagorac: Sinegdoha Nabokov

Nada Grubišić: Kadulja – u zaklonu s Nabokovom

Naizgled se čini jako teško ući u poetsko tkivo pjesnikinje Nade Grubišić – naime, gusti, simbolima prenaseljeni stihovi, rizomski zakutci koji ponekad dovode u zabludu, nestvaran svijet, složene usporedbe koje evociraju čas patos, dok ga već u drugom času isijecaju oštrim rezovima – sve to čini poeziju Nade Grubušić teškom, ali dostojnom puno ozbiljnijeg razgovora, puno šireg i dubljeg eseja no što ću izložiti u ovome kratkome osvrtu.

Naime, s njezinim se pjesništvom, koje jest vapaj na rubu, na granici, na samom rubu ekstinkcije, ali je još uvijek ovdje, zapravo zahtijeva neka vrsta literarnog spasenja, nje kao lirskog subjekta, a samim time i cijeloga čovječanstva, poput one iz prethodne zbirke Bolesna ruža. Ta se eshatološka crta djelomice prenosi i na ovu, donekle još neprozirniju, gušću i kondenziranju poetsku minijaturu, tako reći, do razine svijeta u svijetu, svojevrsnu točku singulariteta. Kadulja je stoga hologramski film teorije svega koji tek pod punim svjetlom i pravom optikom postaje to što jest – pjesništvo u totalu, pjesništvo koje jest sam život, same suze erotike i bola, pisanje koje više nije samo jedan čin, već cijeli život postaje pisanje.

Neka čitatelja ne zanesu poetske slike koje će prizvati s jedne strane aristokratsku studen petrogradskog spleena kao i s druge strane američke pedesete, šezdesete, hippie kulturu te (navodno) babyboomerska opća mjesta. To je samo krinka, kamuflaža nečega dubinskoga što se krije iza Raklja, djetinjstva, mirisa kadulje, KADulje i Nabokova – sve od reda pojmova koji ne donose patetični mir nevinosti i mladosti nego snažnu distorziju. Štoviše, rekao bih da je već sama početna igra riječima kadulja – neka vrsta enkodirane poruke, neka čitulja, koja dolazi od ovoga KAD u naslovima – dakle, već tu započinje igra riječima koja se odvija do samoga kraja, do onog zadnjeg smislenog znaka u knjižnome bloku. A ta je enkodirana poruka, slično kao i u Bolesnoj ruži neka vrsta diskursa s nevidljivim opresorom, moguće simbolički danom u notornom Nabokovu (dakle, ovo bi bila „sinegdoha Nabokov“, ako ćemo aluzivno prizvati „Sinegdohu New York“, kad već nismo načisto s temeljnim sadržajima), ona se zrcali iz stihova: Priroda je zapravo ravnodušna na nas / naše konje na livadi leptire je li pošteno / gubiti tolike ljude biti opsjednut njima sjećanjima / na djetinjstvo pedofile koji se bore protiv / pedofilije that slow slow words / zato je za tobom potekla izvorska voda.

Tu je mračni lik situiran u prijetećem, iskrzanom ambijentu poluotoka i podivljalog bilja odraženog u opasnu, muljevitu jezeru: znači napitak kuhan od kadulje s poluotočkih makadama / Raklja Stancije Grgur Skitače neprovjetrenih / malih madona izmišljenih moći / crne rupe zjape u noći kada se pije čaj / motri sebe s neudobnog stolca tamno svoje lice / odraz na vodi opasna muljevita jezera.

Ovo je u temelju poezija dviju energija, najlakše bi bilo reći erotičko-tanatičke, no može se reći i one muške, snažne, prodorne, koja čini prekršaj pa je stoga mučna na jedan način i one druge, ženske, koja je bolesna, koja treba izlječenje, spasenje. Te dvije energije jedna drugoj nanose bol, patnju, ta moćna muška intuicija / osjetljiva na bolesne krajolike svijeta / planeta koji se ponaša uzorito poput spoznaja, tj. jer rekao si Nabokove: Genij, to je nonkomformizam / duboka brazda čovječnosti te nam se tako nadaje spasenje negdje u pomirenju, nesvarljivoj ljubavi između opresora i žrtve, između jakog i slabe, u nekom samoekskulpirajućem činu posvemašnjeg oslobođenja užasavajućeg (neimenovanog) tabua.

Pa iako evidentno evocira nešto strašno, ono se ne događa, no spoj, taj nužni hermafrodizam kojim se mora oprostiti muškarcu na počinjenju i ženi na slabosti svakako je moment čudesne transformacije, magije, alkemijskog čuda, dakle, nakon sagorijevanja, pada i izgaranja do crnoga, slijedi bijelo i žuto, slijedi graal, kamen mudraca, mogući nagovještaj spasenja.

Zbirka kodnoga imena i još više kriptične fakture Nade Grubišić upravo će se ovim simbolički prenabijenim stihovima posve zaokružiti, uhvatiti o vlastiti rep i ostaviti nas i dalje s pitanjima. Ta pomalo parsifalska uloga čitatelja kao da i jest samo dovršenje djela koje se proteže možda u beskraj, dakle u sebi sadrži onaj ranije spomenuti „pad u singularitet“, a simbolički nam je dana konačno otvorenim prolazima: bloody professor pogledima dodiruje stegno / učenica čaj je okružen stolom zatim morem istim / ljetom kad nismo starjeli već se obostrano prepoznavali /… političke znanosti sjede u klupi do tebe Vladimire / daješ mi vremena da postanem djevojčica / sjećam se Europe nemirnih tragova broda na Atlantiku / tvoje sjene / vrata uvijek ostavljaš otvorenim.

O autorici

Nada Grubišić rođena je u Puli 23. svibnja 1954. godine. Pohađala je pulsku Gimnaziju te je diplomirala na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Piše poeziju, epove i poetsku prozu. Objavljuje u hrvatskim, slovenskim, makedonskim i američkim časopisima.

Do sada je objavila sljedeće knjige: Apokaliptična avenija, Djevojčica iz porječja, Djevičanstvo ili The Moralizing Florist, Metropola praznine, Čitanje Dubrovnika, Akvarel /poetski roman bez interpunkcije/, Putovanje u mjestu, Oralne teme, Bolesna ruža i Kadulja – u zaklonu s Nabokovom.

U pripremi za tisak su: Magnesium beach, Gibraltar, Tusculum, Romeo u pustinji, Povijest nepostojećeg grada /ep/, Rendez vous, Bologna i Erosova košuljica.
Članica je Društva hrvatskih književnika. Živi u Zagrebu.

Ilustracija ovitka: Branko Gulin