Arhiva oznaka: Branimir Čakić

Branimir Čakić / Nikola Šimić Tonin: SW fenomen

SW fenomen, kultni serijal podignut na razinu religije. Tolike su ljudske jedinke, limitirane duhovnosti, intelekta… uporne u traženju tuđih mana kao da je riječ o skrivenome blagu. U čarobnome svijetu filma, od čarolije cijepljeni tragači najrevnije kopaju po davninama Lucasove daleke galaksije. A on sam po sebi uistinu za njih je i jeste daleka galaksija. To je sasvim razumljivo, jer će se njihov trud i njihova (ne)pamet naširoko prepoznati, obzirom da je riječ o jedinstvenome globalnome fenomenu. Lucasov klasično-moderni original iz davne ’77. od prve do posljednje sekunde napamet znaju milijuni filmski upućene velike i male djece; ne da znaju svaku riječ dijaloga, već i pozadinu svake scene i kompoziciju svakoga kadra, uhom raspoznaju svaki šušanj u pozadini bogatih Burttovih zvučnih kulisa, a kamoli detalje Williamsovih simfonija; isto vrijedi i za ostala dva nastavka originalne trilogije, posebice za kultni ”Imperij uzvraća udarac”, što u toliko masivnoj mjeri nije slučaj ni s jednim drugim filmskim fenomenom. SW su odavno nadišli okvire filmske umjetnosti, umiješavši se u svakodnevicu civiliziranoga svijeta, podignut na razinu religije ništa manje ozbiljnu od ostalih. Stoga je, očekivano, pod povećalom svaki pomak u galaksiji, svima vidljivoj na beskonačnim frontovima interneta, gdje se iz godine u godinu vode prljave i jednako besmislene borbe unutar goleme fanovske baze, dodatno zamračene gerilskim napadima mrzitelja i trolova koji, zadojeni zavišću, nekulturom i neznanjem, tvrdoglavo odbijaju prihvatiti da njihovi filmski favoriti nikada neće dosegnuti popularnost SW fenomena. Kritičari su tu najmanji problem; većina ih nastoji biti objektivna, profesionalna… bazirajući se na svome filmskome znanju, na predočenim dokazima i ponajviše na osobnome ukusu. Tu naravno ne ubrajam ove naše „prepametne“ kritičare balkanskoga smjera, prerano odrasle ljudske jedinke i snobove koji se s visoka sprdaju sa SILOM, a na SILU obožavaju mađarski novi val socijalno urbanog nezavisnog Art filma. Takvi su ionako zalutali u svijet umjetnosti, jer se, naprosto, ne znaju ili odbijaju oduševiti; to im je valjda ispod časti i u kontru ega, a poznato je od davnina kako bez djetinjega oduševljenja nema niti stvaranja, niti doživljaja umjetnosti. Udaraju fantaziju zato što je fantastična, tražeći nedostatke na realnim razinama kao da je riječ o kakvome sudskome procesu. Takvima uvijek savjetujem da se ograniče na gledanje Županijske panorame; jer savršenoga filma nema: čak i jedan Građanin Kane ima golemu i odavno opjevanu scenarističku rupu. Naime, kada Charles Foster Kane na posmrtnoj postelji izgovori riječ: ”Pupoljak”, nikoga nema u blizini da ga čuje. Njegova sluškinja uđe u sobu nakon što je on već izdahnuo. Stoga se gubi smisao reportera koji istražuju Kaneovu priču na osnovi njegove zadnje riječi. Mnogi mudraci će to zanemariti, ali će zato senzacionalistički ukazati na logični propust da orlovi u Gospodaru prstenova Froda i dičnu mu družbu ponesu ravno u Mordor te im tako olakšaju sudbinsku misiju uništavanja moćnoga prstena. Isti će podsmješljivo prigovoriti kako je Ray, ničim izazvana, u trenutku ovladala Silom, zanemarujući fantazije o preživljavanju Di Capriova lika u Povratniku – filmu snimljenome po istinitome događaju! Takvima ću, dakle, opet uzaludno savjetovati da se ograniče na dokumentarce o krumpirovim zlaticama; uz to, savjetovat ću ih da uštede svoj teško stečeni novac. 50 kn je puno čak i za film koji je u modi mrziti i preko koga se skupljaju jeftini mentalni bodovi. No, umjesto dostojanstvenog povlačenja iz tuđega svijeta kojeg nije nužno voljeti, oni će se radije pozvati na mišljenja mnoge NEKADAŠNJE djece, ističući kako ovi novi SW ne nude šarm i čaroliju kakvom je obilovala originalna trilogija. Isti su valjda zaboravili ili se možda nisu ni rodili da bi posvjedočili kakve su bile reakcije obožavatelja, ali i djela kritičara nakon premijere Imperije (danas uvjerljivo najobožavanijeg i najcjenjenijeg SW filma); već tada fanovska se baza uslijed neumoljivoga globalnoga širenja stala raspadati, jer su mnogi razočarano zaključili kako Imperija nema bajkovitost, privlačnost i uzbudljivost originala; ništa u Imperiji, čak ni ta znamenita, zbog Lukeovog urlikanja smiješna Shakespearijanska zavšnica, ne nudi napetost kakvu je pružio kultni napad na Zvijezdu smrti koji se obično smatra drugom najboljom akcijskom scenom u povijesti filma, odmah nakon utrke četveroprega iz Wylerovog Ben – Hura. U Imperiji, tvrdili su cinici, nema priče, nema ni završnice, karakteri nisu razvijeni, gluma je OPET drvena, Stormtrooperi su OPET sramotno neprecizni, a sve se OPET svodi na prezentaciju specijalnih efekatra kroz neprestanu i prebučnu nerealnu akciju, jeftinu dramu i jednaku jeftinu Yodinu filozofiju; s trećim nastavkom, podsmijeh cinika je osnažio, a podjele među fanovima još su više došle do izražaja, ponajviše zbog marketinški ubačenih Ewoksa i Jabbinog Muppet Showa. Vremenom, SW je prepoznat i prihvaćen kao globalni fenomen bez premca, sa svim svojim opjevanim vrlinama i manama, i postalo je jasno da se u skorijoj budućnosti neće pojaviti filmski fenomen koji će dati TOLIKO SCENA KOJE TRAŽE STOTINE GLEDANJA, kao ni TOLIKO OBOŽAVANIH LIKOVA; u svim krajevima civilizacije i među svim naraštajima, teško je pronaći ljudsku jedinku koja neće prepoznati strašnoga Dartha Vadera – uvjerljivo najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Dječaci se i dalje, gotovo 40 godina nakon originala, i još u većem broju uživljavaju u Lukea Skywalkera i Hana Sola, djevojčice u princezu Leiau, a od lani i u Ray, među cinicima prekrštenu u još jednu filmsku Mary Sue. Među najpopularnijim igračkama, uz figure najslavnijih galaktičkih droida (R2-D2 & C-3PO) nameće se odnedavno i dražesna BB8 jedinica. Svi ovi spomenuti likovi i mnogi drugi osmišljeni su da nam se svide, dok prljavi otpadnici iz Rogue Onea to nisu; Rogue one pružio je najbolje glumačke izvedbe u Lucasovoj galaksiji, ali i najmanje zanimljive karaktere. Dvoje glavnih protagonista, Jyn Erso i Cassian Andor, ni po čemu nisu originalni i kao takvi zasigurno neće zaživjeti na majicama, plakatima, samoljepljivim sličicama, a posebice ne kao igračke. Čak će se i legendarno omraženi Jar Jar Binks naći među favoritima najmlađih poklonika serijala. Sudbina rabljene igračke smiješi se možda tek ciničnoj junačini, droidu K2SO, dok će Sile žudni fanovi djelomično prigrliti možda tek Donnie Yenova Chirruta – slijepoga borca koji osjeća Silu, dopuštajući joj da ga vodi. Zaplet filma je jednostavan, tvoreći svojevrstan prolog originalnome filmu; radi se, naime, o grupi posve klišeiziranih dvodimenzionalnih likova kakve smo vidjeli u stotinama važnih i manje važnih filmova, a koji se pokušavaju domoći tajnih planova najrazornijega galaktičkog oružja. Da bi stvar bila gora, za sloj koji se u svim dosadašnjim SW filmovima, pokazao umjetnički najsnažniji, nije bio odgovoran genijalni maestro Williams, već njegov sljedbenik Michael Giacchino za kojega zlobnici vele kako je Williamsova blijeda kopija nesposobna skladati iole pamtljivu temu. Uz sve to, ovo je prvi SW bez gromovite naslovne teme i bez teksta koji u ritmu Williamsove simfonije klizi među zvijezde. Posve je lišen mitoloških dimenzija; tek Chirrut priziva Silu, a od Jedija na sceni je tek zloglasni izdajnik reda, sveden na svega nekoliko minuta. Sve ovo jasno kazuje kako je riječ o kolosalnom SW promašaju, čega su se milijuni obožavatelja pribojavali otkako je ovaj film službeno najavljen. No sve ove kritike napisane su prije negoli je itko pogledao film! Na imdb-u su mu stali lupati ocjenu jedan čak i prije premijere, stvarajući teren za jedan od najvećih Disneyjevih promašaja. ”Tako im i treba”, zaključili su mnogi, ”pohlepnim grdobama, cijepljenima protiv umjetnosti, kojima je stalo jedino do novca!”
A onda i unatoč svemu gore navedenome, nakon premijere osvanule su prve kritike i to mahom pozitivne, a riječ je o globalno najsnažnijim imenima poput Petera Travisa (Rolling Stone), Henryja Fitzherberta (Daily Express) i mnogih drugih. Zlobnici su i to, kao i lani u slučaju sedme epizode, protumačili kao Disneyevo potplačivanje svih jačih ovozemaljskih kritičara. Nakon toga, na svim najjačim fanovskim stranicama (Force net; Star Wars net; Making Star Wars; Star Wars underworld) osvanuli su oduševljeni osvrti najstrožih kritičara među fanovima, uključujući čak i one koji su okrutno popljucali sedmicu kao besramnu kopiju originala. Na imdbu ocjena se popela na 8.2, utemeljenih na 118 416 kritika, dok je na Rottenu na visokih 85 %, na osnovi 305 prikupljenih službenih kritika te čak 90 % kod 54 416 korisnika stranice. Ekipa znalaca s Aint’it cool newsa na čelu sa Harry Knowelsom proglasila ga je remek djelom i najboljim SW filmom nakon originala i Imperije. I evo, nakon prvoga tjedna distribucije i na temeljima fanovskih glasanja nesretni Rogue one, zasjeo je na spomenuto sretno treće mjesto, kao uvjerljivo najbolji SW film nakon nedodirljiva prva dva snimljena filma. Pored svih gore navedenih nedostataka, kako je to moguće?
Iz edukativno umjetničkih razloga više sam puta istaknuo kako nemam obraza suditi o filmu ukoliko ga, po prokušanome savjetu velikoga Johna Forda, ne odgledam najmanje tri puta; isto tako nemam obraza suditi o filmovima čijem svijetu ne osjećam pripadnost.
Rogue one ostavlja dojam rijetke slikovnice bogatije od knjige, što je već tipično za punokrvni SW film. Nekima ću ovdje otkriti temeljnu SW tajnu! SW su još od originala svemirska pustolovno ratna sapunica, tek dijelom space fantasy, i nikada nije zamišljena kao studija karaktera. Da li su se Luke Sywalker, Princeza Leia, Han Solo ili Darth Vader razvili kao karakteri u originalnome filmu i da li su Mark Hamill i Cerrie Fisher bolje odglumili svoje role od Diega Lune i Felicity Jones? Odstranite li nostalgiju i efekt karakterne privlačnosti, odgovor bi vas mogao poprilično razočarati. Svi SW filmovi po pitanju teme, scenarija, glume i dijaloga pripadaju nečasnoj sferi B filmova; efekti ih izdvajaju iz druge lige i ”ONO NEŠTO” zbog čega nitko drugi nije uspio ponoviti njihov fenomen s tolikim globalnim efektom. Upravo ”ono nešto”, taj neodoljivi balans fikcije, zabave, mitologije, osnažen vrhunske klasike vrijednom simfonijskom glazbom, originalna dva filma svrstava među najbolja filmska ostvarenja; a taj neodoljivi balans zasnovan je na pradavnim subotnjim DVODIMENZIONALNIM serijalima iz ’40-ih (Flash Gordon; Buck Rodgers); koliko i na MITOLOŠKIM STUDIJAMA Josefa Capmpbella, autora ”Moći mita”.
Rogue one prvi je film iz serijala Zvjezdanih RATOVA u kojemu je mitologija posve u sjeni RATOVA koji su ovdje prikazani poput onih iz WW2, s ruhom SW. Likovi su u službi priče, ništa manje ni više razvijeni od onih u Spielbergovom, Saving private Ryanu, s kojime imaju nekih narativnih poveznica. Jyn Erso je nihilist. Površno gledajući, lako ju je opisati drvenom, jer je riječ o karakteru koji je, zbog traumatične prošlosti naznačene u uvodnoj sceni filma, zatvoren za svijet oko sebe. No kada napokon ugleda hologram svoga oca na lice joj izbiju emocije, drugačije od onih kojima se prepušta u dirljivo epskome finalu, čekajući smrt u zagrljaju s odabranikom svoga srca.
Pomalo klišeiziran Chirrutov karakter plemenitoga redovnika – viteza usvojimo već nakon prve njegove scene, i prema reakcijama, riječ je o novome miljeniku obožavatelja originalne trilogije; još i veću popularnost stekao je K2SO, cinični droid lišen balinanja za najmlađe. Dakle, priče o zaboravljivim likovima već su pale u vodu; mozaik likova nadahnuto su i u službi priče uredno popunili i svi ostali likovi. Cassian Andor je, ratovima izmožden, vojnik koji je u odanosti svome redu pomalo izgubio moralni kompas; Chirrutova replika savršeno ga karakterizira: ”Mnogi mijenjaju zatvore, ti svoj nosiš sa sobom.”
Velika razlika u odnosu na ostale SW filmove je ta što ovaj ne nudi karaktere kakvi želimo biti. Veliki i mali dječaci lako će se uživjeti u Lukea i Hana, djevojčice u princezu Leiau; no nitko ne želi biti u vlastitim zatvorima kao Cassian ili Jyn. Ovdje su likovi prizemljeniji, stvarniji i upravo to filmu daje realizam kakvome su žudjeli mnogi odrasli fanovi još od vremena Epizode V, SW filma s kojim je najlakše odrasti. Sporedni glumci potvrdili su svoje reputacije izvrsnih karakternih glumaca, a tu prednjače Forest Whitaker kao ekscentrični Saw Gerrera, Ben Mendelson kao ambiciozni imperijin general Orson Krennic i Mads Mikkelsen kao znanstvenik koji se trudi djelovati po savjesti; motivi njihovih likova su kristalno jasni kao i uvjerljivost izvedbe. Za istaknuti su i doprinosi Riza Ahmeda (Bodhi Rook), Wen Jianga (Baze Malbus) i Genevieve O’Reilly (Mon Mothma).
Napadi na karaktere promašeni su ovdje jednako kao i oni lanjski na veličanstveni Millerov Fury Road. Usporedite li loše kritike (istih kritičara) zadnjega Mad Maxa s onima Rogue onea otkrit ćete kako su gotovo identične. Valjda je moderno zanemariti činjenicu da i tamo neka akcijska koreografija zahtjeva nečije ideje; ne čine to kompjuteri; akciju podignuti na umjetničku razinu, trajanjem, ritmom, manevrima, izgledom mnogima je, poput rasipnoga Michael Baya, nemoguća misija; svemirska bitka u finalu Rogue onea punokrvna je SW scena koja se svojim konceptom i dinamikom podosta oslanja na legendarnu bitku nad Endorom iz Povratka Jedija; u međuvremenu sve su svemirske SW bitke zakazale; ona iz Epizode i odveć je neozbiljna, nedostaje joj uzbuđenja te ostavlja dojam bolje video igrice; ona uvodna iz Epizode III ima svačijega divljenja vrijedan uvodni kadar i na tome ostaje, jer dočim se pojave buzz droidi sve opet ide u pretjerivanja i djetinjarije nerealne čak i za Lucasovu galaksiju. U Epizodi VII svemirsku bitku ciljano su sveli na nužni minimum iz dva razloga; prvi je fokus na srceparajući dramski moment između Kylo Rena i Han Sola; drugi je izbjegavanje prevelike narativno stilske sličnosti s originalnim filmom (koju ionako nisu izbjegli).
Na prvi pogled, Rogue one ne nudi ništa novo u svijetu filma, ništa revolucionarno, pa ni jedinstveno…pa ipak, ta neodoljiva atmosfera koja je poznati nam svemir učinila stvarnijim, Imperiju realno strašnijom; tek u ovome filmu na primjeru okupirane Jedhe – nekadašnjega spiritualnoga središta Jedija, dobijemo fascinantan koncept opipljivoga grada s prenapućenim ulicama kojima vlada dvostruki teror (Imperije i Saw Gerrerinih gerilaca), no zbog te opipljivosti nije riječ o ništa manje fantastičnom kutku galaksije, a njegova mitološka pozadina podržava sve što otprije znamo. Isto vrijedi za sve OPIPLJIVE lokacije i momente, kao i za besprijekorne dizajne svih letjelica, kostime…tek CGI izvedbe dva itekako nam poznata lika nije na 100 već na kojih 98% uvjerljivosti. Kod letjelica, starih i novih, Lucasovi čarobnjaci iz Industrial Light & Magica opet nam prezentiraju pamtljive oblike; svi znamo kako izgledaju Imperijini razarači, Tie figteri i X-Wingovi, a ovdje smo dobili par letjelica koje neodoljivo podsjećaju na legendarni shuttle Tydirium iz Povratka Jedija; i tek s iznimnom legendarnoga Enterprisea iz galaksije Gennea Roddenberryja, većina SF filmova ponudili su letjelice za zaborav. Malo tko pamti dizajne letjelica iz, primjerice, Avatara, Aliensa ili Blade runnera; a ta vizualna privlačnost jedan je od najjačih aduta SW sage; ukoliko je raspoređena u ritmu dovoljnome da scene dišu, da likove shvatimo i prihvatimo i da atmosferu upijemo, što je u Rouge one učinjeno besprijekorno, uspješnost je gotovo zajamčena. Prva polovica filma je, prema današnjim blockbuster standardima, pomalo razvučena; no upravo tijekom te razvučenosti dobijemo više od spomenute atmosfere, i bolji zalet za sad već legendarnu završnicu – finale za anale. Dodamo li uz to nadahnuta i mudra rješenja skladatelja Michaela Giachhina koji je varijacijama na opće poznate Williamsove teme upotpunio svoju simfoniju, koja iako kvalitetom udaljena od Williamsovih remek djela, nudi i više nego dovoljno da bi galaksiju osjetili domaćom. Ne zaboravimo, u vremenu kada simfonijska filmska glazba teži ritmovima i nabrijanim zvukovima umjesto temama (lajt motivima), Giachhino je dobio svega četiri tjedna da se pripoji najslavnijem, tematski bogatom, filmskom soundtracku od kojega nema boljega, možda tek dvadesetak jednako savršenih. Njegov je zadatak teži i od redateljskog, jer dosada su i drugi redatelji manje i više uspješno snalazili u SW univerzumu, dok je maestro Williams baš za svaki SW film, čak i za ismijavane episode I & II ponudio simfonijska remek djela. Giachhino se dokazao dostojnim Williamsovim nasljednikom ponajviše s temom Jyn Erso koju je pomalo oslonio na slavni motiv iz Schindlerove liste, dajući joj klasičnu dramatičnost i nužnu ranjivost.
Zamjerke s posve nepotrebnim cameo pojavama omiljene dvojice droida i još nekoliko ustupaka za tvrdokorne fanove ne smanjuju vrijednost filma jer se svode na sekunde. Previše je ovdje neusiljenih istinskih SW momenata, što se ponajviše odnosi na spomenutu svemirsku bitku i, slažu se većina, magiju svih scena kojima gospodari zloglasni lord Vader. Njegova završna scena nešto je dosad viđeno tek u najboljim SW stripovima i milijuni su obožavatelja takvo što priželjkivali vidjeti na filmu. Rogue one vrvi značajnim scenama koje doprinose bogatsvu Lucasove galaksije: jedan obožavatelj iznosi mudri zaključak kako je Vaderov dvorac, prema nalogu opakoga Imperatora Palpatinea, smješten usred paklenih prostranstava Mustafara, s ciljem razvijanja Vaderove mržnje.
Rogue one definitivno nije SW za svakoga, tek za milijunske horde odraslih fanova koji si dopuštaju djetinju uživljenost, oslobođenih cinizma i nužno svjesnih ”fantastičnih realnosti i mogućnosti” u davninama Lucasove daleke galaksije. Staroj ljubavi prema originalnoj trilogiji dao je jednu sasvim novu dimenziju, na priquele bacio sjenu prezentirajući pristup dostojan SW fenomena; sedmicu malčice oslabio na ionako slabim joj mjestima. Lordu Vaderu udijelio pravdu spomenutom završnom scenom koja je ušla u legendu dočim se odigrala, u svega par minuta osnaživši mu status najslavnijega negativca u filmskoj povijesti. Obožavanim droidima, nakon medene BB8 jedinice pridodao ciničnu junačinu imenom K-2SO; pobunjenicima, pak, protiv Imperije, nezaboravnu družbu junaka pomalo u duhu Sedmorice veličanstvenih.

Foto: www.pexels.com