Arhiva oznaka: Borut Petrović Vernikov

Borut Petrovič Vernikov: Iluzija?

Iluzija?
Kada čovječanstvo izađe iz razdoblja bezumne proizvodnje robe, kojem je jedina svrha i cilj profit, i dođe u doba u kojem čovjek više neće biti samo nusprodukt proizvodnog procesa, već sustvaratelj humanog, etičkog smisla života ugrađenog u sve pore socijalno-gospodarskih odnosa, tek onda će svijet postati zaista smislen. Smisao života je u stvaranju uvjeta za bolji život. Kvaliteta života nije u materijalnom razvoju, već zapravo i prije svega u duhovnom rastu čovječanstva.

Foto: www.morguefile.com

Borut Petrovič Vernikov: Van vremena sve je hladno

van vremena sve je hladno
hoću li živjeti ako me poljubiš?
tamo nema stepenica
u očima je tama zjenice su slijepe
hoću li progledati ako me poljubiš?

van vremena sve je hladno
tamo nema krvi nema toplih riječi
tamo misao još nije trudna
tamo je nešto što nema ime
van vremena sve je hladno
hoću li progovoriti ako me poljubiš?

hladno mi je u zapečaćenoj šutnji
ne mogu vikati
nemam jezik da bih okusio
piće razapetog
nemam prstiju da bi se dotaknuo križa
van vremena sve je hladno
hoću li barem sanjati ako me poljubiš?

jedino što osjećam je svijest
ali ni ona me ne poznaje
ja ne znam tko sam
van vremena sve je hladno
hoću li preživjeti ako me poljubiš?

ostavio si me u zaključanom labirintu
čovjek je postao zub vampira
čekam da bi se rodio
hoću li dobiti tijelo ako me poljubiš?
van vremena sve je hladno
sunčani sat prži

Prevela Andreja Malta

(Pjesma je prevedena u sklopu prevoditeljsko-pjesničke radionice “Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani”, održane 28. studenoga 2015. u suorganizaciji Poiesisa, Književnosti uživo, Zavoda Gulag i KUD Sestava u Hostelu Celica u Ljubljani)

Foto: Tamara Modrić

Milan Zagorac: O deset, dvadeset godina zaostajanja

Pouka kratkog izleta

Nakon što smo kolege Alen Brabec, Mladen Blažević i ja prije nekoliko dana sudjelovali na maloj, ali ozbiljnoj književnoj radionici u Ljubljani na poziv poznatog slovenskog pisca/pjesnika Petera Semoliča naziva Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani, a što smo već više puta spomenuli na ovim stranicama, nametnuo se samo jedan jedini zaključak: mi zaostajemo. Teško nam je procijeniti koliko, no svjesni smo da je taj zaostatak velik, te da je to zaostajanje odraz niza sustavnih pogrešaka koje su do toga dovele i da je teško nadoknadiv, ako se neke od stvari u književnosti u Hrvatskoj ne promijene odmah i sada. Čak ni činjenica da je naša stranica jedna od najživljih i najraznolikijih, uz vrlo demokratski pristup, ne ublažava tu značajnu načelnu razliku između nas i kolega u Sloveniji. Računajući pritom da je njihova poezija zaista vrhunska, vrlo suvremena i bez ostatka svjetska, uz to da su autori posvećeni i vrlo temeljitom prevodilačkom radu kao i gotovo pasioniranom širenju suradnje na druga jezična područja (ističem česte i mnogobrojne prevodilačke radionice), naša se Književnost uživo čini tek poput ekscesa i rado viđenog eksperimenta entuzijasta na steroidima u inače pustoj zemlji.

Najprije raščistimo jednu stvar: nije da se u Sloveniji može živjeti od poezije, daleko od toga. Štoviše, mnogi od sudionika ove vrlo ozbiljne off scene oko časopisa Poiesis (s time da ovo off nije pejorativno) su profesionalno angažirani u nekim sasvim drugim, iznenađujućim poslovima (možete li u Hrvatskoj zamisliti kirurga kao vrhunskog pjesnika ili, primjerice, vlasnika i direktora uspješne firme kao pisca i inteletualca od formata?). Također, teško da je riječ o tome kako je slovenski jezik toliki, a kupovna moć onolika da postoji potreba za knjigama pjesama te da bi se moglo govoriti o tržištu. Ni jedno ni drugo ne odgovara stvarnosti, naime, slovenska je scena malena, opterećena podjednakim marginalnim položajem kao i hrvatska, puna neke strepnje za vlastitu budućnost i u grčevitoj potrazi za novim načinima izražavanja i novim čitateljima. Književna su druženja i tu i tamo tek mali kružoci koji se prije svega međusobno podržavaju, a tek onda se može govoriti o nekom širem utjecaju.

Ipak, ono što čini bitnu razliku jest da biti pjesnik, dakle, naglašavam pjesnik u Sloveniji ima veću težinu nego biti pjesnik u nas. U nas je to nešto prijezira vrijedno, možda će se o pjesniku govoriti tek ako se domogne neke kulturno-književne sinekure, pa čak ni onda s respektom, ono će uvijek biti nešto izgovoreno s podsmijehom. Biti pjesnik u Sloveniji je također rubno područje, ali svakako nešto drugo postoji što je čini, ako ništa drugo, malom, poluzaštićenom enklavom koja je neovisna od trenutnog društvenopolitičkoekonomskog nasilja, koje je priča za sebe, sa svojim vlastitim inherentnim načinima funkcioniranja, sa živim, štoviše, rekao bih izuzetno proaktivnim pristupom: njihovi pjesnici redovito posjećuju književne događaje, ne u susjedstvu, nego na drugim kontinentima, prijevod pjesme na neki od relevantnih jezika nije iznimka nego je pravilo (dakle, ja sam prve prijevode na strani jezik doživio baš od strane slovenskih kolega, upravo koristeći pogodnosti njihove sustavne brige za dijalog s malim jezicima), njihovi pjesnici, dakle, oni koji bi u nas bili teška margina, tamo su koliko toliko nositelji nacionalnog i internacionalnog (i to ne samo kreativnog) dijaloga.

Summa summarum, primjerice, dok u nas poznajem tek nekolicinu pisaca i pjesnika koji imaju kakve takve međunarodne reference, kod njih je to pravilo, dakle, gotovo rutina, stvar koja se gotovo podrazumijeva. A to daje na specifičnoj težini. Nije isto ako ste autor tri, četiri, sedam ili deset knjiga, a nikada niste imali priliku nastupiti izvan matične sredine, štoviše, izvan svojega grada, nikada se niste imali priliku predstaviti nigdje osim u lokalnom biltenu, na nekoj off promociji bogu iza nogu, dakle, nije isto to i ako ste, s druge strane bili na nizu međunarodnih susreta, radionica, predstavljanja, ako ste, nešto za nas toliko apstraktno kao što je vizualna poezija ili videopoezija, nešto tako, dakle, mogli isfinancirati nekim sredstvima, a da to nisu donacije lokalnog pekara ili jedinice lokalne samouprave ili dogovorna ekonomija nalik onoj našeg Ministarstva kulture, i sve ste to skupa predstavili na festivalu poezije u Buenos Airesu ili New Yorku. Za sada možda kod nas takve prilike imaju oni koji se bave filmom, ali pjesnici? Romanopisci? Ma dajte, nemojmo se zavaravati, pa to si, i to samo da im dupe vidi puta, mogu priuštiti samo uvaženi članovi nekog društva pisaca koje se samo tako prigodno zove, ali je u stvari tek samoupravna interesna zajednica, zapravo sindikalno udruženje privatizirano od šake njezinih (samo)upravljača. Naravno, uvijek možete osobno, ako za to imate dovoljno novca, također posjetiti neki od tih gradova, jasno, kao obiteljsku posjetu davno ili nedavno iseljenoj rodbini, pa usput podijeliti koju sliku na instagramu.

Stvar je, dakle, u principima: naši su promašaji rezultati naših ugrađenih nedostataka, slovenski su dobici, unatoč jezičnom hendikepu, rezultati sustavnog rada, ozbiljne brige (za javno dobro) i nadasve sustavno promišljene politike (prema knjizi i književnosti uopće). Čini se da je ključ u njihovoj javnoj agenciji za knjigu.

Tada govorim upravo o tome, o tih deset, dvadeset godina zaostajanja koje nismo mogli nikako zaobići u razgovoru tijekom one kratke vožnje između Ljubljane i Rijeke, tijekom tih sto i nešto sitno kilometara koji čine razliku vrijednu, pa dobro, ako ne baš kvantnog skoka, onda vrijednu svakako ozbiljnog razgovora o načinima funkcioniranja dviju tako malih, tako sličnih, a tako različito postavljenih kultura.

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

U subotu 28. studenog 2015. u Hostelu Celica u Galeriji Srečišče održana je pjesničko-prevoditeljska radionica Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani u organizaciji mrežnog časopisa za poeziju Poiesis, časopisa za književnost i umjetnost Književnost uživo iz Rijeke, Zavoda Gulag i KUD-a Sestava.

Na njoj su sudjelovali pesnici i pjesnikinje iz Slovenije in Hrvatske Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar i Zoran Žmirić koji je bio zastupljen svojom poezijom. Prijevode sa slovenskog na hrvatski potpisuju: Andreja Malta, Mirela Fuš i Robert Vrbnjak.

Nakon redaionice je slijedila književna večer, na kojoj su posjetiteljice i posjetitelji upoznati s radom popodnevne radionice, Književnosti uživo te s trima pjesničkim videioma iz serije Nakonektana poezija u produkciji Zavoda Gulag: Prebivalka otoka (Saša Spačal i Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc i Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar i Ana Pepelnik).

Večer je vodio Peter Semolič.

Tekst: Katja Kuštrin

Foto:

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani

Lepo vabljeni

v soboto 28. novembra 2015 ob 19.00 v Hostel Celica, Metelkova 8 v Ljubljani na pesniški večer s prevajalske delavnice slovenske in hrvaške poezije in predstavitev spletne literarne revije Književnost uživo

Reka v Ljubljani / Rijeka u Ljubljani.

S svojimi deli in prevodi bodo sodelovali pesniki Mladen Blažević, Alen Brabec, Veronika Dintinjana, Borut Petrovič Vernikov, Jana Putrle Srdić, Vid Sagadin Žigon, Milan Zagorac, Jaka Železnikar in Zoran Žmirić.

Konec večera bo minil v znamenju projekcije treh pesniških videov iz serije Nakonektana poezija (Zavod Gulag): Prebivalka otoka (Saša Spacal in Lucija Stupica), Shotokan (Gorazd Krnc in Peter Semolič) in Tehno (Maja Smrekar in Ana Pepelnik).

Vstop je prost.

Foto (c) Katja Kuštrin

Slavko Ledić: Pjesnička Večer na šterni

Književnik Mladen Blažević ponovno nas je iznenadio organizirajući u subotu, 22. kolovoza 2015. u Vižinadi PJESNIČKU VEČER NA ŠTERNI. Na taj način naša povijesna šterna oživjela je žuboreći pjesničkom riječju desetak renomiranih pjesnika iz Hrvatske i Slovenije. Po tri svoje pjesme pročitali su Vid Sagadin Žigon, Emilija Dević, Borut Petrović Vernikov, Gaetano Benčić, Tomislav Milohanić, Jaka Železnikar, Zoran Žmirić, Peter Semolič i Mladen Blažević, dok pjesme odsutne Katje Kuštrin čitao Peter Semolič, a Roberta Vrbnjaka Mladen Blažević.
Posjetitelji ovog uspjelog pjesničkog druženja pjesme koje su čitane na slovenskom i talijanskom jeziku mogli su pratiti uz prijevod na hrvatski jezik s velikog platna postavljenog na šterni.

Foto: Slavko Ledić, FB

11866275_483607361810358_6752976277753060498_n

S večeri na šterni

11870856_483607795143648_6249009862900312159_n

Jaka Železnikar

11885383_483607635143664_648152151404026302_n

Borut Petrovič Vernikov

11899954_483607891810305_3810259890732096418_n

Zoran Žmirić

11935022_483607751810319_1371281728079003671_n

Tomislav Milohanić

11949369_483607491810345_6625815235682624429_n

Emilija Dević

11953141_483607141810380_7215594910069719850_n

Vid Sagadin Železnikar

11953169_483607168477044_3232753493538400136_n

Mladen Blažević

11895941_483608208476940_2938390184522833438_n

Peter Semolič

11873802_483607355143692_3825340886790740866_n 11880590_483607285143699_7229475438018157754_n 11923621_483607098477051_1258008910452689376_n