Arhiva oznaka: Borna Tićak

Borna Tićak: Društvenomrežna autofetišizacija

Long time no see dio je američkog slanga koji bi opisao moje izbivanje iz svijeta piskaranja dulje od pola godine. Činjenica je da se stvarno dugo nisam ulovio tastature, tako da mi cijela ova situacija nalikuje na izbor pape: nakon mjeseci i mjeseci nastojanja pronalaska neke dobre teme koja bi se mogla obraditi i konstantnog ispuštanja crnog dima, došlo je i vrijeme za ispustiti bijeli dim. Habemus articulum!

No, stavimo šalu na stranu. Činjenica je kako je, unatoč mojoj velikoj ljubavi prema politici i društvenim pitanjima u Hrvata, došlo do prezasićenja upravo tim temama te sam se odlučio pozabaviti obrascima ponašanja kao i sveprisutnim pitanjima o funkcioniranju moje generacije. Očito je da je nastupilo kompletno pretumbavanje kulturnih i društvenih vrijednosti, a je li to dobro ili ne, na pojedincu je da procijeni.

Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Pojedinac kao malo umjetničko djelo.

U centar problematike ovog komentara postavit ću sustav vrijednosti i moduse ponašanja pripadnika generacije mladih, ali se neću bazirati samo na prostore Balkana, već ću gledati širu geografsku prizmu. Ono što definira gotovo svakog teenagera, kao i dvadesetogodišnjaka današnjice, su društvene mreže. Ne, Fejs više ne mogu percipirati kao društvenu mrežu, on je postao dio mainstreama kao platforma prvenstveno namijenjena komunikaciji za potrebe studija i posla. Na pijedestal današnjice su se postavile drugačije platforme s potpuno različitim funkcijama: Instagram te aplikacije za online upoznavanje (GoodMatch, Tinder, Badoo, Grindr – ovisno o seksualnoj orijentaciji i preferencijama pojedinca). Iako je Instagram prvenstveno osmišljen kao medij na kojem će pojedinac postati vlastita mala umjetnička djela i na taj način izazivati zavist zbog vlastitoga ‘izvrsnoga života’, za razliku od njegovih pratitelja, zakoračio je u potpuno drugu stranu: htjeli si mi to priznati ili ne, postao je medijem online upoznavanja, tako da mu slobodno možemo nadjenuti i epitet dating aplikacije.

Okej, i gdje je tu sada problem ako su se Instagram i njemu slični nametnuli kao stupovi potpore egotripera naše generacije? Problem jest u tome što danim konsekutivnim procesom dolazi do opće dehumanizacije. Naš život (i to poglavito mislim na društvenu sferu života, iako, na žalost, ni druge nisu pošteđene) mic po mic seli se upravo na već spomenute platforme: nastojimo se prikazati boljima nego što to uistinu jesmo, a mane nastojimo zasjeniti. Taj proces u sociologiji odavno je poznat kao upravljanje dojmom o sebi, samo što je trenutno to upravljanje dobilo drugu dimenziju. Naravno da se svatko želi i u stvarnosti prikazati što boljim, i to je potpuno legitimno, no na internetu ne postoje te zamišljene barijere, granice koje nećete prijeći čisto da ne biste iziritirali okolinu predstavljajući se centrom kozmosa. U virtualnom svijetu pojedinac je usmjeren isključivo na sebe zbog nedostatka face to face kontakata te počinje skretati putem autofetišizacije, predstavljanja sebe kao živog bića koje mater rađa jednom u, najmanju ruku, sto godina. Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija. Ali, svi mi koji smo korisnici Instagrama prešutno to prihvaćamo, a jedino što nam preostaje jest pretvoriti cijeli online način života u grotesku ismijavajući svaki kutak ovakovoga novog oblika društvenog života.

Tako se fotkaju skupocjeni predmeti koji se ne mogu priuštiti, na vlastite fotke nabacuju se gomile filtera kako bi se izgledalo kao da se upravo sišlo s crvenog tepiha, slika se otmjeno pijančevanje po još otmjenijim bircerajima i to se sve, naravno, poprati milijunima hashtagova čisto kako bi vašu fotku vidjelo što više ljudi, lajkalo ju i, u konačnici, vama (kao vlasniku profila) erektirali ego učinivši vas popularnijim u tom teatru perverzija.

Problemi s erekcijom?

U cijeloj toj priči meni omiljena odskočna daska za ukrućivanje ega pojedinca jesu aplikacije koje omogućuju povećanje broja follwera profila, kao i povećanje lajkanosti fotografija. Lijepo odete na trgovinu aplikacijama, skinete si to malo čudo i, hop, odjednom si natovarite stotine lažnih profila kao vlastitih pratitelja i vjernih lajkača fotografija. No, koliko sam upoznat s tim dosegom naše civilizacije, mislim da se usluga plaća cijenom od nekoliko dolara. Ali, hej, u ljekarnama se daleko više novaca ostavlja kako bi se omogućilo dizanje neke druge stvari; pa onda nekoliko dolara za podizanje ega stvarno je prava sitnica.

Ono što je meni neshvatljivo jest podrijetlo danog intrinzičnog poriva za popularnošću utemeljenom na lažnom predstavljanju. Zašto bi netko htio i volio biti poznat po nečemu što njega uopće ne karakterizira? Je li u igri neka nova psihološka metoda liječenja vlastitih kompleksa? Žao mi je, ali odgovor na to pitanje mora dati stručnjak, a ne student okarakteriziran prokrastinacijskim ponašanjem.

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila.

Kako postati tipična Instagram treba?

Gotovo svaki Instagramer kojemu je stalo do vlastitog ugleda posebnu pozornost prirodaje biography sekciji vlastitoga profila. To područje uvijek predstavlja ulaz u tuđi online život, svojevrsni limb iza (ili bolje rečeno ispod) kojeg slijedi pakleno dobra sekcija fotografija oblina u žena, odnosno bicepsa, tricepsa i ostalih cepsa u muškaraca. Eh, sad se postavlja pitanje što točno napisati u vlastitom biographyju. Najbolji način da prikrijete svoju nemuštost jest da ju napunite emojijima koji bi trebali slikovno interpretirati vaš život. Druga, must have natuknica jest fakultet na kojem studirate. Bože moj, ne samo da treba pokazati kako je lijep, već treba pokazati i da će uskoro školovati, a samim time biti poželjna udavača, kako bi rekao jedan moj poznanik. Ostale, fakultativne natuknice mogu aludirati na tip vaše prehrane, jeste li zagovornik ili protivnik zdravog života, jeste li ovisnik o putovanjima ili pak coffee addict. Kada ste sve to ispunili, to je to. Službeno dobivate status Instagram trebe.

Odmah se moram ograditi, ali i zaštititi jednu skupinu od vlastitih napada. Normalno je da osobe koje su u javnom životu koriste spomenute platforme na spomenuti način iz izričitog razloga što se one moraju prodavati na nama svima poznatom tržištu rada. To je jedan od brojnih načina kako sebe prezentirati široj masi. No, ono u što me nitko neće uvjeriti jest da toliki broj mladih ima potrebu koristiti medije kao alat samopromocije. Tim ponašanjem polako koračamo prema svijetu potpuno istumbanog sustava vrijednosti gdje je društvenomrežna autofetišizacija proces koji karakterizira pojedinca ne ograničavajući se samo na prostore Lijepe naše, već zahvaćajući svjetske razmjere.

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Panj koji govori

Nabildani voditelj dane emisije započeo je, naravno, o nogometu. O čemu drugome bi i mogao započeti, ako ne o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Vrte se kadrovi s travnjaka s prikazima mukotrpnog prebacivanja lopte s lijeva na desno mladića za čijim tijelom žudi i više od pedeset posto naše populacije, baljezganja izbornika ili koga god već da su snimali.

Jučer me obuzela tolika razina lijenosti da nakon odgledanog dnevnika (ne, nikako ne HRT-ova – izbjegavam ga u širokom luku, to je valjda jedna od najdugovječnijih institucija u povijest čovječanstva) jednostavno nisam zgrabio daljinski i okrenuo program, već sam odgledao dio informativne emisije o sportu. Pazite vi to, svaka moguća televizijska kuća ima svoju inačicu dnevnika o sportu. O sportu!
Nabildani voditelj dane emisije započeo je, naravno, o nogometu. O čemu drugome bi i mogao započeti, ako ne o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Vrte se kadrovi s travnjaka s prikazima mukotrpnog prebacivanja lopte s lijeva na desno mladića za čijim tijelom žudi i više od pedeset posto naše populacije, baljezganja izbornika ili koga god već da su snimali.

Nakon reportaže o načinu fizičke, psihičke, a bogami i prehrambene pripreme za nadolazeću utakmicu nekolicine bisera, slijedila je reportaža o nekom, meni no-name, nogometašu i njegovom transferu iz jednog kluba u drugi. Uzmite u obzir da ja nisam mjerodavna osoba za komentiranje nogometaša i njihovih transfera, tako da je lako moguće kako je ta osoba itekako poznata među nogometaškim fanovima, ali ja ju jednostavno ne percipiram. No, ono što je mene fasciniralo jesu upravo cifre koje su klubovi spremni dati kako bi kupili nekog nogometaša. Naime, cijena jednog udarača lopte vrti se oko petnaest milijuna eura. PETNAEST MILIJUNA EURA!

Poznato mi je kako vrijedi (opet, moram se ograditi, odnosi se na većinu, nikako ne sve) ona famozna izjava da nogometaši u globalu nisu nešto posebno elokventni. Okej, to mi je nekako i bilo razumljivo, ali one rečenice koje su izlazile iz usta tih ljudi jučer na malom ekranu jednostavno su me frapirale. Od konstantnog zamuckivanja u govoru, ponavljanja “aaa” ili “ovaj” pa sve do nabacivanja već odavno otrcanih floskuletina poput “dat ću 120% u sljedećoj utakmici”. Ljudi moji, kako može netko dati od sebe 120%? Što to uopće znači 120%? Ako izvrsno kondicionirani ljudski organizam može maksimalno izvesti 100% napora, kako onda jedan nogometaš može izvesti 120%? Znači li to da odjednom na travnjaku u tih 90 minuta postaje nadnaravno stvorenje ilitiga stroj za uništavanje? Po toj logici, s obzirom na broj naših nogometaša koji daju 120% posto od sebe, ne bismo smjeli izgubiti ni jednu jedinu utakmicu. Naprotiv, naša reprezentacija trebala bi satrati svakog potencijalnog protivnika. Da mi je samo vidjeti u tom trenutku Mamićevu rekaciju, vjerojatno bi još melodioznije zaurlao “Aaajjjjmoooo!”. Poanta ovog mog komentara jest da osoba ne može u javnom nastupu govoriti kako i što njoj padne na pamet. Svrha reportaže je priuštiti gledateljima informaciju o nekome ili nečemu, a kako ćete pružiti informaciju ako ne smislenim, konciznim i konkretnim javnim nastupom? Ako već neka javna ličnost nije u stanju sročiti dvije pametne, neka si unajmi PR stručnjaka. Barem to u današnjem svijetu nije problem  naći.

Kad se dođe do određenog revolucionarnog otkrića, to bude tek tako spomenuto između vijesti o kolinju u Mrduši Donjoj i orkanske bure u Splitu, dok nabijanje lopte s ne znam koje udaljenosti nekog tamo lijevog igrača bude udarna vijest.

Nakon reportaže o načinu fizičke, psihičke, a bogami i prehrambene pripreme za nadolazeću utakmicu nekolicine bisera, slijedila je reportaža o nekom, meni no-name, nogometašu i njegovom transferu iz jednog kluba u drugi. Uzmite u obzir da ja nisam mjerodavna osoba za komentiranje nogometaša i njihovih transfera, tako da je lako moguće kako je ta osoba itekako poznata među nogometaškim fanovima, ali ja ju jednostavno ne percipiram. No, ono što je mene fasciniralo jesu upravo cifre koje su klubovi spremni dati kako bi kupili nekog nogometaša. Naime, cijena jednog udarača lopte vrti se oko petnaest milijuna eura. PETNAEST MILIJUNA EURA! Ne da te pare u životu neću vidjeti, nego si uopće ne mogu ni percipirati koliko to iznosi. Koliko je to novčanica, koliki volumen zauzima ta lova. I pazite sad ovo, u državi gdje je prosječna plaća pet tisuća kuna, na TV-u se najnormalnije govori o vrijednostima od nekoliko milijuna eura za, budimo realni, životno nebitnu profesiju. Pitam se imaju li ti ljudi uopće obzira da tako javno i besramno komentiraju cifre. Još veća enigma su mi navijači koji idu po kafićima ili, još bolje, daju masne pare kako bi kupili kartu za utakmicu, gledaju te muškarčine i navijaju kao da će im upravo to riješiti sve životne probleme. Zašto se baš u nogometu vrte tolike pare i pridaje toliko pozornosti? Zašto, recimo, na TV-u ne gledamo novčanu vrijednost znanstvenika i njihove potencijalne transfere? Ti ljudi egzistiraju u opasnim uvjetima i prijelom određenog dijela tijela nije im najgore što im se može dogoditi. Tu su, primjerice, masovna oboljenja od malignih bolesti dišnoga sustava. Briga li ikoga za to? Kad se dođe do određenog revolucionarnog otkrića, to bude tek tako spomenuto između vijesti o kolinju u Mrduši Donjoj i orkanske bure u Splitu, dok nabijanje lopte s ne znam koje udaljenosti nekog tamo lijevog igrača bude udarna vijest.
Odmah se želim ograditi kako slučajno netko ne bi stekao krivu sliku o mojim stavovima: ja nipošto nisam mrzitelj svega što ima epitet sportskoga, naprotiv. Imam visoku razinu poštovanja prema sportašima, znam kako je tu prisutno mnogo odricanja, a malo dobiti (osim ako se ne uvalite u nogometne vode). Divim se ljudima kao što su Sara Kolak, Blanka Vlašić (doduše, moram priznati kako mi je pala u očima otkad je šurovala s obiteljaškom udrugom, ali trenutno to pokušavam staviti sa strane i objektivno sagledati situaciju), Sandra Perković, Josip Glasnović i brojni drugi. Izuzetno drago mi je čuti što klub moga rodnoga grada drži prvo mjesto na svim ljestvicama.
Ono što mi u cijeloj priči izuzetno ide na kurac jest fetišizacija visokog nogometa i nerazmjer između njihovih primanja, cifri koje se vrte oko transfera, i svakodnevice. Taj problem nije prisutan, na žalost, samo u Hrvatskoj, već u svakom kutku svijeta. Svaki posao zahtjeva ulaganje truda i odricanje, ali, brate mili, čisto sumnjam da se nogometaši moraju toliko više odricati od drugih pripadnika društva da ih se godišnje mora nagrađivati plaćetinama od nekoliko milijuna kuna uz popratno medijsko eksponiranje.

Foto: www.pexeles.com

Borna Tićak: Saborski duvač

Pred nekoliko dana frendica me zaskočila pitanjem podržavam li i što uopće mislim o trenutnom cirkusantu, donedavnom studentu i duvaču kojekakvih supstanci, u Saboru RH. Naravno, na to pitanje nisam mogao tek tako katehetički dati odgovor, već sam, kako meni i priliči, idućih nekoliko dana zapao u preispitivačku krizu o navedenom problemu. A koji je bolji način izlaska iz tog stanja od vječnog bilježenja vlastitih misli u elektroničkom obliku?

Za početak, moram razjasniti određene pojedinosti za navedeni, kako ja volim nazvati, anarhističko-autoritarni pokret. Spomenuta skupina ljudi ne može se nazivati pripadnicima stranke iz jednostavnog razloga: modus operandi njihova udruženja temelji se na rušenju trenutačnog sistema, dok, s druge strane, ne nudi nikakvu alternativu za uspostavljanje istog.

Vraćam se započetoj problematici, zastupniku u Saboru i jednom od osnivača anarhističkog pokreta koji hrvatska populacija tako milozvučno voli definirati strankom. Za početak, moram razjasniti određene pojedinosti za navedeni, kako ja volim nazvati, anarhističko-autoritarni pokret. Spomenuta skupina ljudi ne može se nazivati pripadnicima stranke iz jednostavnog razloga: modus operandi njihova udruženja temelji se na rušenju trenutačnog sistema, dok, s druge strane, ne nudi nikakvu alternativu za uspostavljanje istog. Ukoliko i dođe do toga jednog dana, možemo li se onda zapitati čemu ideali i konstantna borba za njihovim ostvarenjem od samog osnutka moderne Hrvatske pa sve do 1. srpnja 2013. u vidu uključivanja u euroatlanske integracije? Je li stvarno toliko negativno naše članstvo u cijelom spektru organizacija i jesmo li spremni baciti sav trud u proteklih dvadeset i dvije godine, bilo lijevih, bilo desnih političara? Ako išta, makar se možemo pohvaliti kako su se i lijevi i desni uspjeli usuglasiti oko hrvatskog pristupanja navedenim organizacijama, a teško da ćemo tako nešto opet doživjeti u bliskoj budućnosti.

Novost je kako njegovi fanovi od sada mogu orgazmičnim oduševljenjem pratiti i live prijenose lika i djela putem Facebooka. To se zove upotrebljavanje suvremene tehnologije u obrazovne svrhe.

Opet mi misli lutaju, vraćam našeg duvača ponovno u centar pozornosti (kao što to, uostalom, konstantno čine mediji od kad je konstituiran posljednji saziv Sabora). Trč-trč pa na vijestima osvane neko novo sranje koje je izveo bilo u Saboru, bilo izvan Sabora. Itekako sam svjestan kako sam u prošloj rečenici upotrijebio vulgarizam i jasno mi je kako njima nema mjesta u javnom tekstu, ali naprosto ne mogu upotrijebiti nikakav drugi leksem koji bi makar približno dočarao postupke spomenutoga zastupnika. Novost je kako njegovi fanovi od sada mogu orgazmičnim oduševljenjem pratiti i live prijenose lika i djela putem Facebooka. To se zove upotrebljavanje suvremene tehnologije u obrazovne svrhe.

No, što je ono što mene toliko nervira? Pretvaranje Sabora kao institucije u cirkus, pogotovo ako se sjetimo da su nekada zastupnici morali poznavati latinski, biti plemići te posebice vješti govornici (što je ujedno i najbitnija karakteristika) kako bi mu uopće primirisali. Nemojte me krivo shvatiti, nisam ja za ponovnu institucionalnu elitizaciju, ali smatram da se na takvim mjestima mora nalaziti osoba s prosječnom dozom kućnog odgoja sposobna za raspravu argumentima, a ne spodoba koja se samosvrhovito promovira. Snimanje i slikanje po Saboru, nabacivanje spika protiv NATO-a, pravljenje ostalih zastupnika budalama, nazivati bivšu premijerku političkim mrtvacem, satirično slanje poljubaca, duvanje ispred Sabora, žderanje u menzi Studentskog centra uz popratno manipulativno objavljivanje cijene hrane (koja je, doduše, neistinita; naime, cijena usluge daleko je manja ukoliko ste student i ukoliko posjedujete famoznu iksicu; tko zna, možda je naš zastupnik još uvijek zapeo u tim danima) na svom Facebook profilu radi, već spomenute, samopromocije jednostavno nije razina osobe koja bi trebala raditi u službi svih građana i prite primati masne pare za svoj tzv. angažman.

Isto tako moram napomenuti kako se ni ja ne slažem s velikom većinom zastupnika, bilo ideološki, bilo s njihovim (ne)radom, kao i glavni glumac ovog osvrta, ali to ne znači da ću izigravati majmuna od sebe na svom radnom mjestu (ilitiga faksu), ali i izvan njega. Jedini način da mijenjamo društvenu situaciju jest zasukati rukave i boriti se argumentima protiv pobjedonosne idiotizacije. Druge mogućnosti, nažalost, nema.

Prema svim spomenutim akcijama našeg heroja, ako je jedina potrebna kompetencija za radno mjesto saborskog zastupnika posjećivanje menza i kafića uz popratnu usporedbu cijena usluge, onda sam ja najbolji mogući kandidat, a pogotovo zato što, kao student, mogu dati mjerodavne informacije o omjeru kvalitete i cijene hrane studentskih menza.

Ilustracija: Guy Fawkes, Anonymous

Borna Tićak: “Dajte im da kupuju!”

ERRARE CROATICUM EST

Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena.

Otvorite novine, izleti priča o salmoneli; otvorite Fejs, diže se panika o zaraženom mesu; sjednete na kavu, gospođe za susjednim stolom govore o apstinenciji od mesa. Samo fali da prilikom otvaranja nove role toaletnog papira izleti tekst o salmonelici. Zadnjih nekoliko dana ne postoji osoba ili medij koji ne govori o naznaci nove epidemije. Trč-trč pa osvane neki članak o novom trgovačkom lancu sa zaraženim mesom. Kao što su ne tako davno lovili Pokemone, ljudi sada love meso sa salmonelom po poznatim hrvatskim trgovinama. No, je li itko primijetio anomaliju u ponašanju naše nacije za vrijeme ovakvih situacija: kada se na sve strane govori o mogućnosti zaraze, rulja masovno zapada u paničnu ekstazu izbjegavajući upravo taj jedan proizvod, ali zato nitko ne reagira što svakodnevnom prehranom unosimo raznolike vrste govana u naš organizam.

Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje?

Činjenica jest kako mi kao nacija imamo minimalnu svijest o hrani ili, bolje rečeno, nemamo ju, ali takva razina kontradikcije među nama samima fascinira me. Radije ćemo kupiti bembaru, provozati se kao glavni džek ulicama gdje možemo i hoćemo biti viđeni, nego voditi brigu o vlastitom tijelu. Kad krenu rasprodaje u lancima svakodnevnih potrepština, krdo nahrli na njih, kupuju se tone pašteta i hrenovki, hektolitri pivine u plastičnim bocama, gotovih umaka i tko zna čega sve ne. Tada zaboravimo na sve postojeće međunacionalne razmirice i apsolutno nam nije bitno odakle je proizvod, njemački, talijanski, slovenski, srpski, brazilski, pa čak i da je iz Černobila, jedino je bitno da je K-plus cijena. Ako je pride taj proizvod, uz već sniženu cijenu, na dodatnoj akciji 2+1 gratis, orgazmičnim oduševljenjem njime u cijelosti ispunjavamo vlastita kolica.

Koliki postotak ljudi je čuo za aditive u hrani, odnosno tzv. E-brojeve? Koliki postotak ljudi će okrenuti proizvod i pročitati njegov sastav? Koliko će ljudi izbjegavati potencijalno opasne aditive u hrani? Svi mi unosimo hranu dobivenu industrijskim postupcima i jasno je svima da ona ne može biti jednake kvalitete kao domaća. No, opet postoji, makar i malena, razlika od proizvoda do proizvoda. U pekarske proizvode, bombone, sladolede šiba se košenil crveno A (E124), a želei, marmelade i jogurti kupaju se u karagenanu (E407). Tko vodi brigu o tome u Lijepoj našoj i zaboli li uopće ikoga za sastav naše hrane svagdašnje? Preoptimistično bi bilo za očekivati kako će svi kupci biti upoznati s navedenom problematikom, ali zato se red može i mora uvesti na razini cijele države. Aditive ne možemo izbjeći, ali zato možemo ograničiti uporabu najopasnijih aditiva, dok u namirnica s potencijalno opasnim aditivima možemo navesti moguće nuspojave. Za takvu odluku potrebna je samo i jedino politička volja.

Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

No, čime se bavi naša vlast? Pušačima. Priznajem, u ovom sam aspektu veoma subjektivan s obzirom da sam i ja jedna od parnjača, ali određene postupke ne možemo tek tako aksiomatično prihvatiti. Odluka (koja je doduše propala u vodu) jednog od bivših ministara zdravstva bila je povišenje mjesečnog iznosa zdravstvenog osiguranja za sve pušače. Priznajem, to bi u jednoj utopijskoj sredini stvarno i bio dobar potez, no u ovakvom surovom svijetu ne. Koja je razlika između pušača i osobe koja se svjesno nezdravo hrani? Ili, još bolje, je li opasnija situacija gdje osoba puši i svjesna je posljedica ili je pak opasnije da osoba konzumira hranu s polica marketa, a da nije svjesna što trpa u sebe? Kao što cigarete uzrokuju cijeli spektar bolesti, tako i neprimjerena hrana (bolje rečeno, neprimjereni aditivi u hrani) može dovesti do pojave karcinoma, astmi, hiperaktivnosti kod djece.

Nemojmo biti toliko kontradiktorni kao društvo. Ili jednaka cijena zdravstvenog osiguranja za sve (što bi jedna država s naglašenom socijaldemokratskom komponentom i trebala osigurati) ili uvođenje inspektora po dućanima koji će bilježiti kakvu kvalitetu hrane kupuje pojedini građanin.

Ovim tekstom ne želim umanjiti opasnost od već spomenute epidemije, niti želim to negirati. Cilj mi je naglasiti kako općenito kao nacija ne vodimo brigu o tvarima koje unosimo u svoje tijelo, a veliki meštri naše države to i iskorištavaju. Takav odnos prema hrani omogućuje im postavljanje na police svojih lanaca svakojakih sranja iz svakojakih dijelova svijeta, kupovinu preprodanog mesa pred istekom roka trajanja i njegovo prepakiravanje, uvoz mlijeka iz Čunga-lunga zemalja, dok naši farmeri propadaju. Je li onda imamo pravo čuditi se pojavi salmonele? Iskreno, ne. U ovakvim situacijama, ali i u općenitom stanju jedino tko nam može pomoći jesmo mi sami. Pratiti sastav proizvoda i izbjegavati (koliko je moguće) sve opasno, meso i mliječne proizvode kupovati od provjerenih prodavača i malih obrtnika. U sveprisutnoj političkoj i društvenoj dekadenciji bilo bi ludo za očekivati kako će vlast regulirati kvalitetu proizvoda na našim policama.

Foto: www.pexels.com

Borna Tićak: Prijevoz naš svagdašnji

Aksiom: što je veći indeks tjelesne mase pojedinca, to je pojedinac pripadnik višeg sloja javnogradskoprijevozne stratifikacije

Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Svojim novim tekstom želim dočarati svakodnevnu atmosferu zagrebačkoga javnog gradskog prijevoza. S obzirom da sam rođen i odrastao u Rijeci, a trenutačno živim u Zagrebu, s punim pravom mogu izjaviti kako te atmosfere pokazuju visoki stupanj sličnosti, ako ne i najviši: one su identične. Jedina razlika je ta da se u Zagrebu prometuje tramvajima, a u Rijeci autobusima.

Na svakodnevnoj ruti Dubrava – Trg bana Josipa Jelačića imam i više nego dovoljno vremena da promatram postupke svojih životnih suputnika pa sam, moram priznati, došao do nekih veoma zanimljivih zaključaka. Za početak, prilikom otvaranja vrata (ovdje bih čak mogao ubaciti sintagmu vrata pakla, ali ne želim biti toliko prozaično-dramatičan), ljudi ne čekaju da drugi izađu iz vozila, već hrle kao Bugari na ćurku. Pa ako želiš ući u tramvaj, zar nije logičnije pričekati da drugi, koji trebaju, izađu, naprave malo životnog prostora i tek onda ga ti ispuniš svojom masivnošću? Bi li se možda već postojeći putnici prije izlaska iz tramvaja trebali jednostavno dematerijalizirati? Osobno jamčim da će, ukoliko dođe do spomenutoga otkrića, prototip toga postupka ostvariti upravo ZET-ovi korisnici.

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima…

Po završetku cijele pasije oko ulaska-izlaska iz vozila, odmah se javljaju naznake nove: pomahnitale gospođe s plac-prikolicom koje žele uloviti mjesto. Koja su njihova opravdanja za takve postupke ili, da budem u duhu modernog menadžerskog izražavanja, koje su njihove reference? Pa apsolutno bilo što: bole ih kukovi, tegle puno stvari, tlak je pao, povišen šećer, dobile nevjestu koja ne zna sapravit filovane paprike, ljevičari dobili na izborima… No, ovo uopće ne bih ni spominjao da su već spomenuti akteri pristojni. Potpuno suprotno. Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja. Lakše će se ugurati u vozilo jer će mu se svi micati s puta, lakše će druge izgurati na putu do svog željenog mjesta i, u konačnici, lakše će se posjesti. Zanimljiva anomalija. Konačni završetak pasije predstavlja iritantni ‘bip’ na aparatu za registraciju karte do kojeg se dama meškolji i previja samo kako ne bi morala ustati i ostaviti mogućnost detronizacije.

Svaka od tih dama doslovno prelazi u ofenzivu na slobodno mjesto, ruši sve ostale putnike oko sebe, probija Usain Boltov rekord na 100 metara, podiže svoje cekere i stavlja ih na svoje napikirano mjesto. Ako se neka druga osoba namerači na isto sjedalo, bude momentalno otjerana. I naravno, gospođa sve to izvede uz popratne bolove u kukovima. Što bi tek bilo da ih nema? Među tim lovcima na slobodna sjedala primijetio sam jedan fantastičan vid društvene stratifikacije. Naime, što pojedinac ima veći indeks tjelesne mase, to pripada višem sloju javnogradskoprijevoznog društvenog raslojavanja.

Već se pomalo približavam kraju svog kratkog izleta; iduća postaja je Vončinina, nakon nje još dvije do samoga trga i trenutka oslobođenja. No, naravno, ni taj dio puta ne može proći bez nekog ekscesa. Ovaj put riječ je o akteru, čovjeku starije životne dobi, ali još uvijek debelo sposobnog za percepciju svijeta oko sebe, kao i za samostalno funkcioniranje. Kao što sam napomenuo, tramvaj je pun, svi stojimo kao sardine jedan do drugoga, ali, normalno, ja sam se baš našao ispred već spomenutog aktera. Tek su se zatvorila vrata na Petrovoj, a on već kreće u probijanje prema izlazu. Kako sam se ja našao točno na njegovom putu iznimne važnosti, odlučio je ne samo da me pokuša izgurati meškoljenjem, već, budući sam ušao u njegovo vidno polje, da me i prisilno pomakne vlastitom ručetinom. Jasno je meni kako se svi mahnito guraju (očito je i to dio našeg nacionalnog folklora), ali, brate mili, pa ne moraš me zato i pokušati ubiti. Po završetku svog uspješno izvršenog pothvata, sretan je što je uspio izaći, a nimalo ga nije briga što je ostavio ranjenike za sobom (iako je to itekako bilo moguće izbjeći).

Napokon se bližim trgu, već sanjam o cigareti koju ću zapaliti po izlasku iz devetog kruga Danteova pakla (nakon svih proživljenih događaja, u ovom trenutku dopuštam si prozaično-dramatični ispad). Počinjem stvarno vjerovati u Tanajsku teoriju koju je zastupao jedan u nizu naših predsjednika, toliko da je i Irance išao uvjeravati o perzijskom podrijetlu Hrvata. Ako se čovjek vozi javnim gradskim prijevozom, vrlo lako uvidi poveznice između našeg modernog javnogradskoprijevnoznog društva i nekog prapovijesnog iranskog plemena. Tko zna, možda se i naš predsjednik nekad vozio tramvajima da je bio tako euforičan oko već spomenute teorije?

Foto & dokazni materijal: http://www.vecernji.hr/zg-vijesti/ujutro-uci-u-17-icu-nemoguca-misija-1041478/multimedia/p1

Borna Tićak: Desant na zdrav razum

Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana.

Kršim dano obećanje: ipak ću o politici

Iako znam kako sam u prošlom tekstu obećao da ću se maknuti od političko-društvenih tema, ipak sam odlučio, poput reprezentativnog hrvatskog političara, prekršiti dano obećanje. Nadam se da nećete jako zamjeriti (u krajnjoj liniji, uvijek postoji onaj iksić u gornjem desnom kutku ekrana tako da me se lako možete riješiti).
Zašto ja zapravo trenutno drljišem po tastaturi? Iskreno da vam kažem, ni meni nije jasno. Već je drugi tjedan faksa pri kraju, imam tonu posla koji moram obaviti, ali svejedno se u meni javlja poriv da se primim laptopa i ubacim prste u petu brzinu. Očito mi je to piskaranje svojevrsni ispušni ventil i način rješavanja stresa, a opet bolje da tipkam, nego da pušim kao Turčin (bolje za mene, dakako, za druge to je već i upitno).
No, opet ja digresiram. Što me je ponukalo da napišem i ovaj tekst? Banalna stvar: vožnja tramvajem. Jutros sam se vozio na potezu Dubrava-Draškovićeva i na jednoj zgradi kraj Iblerova trga vidim plakat ‘Europski dan borbe protiv depresije’. Iznad glave trenutačno su mi se pojavila tri upitnika. Meni je jasno kako je to hvalevrijedna akcija, jasna mi je važnost promicanja svijesti o sveprisutnosti depresije, jasna mi je važnost govorenja o upravo toj temi. No, ono što mi nije jasno je sljedeće: kako pojedinac koji živi u ovom našem, pravom, autohtonom hrvatskom društvu može NE BITI u depresiji kad nas, pardon my French, jebu sa svih strana. Pa pogledajte malo novine, portale, Fejs, Twitter ili bilo koji drugi relevantni izvor informacija. Apsorbirati toliku količinu idiotarija na dnevnoj razini i ne skrenuti, pojedinac može naprosto shvatiti kao vlastiti uspjeh. Što nam je onda rješenje? Cijelu naciju kolektivno poslati na nekoliko seansi ili pak umjesto plaće davati antidepresive (što bi se našim poslodavcima i najviše svidjelo, a taj bi potez objasnili kao, toliko često spominjano u našem društvu, reformu)?
Uzmimo samo za primjer prethodni tjedan: koliko se apsurdnih (ne, nikako ne mogu pobjeći od tog pojma niti ga prestati koristiti) situacija nanizalo.

Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam?

Moliteljice i poneki molitelj

Na početku tjedna nekoliko žena, kojima je očito jako dosadno u životu, inspirirane događajem ispred bolnice u Vukovaru, odlučilo se, eto, stati ispred bolnice u Vinogradskoj i moliti se. Koliko sam ja shvatio, one ni same ne znaju zašto se mole. Jedne kažu kako se mole za nerođenu djecu, a druge se mole kako bi se trudnice, koje su prisiljene izvršiti pobačaj, ipak predomislile i odustale od vlastite namjere. Upravo bi se tih par gospođa, koje su se nameračile na jedan nevjerojatno inovativan način mijenjanja ljudske svijesti, mogle dogovoriti zapravo za što se one točno mole. No, šalu na stranu, jedna stvar nije čista: kako se može vjernik kojega bi, prije svega, trebala karakterizirati empatičnost, odlučiti na jednu vrstu emocionalnog pritiska? Koja god da se žena odluči na taj nimalo ugodan zahvat, prolazi kroz jako teško razdoblje i ne treba joj još hrpa babuskara kojima je jedini cilj otežati tuđi život. Ono što čine te tzv. moliteljice jest čisti desant na pravo izbora i odlučivanja nad vlastitim tijelom. Ako su već takvog stava da je pobačaj nemoralni čin, onda ga one same jednostavno ne prakticiraju, a ukoliko već imaju neizmjernu želju moliti se za te žene, svoju želju mogu ostvariti bilo u crkvi, bilo doma. Jedini cilj sastajanja pred bolnicom je nabacivanje grižnje savjesti uz popratno medijsko eksponiranje.
Da bi cijela ta epizoda molitve u Vinogradskoj bila još plastičnija, pred neki dan ekipici neukrotivih pridružili su se i muškarci. Očito su i alfa mužjaci postali eksperti za ženino tijelo i njezine odluke. Pa vi recite kako nismo društvo na visokoj stepenici razvoja i rodne ravnopravnosti.
Trešnjica na vrhu šlaga cjelokupne situacije bio je, a tko drugi nego naš dragi Metkovčanin Božo svojim izjavama o pravima molitelja i njihovom izražavanju mišljenja, kao i povlačeći analogiju ekscesa ispred bolnice s prajdom. Naš Metkovčanin pobrkao je dvije stvari: molitelji oduzimaju ženama pravo na izbor, kao i ingerenciju nad vlastitim tijelom, a s druge strane prajdom se upravo žele osigurati jednaka prava jednoj manjini. Koliko je meni poznato, u rječniku hrvatskoga jezika između glagola oduzeti i osigurati još uvijek ne stoji znak jednakosti. Ili se ja možda varam? Nadam da smo, očito ne svi, ali makar većina, došli do tog stupnja razvoja gdje tijelo smatramo izričito vlasništvom nas samih. Kao takvo, pojedinac ima pravo definirati se i nositi kako on želi, bez osuđivanja i bez srama, a ono najbitnije: pojedinac ima pravo na izbor.

Kako je moguće ne pasti u depresiju?

Sad se vraćam na uvodno pitanje ovoga kratkog komentara: kako je moguće živjeti u našem društvu i ne zapasti u teško psihofizičko stanje? Osvrnuo sam se samo na jedan događaj i uzročno-posljedične veze koje je on inicirao, a takvih, na moju i nadam se svačiju žalost, ima na bacanje. Kako možete biti zdravi ako vam nije osiguran ugodan život u ovakvoj sredini? Ako želimo kao društvo biti zdravi, što fiziološki, što mentalno (iako je to puno teže), moramo se napokon okrenuti uspostavljanju ravnopravnosti, tolerancije i, na kraju krajeva, napretku. Jedino na taj način probleme možemo srezati u korijenu, a ne liječiti samo puke posljedice. Ali kako to ostvariti? Odgovor je jasan: obrazovanjem jer je očito glupost, po tko zna koji put u Lijepoj našoj, krenula u pobjedonosni osvajački pohod.

Foto: www.morguefile.com

Borna Tićak: Apsurdistan kao kolateralna dobit

Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.

Žao mi je što se mojim prvim tekstom (koji imam namjeru objaviti na portalu) proteže politička tematika, no galopirajući idiotizam na našoj društvenoj sceni predstavlja mi naprosto nepresušan izvor inspiracije i materijala. Ako skupim dovoljno hrabrosti, vremena i energije za drugi, obećajem, udaljit ću se od već spomenute tematike i pozabaviti se drugim problemima uz svoje skromno viđenje date situacije. Mogu se, primjerice, osvrnuti na javni gradski prijevoz. Bezobrazluk i nonšalantnost njegovih korisnika također me navode na preispitivanje vrijednosnog sustava naše nacije. U tom mikrosvijetu onu staru tko prvi, njegova djevojka možemo smatrati lajtmotivom, no, o tom, potom. O tome ćemo, kao što sam već napomenuo, nekom drugom prilikom.

Gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i čemu se pitam

Scrollam ja pred neki dan po Fejsu, gledam dosadne objave još dosadnijih ljudi i mislim si na što ja trošim vrijeme. I onda, kao mana s neba, ošine me naslov novog članka Jutarnjeg lista: „KORAK UNAZAD: PRIPREMA SE NOVI, ZNATNO KONZERVATIVNIJI OBITELJSKI ZAKON“. Pročitam ga, naravno, u cijelosti i krenem se naivno (kao da ja pripadam onom poznatom pokretu hrvatskog slikarstva, a ne Generalić) iščuđavati nad našom zbiljom.
Asocijativno se vratim u razdoblje posljednje, nadasve uspješne vlade i osobe čija je najznačajnija kvalifikacija za ministarsku fotelju bio poziv časne sestre. Zar je stvarno bitno je li osoba bila ili nije bila crkveni vjerodostojnik, je li vjernik ili nije vjernik, je li muško ili je žensko? Zar će ijedan od tih podataka sretnika učiniti boljim kadrom za ministra? Cijela ta pasija oko sastavljanja vlade i glorificiranja svakog budućeg ministra poimence bila je pogubna za moje psihičko zdravlje. Je li bilo neophodno konstantno napominjati kako imamo bivšu časnu sestru na Markovu trgu? Kako bismo se, recimo, ponašali da je u Vladi sjedila bivša prostituka ili porno glumica? Bismo li mi na isti način svugdje napominjali njezino bivše zanimanje u pozitivnom kontekstu, bismo li uopće omogućili takvoj osobi da zaposjedne funkciju političkog dužnosnika? Ne bi bilo prvi put da se osoba s takvom biografijom nađe na mjestu saborskog zastupnika, niti bi se to moglo smatrati presedanom u povijesti ljudskoga roda. Najbolji primjer je Ilona Staller (popularno znana kao Cicciolina). Činjenica jest kako je njezin ulazak u talijanski parlament bio popraćen medijskom bujicom, no ona je u tome i uspjela: dobila dovoljan broj glasova birača i osigurala si mjesto. Sada ću ja postaviti jednostavno pitanje: bi li tako nešto bilo moguće u Lijepoj našoj ili je ipak bivša časna bolji izbor za ovaj napaćeni narod?

Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.

Novi obiteljski zakon: “predmračno” savjetovanje

No, vraćam se na temu ovoga teksta: novi obiteljski zakon. U članku doznajem kako će svaki par koji sklopi brak samo pred matičarom morati proći takozvano „predbračno savjetovanje“ i to kod vjerskih zajednica (gle čuda, tko bi samo mogao pomisliti da će crkva i ovu inicijativu uvući svoje pipke), udruga civilnog društva, odvjetnika i obiteljskih centara. U cijeloj toj suludoj nakani meni nije jasna jedna stvar: čemu podučavati dvije osobe zajedničkom životu uz pretpostavku da su jednim prirodnim tijekom iz veze zakoračili u brak i čemu ih se uopće može podučiti? Kako voljeti? Kako su onda samo uspjeli moji starci, starci mojih staraca i ostali članovi uže i šire obitelji dogurati do tog stadija zajedničkog života tako neobrazovani? Kako to da njima nisu trebala „predbračna savjetovanja“? Ako dvije osobe ne mogu funkcionirati zajedno, neće ni pomisliti na sklapanje braka, a ukoliko nekim slučajem do te spoznaje dođu nakon međusobnog uzimanja pred oltarom, postoje mehanizmi koji omogućavaju razrješenje takve situacije. Nadalje, zašto je „predbračno savjetovanje“ rezervirano samo za parove koji sklapaju brak pred matičarom, a ne i za parove koji se žene u crkvi? Očito se svećenikovo predbračno propovijedanje smatra kamenom temeljcem uspješnosti buduće bračne zajednice.

Oženili ste se. Krasno. A kad će djeca?

Uvijek kad krenemo raspravljati o braku, nekim logičkim slijedom prijeđemo i na djecu, posebice na postupak njihova posvajanja. Novi obiteljski zakon će, vjerovali ili ne, još više otežati taj postupak. Mislili ste da je to nemoguće u Lijepoj našoj? E pa je, watch and learn. Trust mozgova koji je odgovoran za krojenje novog obiteljskog zakona, došao je do sumanute ideje da je nedopustivo da djecu posvajaju nevjenčani parovi. Ne, ovdje ne govorimo o homoseksualnim parovima, ovdje govorimo o slobodomislećim heteroseksualnim parovima koji su se odlučili ne vjenčati. Problem? Očito je. Osobno znam, kod meni bliskih ljudi, bezbroj primjera gdje se djevojka i mladić ne žele vjenčati, nego žive u izvanbračnoj zajednici. Ako njih dvoje nekim slučajem ne žele (ili ne mogu, nemojmo zanemariti ni tu ne tako rijetku opciju) imati djecu, ali žele posvojiti, u čemu je problem? Htjeli bi učiniti dobro djelo, jednoj mladoj osobi pružiti sigurnost, privrženost, ostvarenje svih prava, jednake startne pozicije kao što ih imaju njegovi vršnjaci, no država im to naprosto ne želi omogućiti. Umjesto da obiteljski zakon ide u smjeru opće liberalizacije, što bi omogućilo i lakše posvajanje, a samim time izvuklo djecu iz domova i pružio im se dostojanstveni život, mi idemo u sasvim suprotnom smjeru: uskogrudnijem, konzervativnijem i, dakako, diskriminirajućem. Koje su onda opcije tom paru? Dvije: odlučiti se na svadbu (uz popraćeno okretanje janjca s obzirom da je to dio našega nacionalnoga folklora) ili pak odustati od ideje posvajanja. Još kad bi morali proći ono famozno „predbračno savjetovanje“, prošla bi ih volja za zajedničkim životom, a o posvajanju da i ne govorim.
Što mi onda želimo postići tim „konzervativnijim obiteljskim zakonom“? Je li to možda perverzan način rješavanja problema depopulacije: što više otežati posvajanje kako bi parovi imali vlastitu djecu? Želimo li uvođenjem „predbračnog savjetovanja“ što više parova primorati da se žene u crkvi? Ne znam tko bi nam mogao odgovoriti na ta pitanja, ali znam jednu stvar: Hrvatsku njezino vodstvo pretvara u državu apsurda.
Sada bih komotno mogao nastaviti i o položaju homoseksualnih parova u našem društvu, kao i njihovoj (ne)mogućnosti posvajanja, smislu roditeljstva, crkvi u Hrvata, političkom establišmentu, no taj bi osvrt imao ne 900 riječi, nego 900 stranica. Kao što sam i napomenuo u uvodu, galopirajući idiotizam na ovim prostorima je vrelo materijala, a apsurdi su samo kolateralna dobit.

Foto: www.pexels.com