Arhiva oznaka: Borjana Katić

Dunja Matić: Pogovor. Pisanje pjesme nevidljivom gradu.

Naslovnica romana

Uz roman Skarleta_p Sad se napokon mogu popeti stepenicama

Skarlet_p objavio je već tri zbirke poezije i ovo je njegov prvi roman. Ipak, ovo nije pri put da nam skarlet pripovijeda. Stari likovi su ovdje, oni koje smo već sretali: Julien, Jonas i Jan, Gemma, Edith i Bella. Dos_toyevski i ne_mirovsky i dalje pišu čudne glazbene recenzije za Kazalište lutaka. Priča je ovaj put promijenila ponajprije svoj oblik, iako pjesnik nije nestao. On je jednom nogom u vrlo konkretnom vremenu i prostoru, s drugom nogom u budućnosti. Ta budućnost, kao i naša sadašnjost, pleše oko koncepata prijateljstava, životnih poziva i opraštanja, ali se događa u jednom posve nevidljivom gradu. Kakav je to grad? Mikroprostoran i melodičan, pun pokislih stepenica i glavobolje Leonarda Cohena, gdje Jamesu Blakeu ubacuju novčiće u vunenu kapu i gitara Robina Pecknolda ostaje bez inspiracije na viškoj plaži. Tamo se prijavnice za posao zanimaju za ljude, glazbu i ideje koje su obilježile drugu godinu našeg studija. S tog je grada jedne noći netko postupno i nježno svukao krovove, a djevojčice u kutijama šibica poklanjaju svoju poeziju i lokalni bendovi dolaze iz budućnosti. Primamo najljepša oproštajna pisma i otkrivamo skrivene melodije. Ovim gradom, ujedinjeni, postajemo Petar Pan. To je grad koji je u nama i među nama i kroz nas i bez nas, grad koji se ne ukazuje, ali se očituje, mikrokoreografijama na rubovima stvarnosti gdje se ponekad događaju čuda. U njemu se skrivaju nezamjetno neobični ljudi. Postoje scenariji čiji soundtrack čine singlice, knjige koje pišu samo velikim hitovima. Postoje, s druge strane, zbirke pjesama kojima nitko nije snimio spotove. Riječ je o pjesmama koje nakupljamo u svojim smočnicama, spremištima, rezervoarima. Svatko od nas čuva neki spremnik vremena, zar ne? Da, radi se o istim onim pjesmama koje nas kasnije iznenade iza nekog ugla života, kad najmanje očekujemo. To su oni skriveni gemovi koje pronalazimo sa zakašnjenjem, nakon novog preslušavanja nekog albuma na koji smo odavno zaboravili. Kao kada naši protagonisti naknadno shvate da je “Kid A” grupe Radiohead zapravo jedan fantastičan album. Takvi su i stanovnici ovog grada, tajni dragulji koji žive u svom skromnom, samozatajnom svemiru, mračni i matirani. Ali ta nekolicina još uvijek mladih ljudi koja se pokušava nositi s gubitkom voljene osobe – samo su službeno glavni likovi ove priče. Priče? Svakako priče, ali možda, prije svega, jedne jako duge pjesme. Ovo je pjesma o jednom nevidljivom gradu. No, ovo je, kao i Cohenova “Hallelujah”, istovremeno i priča-pjesma o glazbi. Naši likovi, hodači subsoničnim, oni su izlošci riječkog Muzeja nevidljivih gradova .
Glazba je esencijalan motiv njihovih života i nit oko koje se njihovi odnosi pletu u mrežu prijateljstva.
No prije svega, poslije svega i između svega, ovo je bajka. Jedna bez prinčeva i princeza, zlih žena, mudrih starčeva i raspričanih životinja. Ovo je bajka puna kaseta, cd-ova i ploča, lakih i ugodnih romantičnih odnosa, gubljenja i otkrivanja smisla i prekrasne poezije. Bajka koju bi svaki popkulturni fanatik volio nastaniti i drijemati među njenim mekim rubovima. Do te bajke, skarletove riječi ne olakšavaju nam put, one su bremenite u detaljnosti svoje slikovitosti, kao da vas žele uroniti u svaki kamenčić na cesti. Kao da želi da zastanete, osluškujete, promatrate i svakim dijelom svog bića budete tamo, s njima. Nerijetko, pomišljala sam, ovo je knjiga koja pati od viška kvalitete, jer vam ni u jednom trenutku ne dopušta da se odmorite od ljepote njezine poetike. Zato se uzima u malim dozama, ali se u nju uranja u potpunosti. Iako niste bili njezin dio, prepoznat ćete se u njoj .
Nadam se da nikad neću prestati tražiti svoje mjesto u svijetu. Je li o tome ova priča?

Ilustracije: Borjana Katić