Arhiva oznaka: Boris Jovanović Kastel

Momir M. Marković: So mediteranskog pjesništva

Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2016.

Osvajati riječima, to je blagorodno i bogougodno. Pjesnik se pobratimio sa čitavim Mediteranom. Njegovoj poeziji se može vjerovati jer pruža nadu u bolje, u zajedničko, u ono što nam halapljiva i surova stvarnost uzima i otima. Dovoljno je pročitati knjigu “Pozivno pismo sucu”, pa sebi priznati koliku moć ima pjesma. Da li je već blijeda svaka priča, da pjesnici spašavaju svijet? Ne, to nije istina. Svijet se spašava pjesnicima. U ovoj tvrdnji je okućnica, i to solarno plamteća, Kastelova.
Ako ima nečeg lošeg u “slučaju Kastel”, to je da ovaj pjesnik, ipak, potiče sa balkanskog tla koje je nemilosrdno i sve vuče dnu. Njegova riječ nije zrno soli u mediteranskom pjesništvu. Ona je solana! Tuga je što je od tog Mediterana svako kopno koje pripada katastarski nama tako daleko. A na tom i takvom kopnu, i riječi kopne. Valjda je to kultura naša nasušna ili isušuje samo.
Boris Jovanović Kastel je sve učinio da nas Mediteranom ozavičaji. Već odavno, od početaka prije dvadesetak godina, vidio sam i nijesam se prevario da će upravo Kastel unijet jedan sasvim novi glas u savremenu crnogorsku i južnoevropsku poeziju poznat kao Kastelov svijet Mediterana! Njegovo prisustvo u antologijama savremene crnogorske, slovenske i evropske poezije toliko me je obradovalo da sam njegovu poeziju prigrlio i kao borbu, onu neprikosnovenu, za spas Mediterana a samim tim i crnogorske kulture u raznim tegobnim vremenima… Druga je stvar to što naši zavičaji tonu.
Odgovori ne trpe odgađanje i ne zadovoljavaju se izgovorima a knjiga crnogorskog i mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela “Pozivno pismo suncu”, nadasve poetski ali i interdisciplinarno, nudi odgovore i nadu, uvjeravajući nas da su i mitski, istorijski i zaboravljeni, kao i realni Mediteran realnost.
Stoga je Kastelova poezija, što potvrđuje i ovaj rukopis nazvan sugestivno i provokativno “Pozivno pismo suncu”, zaista nama za ponos jer se radi o svečanom događaju u crnogorskoj i probranoj poeziji Mediterana.

Boris Jovanović Kastel: Oci i Mediteran

U goletima nad zalivom
oci su našli starosjedioce –
maslinu, lozu i pšenicu.
U intermecu juriša na bogove
ostajali gladni.
Naranču, limun i mandarinu
doniješe Arapi da otkupe zarobljene.
Poslije izvještaja o bitkama,
prekookeanski žurnalisti posadiše
u đardine agoru i kaktus.
U znak pomirnja, kenguri sa šeširom
na guvno pobodoše aukaliptus
da izliječe beznoge brodove
baš kao misionari cara Persije
kiparis ikonu Ilije gromovnika
da izrezbare.
Za Mediteran Lisjena Fevra
sa tapiserija osvještanih paučinom
u dvorcima Malte, Ligurije i Majorke –
nijesu znali, oci moji…
Pravili su kolijevke od kamenica bez kišnice
i kovčege od buradi lozovače i vina,
pjevali na samrti ode suncu
presutog u toke da se ne zaborave,
svoj Mediteran, bez granica i imena,
imenovali, oci moji…!

Foto: www.wallpaperfolder.com

Željko Bojović: Kastel – erudita sa mediteranskim šalom u galiji

BeskopnikBoris Jovanović Kastel, Beskopnik (poezija), Samizdat, Podgorica, 2015.

Knjigu Beskopnik Borisa Jovanovića Kastela sam pročitao kao zakonik, samo obrnutim redom, prvo u cjelosti pa u pojedinostima. Tako me je povuklo i tako se i desilo. Kada sam počeo da čitam, uhvatila me je neka magija koja se nalazi u ovim stihovima i koja me je vukla naprijed, dalje i dublje, sve dalje i dublje do posljednjeg stiha… Iako su se gomilala zapažanja i potreba da ih zapišem, kako bih kasnije napisao ovaj tekst, to jednostavno nisam mogao da učinim, osim za jedno zapažanje o pletivu.

Htio sam, ali nisam uspio. Struja koja me je vukla da nastavim dalje bila je jača. Ne znam zašto, ali je tako bilo. Ima neka nit u ovom Kastelovom pletivu koja ne da da se prekine. Kad počnete da je porite, morate da je oporite do kraja kao neki rukama na igle pleteni šal ili džemper bogato ukrašen šarama od koga će moći da se isplete novi. Tako su nekada radile naše majke a Kastel je upravo svojoj majci dao posebno mjesto u ovoj zbirci pjesama. On je okrenut djetinjstvu u čijem centru je, kao i kod svih nas, majka. Dojka, dojenje i mlijeko prošlosti su sveprisutni. Pred nama je jedan emotivni dnevnik u kome se i događanja prelamaju kroz doživljaje i sve je potpuno lično.

Pojedinačno, svaka pjesma je zasebna, posebna, čak, rekao bih, i svaki stih ima posebnost i traži analizu. Ti stihovi su slike podsvijesti, bljeskovi proživljenog i pročitanog, munje sjećanja, prisjećanja, podsjećanja, izvlačenje, ili, tačnije, izbijanje motiva iz nagomilanog misaonog skladišta. Uz burnu reakciju susreta sa stvarnošću eruptivno izbija lava snoviđenja, meditacija, maštanja, traganja, odustajanja, predaja i pobjeda. Ona se razliva kopnom, zemljom, morem, pjeneći u susretu sa vodom, ide do zvijezda, vasione, beskraja, vječnosti, tajnim, samo pjesnicima znanim putovima. Ona guta, proždire i zauvijek u sebi čuva sve na šta naiđe, i bronzane kipove, i zlato, i srebro, i lađe, i jarbole, i ribe, i ptice, i sunđere, i životinje. Da bi zasitio svoju lavu, Kastel u nju ubacuje carstva, kalifate, republike, ratove, osvajanja, gradove, luke, bezimena mjesta, svoje pjesme, u kojima se, kada se zaroni u njih, vidi od mora progutani sadržaj, bogatstvo njegove nutrine koja priča nikad završenu priču o postojanju i tajnama mora.

U tim pjesmama se ogleda Kastelova opsjednutost Sredozemnim morem i Jadranom kojima ovaj beskopnik vesla kao sužanj-galiot u galiji, svojevoljno, srećan, obilazeći Sredozemlje i Crnu Goru. Prijavljujem se za članstvo u tom plemenitom Klubu povlaštenih jer sam i ja napisao mnogo pjesama o Mediteranu. Kastel je uvijek i, čini se, zauvijek na moru kao nova vrsta humanoida-mediteranoid, željan putovanja i nemira, erudita koji, za svaki slučaj, praznovjerno prinosi i ostavlja darove na žrtvenik paganskih božanstava, erotike, pohote, lascivnosti, senzualnosti, bahanalija i vina.

U ovim pjesmama u kojima je uspješno isprepleteno (pleteno, parano, pa ponovo pleteno) nevažno i važno, prošlost i sadašnjost, istorija i mit, Kastel filozofski raspravlja, uvijek na strani čovjeka, o sukobu čovjeka i imperija, moći i slabosti, snage i nemoći, sudaru uma i oružja, sa neočekivanim ishodima kroz istoriju. Pomažu mu, ili mu se suprotstavljaju, antički pisci, filozofi, govornici, vladari i carevi, sveci. Izdvojio bih pjesmu „Susret sa svecem“ koja, mislim, na neki način, sublimiše sve što sam napisao – Poslije časova gramatike/I molitve za božiju državu,/Sveti Avgustin srio je djevojčicu/Kako pravi statue od pijeska i kopa/rupu na obali, pitavši je zašto to radi./Da uspem cijelo more u nju/i spasim ga od prezira,/odgovorio je djevojčurak./Svetiteljski vijenac iznad glave Avgustina/postao je hulahop djevojčice./Ko je spisateljka a ko filozof/znali su svi sem njih./Djevojčica ni abecedu nije izgovarala/i svetac je bio spašen, naizgled./More, kašljem istjeranim iz mene/reci istinu na sva zvona/po cijenu da te iz svih atlasa prognaju./Skriveno u rupi bićeš isposnik/i posveti se./Tražiću te da te ne nađem./Na tragu su mi, more,/a ti moraš živjeti ako ni zbog čega/dužnik si djevojčurku/što sada moju ikru nosi./Smiluj se, ti si joj plodova vodica/u utrobi a, ako izdaš, sav Mediteran biće/ograničen hulahopom-pa biraj…

Posebnu, dakle, analizu zahtijeva i zaslužuje Kastelova leksika i hermetika. Na kraju mogu reći da sam ovo o pletivu notirao prije nego sam, nimalo iznenađen, na kraju zbirke naišao na pjesmu Pulover od bršljana.

Ali, kod Kastela, nije sve samo lirika. On je i društveno angažovan u pjesmama koje su opora kritika društvenih i ljudskih devijacija.

Herceg Novi, 2. III 2016.

Boris Jovanović Kastel  /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.

Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).

Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski i slovenački jezik.

Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…

Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije.

Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano.

Njegova poezija objavljena je u međunarodnim pjesničkim zbirkama, svojevrsnim internacionalnim antologijama poezije mira Svim na zemlji mir, veselje, lirike ljubavi Tebi pjesmom, Valentinovo 2015. i pjesama o moru More na dlanu 2015. godine u renomiranoj zagrebačkoj izdavačkoj kući Kultura snova.

Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012.  i 2014. godine.

Živi u Podgorici.

Izvor: RTCG

 

 

 

 

Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta

KRUŽNICA SVIJETA

Usidren tišinom,

jedrenjak na terazijama mora.

Mjeseci tišine

dašak maestrala

prognali u bestrag.

Pred noć,

moj brat po vodi

opisa kružnicu svijeta

manjeg od kruga

koji kamenčić

hitnut u vode Sredozemlja

iscrta.

Badnje veče 2007./Đurđevdan 2015.

MIRTA

Upoznao je na pjacama Hvara.

Zvala se Mirta, djevojka bez porijekla.

Pričala mu je, vagajući agrume,

o Sokratu, odgonetala pravdu i vrlinu,

zamišljenog pogleda ka nebu citirila

Ja znam da ništa ne znam

i podsjećala kako je optužen

za beščašće i kvarenje omladine,

osuđen na smrt, taj velikan…

dok joj je podmukli primorski vjetar

zadizao haljinicu na tufnice.

Kako je sve to znala prodavačica

eliksira od cvijeta zove, partitura

morskih konjića pred eutanazijom i ostriga.

Pred noć kupio joj je

mirtin vijenac (znala je da simbolizuje vjenčanje),

i ostao skamenjen saznavši

da su je obljubili delfini,

reinkarnacija gusara i opatica.

Nikad je više nije vidio

ali ispod njegovog pazuha, pupka i čela,

umjesto dlačica crnogorice, rasla je mirta.

I sada, u mirtu zarastao,

tumara ostrvima nag da u nekom

mornaru, svjetioničaru ili kipu prepozna sebe

i ne sluteći da će ga ubrzo sasjeći

da mirtom svadbeni vijenac ukrase

jer ona se upravo udaje za botaničara pripravnika

kome se ispod čela, pupka i pazuha

– umjesto mirte ili crnogorice – vidi

rumenilo od vjetrova sa okeana.

Priču mi je došaputala hroma prodavačica naranči na hvarskoj pjaci, koliko prostodušna toliko i misteroizna žena opuštenih grudi. Rekla je – Gospe ti, pjesniče, ti ličiš na naše momke, Dalmate, visok si, krupnook, uspravan, od loze suvlji i naprešit. Čuvaj se, jedini si neznanac kome sam sve ovo ispričala a nijesi kod mene ni kune potrošio. Ako ti se desi da ovo nekome ispričaš ili , ne daj bože, uneseš u svoj libar, znaj da ćeš ljubiti divojku van naših mora, kako ih ti zoveš Mediteranоm a tvoja će domovina, tamo nigdi u brdima nad morem, postati plijen zapadnih gusara. Prije nego ti kažem adio, kupi dvije naranče da ti budu šterike kad budeš izlazio iz noći.I još nešto, znaj da Mirtu više niko neće vidjeti jer ovdi, na Jadranu, takva biljka i diva nikome više ne triba. Svadbe se izvode samo u pozorištima a ti nisi ni glumac ni klovn. Idi u tu tvoju zemlju Montenegro dok mirte još tamo cvitaju i nemoj se šišati. Ako mirta iz tebe izraste, ja više neću biti među živima a jedna žena preko oceana kupiće brodsku kartu u jednom pravcu za Kotor. Ovo pišem dok na odjeljenju dermatologije Klinike u Podgorici čekam prijem kod doktorke zbog čudne izrasline na koži u obliku bijelih cvjetova. Valjda nije – mirta?!

24. jul 2008.

KAKO SAM POSTAO ČEMPRES

Pođimo u brda čempresa

da visinu iskušenja izmjerimo,

smolom ispunimo ušne školjke

filozofiju bajatih obećanja da ne čujemo,

mirisom čempresa i joda

sperimo vonj ustajalog kontinenta.

Kad, preporođeni, krenemo natrag

u gradove socrealizma

i staklene nebodere ranog kapitala –

vidjećemo da smo nepokretni.

Žile čempresa iz petnih žila

urastaju u zemlju.

I pogledajte, prijatelji,

koji me iznevjeriste

i ostadoste da ispijate irsku kafu

i koka kolu u baštama prestižnih kafea,

sam sam pošao u brda čempresa,

zaboravivši košulju na stolici.

Bespovratno.

Majka je krenula sa ispeglanom

bijelom košuljom da se presvučem

ako me uopšte među

horom čempresa prepozna.

26. IV 2009.

KĆERKA MEDUZA

Prolazeći pored

novopečenih moćnika, rekli su mu –

Tvoja sudbina je u našim rukama.

Koliko su bili sitni,

manji od makovog zrna,

nije ih ni primijetio.

Spustio se na obalu

da uplakanu ćerkicu

previje čistim pelenama talasa.

Ona nove moćnike

nikada neće upoznati.

Pored moći i htijenja

ostali su neplivači.

Tegovi santi

pod njihovom kožom

našli su zavičaj.

A, vjerujte, znatiželjni,

i vidite sa obale,

njegova kći već milione

slobodnih unučadi,

meduza u haljinicama

očekuje…

29. IV 2010.

POEZIJA I LEKSIKONI

Sve dok na ovim obalama

čujemo galebove

jezik njegove mitologije

neće biti zaboravljen.

Kada i njih umreže

grohot virova pričaće o njoj.

Kada i mora isuše

ili prognaju u akvarijum

skeleti potonulih galija

koračaće pijeskom

stopama pišući mitologiju.

Takvu mitologiju

svijet još vidio nije.

Hebrejski, helenski i rimski

mitovi za nju su vakuum.

Ovu pjesmu napisanu

na parčetu kože

posljednjeg talasa iz mene iskapanog

ni jedan mit

ne može zaključati u leksikon.

2. V 2010.

ZVONO ZA UZBUNU

Od plotuna

razbijenih talasa o hridi

uplašiše se osvajači nekropole

pored luke šarene od turista.

Naoružani,

razbježali su se

a u mondenskoj metropoli

gradski oci su pili

staro vino iz boca

obmotanih paukovom mrežom

iz slavnog doba polisa.

Plotuni

razbijenih talasa o hridi

moje korake melodije marša

oponašaju.

Kad se osvajači vrate

plotun talasa

neće biti zvono za uzbunu.

Znaće tada svi,

čiji Mediteran je istinitiji…

31. VII 2011.

O autoru više na   https://boriskastel.wordpress.com/