Arhiva oznaka: Boris Jovanović Kastel

Boris Jovanović Kastel: Došaptavanje sa Kirkom

U vodenoj palati
okruženoj pripitomljenim zvijerima
gdje miriše ambra,
čarobnica,
kći boga i okeanide
spravlja napitke od rijetkih trava
i pretvara ljude u svinje.
Zašto si svinje, moje progonioce,
pretvorila u ljude
i zaljubila se u ove sijede obrve,
slomljen nos i dušu slovenskog risa
kad te ne mogu opčiniti
niti će me tvoje mape spasiti
da uplovim u luku Podgorica
jer moje pristaniše kovitlac je
nepoznat kompasima.
Kada odem, ne šalji mi pisma
u bocama od Don Perinjona,
zaboravi tulume pod baldahinom
gdje su nam vile bile konobarice
i, molim te, vrati mi satensku maramicu
jer buđ na kormilu već buja.
Nijesi me začarala
zbog stručka kantariona
ali ako u ovoj godini presuši i izgubim moć,
znam da ćeš se smilovati
jer mit o tebi vječan je
a moja vesla od suza za tobom trule.
I kada ih ne bude, ruke što su te grlile
pretvoriće se u drvo
da imam čime doveslati
do pepela vremena…

Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.

Momir M. Marković: So mediteranskog pjesništva

Boris Jovanović Kastel, Pozivno pismo suncu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, 2016.

Osvajati riječima, to je blagorodno i bogougodno. Pjesnik se pobratimio sa čitavim Mediteranom. Njegovoj poeziji se može vjerovati jer pruža nadu u bolje, u zajedničko, u ono što nam halapljiva i surova stvarnost uzima i otima. Dovoljno je pročitati knjigu “Pozivno pismo sucu”, pa sebi priznati koliku moć ima pjesma. Da li je već blijeda svaka priča, da pjesnici spašavaju svijet? Ne, to nije istina. Svijet se spašava pjesnicima. U ovoj tvrdnji je okućnica, i to solarno plamteća, Kastelova.
Ako ima nečeg lošeg u “slučaju Kastel”, to je da ovaj pjesnik, ipak, potiče sa balkanskog tla koje je nemilosrdno i sve vuče dnu. Njegova riječ nije zrno soli u mediteranskom pjesništvu. Ona je solana! Tuga je što je od tog Mediterana svako kopno koje pripada katastarski nama tako daleko. A na tom i takvom kopnu, i riječi kopne. Valjda je to kultura naša nasušna ili isušuje samo.
Boris Jovanović Kastel je sve učinio da nas Mediteranom ozavičaji. Već odavno, od početaka prije dvadesetak godina, vidio sam i nijesam se prevario da će upravo Kastel unijet jedan sasvim novi glas u savremenu crnogorsku i južnoevropsku poeziju poznat kao Kastelov svijet Mediterana! Njegovo prisustvo u antologijama savremene crnogorske, slovenske i evropske poezije toliko me je obradovalo da sam njegovu poeziju prigrlio i kao borbu, onu neprikosnovenu, za spas Mediterana a samim tim i crnogorske kulture u raznim tegobnim vremenima… Druga je stvar to što naši zavičaji tonu.
Odgovori ne trpe odgađanje i ne zadovoljavaju se izgovorima a knjiga crnogorskog i mediteranskog pjesnika Borisa Jovanovića Kastela “Pozivno pismo suncu”, nadasve poetski ali i interdisciplinarno, nudi odgovore i nadu, uvjeravajući nas da su i mitski, istorijski i zaboravljeni, kao i realni Mediteran realnost.
Stoga je Kastelova poezija, što potvrđuje i ovaj rukopis nazvan sugestivno i provokativno “Pozivno pismo suncu”, zaista nama za ponos jer se radi o svečanom događaju u crnogorskoj i probranoj poeziji Mediterana.

Boris Jovanović Kastel: Oci i Mediteran

U goletima nad zalivom
oci su našli starosjedioce –
maslinu, lozu i pšenicu.
U intermecu juriša na bogove
ostajali gladni.
Naranču, limun i mandarinu
doniješe Arapi da otkupe zarobljene.
Poslije izvještaja o bitkama,
prekookeanski žurnalisti posadiše
u đardine agoru i kaktus.
U znak pomirnja, kenguri sa šeširom
na guvno pobodoše aukaliptus
da izliječe beznoge brodove
baš kao misionari cara Persije
kiparis ikonu Ilije gromovnika
da izrezbare.
Za Mediteran Lisjena Fevra
sa tapiserija osvještanih paučinom
u dvorcima Malte, Ligurije i Majorke –
nijesu znali, oci moji…
Pravili su kolijevke od kamenica bez kišnice
i kovčege od buradi lozovače i vina,
pjevali na samrti ode suncu
presutog u toke da se ne zaborave,
svoj Mediteran, bez granica i imena,
imenovali, oci moji…!

Foto: www.wallpaperfolder.com

Željko Bojović: Kastel – erudita sa mediteranskim šalom u galiji

BeskopnikBoris Jovanović Kastel, Beskopnik (poezija), Samizdat, Podgorica, 2015.

Knjigu Beskopnik Borisa Jovanovića Kastela sam pročitao kao zakonik, samo obrnutim redom, prvo u cjelosti pa u pojedinostima. Tako me je povuklo i tako se i desilo. Kada sam počeo da čitam, uhvatila me je neka magija koja se nalazi u ovim stihovima i koja me je vukla naprijed, dalje i dublje, sve dalje i dublje do posljednjeg stiha… Iako su se gomilala zapažanja i potreba da ih zapišem, kako bih kasnije napisao ovaj tekst, to jednostavno nisam mogao da učinim, osim za jedno zapažanje o pletivu.

Htio sam, ali nisam uspio. Struja koja me je vukla da nastavim dalje bila je jača. Ne znam zašto, ali je tako bilo. Ima neka nit u ovom Kastelovom pletivu koja ne da da se prekine. Kad počnete da je porite, morate da je oporite do kraja kao neki rukama na igle pleteni šal ili džemper bogato ukrašen šarama od koga će moći da se isplete novi. Tako su nekada radile naše majke a Kastel je upravo svojoj majci dao posebno mjesto u ovoj zbirci pjesama. On je okrenut djetinjstvu u čijem centru je, kao i kod svih nas, majka. Dojka, dojenje i mlijeko prošlosti su sveprisutni. Pred nama je jedan emotivni dnevnik u kome se i događanja prelamaju kroz doživljaje i sve je potpuno lično.

Pojedinačno, svaka pjesma je zasebna, posebna, čak, rekao bih, i svaki stih ima posebnost i traži analizu. Ti stihovi su slike podsvijesti, bljeskovi proživljenog i pročitanog, munje sjećanja, prisjećanja, podsjećanja, izvlačenje, ili, tačnije, izbijanje motiva iz nagomilanog misaonog skladišta. Uz burnu reakciju susreta sa stvarnošću eruptivno izbija lava snoviđenja, meditacija, maštanja, traganja, odustajanja, predaja i pobjeda. Ona se razliva kopnom, zemljom, morem, pjeneći u susretu sa vodom, ide do zvijezda, vasione, beskraja, vječnosti, tajnim, samo pjesnicima znanim putovima. Ona guta, proždire i zauvijek u sebi čuva sve na šta naiđe, i bronzane kipove, i zlato, i srebro, i lađe, i jarbole, i ribe, i ptice, i sunđere, i životinje. Da bi zasitio svoju lavu, Kastel u nju ubacuje carstva, kalifate, republike, ratove, osvajanja, gradove, luke, bezimena mjesta, svoje pjesme, u kojima se, kada se zaroni u njih, vidi od mora progutani sadržaj, bogatstvo njegove nutrine koja priča nikad završenu priču o postojanju i tajnama mora.

U tim pjesmama se ogleda Kastelova opsjednutost Sredozemnim morem i Jadranom kojima ovaj beskopnik vesla kao sužanj-galiot u galiji, svojevoljno, srećan, obilazeći Sredozemlje i Crnu Goru. Prijavljujem se za članstvo u tom plemenitom Klubu povlaštenih jer sam i ja napisao mnogo pjesama o Mediteranu. Kastel je uvijek i, čini se, zauvijek na moru kao nova vrsta humanoida-mediteranoid, željan putovanja i nemira, erudita koji, za svaki slučaj, praznovjerno prinosi i ostavlja darove na žrtvenik paganskih božanstava, erotike, pohote, lascivnosti, senzualnosti, bahanalija i vina.

U ovim pjesmama u kojima je uspješno isprepleteno (pleteno, parano, pa ponovo pleteno) nevažno i važno, prošlost i sadašnjost, istorija i mit, Kastel filozofski raspravlja, uvijek na strani čovjeka, o sukobu čovjeka i imperija, moći i slabosti, snage i nemoći, sudaru uma i oružja, sa neočekivanim ishodima kroz istoriju. Pomažu mu, ili mu se suprotstavljaju, antički pisci, filozofi, govornici, vladari i carevi, sveci. Izdvojio bih pjesmu „Susret sa svecem“ koja, mislim, na neki način, sublimiše sve što sam napisao – Poslije časova gramatike/I molitve za božiju državu,/Sveti Avgustin srio je djevojčicu/Kako pravi statue od pijeska i kopa/rupu na obali, pitavši je zašto to radi./Da uspem cijelo more u nju/i spasim ga od prezira,/odgovorio je djevojčurak./Svetiteljski vijenac iznad glave Avgustina/postao je hulahop djevojčice./Ko je spisateljka a ko filozof/znali su svi sem njih./Djevojčica ni abecedu nije izgovarala/i svetac je bio spašen, naizgled./More, kašljem istjeranim iz mene/reci istinu na sva zvona/po cijenu da te iz svih atlasa prognaju./Skriveno u rupi bićeš isposnik/i posveti se./Tražiću te da te ne nađem./Na tragu su mi, more,/a ti moraš živjeti ako ni zbog čega/dužnik si djevojčurku/što sada moju ikru nosi./Smiluj se, ti si joj plodova vodica/u utrobi a, ako izdaš, sav Mediteran biće/ograničen hulahopom-pa biraj…

Posebnu, dakle, analizu zahtijeva i zaslužuje Kastelova leksika i hermetika. Na kraju mogu reći da sam ovo o pletivu notirao prije nego sam, nimalo iznenađen, na kraju zbirke naišao na pjesmu Pulover od bršljana.

Ali, kod Kastela, nije sve samo lirika. On je i društveno angažovan u pjesmama koje su opora kritika društvenih i ljudskih devijacija.

Herceg Novi, 2. III 2016.

Boris Jovanović Kastel  /1971/

Kritika ga smatra najznačajnijim crnogorskim pjesnikom mediteranske orijentacije i uglednim imenom mediteranskog pjesništva i književnosti bivše Jugoslavije.

Objavio je preko dvadeset knjiga poezije i eseja. O njegovoj poeziji objavljena je knjiga izabranih eseja domaćih i stranih pisaca Mediteranski gospar (2009).

Dobitnik je svjetske Pohvale za poeziju Nosside 2011. koja se dodjeljuje pod pokroviteljstvom Svjetskog poetskog direktorijuma UNESCO-a u italijanskom gradu Ređo Kalabrija. Uređivao je časopis za književnost Ovdje (2000-2003).

Poezija mu je prevođena na italijanski, engleski, poljski, češki, mađarski, albanski i slovenački jezik.

Zastupljen je u Antologiji svjetske poezije Nosside na italijanskom jeziku, Antologiji  Mediteranske ljubavne poezije od najstarijih vremena do danas, Antologiji slovenske poezije na slovenačkom jeziku, Antologiji južnoslovenskih poezija na poljskom u izdanju Agawe iz Varšave, dvojezičnoj češko-engleskoj, Antologiji savremene slovenske poezije Bludni korijeni (2015) objavljenoj na  Univerzitetu Palackog u Olomoucu u Češkoj Republici koja  se izučava na svim univerzitetima slavistike u Evropi i svijetu, Antologiji crnogorske poezije na italijanskom jeziku, Antologiji crnogorske poezije na albanskom jeziku, antologijama crnogorske poezije, antologijama poezije o vinu, ženi…

Kastelov izbor iz poezije na slovenačkom jeziku Ručak na hridini /Kosilo na čeri/objavila je 2014. godine slovenačka izdavačka kuća Hiša poezije u antologijskoj ediciji evropskih pjesnika Poetikonove lire kao dio programa Evropske komisije.

Italijanski časopis za svjetsku književnost Margutte u oktobarskom broju 2014. godine, objavio je Kastelovu poeziju u prevodu Marije Tereze Albano.

Njegova poezija objavljena je u međunarodnim pjesničkim zbirkama, svojevrsnim internacionalnim antologijama poezije mira Svim na zemlji mir, veselje, lirike ljubavi Tebi pjesmom, Valentinovo 2015. i pjesama o moru More na dlanu 2015. godine u renomiranoj zagrebačkoj izdavačkoj kući Kultura snova.

Izabran je u trideset pjesnika svijeta učesnika VI Svjetskog festivala poezije (Sixth World Poetry Festival) u Kalkuti (Indija) 2012.  i 2014. godine.

Živi u Podgorici.

Izvor: RTCG

 

 

 

 

Boris Jovanović Kastel: Kružnica svijeta

KRUŽNICA SVIJETA

Usidren tišinom,

jedrenjak na terazijama mora.

Mjeseci tišine

dašak maestrala

prognali u bestrag.

Pred noć,

moj brat po vodi

opisa kružnicu svijeta

manjeg od kruga

koji kamenčić

hitnut u vode Sredozemlja

iscrta.

Badnje veče 2007./Đurđevdan 2015.

MIRTA

Upoznao je na pjacama Hvara.

Zvala se Mirta, djevojka bez porijekla.

Pričala mu je, vagajući agrume,

o Sokratu, odgonetala pravdu i vrlinu,

zamišljenog pogleda ka nebu citirila

Ja znam da ništa ne znam

i podsjećala kako je optužen

za beščašće i kvarenje omladine,

osuđen na smrt, taj velikan…

dok joj je podmukli primorski vjetar

zadizao haljinicu na tufnice.

Kako je sve to znala prodavačica

eliksira od cvijeta zove, partitura

morskih konjića pred eutanazijom i ostriga.

Pred noć kupio joj je

mirtin vijenac (znala je da simbolizuje vjenčanje),

i ostao skamenjen saznavši

da su je obljubili delfini,

reinkarnacija gusara i opatica.

Nikad je više nije vidio

ali ispod njegovog pazuha, pupka i čela,

umjesto dlačica crnogorice, rasla je mirta.

I sada, u mirtu zarastao,

tumara ostrvima nag da u nekom

mornaru, svjetioničaru ili kipu prepozna sebe

i ne sluteći da će ga ubrzo sasjeći

da mirtom svadbeni vijenac ukrase

jer ona se upravo udaje za botaničara pripravnika

kome se ispod čela, pupka i pazuha

– umjesto mirte ili crnogorice – vidi

rumenilo od vjetrova sa okeana.

Priču mi je došaputala hroma prodavačica naranči na hvarskoj pjaci, koliko prostodušna toliko i misteroizna žena opuštenih grudi. Rekla je – Gospe ti, pjesniče, ti ličiš na naše momke, Dalmate, visok si, krupnook, uspravan, od loze suvlji i naprešit. Čuvaj se, jedini si neznanac kome sam sve ovo ispričala a nijesi kod mene ni kune potrošio. Ako ti se desi da ovo nekome ispričaš ili , ne daj bože, uneseš u svoj libar, znaj da ćeš ljubiti divojku van naših mora, kako ih ti zoveš Mediteranоm a tvoja će domovina, tamo nigdi u brdima nad morem, postati plijen zapadnih gusara. Prije nego ti kažem adio, kupi dvije naranče da ti budu šterike kad budeš izlazio iz noći.I još nešto, znaj da Mirtu više niko neće vidjeti jer ovdi, na Jadranu, takva biljka i diva nikome više ne triba. Svadbe se izvode samo u pozorištima a ti nisi ni glumac ni klovn. Idi u tu tvoju zemlju Montenegro dok mirte još tamo cvitaju i nemoj se šišati. Ako mirta iz tebe izraste, ja više neću biti među živima a jedna žena preko oceana kupiće brodsku kartu u jednom pravcu za Kotor. Ovo pišem dok na odjeljenju dermatologije Klinike u Podgorici čekam prijem kod doktorke zbog čudne izrasline na koži u obliku bijelih cvjetova. Valjda nije – mirta?!

24. jul 2008.

KAKO SAM POSTAO ČEMPRES

Pođimo u brda čempresa

da visinu iskušenja izmjerimo,

smolom ispunimo ušne školjke

filozofiju bajatih obećanja da ne čujemo,

mirisom čempresa i joda

sperimo vonj ustajalog kontinenta.

Kad, preporođeni, krenemo natrag

u gradove socrealizma

i staklene nebodere ranog kapitala –

vidjećemo da smo nepokretni.

Žile čempresa iz petnih žila

urastaju u zemlju.

I pogledajte, prijatelji,

koji me iznevjeriste

i ostadoste da ispijate irsku kafu

i koka kolu u baštama prestižnih kafea,

sam sam pošao u brda čempresa,

zaboravivši košulju na stolici.

Bespovratno.

Majka je krenula sa ispeglanom

bijelom košuljom da se presvučem

ako me uopšte među

horom čempresa prepozna.

26. IV 2009.

KĆERKA MEDUZA

Prolazeći pored

novopečenih moćnika, rekli su mu –

Tvoja sudbina je u našim rukama.

Koliko su bili sitni,

manji od makovog zrna,

nije ih ni primijetio.

Spustio se na obalu

da uplakanu ćerkicu

previje čistim pelenama talasa.

Ona nove moćnike

nikada neće upoznati.

Pored moći i htijenja

ostali su neplivači.

Tegovi santi

pod njihovom kožom

našli su zavičaj.

A, vjerujte, znatiželjni,

i vidite sa obale,

njegova kći već milione

slobodnih unučadi,

meduza u haljinicama

očekuje…

29. IV 2010.

POEZIJA I LEKSIKONI

Sve dok na ovim obalama

čujemo galebove

jezik njegove mitologije

neće biti zaboravljen.

Kada i njih umreže

grohot virova pričaće o njoj.

Kada i mora isuše

ili prognaju u akvarijum

skeleti potonulih galija

koračaće pijeskom

stopama pišući mitologiju.

Takvu mitologiju

svijet još vidio nije.

Hebrejski, helenski i rimski

mitovi za nju su vakuum.

Ovu pjesmu napisanu

na parčetu kože

posljednjeg talasa iz mene iskapanog

ni jedan mit

ne može zaključati u leksikon.

2. V 2010.

ZVONO ZA UZBUNU

Od plotuna

razbijenih talasa o hridi

uplašiše se osvajači nekropole

pored luke šarene od turista.

Naoružani,

razbježali su se

a u mondenskoj metropoli

gradski oci su pili

staro vino iz boca

obmotanih paukovom mrežom

iz slavnog doba polisa.

Plotuni

razbijenih talasa o hridi

moje korake melodije marša

oponašaju.

Kad se osvajači vrate

plotun talasa

neće biti zvono za uzbunu.

Znaće tada svi,

čiji Mediteran je istinitiji…

31. VII 2011.

O autoru više na   https://boriskastel.wordpress.com/