Arhiva oznaka: Boris Jovanović Kastel

Boris Jovanović Kastel: Iz dnevnika oca, Titovog mornara sa Briona

Tek punoljetan, u opancima od teleće kože,
s nekoliko dinara u torbici,
lišen zvuka gusala i pratnje sestara,
spazivši siluete arhipelaga,
pristao sam na rajsko ostrvo –
dom za tri godine
u počasnoj četi maršalata na brodu
Galeb.
Kapetan, prekaljeni revolucionar, pričao je
da su kod masline stare 1700 godina
anđeli sletjeli sa krhotinama raja
sakrivši ih u somot mora od apokalipse.
S puškom podignutom uz desno rame
pred maršalom i delegacijama iz svijeta
stajao sam mirniji od bonace i skamenjen
poput statua iz ljetnje rezidencije
rimskih careva i kula u vizantijskom kastrumu.
U cik zore, pred podizanje trobojke sa zvijezdom,
sanjao oči Sofije Loren
bojene vulkanskim mineralima iz Pompeje,
morile me bradavice oblika zrelih iglica
pod kežual sakoom Đine Lolobriđide
i preznojavali pramenovi od bršljana
u zidinama Elizabet Tejlor
budeći se ljubomoran na čašicu loze,
sat i fotografisanje Ričarda Bartona na palubi.
Titov papagaj pričalica
Koki
govorio je više jezika od nas
a duga svjetla kadilaka
El dorado
zamračivala serpentine do vidrovanskih voda.
U safari parku od svih životinja
magarce i koze sam prepoznao
a za muflone, indijske svete krave i slonove
mislio da su preparirani u čast
dolaska predsjednika Libije sa ogrtačem.
Na otisak kandže dinosaurusa u kremenu,
stare 120000 ljeta, stavljao sam prste
da budem snažniji od predaka iz bitke na Grahovcu
kad Tito pozove u nastavak rata
ili na krstarenjima bukne kraj svijeta.
Da li mi se ovo pričinjava
mala crnogorska vala živahna od unučadi
ili na rajskim otocima
učim olupinu da plovi unatraške –
anali stoljeća prećutaće.
Još na smotri, onako mlađan,
uz desno rame držim pušku uvis
i roneći nalazim morsku zvijezdu
da je sijedim vlasima Sofije Loren
na epoletu katarke zašijem.
Od njenog posljednjeg loma
prve kazaljke će prohodati
i moje otisnuće počeće iznova…

Boris Jovanović Kastel: Beskompromisni poetski put

Momir M. Marković, Zavežljaj časti (poezija), NB Radosav Ljumović, Podgorica, 2016.

Knjiga Momira M. Markovića Zavežljaj časti strukturirana od četiri poeme i jednog ciklusa kratkih poetizovanih saga, u jedinstvenoj matici nanosi prepoznatljivu melanoličnost autorovih misli u  širokoj delti asocijativnih karakteristika.
Interferentnim, kompatibilnim i destilovanim izražajnim postupkom obuhvata niz, naoko lokalnih ali zapravo univerzalnih, tema koje crpi iz svog emocionalnog doživljaja ljudske sudbine i raskošnog prokletstva crnogorskog čovjeka, njegove istorije, sadašnjosti i neizvjesne sjutrašnjice u eri globalizovanog svijeta. Preplitanjem metafizičkih komponenata i vektora ambijentalnih kolaža, gradi sopstveni krst istine pred sobom i svojim posrnulim plemenom. Upravo iz takvog ambijenta nastaju slikarski žive slike doživljene stvarnosti u čijoj mrklini, poput baklji, bljeskaju testamentarnost, prkos, pobuna i vješto navođeni cinizam.
Ne razlučujući prozne cjeline od poetskog, rukopis čini niz prekrasnih parabola u funkciji oživljavanja i uspravljanja ljudskog dostojanstva i stoga pjesnik, tako odano i upečatljivo, slijedi svoj usud – svjesnog rapsoda sanjara i hodočasnika naše zaboravljene časti. Humana i etikom profilisana prošlost u njemu vri i danas. Jako građanski i otmjeno! Zato kroz njen filantropski smisao traži opstanak svoje domovine i njenih ljudi koji žive košmar prepun sukoba, nepovjerenja i bigotizma. Marković je više nego svjestan neizvjesnosti pjesničkih lamenata i njihove nemoći pred agresivnim preobražajima čovječanstva kojeg, izgleda, niti jedna humana doktrina, vjera ili zavjet ne može vratiti na put prosvijetljenosti i ozdravljenja. Sem, naravno, poezije…
I životni put je apsurdan i vodi kroz ništavilo do čovjeka deformisane svijesti i savjesti, lišenog morala i tolerancije. Kao zategnute strune mandoline, autorove metonimije iznose na sunce čast i sram kao dvije integrisane suze naše zlokobne sudbine. A nju opet, s druge strane, karakterišu prolaznost i agonija.
Markovićev književni opus, a samim tim i ovaj rukopis, antipod je romantičarskoj viziji svijeta. Strog prema sebi, često spartanski disciplinovan, dječački iskren i antejski ukorijenjen u naše crnogorsko tle, rasprostire nam, kao na nekoj staroj katunskoj mapi, svu Istinu (sa velikim slovom I) o slavi, patnji, snovima, (kvazi)patriotizmu, honorarnim vitezovima, časti, vjeri, opštoj bezljudici (kako divna kovanica!), prolaznosti, ljubavi, pohlepi… Legitimno je pravo čitaoca da mu se to i ne dopadne ili ga uvrijedi ali tek kada sjedne u hladovinu pjesnikove lipe, đe miriše život i pupolja nada, shvatiće kako se upoznao sa svojom sjenkom zvanom – otrežnjenje!
Kao mnogim crnogorskim pjesnicima, majka je ovdje simbol postanja i blagostanja pa se u njenim zavjetnim porukama, otrgnutim iz katunskih mećava, traži plamen za izlazak iz lavirinata bez izlaza. Kao što rekoh, čast je fundament sveukupnog Markovićevog poetskog obeliska i posljednja kota odbrane od nečovještva i uzaludne potrage za svojom sudbinom. Nekako na raskršću ironije i vapaja, ovdje je krvava crnogorska istorija – pomoću filozofskih odjeka – pretočena u bajku i ispisana limunovim sokom na poleđini nekih davnih računa koje ni magična moć poezije više ne može promijeniti. Gubi li to Marković vjeru u poeziju? Samo prividno… On to samo od naših magli kroji svoj dom na rubu vremena sakrivši se od mraka, laži, neizvjesnosti i mrtvila. Otud i često ukazivanje na naše besudbinstvo, traćenje nada i želja i proricanje da ćemo, kao Diogen iz Sinope, sa upaljenim svijećama po bespućima i obalama tražiti čovjeka.
Marković je odista katunski bard. Ali ne epske već isključivo lirske pobune. Svaki stih treperi dušom postojbine i evocira njen folklor, često i, nimalo patetično,  isijava bojazan za njen nestanak i nepomen, te koristi rukavce pjesnikovog krvotoka kao jedinstevni put do nje. Medalja slave uvijek je imala drugu stranu – sram ali prema sebi! Junaštvo, čast i slavu crnogorskog trajanja danas su zamijenili njihove suprotnosti što pokazuje beskompromisnost autorovog poetskog puta po cijenu smrti jer će ga tamo, kako kaže, oplakati divne oči i ožaliti divna usta.

Balada o Bijelom vuku pripada jednoj od najekspresivnijih, najslikovitijih i najdirljivijih poema u crnogorskom pjesništvu jer ukazuje na besmrtnu žilu života. To legitimiše Markovića i kao pjesnika dihotomije – ništavila i nadanja. Nedostižna ljubav, smisao trajanja i vjere u čovjeka izraženi su u segmentima kompaktnih priča poetizovanih struktura a filozofski traktat o izmišljenom svijetu govori o bezvremenoj konstanti odiseje zvane – Život! Tu su i čedesa kao njegova neodvojiva karika istinitija od svake istine čime je, na momente, vidan uticaj latinoameričke Bum generacije magičnog realizma.
Britki, uzvišeni i dostojanstveni stihovi ostavljaju svjedočanstvo o našim usponima i padovima, veličini i tragici, bolu i veselju, vječnost i nestanku poezije, ali i nepraštanju onima koji se pamte što je tipično za crnogorsku svijest. Kamen je takođe međaš ovog pjevanja. Sizifovski vezan za njegovu dušu koja se jedino ne može pojesti, autor se predstavlja i kao vješt kamenopisac naših života iz prošlosti.
Pri kraju rukopisa, čućemo i gromovit anarhistički pucanj pjesnika u strašila koja lažu prelijepo pomognuta kanonima i vjerom da uljepšaju čovjekov udes. Ni sa tim se ne miri… I tako u nedogled dok slušamo groteskno odjekivanje naših života kroz porterete velikana pisane riječi. Prever je kriknuo – poezija, to je stvarnije i korisnije ime života! Tako je Zavežljaj časti otmjena afirmacija toga i njegov svojevrsni nastavak.
Ovaj rukopis primio sam kao neku vrstu prijateljskog čitanja iskrenog prijatelja i kolege u nekoj plastificiranoj košuljici punoj prepariranih listova drijena. To više nego simbolično govori da će i ova knjiga Momira M. Markovića, prepuna gorčine, britkosti i prkosa, ali i nade u opstanak u svijetu prolaznosti, vrlo ponosno i svojom ljekovitošću stajati na Drvetu života savremenog crnogorskog pjesništva.

Foto: naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel: Lavande balerine

Nakon razgovora o lavandama sa prijateljicom Slađanom Belko

Svjetluca ikra iz dubina
jezera Balaton u Mađarskoj.
Na poluostrvu Tihanji
vidio sam Tagorea
kako halapljivo bere lavandu
za vječni život
i hladi se uz vulkanske kupe
gdje su krunisani vilenjaci.
U Hercegovini
gledao sam i slušao
strukove lavandi
u babinim jastucima na prozorima
kako, provjetrene i vječnije
od mjesečaranja, opijaju.
Sada, kada hoću da se naslonim
i prespavam tehnokratiju jahačice bika,
ne znam otkud drače
iz jastuka pupoljaju i bude me.
Balerine lavande pred koscima uplašene,
ne drhtite!
Već sam vas u oblake jastuka vratio
da zaplovimo bez krila.

Milica Marinković: Plava oaza naslednika Mediterana

Boris Jovanović Kastel, Zevs u budvanskom kazinu, JU Narodna biblioteka Budve, Budva 2017.

Čitaocima poezije Borisa Jovanovića Kastela poznato je koje je njegovo prevashodno nadahnuće. Mediteran. Međutim, iako ova reč krasi brojne naslove pesnikovih dela, najnovija zbirka pesama se u tome razlikuje. Naime, u njenom naslovu se ne spominju ni Jadran ni morsko plavetnilo, već njihov apsolutni antonim – pustinja. Upravo kroz opasnost koju uliva misao na pustinju, Kastel izražava veličinu i snagu mora, njegovu neraskidivu vezu s čovekom i prirodom. Čekaju li nas nekuda brodovi i hoćemo li ikada uploviti njima u srž mora i istinu njegovog plavetnila? Još jednom putujemo kroz beskraj stihovima Borisa Jovanovića Kastela, pesnika i, možemo slobodno reći, deteta i naslednika Jadrana, a, samim tim, i Mediterana.

U naslovima pesama čita se Mediteran jer se sve reči njemu vraćaju. On je polazna tačka i pristanište Kastelovog opusa. Ipak, teme tekstova su mnogobrojne. Kao što se u talasima morske vode neprekidno menjaju prividi i slike svega onoga što se u njima ogleda, tako se i pesnik služi iskonskim vezama između sadašnjosti i prošlosti, poezije-umetnosti i svega onoga što se lepoti protivi. Svi ti kontrasti ujedinjeni su u moru i njime preplavljeni. Razlike su nekada nevidljive i čovek može lako da upadne u zamku, naročito onu kojoj je priroda mora strana. Snažan kontrast dominira u odnosu između prošlosti, gde se uviđa određena pesnikova nostalgija za davnim vremenima kada je more vladalo svetom, i sadašnjosti gde se najveća važnost pridaje smešnoj i tužnoj politici. Samim tim se oseća gnusnost prema političkoj sadašnjosti na čijoj sceni igraju osobe sposobne da i od vode načine pustinju, a od bogatstva pustoš. Pesnik nas upozorava na to, podsećajući da ipak, posle svega, nada ostaje ako se u nju veruje. To su more i njegova poezija, a poezija je ljubav.Dakle, ta slika današnjice je naša pustinja. More je iznad svega toga i ne da se okrnjiti ni granicama ni  nacijama. I upravo u tome se krije njegova jačina. Dok se tlo da prekrajati i menjati, more ne podleže ni najmoćnijim vladarima. Moćnici ga ne mogu pokolebati. Neuništivo je pred njima jer se ne pokorava vlasti, a, s druge strane, nudi se bespomoćnima i nejakima. Lako se da preplivati. Nije im ni granica ni smetnja.

Kako se izvući iz pustinje i gde pronaći plavu oazu? Kastel je pronalazi u nadahuću koje deli s mnogim pesnicima koje spominje, sanja, zamišlja, s njima razgovara, citira ih, poziva. Jedan od njih je i veliki Kavafis. Vraćamo se moru kao što se i sve čiste duše vraćaju dubinama jer površina ostaje površnima. Poezija se ne piše sama, već ima ulogu spone, prijateljice. Ona je i boca koju pesnik spominje. Boca koja sadrži more, a more sadrži nju samu. Postati boca i upustiti se u plavetnilo. Postati simbol i živeti u čaroliji onoga što se ne da ni imenovati jer je ono večnost i ništa drugo nego večnost. U toj večnosti čeka brod, onaj koji vodi do Itake, daleko od pustinje.

Boris Jovanović Kastel: Zovu me Amazonke

Zloglasne,
sijeku grudi da bi brže
odapele strijele na lože globalista.
Sa tetoviranim kupačicama
iz termi Pompeje jašu pastuve
i režu grkljane jedinog jezika.
U intermecu borbi
bacaju u vatru sjeme kanabisa
i vrište u ritualima
ispod mojih škura, Amazonke.
Kako da se probudim i odazovem
nesvjestan, čeka li me smrt ili ljubav,
kada sam na vulkanima
njihovih dojki
oči sagorio…

Foto: www.pexels.com

Boris Jovanović Kastel: Došaptavanje sa Kirkom

U vodenoj palati
okruženoj pripitomljenim zvijerima
gdje miriše ambra,
čarobnica,
kći boga i okeanide
spravlja napitke od rijetkih trava
i pretvara ljude u svinje.
Zašto si svinje, moje progonioce,
pretvorila u ljude
i zaljubila se u ove sijede obrve,
slomljen nos i dušu slovenskog risa
kad te ne mogu opčiniti
niti će me tvoje mape spasiti
da uplovim u luku Podgorica
jer moje pristaniše kovitlac je
nepoznat kompasima.
Kada odem, ne šalji mi pisma
u bocama od Don Perinjona,
zaboravi tulume pod baldahinom
gdje su nam vile bile konobarice
i, molim te, vrati mi satensku maramicu
jer buđ na kormilu već buja.
Nijesi me začarala
zbog stručka kantariona
ali ako u ovoj godini presuši i izgubim moć,
znam da ćeš se smilovati
jer mit o tebi vječan je
a moja vesla od suza za tobom trule.
I kada ih ne bude, ruke što su te grlile
pretvoriće se u drvo
da imam čime doveslati
do pepela vremena…

Ilustracija: Bogumil Car, Kirka, 1927.

Dragica Užareva: Tvorac Mediterana

Naslovnica knjige

Boris Jovanović Kastel, More u naručju (poezija), Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2017. godine

Mediteran je bio inspiracija mnogim autorima, među kojima su i oni ponikli daleko od sredozemnog tla. Istorijska istraživanja Fernana Brodela, Darelovi putopisi, zapažanja Žorža Dibija, Kamijevi romani, stihovi Bodlera, Malarmea, Valerija, Sent-Džon Persa, Kavafija i Seferisa samo su deo mediteranskog putovanja na kom smo mogli sresti i Jovana Dučića, kao i Jovana Hristića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića. Na isti način, ako ne i intenzivnije, Mediteran je tema i nadahnuće pesnika i esejiste Borisa Jovanovića Kastela još od ranih njegovih stihova i prvih objavljenih knjiga. Koliko su neki od pomenutih poklonika Mediterana značajni za Kastelovo stvaralaštvo nagovestio je i sam pesnik kroz razne reminiscencije, ali i otvoreno ih imenujući u svojim pesmama. Pesma „Biblioteka u plamenu“ omaž je pesnicima i piscima koji su Kastelu najznačajniji. Polica koja je u snu bila ugrožena plamenom puna je onih koji su pisali o Mediteranu ili, kao i Kastel, pevali Mediteran. Pesnik nas upućuje na svoje prethodnike na najočigledniji način, ali uz to želi da i deo sopstvenih zasluga pripiše njima.
Međutim, prethodnici pomenuti u toj ili drugim pesmama samo su deo kulture i tradicije koja je ovom pesniku odškrinula mediteransko obzorje. Njegov Mediteran je stvaran kroz vreme i literaturu, a ponajviše kroz pesničku imaginaciju od knjige do knjige, da bi u najnovijoj, koja je pred nama, dobio svoj konačan, iako neuhvatljiv lik. Kastel oseća potrebu da se distancira i od onih koje najviše poštuje. U pesmi „Miris knjiga“, na primer, daje otvoren osvrt na svoje stvaralaštvo, istovremeno odajući počast prošlosti. Iako upitan da li je sličnost moguća, pesnik jasno definiše odričan odgovor: njegovi rukopisi teško da bi mogli imati miris bilja ili „buđi“. Iako je mediteranska flora, od agava preko rogača do šipka, prodefilovala Kastelovom poezijom, ne samo onom koja je omeđana koricama ove knjige, jasno je da se on od kopna odvojio i potpuno predao pučini, tako da burama provetrene njegove knjige bez obzira na vrstu štampe, šivenja ili lepljenja korica mogu mirisati samo na more, odnosno na so.
„More u naručju“ je knjiga koja se u odnosu na prethodne zbirke pesama Borisa Jovanovića Kastela izdvaja u nekoliko segmenata. Nijedna do sada nije bila u tolikoj meri kompaktna i homogena, tako brižljivo satkana, kao, hajde da se poslužimo metaforom, skulptura koja nije klesana, koju je morska voda svojim talasima i strujama, zajedno sa sredozemnim bićem samog pesnika, strpljivo vajala i oblikovala, tako da izgleda da je izlivena iz jednog komada, a da pri tom taj efekat nije postignut nekim komplikovanim versifikacijskim zavrzlamama, jer sve pesme su, kako smo na to već navikli kod Kastela, pisane slobodnim stihom. Njihov raspored je takav da se jedna na drugu nadovezuju, jedna drugu dopunjuju, pesma pesmu priziva, da nam se, dok pratimo osnovnu nit ovih stihova, bez obzira na to što je svaka pesma zasebno naslovljena i ima svoju pojedinačnu umetničku egzistenciju, može učiniti kako čitamo obimnu, ali uzbudljivu poemu. Upravo zbog toga autor ovu zbirku nije ni želeo da deli u cikluse, jer je u svojoj biti ona nedeljiva. Odustaje pesnik od svojih ironičnih opservacija na račun savremene stvarnosti, odustaje pomalo i od Mediterana onakvog kakvog smo ga poneli u sećanjima na drevnu i nešto skoriju prošlost, a još pre od Mediterana koji pruža nemilu sliku svakodnevice ispunjene zlom. Otuda njegova potreba da objasni pripadnost Mediteranu. Kosmopolitizam na zapadnjački način, koji vodi zapravo amerikanizovanoj civilizaciji, ono je što stvara otpor prema svetu oličenom u kopnu i okreće pesnika ka Velikom moru, kako je Herodot nazivao Sredozemlje. Pesma „Ples i potop“ nam upravo otkriva zašto se Kastel odvojio od stvarnog Mediterana, koji je u njegovim ranim knjigama bio očito prisutan. On je polazišna tačka bez koje se ne bi moglo dospeti u ovaj kastelovski, imaginarni Mediteran satkan od tragova prošlosti i čežnje za budućnošću koja je moguća, ali nije i izvesna. Budućnost je, kako čitamo u istoimenoj pesmi, maćeha koja nas je napustila pre nego smo postali svesni nužnosti da budemo potpuno sami, izdvojeni od svega, kako bismo iznova stvorili svet po meri svoje slobode. A stvarni Mediteran zahvaćen maestralom haosa, sa svojim migrantima, krizama i stvaranjem geta, nije ono za čim je pesnik čeznuo, što je godinama slavio. Otuda se Mediteran izmešta u pesničku viziju i postaje simbol slobode i bezmerja. On je neophodan u trenutku kada se propast sveta već sluti. Najavljena je suptilno u pesmi „Ciklus“, bez prisustva ozloglašenih jahača apokalipse, bez truba, kuknjave i paničnog straha. A kada se taj strah u nekoj od narednih pesama i pojavi, on ne zahvata sve. Prestravljenosti svih onih koji u sebi ne nose sliku novostvorenog Mediterana, pred uništenjem što preti evropskoj civilizaciji i to sasvim realno, a ne u nekakvim košmarnim snovima, suprotstavljen je spokoj onoga koji zna da rušenje donosi novo stvaranje. Za Kastela tanatos nikada nije konačno stanje, već jedna od metamorfoza. U reči, u grumenu soli posejanom u svom potomstvu, iza nekog budućeg potopa, vratiće se život, baš iz mora. Ciklusi se broje od jednog do drugog potopa. I sve kreće iznova: more, pa život u njemu začet i tako preko vodozemaca do onih koji će iznova moći da stvore reč, ali ne i sećanje na prethodna postojanja. I sve tako dok se svet iznova ne pretvori u groteskni karneval, u kopno koje za vodu zna samo preko akvarijuma u džungli, daleko od lepote i kulture Sredozemlja. Mada nam se može učiniti da, kad već dođe do poređenja prošlosti i sadašnjosti, prošlost ima prednost, kako iščitavamo iz pesama „Prije groteski“ i „Valeri među zvanicama“, treba imati na umu da se Boris Jovanović Kastel kroz svoje stihove zalaže za ponovno stvaranje Mediterana. Valeri se među zvanicama pojavljuje kako bi umetnost uspostavila vertikalu, kako bi se spojile različitosti: stara rimska umetnost sa dobom simbolizma i konačno sa sadašnjim trenutkom. Pijanstvo omogućava da perspektive budu sasvim izmenjene i da se Valeri pojavi kao duh budućnosti, dok se sadašnjost ne vidi. Možemo je tek naslutiti u pitanju: „Plivati ili ne?“
Opozicije prošlost–sadašnjost–budućnost su nešto što treba da bude prevaziđeno, kao i samo poimanje vremena mereno na uobičajen način. I kao satovi na Dalijevim platnima, peščanici se u poeziji Borisa Jovanovića Kastela krive, pesak iz njih otiče i oni postaju neupotrebljivi. A kada nema načina da bude izmereno, vreme prestaje da postoji. Gubimo i busole, jer više nije važno na kojoj smo strani sveta – svuda je Mediteran i ogromno Sredozemno more, čije obale bivaju sve beznačajnije, kao što više nisu značajni odlazak ni povratak. Sve je podređeno putovanju, plovidbi u kojoj se  čovek i more stapaju u jedno. Nema toga što ne može biti obezvređeno, čak i sunce može da oponaša „zarđali zlatnik“, samo voda i njena so nasušna ostaju. Ostaje i sloboda, koja se obračunala sa svim vidovima granica: ljudskim, ovozemaljskim i ovomorskim. Oslobađamo se „iz papirnatih rešetaka istorije“ („Epopeja oslobađanja talasa“). Prestaje robovanje prošlosti kao zapisu pobednika i okrećemo se slobodi koju nudi pučina, naravno, bez odbacivanja vrednosti civilizacijskih tekovina. Prezrena su sva ograničenja. Zato je potrebna smrt narandžastih bova (pesma „Bove“), zato je potrebna smrt obala. Zato nisu neophodna ni zvona da tu smrt obznane. Sve vreme se govori o jasnoj opredeljenosti, o pripadanju moru, vodi, soli, Mediteranu, onome što je prošlo, onome što je izmaštano, ali i o neprihvatanju ograničenja ma koje vrste, pa i vremenskih. Dok pesnikove „otkopčane riječi rone“ umirujućom ritmikom stihova, postaje nam jasno zbog čega sloboda oličena u novostvorenom Mediteranu, sloboda kojoj se teži, ponekad može biti izjednačena sa smrću. Budući da smrt nije shvaćena kao kraj, niti ništavilo, već kao jedan od vidova postojanja čija je suština put ka novom stvaranju, umesto da se okrenemo kopnu ili bezbednoj ali ponekad dosadnoj površini pučine, uronjeni smo u suštinu, porinuti u more i njegove milenijumske tajne. Ima u toj smrti nešto što nas nagoni da u sećanje prizovemo bezbroj puta citiran Miljkovićev stih „isto je pevati i umirati“ (iz pesme „Balada“ posvećene ohridskim trubadurima) i uđemo u koloplet Kastelovih autopoetičkih iskaza, kojih je u knjizi More u naručju mnogo više nego u njegovim prethodnim zbirkama poezije. Iako ne tako eksplicitno kao Miljković, i ovaj autor nam predočava da se sloboda reči, „otkopčane riječi“, i sama pesma oslobođena stega, ostvaruju tek kroz pesnikovu smrt. Reč je  o tome da se pesma odvaja od pesnika, živeći sopstveni život, nezavisno od njega i njegovih namera. U pesmi „Demostenova besjeda na skalinama u Podgorici“ Kastel koristi poznatu biografsku priču o Demostenovoj govornoj mani i načinu na koji ju je prevazišao, kako bi na posredan način napravio paralelu sa pesnikom koji oblikuje svoj govor uvek iznova savladavajući prepreke kamenčića stavljenog pod jezik. Da jeste reč o paraleli govori nam i to što ovaj Demosten svoje retorske veštine iskazuje baš na podgoričkim skalinama, dakle kraj reke, a ne negde pokraj mora, bez obzira na to što je i Podgorica, iako joj more zaklanjaju brda, mediteranski grad.
Tajne „majstorske radionice“, odnosno, uvid u svoja poetička načela Boris Jovanović Kastel najviše nam otkriva pesmama koje ne samo da u knjizi stoje jedna do druge, već i naslovima korespondiraju. Reč je o dve pesme visokog umetničkog dometa: „Kako se domovinom soli postaje“ i „Kako se domovinom voda postaje“. Prava reč, pesnikova reč, zapretana je u pradubinama iz kojih mora da je iskopa ili prizove. Ono što pesnik štedrom rukom ne raspe, ono što u njemu zakonači tokom više polarnih noći, i opet se vrati jugu, tu kapljicu, tu reč on istisne iz sebe, ali tako da i ona sama ne zna ko joj je tvorac. Toliko je svoja da joj se čini kako je samonikla. Odlazi reč, ali zahvaljujući njoj neke se daljine otvaraju, promrzle katarke se postavljaju na svoje mesto, a umesto istisnute kapljice, odnosno, izgovorene reči, pregršt slanih kapi u pesnika se nastanjuje. Iz njih mora naviru, i snova nastaju pesme.
Druga od pomenute dve pesme više je okrenuta recipijentu. On ne samo da se nalazi u lavirintu, već je i u mraku, vezan uz to. Nije mu nimalo lako i čini se kako je svako kretanje kroz život, kao i kroz pesmu, nemoguće. Samim tim i razumevanje. Ali titravo, nejasno svetlucanje blagoslov je koji ga izbavlja iz mraka. Taj odsjaj, to treperenje voda, svetlost je umetnosti. Ona mu omogućava da se snađe u lavirintu pesme, iz kog nije cilj izaći, već što više kutova istražiti, što više koraka po novim hodnicima napraviti. Premda su pesme u ovoj knjizi mnogo manje hermetične nego što nas je na to Kastel navikao, time što nam je odvezao noge i ruke i razagnao pomračinu do razaznatljivog, on nam je samo pomogao da se kroz njegove stihove lakše krećemo i da manje uboja zadobijemo od sudaranja sa zidovima, ali nam nije olakšao tumačenje. Svaka njegova pesma lavirint je koji ima više izlaza, a svaki od njih može biti pravi, pitanje je samo na koju će nas stranu asocijativnost njegovih metafora i simbola okrenuti. A gde god stigli, na pravom smo mestu!
Zbirka pesama „More u naručju“ je i potraga za identitetom. Da li je stvarnije ono što želimo biti od onoga što jesmo? Gde nas više ima: u telu koje je usamljeno, uprkos tome što je smešteno u istorijski trenutak i okruženo drugima sa kojima nema adekvatnu komunikaciju, ili u duhu koji uživa u svojoj samoći? Sve su to pitanja koja pesnik postavlja sebi, ali i svojim čitaocima. Pesma „Brod pobratim“ nam otkriva dualitet lirskog ja, koje se u jednom trenutku identifikuje sa svojim pobratimom. Sve postaje komplikovanije, budući da za pobratima nije izabrano biće, već stvar: brod znan još od detinjstva. Brod ovde nije samo simbol, naprotiv, lirsko ja sebe određuje (pominjući jedra, zastave i sl.) kao brod, pa tek onda neki drugi brod naziva pobratimom. Jedra napravljena od listova spaljenih rukopisa objašnjavaju nam o kakvim brodovima je reč. Hijeroglifi, mramorne knjige, „helenizam postmoderne“ govore nam da je odnos dva broda, dva pobratima, odnos umetnika i njegove umetnosti od koje traži samo jedno: da nikada ne pristane na „svejednost“, bez obzira na to kakva ih budućnost čekala, makar ih oboje pretvorila u olupine. Da bismo shvatili simboliku broda pobratima, neophodno je najpre dokučiti ko je taj koji peva.

Svojim pesmama autor nedavnih „Beskopnika“ i „Pozivnog pisma suncu“ u sećanje nam priziva Mediteran minulih vremena, različitih civilizacijskih ali i umetničkih razdoblja, nagoni nas da se prisetimo nekih njegovih pesama objavljivanih tokom proteklih dvadesetak godina, pa čak i naslova pojedinih knjiga (izbor iz njegove poezije objavljen 2008. godine pod nazivom Mediteranski indigo leluja nam pred očima dok čitamo pesmu „Ime sa papirusa“). To nije samo potraga za pesničkim identitetom, već i za Mediteranom onakvim kakav je nekada bio, i kakav iznova treba da bude stvoren.
Ne napuštajući svoj suptilni erotizam, razvejan u „dekolteima dubokog gaza“ i haljinama sinestezijski šivenim od narandžinih kora, Boris Jovanović Kastel se u knjizi „More u naručju“ bavi prvenstveno egzistencijalno-poetičkim pitanjima. Koliko je potrebno hrabrosti za odlazak? Koliko snage da se odbaci povratak? Šta čeka onoga ko se vraća? Šta čeka onoga ko ostane dosledan sebi odnosno moru? Da li se smestiti u antologije i pretvoriti u vodu iz koje se stiglo ili ostati veran moru i iz njegove soli biti ponovo rođen? Uprkos dramatici pitanja na koja pesnik pokušava da ponudi odgovore, bure na pomolu nema, čitalac ne oseća uznemirenost, već omamljujuće pijanstvo, kao kad se od nestašnog mora blago zatalasa u glavi. Brodeći Kastelovim stihovima on može stići do beskraja, mada nije isključeno da na toj plovidbi susretne i samog sebe.