Arhiva oznaka: Blanka Will

Blanka Will: Dodirnuti vrijeme

Ne možeš s ove strane dodirnuti vrijeme, prijeći razdjelnicu što dijeli Staru od Nove, od početka novog ciklusa života. Pitaš se kakav će biti i što će ti donijeti nakon što te ova godina isprebijala kao olinjala psa. Lebdjela si između neba i zemlje ili se kretala u nekom međuzemlju gdje ti je pod vrhovima prstiju izmicalo sve za što si se htjela uhvatiti. Glasovi bijahu daleko i dopirahu do tebe muklo i isprekidano kao kroz rupičastu opnu što nejednako propušta ton.

Magla se hvatala za sva godišnja doba, gusta magla gdje nisi vidjela prst pred nosom a kamoli sebe. Postavljala si pitanja na koja ne postoje odgovori, ili su pitanja bila dovoljno nebitna, ili odgovore nisi mogla ili nisi htjela prepoznati.

Mučno je bilo to koprcanje u začahurenosti iz koje si se oslobodila čudom ili padom s konja, što dođe na isto. Krila su ti još slabašna, ne znaš kako će rasti, kojom brzinom, kamo će te odvesti. Ne možeš znati što ti nosi novo ljeto, ali nekako slutiš da bi moglo biti blago i milostivo

čisto ravnoteže radi.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Ja

…kao ljuske koje voljno pucaju
čim iznutra djelovanje naraste
i drukčije se omeđi….

(Rainer Maria Rilke)

Lijepa je šetnja gradom u ove dane kad dani Božića prođu, a Nova godina još nije pred vratima. U miru razgledaš njegovo lijepo skrojeno svečano ruho, što dosad nisi ni istinski opazila. Prolazila si gradom užurbano budući da od puste buke nisi mogla vidjeti ništa. Buka je nadglasavala sve.

Šetataš s noge na nogu, prebireš malo po sebi, malo po lampicama razasutim po krošnjama stabala, božićnim drvcima i pročeljima zgrada i čini ti se kao da se grad vratio na svoju stvarnu, ljupku veličinu, bez napuhanosti i lažnoga praha.

Razmišljaš kako prolazi godina u kojoj nisi znala ni kako sa sobom ni kamo sa sobom. Nevolju si utapala bjegovima, prijeđenim i proputovanim kilometrima, novim licima i krajolicima juga ljupkih čempresa, gradova od svile, onima okovanim vječnošću i onima gdje život kulja i vri. Ali sve od čega bježiš sa sobom nosiš, pa si opet kao ono stablo što roni gorku smolu.

Mislila si, stvari se rješavaju postupno. Možda treba biti dovoljno strpljiv (što inače ne spada u tvoje vrline), proći će. Sve prolazi. I zastaneš u to blago predvečerje maltene na sred ulice i shvatiš da kad nešto sazori, ono se raspukne u hipu, raspadne poput prezrele voćke, a da nisi osjetila ni da je sazrijevalo ni kako je sazrijevalo.

Nešto su ipak pokrenula ta tvoja snoviđenja, ti bjegovi, te tuge u koje si se okućila, zatvorila, začahurila tako da je do tebe tek u fragmentima dopirao vanjski svijet. Drukčije su te omeđile, i otišle tog predvečerja, iznenadno i tajanstveno kao što su se pojavile.
Ali u pričama ostaviše
trag.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Sjene

Kroz prste ti curi vrijeme uklesano u bijeli mramor, bez epitafa, ranjivo i krhko. Kosac je naoštrio kosu, pripremio bijeli lan.

Oko tebe obrisi palih anđela. Šibaju na konjima što mijenjaju boju prema boji neba. Orma im je taljeno srebro. Jašu leđa pognutih pod teretom noći, ostavljaju magličast trag. Gdje prolete kora se guli s drveća. Spuštaju se na zemlju, otimaju sjene. Od njih stvaraju snove, što nestaju kad se za njima osvrnemo.

Visi ti prosuta po granju grma nazubljenih listova i crvenih bobica. Čuješ kako doziva (možda je pala s konja opasanog sjenama). Promrzlim prstima skupljaš je u zbroj da je pod opustjelim nebom ne pomete vjetar, ne ispere kiša i ne pozoba neukroćen san.

Jahače čizme dopiru ti do koljena (obula si ih za svaki slučaj). Skočiš s obje noge u lokvu, opet i ponovno. Napuštaš scenu.
Sa sjenom.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Priviđenja

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, zapravo ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu. Strepnja u predjelu grudnog koša vibrirala je, nadirala u valovima, tek toliko da joj dopusti da dođe do zraka.

Sabirući se pokušavala je odvratiti si pozornost od same sebe. Lutala je pogledom da se za nešto uhvati, da ga objesi o nekakav prizor ili predmet. Praznina oko nje se širila kao vakuum, usisavala je tako da su se stvari oko nje počele sahnuti, doimati se sve manjim i svisnutijim.

Na trenutak je poželjela postati netko drugi ili nestati iza zrcala i s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost. Ili joj okrenuti leđa i sve smisliti ispočetka. Izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu.

Krenula je niz ulicu. Pogled joj se zaustavi na zrcalu što je kao dio dekoracije bilo prislonjeno u jednom izlogu. Zastala je proučavajući vlastito lice. Učinilo joj se poznatim i sasvim u redu. Nasmijala se ravno u zrcalo. Iz oka joj je sijevnula varnica. Morala se složiti da su oboje to dobro podnijeli. I zrcalo i ona.

Ponekad ništa nije tako stvarno kao priviđenja, pomisli i požuri da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što je pred kazalištem uzbuđeno čekalo ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com