Arhiva oznaka: Blanka Will

Blanka Will: Noć

Krišku po krišku
režem najdužu noć
poput medenog kolača
sa skrivenim novčićem za sreću
na kojem je prikazano stablo
i zmija što grize svoj rep,
sve zaokruženo rijekom
čiji tok se mjeri od ušća
od jutra, od iskona,
od svjetlosti što proviruje u sobu
mlada i uvijek nova.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Vježba

Pila je uznemireno, kao da želi pobjeći od nečeg. Oko nje je brujao grad. Nije se obazirala na nj. Ni na prolaznike, ni na zvukove, ni na ono što je pila. Važno joj je bilo da je toplo, da uz šalicu može ugrijati smrznute prste i zauzdati nemir što je čučao negdje u trbuhu, strepnju što se gnijezdila u predjelu grudnog koša vibrirajući tek toliko da joj dopusti da dođe do daha. Pogled joj se upinjao da se za nešto uhvati, da se objesi o nekakav prizor, ili predmet. Htjela je nestati iza zrcala, s tog mjesta promatrati vlastitu odsutnost, sve smisliti ispočetka, izmisliti se. Barem kao stilsku vježbu. Pruži korak da uhvati tramvaj. Nasmiješi se u prolazu jatu djece što su pred kazalištem čekala ulaz na predstavu.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Jabuke nedjeljnog jutra

– Nakon nekog vremena više ne vidiš natpis ispod kojeg prolaziš. Prva tri tjedna smo stanovale tamo, u arealu, u zgradi bivše komandanture, onda smo se preselile u grad pa smo putovale.
– Četiri mjeseca radile smo u sklopu studentske razmjene u Memorijalnom muzeju: arhiv, knjižnica, izložbeni, konzervatorski odjel, edukacijski, svjedočanstva, pisma, video-zapisi, intervjui.
– Skoro sve su uništili. Ostalo je samo oko sedam posto dokumentacije. To je unutarnji dio Memorijalnog muzeja. Za posjetitelje je otvoren samo vanjski. Godišnje ih je oko tri milijuna. Kao tiha rijeka teku kroz blokove.
– Fotografije su više indirektne, fragmenti prostora i prirode.

Crno mlijeko zore
pijemo ga s večeri
pijemo ga u podne i ujutro
pijemo ga noću
kopamo grob u zraku
tamo ne leži se tijesno.

Ruševine obrasle u korov i poljsko cvijeće.

Viče zagudite violine
nek sviraju dublje
vinut ćete se u nebo kao dim
imat ćete grob u oblacima
tamo ne leži se tijesno.

– Čitale smo sjećanja preživjelih.
– Svjetlost i magla. Nazvale smo izložbu tako zato što je to najčešći motiv u sjećanjima zatvorenika.
– Htjele smo prikazati kontrast između poetičnosti fotografskog zapisa i svjedočenja preživjelih.

Kratko su mahnule.
Zamirisalo je po cvijeću i jabukama.

(Marija Poplaša i Sara Ranogajec iz Osijeka dobitnice su nagrade “If not for Those Ten” za 2017. godinu koju Memorijalni muzej Auschwitz-Birkenau dodjeljuje najboljim studentima volonterima).