Arhiva oznaka: Blanka Will

Blanka Will: Cvjetni trg

Prebaci nogu preko noge prepustivši se prvom srku kave omamljena nametljivošću parfema što, poput nje, srču kavu pod suncem. Otpuhne dim žmirkajući iza sunčanih naočala Gucci. S desna naočale Celine nešto dobacuju naočalama Dior ne dižuć pogled sa zaslona mobitela. Obje nastavljaju tipkati. S lijeva jedna cura bijesno cvrkuće pokazujući drugoj akviziciju iz obližnje globalno popularne trgovine.

S mjesta gdje trg prelazi u ulicu kafića i slastičarnica miris pečenog kestenja. Kotrlja se u tavi pod rukama kestenjara kao da udara o golem crni def. Muklo. Bez praporaca. Muškarac i žena s djetetom čekaju da im kestenjar napuni škanicle kestenjem. Primijeti kako nisu od novinskog papira. Kao nekad.

Pogled joj klizne dalje. Do starije žene. Dotjerane onako kako se samo sirotinja drži za krajičke bivšeg života. Košara za otpatke u jednom se trenutku nagne u stranu i zaškripi vrlo neugodno. Više ne možeš ni kavu u miru popiti, pomisli.

Plati, pokupi, cigarete, mobitel i ključeve od auta.
Vječno gladni golubovi se rasprše.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Plima

Kad se vratiš u mjesta koja su napustila tvoj život pamtiš ulice. Načine na koji si koračala. Kamo su te vodile. Pokušavaš se sjetiti kamo su ti letjele misli. Kako ti je izgledalo lice. Jesu li ti prsti bili od svile ili od mramora. Otkucaji srca usporeni ili brzi. Kome su pripadale riječi što si ih izgovarala. Na koji si ih način izgovarala. Osluškuješ im trag dok se spuštaju niz ulice. Odvojene oštricom. S ruba sjećanja. Odbijaju se o prozorska stakla. Vise s pročelja. Čuješ im glas. Zovu da ih poneseš. Da ih i staviš u džep. Nešto se mora ponijeti kad se krene. Oblutak s obale. Cvijet među koricama knjige. Karte odigranih predstava. Nešto po čemu ćeš se prepoznati. Zatvaraš vrata. Modrinom neba. I ključem boje zlata.
Razliješ se poput plime iz uglova očiju. Po mjestima radosti. I po onima gdje je nešto jako boljelo.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Dodirnuti vrijeme

Ne možeš s ove strane dodirnuti vrijeme, prijeći razdjelnicu što dijeli Staru od Nove, od početka novog ciklusa života. Pitaš se kakav će biti i što će ti donijeti nakon što te ova godina isprebijala kao olinjala psa. Lebdjela si između neba i zemlje ili se kretala u nekom međuzemlju gdje ti je pod vrhovima prstiju izmicalo sve za što si se htjela uhvatiti. Glasovi bijahu daleko i dopirahu do tebe muklo i isprekidano kao kroz rupičastu opnu što nejednako propušta ton.

Magla se hvatala za sva godišnja doba, gusta magla gdje nisi vidjela prst pred nosom a kamoli sebe. Postavljala si pitanja na koja ne postoje odgovori, ili su pitanja bila dovoljno nebitna, ili odgovore nisi mogla ili nisi htjela prepoznati.

Mučno je bilo to koprcanje u začahurenosti iz koje si se oslobodila čudom ili padom s konja, što dođe na isto. Krila su ti još slabašna, ne znaš kako će rasti, kojom brzinom, kamo će te odvesti. Ne možeš znati što ti nosi novo ljeto, ali nekako slutiš da bi moglo biti blago i milostivo

čisto ravnoteže radi.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Ja

…kao ljuske koje voljno pucaju
čim iznutra djelovanje naraste
i drukčije se omeđi….

(Rainer Maria Rilke)

Lijepa je šetnja gradom u ove dane kad dani Božića prođu, a Nova godina još nije pred vratima. U miru razgledaš njegovo lijepo skrojeno svečano ruho, što dosad nisi ni istinski opazila. Prolazila si gradom užurbano budući da od puste buke nisi mogla vidjeti ništa. Buka je nadglasavala sve.

Šetataš s noge na nogu, prebireš malo po sebi, malo po lampicama razasutim po krošnjama stabala, božićnim drvcima i pročeljima zgrada i čini ti se kao da se grad vratio na svoju stvarnu, ljupku veličinu, bez napuhanosti i lažnoga praha.

Razmišljaš kako prolazi godina u kojoj nisi znala ni kako sa sobom ni kamo sa sobom. Nevolju si utapala bjegovima, prijeđenim i proputovanim kilometrima, novim licima i krajolicima juga ljupkih čempresa, gradova od svile, onima okovanim vječnošću i onima gdje život kulja i vri. Ali sve od čega bježiš sa sobom nosiš, pa si opet kao ono stablo što roni gorku smolu.

Mislila si, stvari se rješavaju postupno. Možda treba biti dovoljno strpljiv (što inače ne spada u tvoje vrline), proći će. Sve prolazi. I zastaneš u to blago predvečerje maltene na sred ulice i shvatiš da kad nešto sazori, ono se raspukne u hipu, raspadne poput prezrele voćke, a da nisi osjetila ni da je sazrijevalo ni kako je sazrijevalo.

Nešto su ipak pokrenula ta tvoja snoviđenja, ti bjegovi, te tuge u koje si se okućila, zatvorila, začahurila tako da je do tebe tek u fragmentima dopirao vanjski svijet. Drukčije su te omeđile, i otišle tog predvečerja, iznenadno i tajanstveno kao što su se pojavile.
Ali u pričama ostaviše
trag.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Sjene

Kroz prste ti curi vrijeme uklesano u bijeli mramor, bez epitafa, ranjivo i krhko. Kosac je naoštrio kosu, pripremio bijeli lan.

Oko tebe obrisi palih anđela. Šibaju na konjima što mijenjaju boju prema boji neba. Orma im je taljeno srebro. Jašu leđa pognutih pod teretom noći, ostavljaju magličast trag. Gdje prolete kora se guli s drveća. Spuštaju se na zemlju, otimaju sjene. Od njih stvaraju snove, što nestaju kad se za njima osvrnemo.

Visi ti prosuta po granju grma nazubljenih listova i crvenih bobica. Čuješ kako doziva (možda je pala s konja opasanog sjenama). Promrzlim prstima skupljaš je u zbroj da je pod opustjelim nebom ne pomete vjetar, ne ispere kiša i ne pozoba neukroćen san.

Jahače čizme dopiru ti do koljena (obula si ih za svaki slučaj). Skočiš s obje noge u lokvu, opet i ponovno. Napuštaš scenu.
Sa sjenom.

Foto: www.pexels.com