Arhiva oznaka: Blanka Will

Blanka Will: Otok (za A.)

Rijeka je mutna i spora, teče kraj punog mjeseca koji se ne smiješi. Na širokom nebu zvijezde se rasprostrle, svijetle kao i obično, ništa ne odražava njihov sjaj. Na zemlji pod maskirnom kapom spušta se muk, ljudi se zavlače u veže i podrume, gdje govore šapatom da ne probude pse bez brnjice, gdje trunu zastave bačene i sagnjile nakon posljednjeg stvaranja svijeta.
Riječi posramljene vise na purpuru zavjese, odavna napustivši svoj lik oplakuju vlastitu suvišnost, skrivaju se u nabore kao u krilo podivljalih ptica što su se naselile, naoko neprimjetno, s namjerom da ostanu zauvijek. Banalne i opasne zaposjedaju hram izgovorene riječi, došaptavaju se u svečanim ložama gdje je pozlata anđelčića i girlandi obnovljena jeftinim premazom koji puca i guli se ostavljajuć neravnomjerne mrlje s kojih curi crna tekućina i puze crvi.
Strah se prosuo pločnicima.
Na lomači riječi utisnute međ korice postaju pepelom što će ga pokupiti i zakopati na nepoznatom mjestu da im se ne zna grob. Preživjele ostaju gola siročad tumarajuć od nevida do privida, smrznute traže sklonište i koru kruha. Na velikim raskrižjima gdje vlada ravnodušje i obijes se cijedi iz zvučnika automobila stoje nevidljive, pognute glave.
Osirotale, on ih traži i okuplja na otoku sazdanom od ljepote i čiste svjetlosti.
Čuva ih.
I bdi.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Kada sam bio netko drugi

Imao je neke čudno ukliještene slike u glavi, možda je bio previše popio ili je vino bilo loše ili ga je spopala melankolija. Svijet mu se nekako razglavio na slike bez dodira, odbjegle rečenice što tumaraju bez cilja, ulijeću u priče koje tada poprimaju različita značenja mijenjajući ih hitro kao pomahnitali kaleidoskop. Tražio je ulaz nikako ga ne mogavši naći, kao da su mu priče dodijelile sporednu ulogu ili ga posve izbacile iz postava pa se neuhvatljive prerušavaju, izmiču i skrivaju.
Tko je muškarac što je sjeo za šank u kaputu neodređene boje, ne skidajući šešir naručio neko žestoko piće, zabacio glavu i jednim ga pokretom sasuo u grlo? U kojem trenutku je ušao? Zašto se baš ovdje zatekao? Da li se sve već dogodilo ili tek čeka da bude dogođeno?
Naručujem piće, saspem ga u jednom gutljaju, navlačim šešir dublje u lice i napuštam lokal u kojem vonja po opušcima i jeftinom vinu.
Ramenom se okrznuo o ženu koja je s vješalice skidala kaput.
Izašao u noć kojoj nije mogao ništa ni dodati ni oduzeti.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Ruža

Ružo, o čisto protuslovlje, slast
ničiji biti san među toliko
vjeđa.
(R. M. Rilke)

Nikada nije imala osjećaj da pripada jednom mjestu, jednom gradu, jednoj okolini, jednom jeziku, sve se to tijekom godina mijenjalo, preklapalo, kovitlalo, barušilo, a ona je kriomice zavidjela onima uraslima u tlo razgranatim i čvrsto isprepletenim korijenjem što ih nikakav, ma kako snažan vjetar ne može iščupati, možda samo zaljuljati tako da vlastiti korijen na trenutak vide iz drugačije perspektive.
Njezino korijenje je zbog čestih, više uspjelih no neuspjelih presađivanja postalo kratko, dovoljno da se primi u zemlju u koju ga se posadi pa da ruža progovori novim jezikom, čuje nove pjesme, nauči drugačije snove, one što ih sanjaju ljudi u raznim predjelima svijeta bojama i zvukovima sukladnim okolini u kojoj žive, da zamiriši drugačijim mirisima, na drugačije načine otvara latice, smjelije katkad, ponekad i ne, tako da se znalo dogoditi da pokoji zakašnjeli pupoljak sprži prvi mraz, a da se nije uspio ni otvoriti. Počela je misliti na raznim jezicima, jedan za po kući, jedan za složene misli, osobito poeziju gdje je njezina vrsta stekla besmrtnost u profinjenim stihovima, u pjesmama što su se pjevale uz pratnju njoj nepoznatih instrumenata u zemljama gdje nikada nije bila, za kojima je čeznula svojim kratkim korijenjem ionako sviklim na promjenu. Vuklo ju je upoznati što više onoga što nije ona, a što ju dotiče na način koji sama sebi nije umjela ili nije htjela protumačiti. S vremena na vrijeme bi kao kroz odškrinuta vrata bacila pogled na vlastito srce koje bi joj se tada činilo dalekim poput glumca koji u predstavi strpljivo čeka svoj štihvort ne bi li na kraju petog čina bio zatučen i obješen o uže, što bi štovani gledatelji pak mogli samo naslutiti budući da se taj neugodan čin “zbiva” u pozadini pozornice, a publiku o događaju izvješćuje glasnik.
Prema ljubavi se odnosila s nehajem.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Vrata tramvaja

Dobro, hvala. Uz najljepši osmijeh mahneš, uskratiš se dijalogu. Slušaš otkucaj vlastitih potpetica po asfaltu, tu i tamo šušne list kao šapat zakašnjela prolaznika. Na nebu ukrivo vise starinski balkoni, mahovina i divlja loza. Promiču lica. Jedu naranče i žute smokve. Glasovi se lijepe za stijenku lubanje kao riječi odvojene od značenja. Slike ih prebiru, traže, a oni se kotrljaju, sudaraju, tavore po rubnicima i mračnim vežama, u licu okamenjena anđela i škripi tramvajskih kočnica. Skupljaš ih oko uličnih svjetiljki, po parkovima gdje spavaju beskućnici u kartonskim kutijama, lutka zaboravljena nakon poslijepodnevne igre, gdje ljudi hrane ptice i govore sami sa sobom, na nepoznatom jeziku.
Ulaziš u tramvaj i nosiš ih pažljivo kao rasuti teret. Vrata tramvaja se zatvaraju.
Valja zaustaviti vrijeme i složit će se u riječ.
Onu koja prepoznaje pismo.
Onu koja se otuđi izgovorena
i visi u zraku kao dvosjekli mač.

Foto: www.pexels.com

Blanka Will: Dan (miholjski)

hvata me za ramena
ulazi u misao
u rečenicu
u dah
omeđujuć ga krilima
smaragdnozelene boje
u jednoj ruci mu vaga
u drugoj mač,
od njegova prisustva
vjetar se diže nad vodama
(kao prigušen jauk).
Pogledom siječe val
naplav i mrtvi ladolež,
voda drhti
nagrizajuć
vrbe i šiblje i magle
s rubova klizi suza
kao krizantema
kad je ošine
prvi mraz
dok gledam
kako pod umornim
nebom
prolazi
davna
ja.

Foto: www.pexels.com