Arhiva oznaka: Blago Vukadin

Blago Vukadin: Kafić k’o kafić

„Kako se ono zvaše kafić u Dubokom putu, na lijevoj strani lijeve krivine kad se ide od pijace prema starom kinu?“ – vrti mi se pitanje po glavi, odgovor je na vrhu jezika, ali nikako da izleti.
U ondašnjem Duvnu i današnjem Tomislavgradu oduvijek je bilo bezbroj kafića i tko će se sjetiti baš onoga iz Dubokog puta. Ne bi da je bio pozlaćen!
A nije bio pozlaćen. Kafić k‘o kafić.
Vrata su bila u metalnom okviru, s velikim staklima, malo zatamnjenim. Čini mi se da su čak i škripala, no možda se varam?
Zato sam sasvim siguran da je lijevo, odmah iza ulaza, stajao šareni i bučni fliper na kojem je dominirala narandžasta boja.
I Branko Banov u crvenim patikama.
U sredini prve i najveće prostorije, ispred šanka, uvijek je netko igrao biljara, kugle su lupale jedna u drugu ili u ivice stola prije nego bi završile u pravoj ili pogrešnoj rupi.
Lijevo je bila pregrada koja je veću prostoriju odvajala od manje, a tamo tri stola za kojima je uvijek netko sjedio.
Uglavnom su u maloj prostoriji boravile cure. Momci bi ponekada navratili, pitajući ih što će popiti i požurivali nazad da dovrše započetu partiju.
Iza šanka je stajao ili Dane Jozin, ili Miroslav Gabrića.
Ah da! Sjetih se i imena – kafić se je zvao Antonio, po gazdi Anti iz Letke.
Ili je Ante ipak bio iz Vedašića?
Dane i Miro su prvi iz naše generacije počeli raditi. I to u kafiću u kojem su se skupljali Mandoseljani i Lipljani! I cure iz gornjih sela.
Kud bi bolje?
Kad bih jutarnjim autobusom stigao iz Zagreba znao sam uvijek gdje ću naći mlađeg brata. Matematika mu nije baš išla, imao je puno neopravdanih sati, ali je zato na biljaru bio jako savjestan.
I dan-danas nemam šanse kad u njegovu podrumu razbacimo partiju. Iskustvo je zlata vrijedno.
U školi mu je pomagao Marko Petrov, naš rođak i Bičin brat, koji je i sam imao gostionicu u gradu, pa je poznavao sve profesore i sređivao dvice sinovima svojih tetkića.
Nemojte ovo molim vas nikom kazati – možda se Marko i dalje zauzima za kojekakve igrače?
U kafiću Antonio nastale su mnoge velike ljubavi. Jakiša Šćetin tamo je satima čekao Jelu, Tomislav Mijin mjesecima Ivanku, a Dane Jozin godinama svoju Mirjanu.
Jedino Miro i njegova Katica iz Srđana su se odmah našli.
Kata je živjela u roditeljskoj kući pored ceste, kamo je plavokosi Lipljan svraćao svakog dana kad bi s posla krenuo nazad.
Nije mu Katica mogla dugo odoljeti.
Miro je bio moja generacija, uvijek nasmijan i vedar. Išli smo skupa u osnovnu školu, ja prije, a on poslije podne. U naše selo dolazio je kod Gabruše, svoje tetke, pa smo se ponekada viđali i izvan kafića.
1988. su se Miro i Kata vjenčali, dobili su tri sina – Božu, Tomislava i Zvonku.
Miro je radio s bagerima i kamionima, posao mu je lijepo krenuo.
Zadnji put sreo sam ga krajem devedesetih u Lipi – trebali smo porazbijati stijene na Granici, a Miro je bio stručnjak za takve poslove.
Posao na našoj livadi nije međutim stigao obaviti. Razbolio se je nenadano i uskoro preminuo.
Prošlo je već četrnaest punih godina od Mirina zadnjeg osmijeha.
Kata je njihove sinove odgojila. Radi u komunalnom i gleda kako izići na kraj, no marljiva je i uspijeva. Klinci dobro uče, najstariji je već završio fakultet i napunio dvadesetpetu godinu života. Kao njegov otac kad se je ženio.
Godine šibaju!
Neka sjećanja ostaju, barem dok nas ima. Zahvaljujući djeci ima i bit će nas i kad naš dulji ili kraći put dođe do svoga kraja.
Na Dubokom putu još uvijek stoji zgrada u kojoj je, kao što rekoh, bio fliper pored vrata i biljar u sredini.
Za šankom su Dane i Miro posluživali goste, najprije cure, a onda nas.
Možda netko kaže: „Kafić ko kafić“, no ako upitate Jelu, Ivanku, Mirjanu ili Katicu dobit ćete sigurno drukčiji odgovor.
Tako je to s kafićima, osmijesima, biljarom, fliperom i ljubavima.
Tako će i ostati.

Foto: http://bumpercity.blogspot.hr/2014/08/the-house-of-targ-trip-report-part-i.html

Blago Vukadin: Najveći je kukavičluk prebacivanje odgovornosti na drugoga, navodno jačega

naslovnica blago-page-001

Naslovnica romana Nikola Blage Vukadina

Razgovor s Blagom Vukadinom uz novoobjavljeni roman Nikola

Blago Vukadin, jedan od naših najaktivnijih autora uskoro će nam se predstaviti s novim romanom jednostavnog, ali znakovitog naslova – Nikola. U kratkom razgovoru  upravo smo se zato fokusirali na sam roman, iako smo se dohvatili i drugih tema: propast Jugoslavije, tzv. miješanih brakova, mentaliteta klimala i uhljeba, opće i pojedinačne izgubljenosti, a sve se to zrcali i u samome romanu.

No Nikola je roman koji vas kapilarno potapa i, dobro, možda zvuči patetično, navodi k nekoj katarzi, koliko god to sada zvučalo nepopularno.


Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“


M.Z.: Roman Nikola je pripovjedna proza koja ide po najintimnijim šavovima poraća Drugog svjetskog rata, socijalizma i raspada Jugoslavije. Vaš glavni junak je stoga gubitnik jer je razapet između višestrukih identiteta: nacionalnog, socijalnog i intimnog. Usudio bih se reći da je paradigma tzv. miješanog braka ono po čemu se vidi šav, napuklina? U romanu se eksplicitno prikazuje taj proces raspada koji je mnogo duži no što to mnoge generacije danas poimaju, zar ne?

B.V.: Kao u svakoj priči – a ovo je ipak samo priča, čija osnova je doduše stvarna osoba koju sam upoznao radeći na sudu – čitatelj je uvijek u pravu. Glavna napuklina prema kojoj sam se orijentirao pišući o Nikoli skrivena je u njegovoj intimnosti, u nepoznavanju vlastitih potreba, što pak zahvaljujući unutarnjoj praznini završava u priklanjanju naizgled životnim suputnicima, koji mu objašnjavaju njega samoga. Nikola skoro nikada ne uspijeva biti Nikola, doživljava sam sebe onako kako ga drugi vide, a ne onako kako bi to možda u drugom vremenu i drugom podneblju učinio.

Miješani brak je apstrakcija sama po sebi u koju i Nikola na kraju počinje vjerovati, iako poteškoće koje ima s Marijom nemaju nikakve veze s tom „miješanosti“ –  one su svakodnevica mnogih drugih brakova, no Nikola, kao i velika većina drugih ljudi, nastoji pronaći odgovor za svoje neuspjehe u nečemu jačem od njega, takoreći prebacuje odgovornost na druge.

Sam proces raspada počinje već rođenjem nekoga ili nastajanjem nečega, budući da ništa nije vječno. Tako je i s državama, posebno s onima nastalima na povijesnim ruševinama i „nepodmirenim“ računima. U Jugoslaviji je previše toga godinama prešućivano, skrivano pod tepih ili uljepšavano, da bi na kraju eksplodiralo  u svoj njegovoj brutalnosti.

M.Z.: Nisu imenovani narodi, iako ćemo jasno prepoznati i Malo Mjesto i početak Domovinskog rata, no vi ga dajete, uglavnom s druge strane u svoj njegovoj groteksnosti. Tu se nameće pitanje: jesu li tzv. pasivni krajevi bili cijelo vrijeme sustavno pasivizirani jer su služili kao rezervoar mogućeg unutrašnjeg sukoba ili je riječ o zaostalim plemenskim kulturama? Naime, kroz cijeli je roman jasno naznačeno pripadnost “mi” i “naše” kao najbitniji označitelj u odnosu na ono drugo

B.V.: Rekao bih da je cijeli svijet, naša civilizacija za koju ponekada mislimo da je napredna i superiorna u odnosu na prethodne ili susjedne, jedan veliki „pasivni kraj“ – naučili smo kupovati i jesti, pa smo sebi umislili da smo pametniji ili humaniji od drugih. Brutalnost laganja samoga sebe očigledna je u bilo kojoj, manjoj krizi, čim neke od privilegija koje ničim nismo zaslužili, dođe u pitanje – aktualna izbjeglička kriza stravično pokazuje tu dimenziju laži. Dakle, sve je više-manje pitanje životnog standarda i kupovne moći.

Ne bih dakle rekao da su određeni krajevi sustavno, odnosno planski pasivizirani, još manje da su služili kao rezervoar mogućeg sukoba, ali je njihova  „pasivnost“ svakako osobina koja ubrzava proces otkrivanja laži – što manje alternativa ljudi imaju, to je lakše objasniti im svijet i pronaći neprijatelja, koji je „za sve kriv“. Očito veliki broj ljudi teži trpanju u kojekakve torove, pa plemenske kulture ostaju naš vjerni suputnik, njihova prisutnost tek ponekada prividno nestane, no čim bilo kakva privilegija dođe u pitanje one izbijaju na površinu.

M.Z.: Ne amnestirate nikoga, no intimni šavovi nose i intimne posljedice. Kao da se veliki događaji u kojima je nitkov morao pokazati da je netko manje bitan od intimne, grube, teške priče pojedinca. Nikola je upravo takav antijunak: konačno, sve što on čini je posljedica nedostatka odlučnosti kada je odlučnost trebala… Je li on na neki način kastriran od samopouzdanja?

B.V.: Nikola je cijelo vrijeme, posebno u ratu, „sutrkač“ – on ide tamo gdje ga drugi povedu. Glavna prednost koju takvi ljudi ostvaruju je odbacivanje bilo kakve odgovornosti, oni bi na svakom sudu sasvim jednostavno mogli dokazati da nisu krivi, uvijek su zavedeni ili čak prevareni. Opet se vraćam na aktualnu izbjegličku krizu – dovoljno je samo na nekom „običnim“ ljudim dostupnom mediju staviti bilo kakvu smiješnu poluinformaciju i u roku od nekoliko minuta imat ćete masu sljedbenika koji spremno „navlače uniforme i pucaju po naredbi“. Glavni kukavičluk tzv. „maloga“ čovjeka nije dakle skriven u njegovoj nemoći, nego u lijenosti i prebacivanju odgovornosti na druge, na „jače“.


Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.


M.Z.: Marija je histerična ljubomorna žena i jasno je da taj prvi brak iz niza razloga nije imao „blagoslov“, no vrhunac sreće za Nikolu nastupa u paradoksalnom trenutku, u trenutku potpunog kolapsa svega društva u vjenčanju s lijepom ali hromom ženom? Čini se da ovdje Blago Vukadin kao autor intervenira s fascinantnom peripetijom koja najavljuje mogući fatalni ishod, zar ne?

B.V.: Milica je baš zahvaljujući svom tjelesnom nedostatku uspjela ostati lijepa, inače bi se „usrećila“ s nekim moćnijim, bogatijim i uglednijim od Nikole, budući da žena u našem društvu prije svega predstavlja „robu“. I po cijenu da ispadnem nemoderan u smislu jednakosti spolova, žene smatram jačima i bližima stvarnom životu od muškaraca – njihova odgovornost za produžetak vrste ne nudi im često mogućnost skrivanja iza nekoga drugoga, prebacivanja odgovornosti na jače i moćnije. Stoga Milica – poput Ruže, Goce i jednim dijelom Marije – u mojoj priči dobiva ulogu pozitivke, no ona se svojim „malim mirom“ nikako ne uklapa se u „veliko vrijeme“, pa po nekoj logici događanja to može, a nekada i mora, završiti tragično.

M.Z.: Iako je ishod donekle očekivan, na koji način Blago Vukadin zamišlja mogućnost osvještenja, otrežnjenja, recimo to tako, civiliziranja na Balkanu? Postoji li put ka razrješenju?

B.V.: Bojim se da ne postoji mogućnost otrežnjenja, ne samo na Balkanu, nego općenito, a kod nas još teže nego u drugim, bogatijim dijelovima Europe. Kao što rekoh ranije mi smo sebi uglavnom umislili da smo napredovali u duhovnom smislu, a tu duhovnost mjerimo brojem kalorija koje progutamo tijekom života i koje omogućimo našem proždrljivom „podmlatku“ – čim međutim ta naša udobnost dođe u pitanje gube se svi principi humanosti, a još više kršćanstva na koje se oni glasniji među mnogobrojnim manipulatorima tako rado pozivaju. Nadam se da sam u zabludi, no razum mi veli da nisam.

M.Z.: Možda nije najvažnije za roman, no Jugoslavija je prikazana kao zapravo tek izvana modernizirano društvo, no zapravo prikrivena plemenska zajednica s malom ili nikakvom građanskom klasom, uglavnom klimala i kako bi se danas  suvremeno reklo, “uhljeba” podložnih svojim ženama. I tu se pretapa ta intimna i kolektivna (pri)povijest… Jesam li to dobro iščitao?

B.V.: Točno. Iz svega više navedenoga proizlazi logičan zaključak da ni Jugoslavija nije bila nikakva iznimka u svjetovima dvadesetog stoljeća, dapače, zahvaljujući svojoj „pasivnosti“ u odnosu na bogatije zemlje bila je još sklonija varci o postojanju sklada, napretka ili humanih vrijednosti – idealno tlo za „uhljebe“ i druga klimala. Završio bih otvorenim pitanjem samom sebi i nama – Što se promijenilo nakon Jugoslavije?

Razgovarao: Milan Zagorac

Blago Vukadin: Kako sam postao lopov

Nisam nikada vjerovao da ću u zreloj dobi postati kradljivac, iako sam još u ranim godinama znao kradomice maznuti kajmak ili grožđe, no kao olakotnu okolnost navodim da bih u takvim prilikama sve pošteno podijelio na četiri skoro jednake hrpe– za sebe, Vinka, Mariju i Marinka. Većina mojih dosadašnjih krađa svodila se je dakle na pribavljanje jela i popratnih uživanja, samo jednom u životu sam prijatelju ukrao curu, no ona je dragovoljno pristala na kazneno djelo, dok su meni osobno nekoliko puta ukradene nekakve sitnice, no ništa važno.
S drugim lopovima radim ponekada. Tumač sam i služim kao sredstvo komunikacije pri određivanju nečije krivice ili nevinosti ne miješajući se puno u interpretaciju izgovorenoga, ali mi se ipak zna dogoditi da se postavim na moralnu uzvisinu i u mislima osuđujem kojekakve provalnike, džeparoše i pljačkaše. Jedino, valjda zbog vlastite prošlosti, imam puno razumijevanja prema kradljivcima hrane, no takvih je jako malo, a njih ni sud ne kažnjava strogo.
Zato se danas, nakon što sam postao lopov, malo čudno osjećam, nisam se jutros usudio ni pogledati u ogledalo. Još sam doduše na slobodi, ali pitanje je koliko dugo će to potrajati, pa koristim priliku da sve zapišem, znajući da u pritvoru nemaju ni papira ni olovke, a u međuvremenu bih mogao zaboraviti što sam noćas sanjao.
Sve je krenulo bez predumišljaja.
Čim sam odložio davno započetu knjigu na noćni ormarić i zatvorio oči dobro sam se ušuškao, zagalamio još jednom na Christiana da smanji ton na televizoru i po običaju otputovao u daleke krajeve.
Tanja i ja smo prvi put nakon našeg vjenčanja krenuli na odmor bez djece, te nismo dugo razmišljali gdje ćemo, glavno nam je bilo da se izgubimo prije nego što klinci naprave nered u stanu, pa počnemo sklanjati i zakasnimo na avion.
Odvezli smo se bez odgađanja do aerodroma, kupili karte za Pariz i nakon kratkog vremena smjestili se u lijepoj, prostranoj sobi u starom hotelu s masivnim namještajem i pogledom na Eiffelov toranj. Tanja je bila oduševljena jer nikada ranije nije bila u Parizu, a ja sam se iznenadio kad sam u hotelskoj sobi ugledao Antu Baćkušina, te sam ga upitao neljubazno:
„Šta ti radiš u Parizu, u našoj sobi?“
„Na odmoru sam. Nijedna druga soba nije bila slobodna, pa su mi rekli da vama sigurno neće smetati ako spavam na kauču jer imamo isto prezime.“
Nisam znao što da mu odgovorim. Tanja mu je ponudila sok iz minibara i tako je moj stričević umjesto djece počeo zanovijetati i pitati gdje je zahod, kad ćemo u grad, gdje ćemo ručati, što ćemo raditi uvečer i koliko stanovnika živi u toj velikoj gradurini. Tanja mu je strpljivo odgovarala, a ja sam bio ljutit i zaputio se u predsoblje da svome bijesu dadnem barem malo oduška.
Zinuo sam od iznenađenja kad sam na malom, smeđem stoliću, kosih drvenih nogara, prekrivenim staklenom pločom ispod koje se je prostirao heklani stolnjak, isti onakav kakav Bičina Đisa ima u dnevnom boravku, spazio ogromnu hrpu kovanica u raznim veličinama, bojama i oblicima.
Zovnuo sam glasno Antu i Tanju:
„Dođite i vidite ovo čudo!“
„To je netko zaboravio, vjerojatno gost koji je prije nas bio u sobi. Dat ćemo sve na recepciji, pa nek traže čiji je novac“ – predložili su njih dvoje istovremeno.
„Jeste li ludi! Zašto bismo vraćali ovoliki novac na recepciju kad ga je neka budala zaboravila! Mora da ima previše love i sića mu neće nedostajati, a nama će dobro doći. Ante, dolazi amo i trpaj što stigneš u džepove, a ti Tanja ako nećeš gledati, hajde u sobu i šuti“ – saopćio sam im svoj plan.
Nisu se previše nećkali, Tanja se je doduše malo uplašila, ali nije gledala u nas dok trpamo kovanice u džepove, upalila je radio i pojačala ton, te zagalamila da budemo tihi i pažljivo slušamo.
U izvanrednim vijestima javili su da je neki kolekcionar rijetkih i jedinstvenih kovanica i slika poznatih umjetnika prijavio krađu svoga životnoga djela vrijednoga puno milijuna, da se radi o starom i zaboravljivom čovjeku i da se slušatelji zamoljavaju ukoliko negdje vide kovanice u neobičnim oblicima, neke od zlata, druge srebrne, da to prijave na prvoj policijskoj stanici. Dali su i opis male slike jednoga velikog umjetnika, ja sam u tom trenu pogledao prema vitrini nasuprot stola i tamo prepoznao skupocjeno djelo u neobičnom, bijelom okviru.
Sve mi je odjednom postalo jasno – stari i zaboravni čovjek ostavio je svoju zbirku u sobi, otišao je vjerojatno malo prije nas jer bi čistačica ili prijavila pronalazak stvari ili pak uradila ono što sam ja skupa s Antom halapljivo obavljao – uzela za sebe neprocjenjivo bogatstvo.
Ante se je počeo preznojavati, uzimao je nakon vijesti samo male kovanice za koje je mislio da su bezvrijedne, dok sam ja trpao one veće i sjajnije, najprije u džepove, pa u Tanjinu torbu. Moja žena skoro je počela plakati, preklinjući me da sve vratimo na stol, da nije lijepo krasti i da će nas osim toga lako naći policija jer niti sliku, niti kovanice ne možemo nikomu ni pokazati, a kamoli zamijeniti ih za novac.
„Nemaš pojma“ – rekao sam joj ne htijući ni pomisliti da budem pošten – „pričekat ćemo koju godinu, dok se prašina slegne, i onda ćemo u više navrata mijenjati manje količine, da ne bude upadljivo. Sliku nećemo prodavati nego ćemo je objesiti u našem stanu u Červaru, i svijetli okvir i jasne boje odgovaraju uz tamne zavjese.“
Ante je slušao što pričam, bio je neobično tih, ali nije htio ispasti kukavica pa je nadodao šapatom:
„Ja neću ništa ponit svojoj kući. Mara bi se gadno naljutila na mene, a di bi i prodo toliko bogatstvo. Pomoći ću ti da sve sklonimo, pa ti radi šta oćeš. Meni ćeš kad dođeš u Zagreb platit ručak, i to je to.“
Brzo smo se dakle dogovorili oko podjele plijena, počistili stol od kovanica, a sliku strpali u kofer prije nego je netko pokucao na vratima.
Po prvi put je i mene počela hvatati panika, ali sam odahnuo prepoznavši da se radi o čistačici. Tanja joj je otvorila vrata, Ante i ja smo zasjeli na kauč da se ne vide naši puni džepovi i da žena ne posumnja kako krademo ručnike ili sapune. Čak smo ostali sjediti i prilikom pozdravljanja koje je dugo potrajalo, jer su Tanja i čistačica počele pričati o djeci i problemima u školi. Ja sam svojoj ženi nastojao očima saopćiti da malo požuri, rekao sam hotelskoj radnici, ljubazno koliko je to bilo moguće, da ne mora brisati podove dok smo mi u sobi, da bi se ona, tek nakon isteka cijele vječnosti i upadljivog analiziranja stola i vitrine, izgubila negdje na dugom hodniku.
Bio sam ljutit na Tanju napominjući da je svojim tračanjem mogla upropastiti cijeli naš plan i da, ako se odmah ne promijeni, nikada nećemo postati bogataši nego ćemo do kraja života morati rintati kako bi prehranili nezasitnu dječurliju. Rekao sam i njoj i Anti da pronađene stvari ne smijemo ostaviti u sobi – doći će sigurno policija i provjeriti je li stari čovjek zaboravio skupu kolekciju u hotelu, pa ćemo nadrapati ako i jedna jedina kovanica bude nedostajala. Potrpali smo sve u kartonsku kutiju koju je čistačica zaboravila pored stola, prekrili stvari novinskim papirom i naše blago sakrili u tamnu, malu prostoriju pored lifta odakle sam ga ja uvečer, kad recepcionar zadrijema, planirao odnijeti do Antina auta parkiranoga u sporednoj ulici.
Malo kasnije izbila je policija, no ništa nisu pronašli i brzo su se izgubili. Antu i Tanju sam poslije večere zamolio da ostanu u baru i zabavljaju konobara dok ja kutiju s kovanicama i slikom ne odnesem na sigurno.
Zaputio sam se liftom do našega kata, povirio u malu, tamnu sobicu i najprije primjetio da je netko detaljno obrisao pod, a onda panično spoznao da tamo nema više naše kutije s blagom.
„Prevarila nas je čistačica! Sad je kasno, prijavit je ne smijem, nas bi uhitili i tko zna koliko bismo godina dobili, dok ona može reći da je sklonila smeće.“
Spustio sam se tužan do hotelskoga bara. Tanja i Ante pili su vino, ja sam naručio konjak i naiskap ga popio.
Laknulo im je obadvoma kad su saznali da nismo više bogati, a i ja sam se uskoro smirio, posebno nakon što je razbuđeni recepcionar rekao Anti da ipak ima jedna slobodna soba u hotelu i da ne mora spavati kod nas na kauču, znajući da moj stričević nije nimalo tih u snu, no to je sasvim druga priča.

Foto: www.morguefile.com

Blago Vukadin: Humanistička

Samo dva kilometra
od kupovnog centra
u kojem neki sretniji ljudi
karticama kupuju
slobodu

zasutavljen je kamion
pored ceste.

Jutros je radniku
koji kosi travu
zapalo za oči
da iz hladnjače curi
masna tekućina.

Policajac je,
otvorivši vrata
zagušljivog prostora,
prebrojao otpriilike
pedeset raspadajućih
leševa.

Vozač kamiona pobjegao je
na vrijeme,
a mađarska žica
raste i dalje
s blagoslovom Europe.

Krijumčari ljudskih sudbina
nemilosrdno troše
krvavo zarađeni novac
u kupovnom centru,

dok humanisti
spašavaju
nikada življenu
kršćansku tradiciju
zakržljalu u huškaškim medijima
napominjući:

„Pedeset terorista manje.“

Ne trebaju se brinuti
ni vozač,
ni krijumčari,
ni humanisti.

Oni su kao i mi.

Čisti!

Foto: http://www.salzburg.com/nachrichten/welt/sn/artikel/fluechtlingsdrama-auf-a4-forderte-dutzende-menschenleben-163474/

Milan Zagorac: Nakon 9 sezonskih brojeva, rezultati se nižu sami od sebe

naslovna ljeto 2015Dragi naši čitatelji, do sada je u devet sezonskih brojeva objavljeno više stotina autora, a posebno nam je zadovoljstvo to što je upravo ovaj projekt omogućio mnogima sudjelovanje na književnoj sceni uz već uobičajene kanale – naše su prednosti posve izravna komunikacija autora s brojnom čitateljskom publikom, velik broj čitatelja i fanova stranice koji kontinuirano raste, a ono što je najvažnije, uočavamo i trend porasta broja autora kao i same kvalitete radova. Ovogodišnja je novost tiskano izdanje časopisa od ove godine dostupno pretplatnicima kao i narodnim knjižnicama.

S ovim brojem napravili smo puni dvogodišnji ciklus našega postojanja, a iz broja u broj se sve više potvrđuje važnost i utjecaj virtualnih projekata na književnu scenu, ne samo Rijeke koja ovime postaje književno relevantnija u organizacijskom smislu, već i na planu cijele Republike Hrvatske, te Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije i Crne Gore. Sve ovo što smo u posljednjih dvije-tri godine napravili možemo ponajprije zahvaliti dvjema stvarima: samoorganizaciji i društvenim mrežama.
Svi su naši brojevi časopisa kao i pripadajućih naslova čitani, listani ili dijeljeni više tisuća puta te je ukupan zbroj posjeta našim stranicama (Issuu, knjizevnostuzivo.org) više od pola milijuna, što za male književne projekte nastale na periferiji zaista predstavlja respektabilnu brojku. Cilj je povećati broj fanova na procijenjenih 100.000 na FB stranici sa sadašnjih četrdesetak tisuća, što predstavlja vrlo ostvariv plan.
Može se činiti da nije puno, no zaista je cijeli niz autora oknjižen (primjerice, samo u posljednjih godinu dana to su Dulce et decorum est Nevena Lukačevića, Moebiousova vrpca Željka Maurovića, Zapisano metkom Zorana Žmirića, Vražji prolaz Milana Zagorca, Leti, leti i Anatomija Ljiljane Jelaske, Ida Jovanović je objavila Blizinu susreta, tu je i izvrstan Ilirik Mladena Blaževića, Lica i naličja ljubavi zadarske autorice Andreje Malte, Poslije ovog života Nataše Kovaljev Opatić, u pripremi su i romani Blage Vukadina kao i Floriana Hajdua, ostvarene su dobre suradnje s Poiesisom Petera Semoliča u Ljubljani, kao i skore realizacije suradnje s Balkanskim književnim glasnikom, a da ne spominjemo cijeli niz individualnih objava kod različitih nakladnika brojnih autora koji su svoje prve radove objavili upravo na KU, a danas su već čitani autori s vlastitim kolumnama), mnoge prve reference su stečene, brojni su autori dobili novi prostor i prije svega poticaj.
Neosporna je činjenica da ovaj sustav objavljivanja i prije svega potpore autorima daje rezultate, štoviše, nadoknađuje one manjkove koji nastaju zbog nedovoljnog ili izostajućeg financiranja, slabih medijskih tretmana ili organizacijskih nedostataka na planu rganizacije nakladničke industrije u nas, i općenito, suprotstavlja se atmosferi općeg književno-izdavačkog kolapsa u nas zahvaljujući blagotovornom i paradoksalnom utjecaju tehnologije.
Nastojeći se izboriti za još više čitatelja i autora, što i jest primarna misija Književnosti uživo, pozivamo još jednom brojne potencijalne autore na sudjelovanje u maloj virtualnoj demokraciji koju želimo učiniti još plemenitijom.
U ovome su broju objavljeni radovi Vergilija Franizza, Mislava Bartoša, Tatjane Beuk-Laćak, Martine Grbeša, Mladena Blaževića, Enise Angie Behaderović, Sare Mrak, Slavice Gazibara, Tamare Čapelj, Ivane Pavić, Nevena Lukačevića, Edite Brkić, Roberta Vrbnjaka, Melinde Kostelac, Blage Vukadina, Nikole Leskovara, Floriana Hajdua, Ive Anića, Donče Rumenova, Željke Kovačević Andrijanić, Julijane Plenča, zatim razgovor s Peterom Semoličem, Andreje Malta, Željka Maurovića, Predraga Kisić, Miloša Petronijevića, Maje Marchig te putopis Zorana Žmirića po Crnoj Gori u vezi predstavljanja riječke književne scene u Podgorici.
Nastavljamo dalje, nema nam druge. Mala gruda je već zakotrljana…

Blago Vukadin: Cigančica Selma

Izraz Cigani je pogrdni naziv za Rome, ali ako bih ovu priču pisao pod tim službenim nazivom o ljudima koje sam poznavao, činilo bi mi se da pišem o nekom drugom, nepostojećem i izmišljenom. U svojim sjećanjima međutim vidim konkretna lica, sjetim se pokojeg imena i događaja, a jedna od tih osoba bila je mala Cigančica iz Vukovara, čije sam ime zaboravio, ali sam je prozvao Selmom, po pjesmi Bijelog Dugmeta Putuj Selma jer je ona u to vrijeme u koje sam je upoznao stalno putovala.

Svake godine Cigani su po dva puta navraćali u naše selo. Jednom ljeti i jednom zimi. Uvijek bi oni prodavali svoju robu, popravljali onu lanjsku i pritom glasno pričali i hvalili svoje kotlove, kišobrane i perinu, a kudili tuđe, pa ja za sve nas njihov dolazak u Mandino Selo značio nešto posebno, neobičnu promjenu naše svakodnevice. Vozili su se na nekom malom kamiončiću zelene boje, barem na onim mjestima koja još rđa nije bila zahvatila, a putovali su u grupama, obično više obitelji zajedno, po nekoliko braće sa šareno obučenim ženama i bezbrojnom djecom. Ljeti su Cigani spavali u kamionu, a mislim da su ponekada postavljali svoje šatore negdje oko Kažmirova trnja, na mjestu na kojem vjetar, kojega kao što je poznato u našem kraju ima od viška tijekom cijele godine, manje puše.

Zimi, koja je kod nas uvijek jako hladna i naravno vjetrovita, ti su putnici iz nama dalekog hrvatskog Podunavlja, koji su govorili otegnutom, lijenom ekavicom, imali veliki problem gdje prespavati. Ne znam gdje bi oni osim naše kuće proveli noć, ali znam da je nekoliko godina zaredom jedna ciganska obitelj prenoćivala kod nas, dok bi oni drugi spavali kod nekoga u Ivićima.

Meni je tada bilo otprilike desetak godina, nisam više bio malo dijete, a daleko od toga da sam bio odrastao, jer taj stupanj vjerojatno nisam još uvijek dostigao. Obitelj koja bi negdje u siječnju, iza Božića i Nove godine, kad je zima bila najljuća i vjetar najhladniji, navratila kod nas, sastojala je se od brkatog, debelog oca, pravoga Cige kao iz priče, njegove mršave i neobično lijepe supruge, na kojoj je se unatoč lošoj odjeći zamjećivala prirodna finoća, i njihove troje djece, dvije kćerkice i jednoga sina. Sva djeca bila su u našem uzrastu, između osme i dvanaeste godine života, pa je u našoj kući u to vrijeme bivalo poprilično veselo i bučno. Kuća bi bila pretijesna kad bi Cigani navratili.

Naša majka je naime, iz meni nepoznatih razloga i motiva, jedne zime došla na ideju da ih pusti u kuću, sažalila se vjerojatno nad djecom koja su bila promrzla i od tada pa sve do dana kad su oni krenuli u neke druge krajeve, naši Cigani su znali gdje mogu u toplu prespavati. Večerali bismo svi skupa, najprije mi djeca, pa onda odrasli. Iako je obično bila samo čorba, sudžuka bi naime nestalo malo prije, a pršuta malo poslije Božića, prije nego bi se Vinko vratio u Zagreb, taj objed je ipak djelovao nekako svečano. Bili su tu naši gosti iz dalekog svita koji su se radovali da ih je netko primio, a mama je opet htjela pokazati da je dobra domaćica, pa bi s onom mršavom Cigankom do kasno u noć pričala o djeci i ispijala kave.

Mi bismo u međuvremenu otišli u našu roditeljsku, a mala ciganska djeca bi pak legla u dičinju sobu, gdje bi im se kasnije pridružili njihovi roditelji, dok smo moj brat i ja čekali da mama dođe i da s nama izmoli Očenaš. Na početku je naša majka bila jako nervozna, nismo imali baš puno vrijednih stvari u kući, ali se je o Ciganima svašta pričalo, pa je prve godine ona sve novce koje smo u to vrijeme imali zašuškala ispod jastuka, da nitko slučajno ne dođe u iskušenje. Znam da te prve godine neobičnog posjeta mama nije skoro oka stisnula, nije bila sigurna je li ispravno to što radi, ali je već druge zime mirno zaspala pored nas.

Kasnije, dakle, to skrivanje našega imanja od ljubaznih gostiju nije bilo potrebnojer bismo nakon odlaska ciganske obitelji bili bogatiji za nekoliko lijepih jastuka i jorgana, jer su oni preko zime prodavali perinu i nama bi, u znak zahvalnosti za mamino gostoprimstvo, uvijek ostavili poneku vrijednu stvar. Mislim da smo čak i kotao, u kojem je kasnije za vrijeme svinjokolje pareno krme, dobili na poklon od naše ciganske obitelji, ali je sasvim sigurno da smo ga zvali Cigo i da je on dugo godina besprijekorno služio svojoj svrsi. Sve dok nije procurio, i to baš u vrijeme u kojem Cigani iz nekih meni nepoznatih razloga nisu više navraćali u naše selo, pa ga nitko nije mogao stručno zakrpiti.

Ciganske djevojčice i njihov brat bi brzo zaspali, bili su umorni od dugog putovanja u uskom Tamiću, ali bi ujutro, nakon buđenja i zajedničkog doručka – tada iznimno ne bismo svi jeli iz iste činije, nego bi svatko od nas dobio svoj tanjur s mlijekom i kruhom za drobljenje – počinjalo za mene najljepše vrijeme njihova posjeta. Starija kćerka iz ciganske obitelji – bila je prve godine otprilike jedanaest ili dvanaest, a njeno pravo ime sam, kao što napomenuh, zaboravio pa je ovdje proglašavam Selmom – mi je odmah zapela za oči. Bila je nešto manja od mene, male glavice i jako mršava, ali uvijek nasmijana, imala je tanke prste i velike, crne oči i uvijek se slatko smijala. Da bih nekako stupio u razgovor s njom ja sam je prilikom prvog posjeta upitao:

– U koji razred ti iđeš?

– Zašto me to pitaš? – upitala je tajnovito, bez odgovora na moje pitanje.

– ‘Nako, samo ‘nako – nadodao sam ne znajući kako nastaviti ašikovanje od kojega ne bi bilo ništa da ona nije preuzela inicijativu, nasmijala se glasno i veselo, pa mi ništa drugo nije preostalo nego da se i sam nasmijem. I druge i treće godine sam ponavljao svoje pitanje koje se je pokazalo jako uspješnim, a Selma se opet nasmijala i ponovila protuupit:

– Zašto me svake godine pitaš u koji razred idem? E, baš ti neću reć’!

Nakon toga bismo svi skupa, moj mlađi brat i ja zajedno s ciganskom djecom – kasnije bi nam se pridružili i Ante i Katica Baćkušini – krenuli do Trpine podvornice, gdje bismo igrali jednu igru u snijegu čije ime je bilo ili Tava ili Tepsija.
Pamćenje imena mi je slabija strana, ali se zato pravila igre sjećam do detalja. Izgazili bismo prtinu u snijegu u obliku kruga i nakon toga bismo kroz njega napravili po nekoliko poprečnih linija, mislim da ih je po cijeloj duljini bilo ukupno tri, koje su se križale jedna s drugom u sredini, na trgu. Tako bismo napravili nekoliko izgaženih puteljaka. Jedno dijete bi nastojalo uhvatiti neko drugo, kretanje je bilo dozvoljeno isključivo utabanom prtinom, a kad bi netko bio uhvaćen onda bi se pridružio pobjedniku i skupa s njim hvatao drugu djecu, dok svi osim jednoga ne bi bili dodirnuti ili gurnuti u snijeg.

Ja sam se radovao kad bi me netko ščepao i kad bih odmah na početku izgubio, jer sam onda mogao birati koga ću uhvatiti, a hvatao sam isključivo Selmu. Ni ona nije previše brzo bježala, pustila bi me da je dohvatim, ponekada bi se sasvim slučajno okliznula i mi bismo zajedno završili u snijegu pored prtine, smijući se radosno. Mlađa djeca su se bunila zbog očitog kršenja pravila igre, ali to nama dvoma nije smetalo, i sve bi krenulo iz početka, sve dok njeni roditelji ne bi svoju djecu glasno pozvali da dođu do kamiončića i da nastave put.

Tijekom nadolazećih mjeseci bi se ponekada, po mom nahođenju previše rijetko, pojavila kakva nova Selma, ali nije bilo ni prtina, ni hvatanja. No čim bi prošao Božić, već bih se veselio dolasku naših Cigana i njihove lijepe kćerke.
Naše igre potrajale su tri ili čak četiri godine, ne sjećam se više točno, ali znam da je zadnje godine u kojoj su gosti iz Vukovara spavali u našoj kući njihova obitelj bila manja za jednog člana. Nije naime bilo Selme s njima, njeni roditelji su došli samo s njenim bratom i mlađom sestrom. Moja majka je mršavu Ciganku priupitala o lipoj curici, a ona je napomenula nešto o udaji, ali ja nisam htio čuti sve do kraja i otišao sam u krevet.

Sljedećeg jutra nisam uopće htio izići s drugom dječurlijom na Trpinu podvornicu, oni su se međutim igrali glasno i veselo. Bez mene i bez Selme.

Danas sam u novinama pročitao jedan brutalni članak o tomu kako neki manijaci po Mađarskoj pale ciganska sela, jedna osoba je divljanje i nasilje rulje platila glavom, pa mi je moja Selma pala na pamet i pitam se baš što li ona sada radi, je li još uvijek onako slatka i je li zaboravila pravila igre u snijegu. Ja nisam.

Ili mi se sve to samo pričinja, kao što mi se pričinja njeno ime?

Foto: Romski bal

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.