Arhiva oznaka: Blago Vukadin

Blago Vukadin: Brodolom

Moj mali brat polako odrasta i ako ovako nastavi bit će jednom nešto od njega – mater bi bila ponosna na Vinka, Mariju i mene kad bi vidjela što smo od njene maze napravili. Radi, oženjen je, ima djecu, brije se, pere ruke prije ručka, ide na vrijeme u krevet i samo ponekad piški pokraj kuće.
Nije doduše Marinko baš nešto posebno, ali ima sreće da ga uvijek netko prati i pazi na njega – ili žena, ili djeca, ili netko od nas, ili pak njegov partner Gilbert s kojim je osnovao firmu – jedan zna čitati i pisati, drugi odvijati i šarafiti, pa nema sukoba interesa. Već deset godina posluju i hrane svoje obitelji zajedničkim radom.
U slobodno vrijeme njih dvojica uopće ne odmaraju, kao sav drugi normalan svijet, nego popravljaju motore, prikolice i brodove.
Nekoć su kupili brodsku olupinu i dvjesta kila šarafa, sve podmazali, uglačali, zavezali i obnovljenu jahtu smjestili u novigradskoj marini, pa kad uhvate slobodan vikend zapute se morem do Venecije, tamo se napiju, ako ranije pijani ne završe u Trstu, i potom meni pričaju kako im je super bilo. Ja mislim sam za sebe – mogli ste se napiti i u Novigradu ne riskirajući vlastite i tuđe živote – ali džaba je njima govoriti. Djeca ostaju djeca i kad im narastu brkovi.
Krenuo sam prije sedam-osam godina s Marinkovim sinom Dominikom i mojim Christianom na odmor i odlučio prenoćiti s dečkima na spomenutom brodu u istarskom Novigradu. Nikada više neće mi to pasti na pamet – trebalo mi je tri sata da se popnem na palubu, a četiri da siđem s nje nakon što sam u hladnjaku otkrio blago skriveno u ohlađenim bočicama. Djeca su mi doduše govorila da je dosta, ali što klinci znaju kako je mome grlu kad pod prstima opipam bocu piva, no o tomu ću jednom drugom prilikom više napisati.
Prije dvije godine, početkom lipnja dvijetisućeipetnaeste, Tanja, Fran i ja obreli smo se za vikend u Červaru u našem malom dvorcu, kad je uvečer zazvonio telefon dok sam kunjao na kauču:
„Nevista, sutra u devet sati dolazim po vas u Ivekov kafić u Červaru, gumenjakom ću vas odvesti na brod. Gilbert, njegova obitelj, Irene i ja usidrit ćemo ispred vašeg mista, pa se moremo cili dan kupat na otvorenom moru i uživat u iću i piću“ – pozvao nas je brat na druženje.
Tanja je objeručke prihvatila ponudu, ne pitajući me ništa, a sigurno bih dvaput dobro promislio, no bilo je već kasno.
Sutradan smo spremili kreme za sunčanje, naočale, kupaće gaće, telefone i papuče i zaputili se do Iveka, kamo Marinko i društvo redovito navraćaju, popiju koju litru loze prije nego produže do susjeda čija žena konobariše u tajicama ispod kojih se pak jasno prepoznaju rubovi tangica na tvrdoj stražnjici, blenu kad zavrti guzicom, popiju još koju lošu lozu i mlako pivo, da bi potom meni mogli pričati kako su se dobro proveli.
Marinko je izbio na vrijeme, upitao Tanju hoće li mi uvečer dati slobodno da i ja s njima ocjenjujem kvalitetu tajica u Červaru, mojoj ženi je laknulo čim je čula da će me se riješiti i onda smo za uzbuđenim Franom krenuli do lučice, gdje je čekao mali gumenjak da nas prebaci do velike jahte usidrene petstotinjak metara izvan našeg vidokruga.
Imao sam loš osjećaj prepoznavši da Marinko želi imponirati svojoj nevjesti i njenom sinu, dok je objašnjavao Franu čime se starta, kako se upravlja čamcem i na što se pazi.
Jedino on sam nije pazio na raspored tereta, pa smo ja, težak poput Mate Parlova na vrhuncu karijere, i maksimalno dva-tri kilograma od mene lakši Marinko završili na jednoj, a Tanja i Fran, obadvoje skupa teški maksimalno devedeset kila, na drugoj strani čamca. Nekako smo se pokrenuli kad je Marinko stisnuo gas, prednji dio čamca s mojoj stražnjicom moćno se uzdigao iznad razine vode, a Fran zadivljeno promatrao svoga tehničkog uzora u obliku moga brata – usput rečeno nije mi uopće jasno zašto sva djeca obožavaju Marinka – da bi na otvorenom moru veliko dijete manjemu ponudilo upravljač.
„Ajde Fran, sad ti malo vozi! Nije teško.“
U trenutku dok je Fran preuzimao komandu Marinko je popustio gas, prednji dio čamca na kojem sam sjedio zahvatio je val vode, moje hlače, telefon i novčanik skvasili su se prije nego smo shvatili da tonemo i letimo na sve strane – Tanja pet metara od broda, Fran barem deset, a nas dvojica braće gutamo slanu vodu ispod prevrnutog čamca.
Čim sam izronio počeo sam se okretati oko sebe. Uskoro se Marinko, preplašen i nijem, ukazao na površini, potom Fran, nekoliko minuta plivanja udaljen od nas, no Tanje nigdje nije bilo. Rekavši Franu da se čuva zaronili smo duboko tražeći moju ženu.
Nije da sa sam paničar, ali mogu pretpostaviti kako sam izgledao u tom trenutku, posebno promatrajući Marinka, blijedog poput krpe korištene za pranje prozora, da bismo obadvojica po izranjanju skočili u zrak kad smo čuli inače zimogroznu Tanju:
„Nije voda uopće hladna.“
Počeli smo skupljati stvari, torbe, komade lubenice, dasku za sjedenje, vesla i papuče, da bi nam se uskoro pridružila grupa mladića iz Slovenije i pomogla strpati Frana i Marinka u čamac, kojega su oni u međuvremenu ispravili. Marinko je Frana posjeo u sredinu, naredio mu da mrda samo glavom i počeo mlatarati veslima lijevo-desno, dok smo Tanja i ja plivali prema obali.
Opet su nam Slovenci pomogli, bolje rečeno Tanju su na rukama iznijeli na suho, a mene ostavili da se verem po kliskom zidu, no zahvaljujući višegodišnjem, napornom treningu uspio sam se izvući sa samo tri ogrebotine ispod pazuha.
Dok je Marinko veslao, a Gilbertov sin na dasci za jedrenje plutao po Tanju i mene, uspjeli smo oprati telefone slatkom vodom, osušiti ih i konstatirati da ću opet morati nešto slagati u firmi, jer je tijekom jednoga mjeseca viša sila uništila moj drugi Samsung, a novi šef je štedljiv, no u tom trenutku sitnice nisu mogle pokvariti naše dobro raspoloženje.
Dan smo proveli na brodu, Marinko je od radosti neprestano skakao u vodu i samo jednom lupio glavom od nešto tvrdo, Tanja i ja nismo se micali sa sigurnog, pivo je bilo hladno i pitko, kao onoga ljeta kad sam s Dominikom i Christianom išao na odmor, a Austrijanac Robert, koji ne govori ni riječi hrvatskoga, pridružio nam se sa susjednog broda pjevajući glasno Oliverove hitove i obećavši mi nezaboravnu večer pri promatranju konobaričinih tajica u Červaru.
Tako je i bilo.
Večer je bila stvarno luda. Kad sam iz skitnje stigao kući Tanja je za svaki slučaj pored moje glave stavila veliku kantu, jer me je mučio osjećaj povraćanja, uzrokovan vjerojatno morskom bolešću, ali tko će sve točno znati.
Pouka iz ove priče glasi – na šaljite klince na odmor s odraslom djecom ako nisu dobri plivači.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Ženska solidarnost

Žene uvijek brane jedna drugu – tako je bilo otkad je svijeta i života, tako je sada, i tako će ostati zauvijek.
Žena je život, a mi muškarci njegov smo privjesak.
Znaju se žene posvađati. Dogodi se to i u najskladnijem komšiluku, i u naj, naj obitelji, a kamoli ne bi u prosječnoj, mandoseljskoj familiji.
Kad se međutim muško umiješa u žensku prepirku, sukob mišljenja, razmjenu iskustva ili priču o ljubavi, samo je sebi krivo.
Tko ga goni da se se petlja u stvari koje nikada neće razumjeti?
No, dosta filozofiranja. Ovo je sasvim druga priča.
Moj mlađi brat Marinko, to nerado priznajem, u principu je draga osoba. Ima on puno svojih mana, vrlina malo manje, ali uglavnom je iskren.
Marinko je Irenin muž.
Irene je Marinkova žena.
Našli su se njih dvoje, pašu zajedno, smanjuju se i rastu istovremeno, brinu o djeci i unuku i popravljaju ogradu oko kuće.
Što bi čovjek htio više od života!
Ima međutim jedna mala sitnica.
Irene je rođena u mjesecu travnju, u godini ispred one u kojoj je Marinko banuo na svijet početkom devetoga mjeseca.
Za ljude koji sporo računaju – Irene je starija jednu godinu, četiri mjeseca i nekoliko dana od moga maloga brata, iako izgleda barem deset godina mlađe od njega, no to je sasvim druga priča.
Dakle, u mjesecu travnju dvijetisućeisedamnaest godina po rođenju Isusovu Irene je slavila svoj pedesetprvi rođendan.
Marinko je u tom momentu brojao „samo“ četrdesetdevet godina i, takav kakva ga je Bog stvorio, počeo zezati vlastitu ženu:
„Jesi ostarila! Sad si starija dvi godine od mene.“
Sve bi više-manje bez ozbiljnih ozljeda prošlo i bilo zaboravljeno da nije ženske solidarnosti, jer zaboravih napomenuti da Marinko, Vinko i ja imamo jednu, našu najljepšu sestru, imenom Marija, koja je pak izuzetno senzibilna na pitanja ravnopravnosti spolova.
Irene cijeni Mariju, barem jednom mjesečno izjada joj se na svoga muža, pa je seka Marija stoga bila prva osoba koja je Ireni pala na pamet nakon što ju je muž strašno naljutio.
Dakle, Irene je nazvala Mariju i potužila joj se na muža, da je bezobrazan, brutalan, mačo, smotan, bezobziran, neobrazovan, znojan, pivopija, neotesan, neobrijan, neposlušan i općenito nikakav, a u Mariji je umjesto ljubavi prema malome, nemoćnom braci proradio instinkt uzajamne, ženske solidarnosti.
Nakon što se Irene izjadala, isplakala i iskukala, Marija je nadodala da je njen braco obični muškračina iz Mandina Sela, te kako bi sve potcrtala pravednim ženskim bijesom na povlašteni muški spol, nakon konstatiranja kako meni samo izgledom slični muškarčina, koji je hrkao na nedalekom kauču ispuštajući istovremeno i druge zvukove, nema pojma o životu i njegovim prioritema, a koje majka priroda definira već prilikom određivanja spola djeteta, zaključila:
„Ko mu je kriv što je ženio stariju od sebe!?“
Irenin izraz lica u tom trenutku nitko nije vidio, pa neću ni pokušavati opisati ga, isto kao što neću ni navoditi Marijino pravdanje nakon izgovorene rečenice.
To je tema neke sasvim druge priče.
Ovdje se radi isključivo o uzajamnoj ženskoj solidarnosti, a ona glasi:
„Mušarci su uvijek krivi.“

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Velika djeca

Djeca rastu, ne samo tjelesno, no to se vidi na prvi pogled. Kod klinaca naših prijatelja koje ne viđamo često obično se iznenadimo:
„Peter, je li to ona tvoja mala curica koja me je polila sokom kad smo roštiljali?“ – pitao sam ne vjerujući u ono što vidim.
„Davno je to bilo, čovječe! Je, to je moja Claudia.“
Dolazi ćaćina ljepotica i pozdravlja nas. Nije sama, pored nje je stidljivi momak u bijelim patikama.
„Striček Blago, ovo je moj dečko Michael“
Odmjeram mladića i tražim mu manu dok mladi odlaze u grad ostavljajući nas u vrtu da pričamo o onome što je nekad bilo.
Njih više zanima što će jednom biti.
„Kako su tvoja djeca?“ pita me bivši radni kolega koji se osamostalio prije petnaestak godina.
Sretnemo se ponekada u gradu, odemo na kavu i kolače, ali danas smo prvi put ispunili obećanje i našli vremena za druženje. Obično iskoči nešto kao posao, prehlada ili punica, pa odgađamo posjete godinama.
Peterova Gabi ovoga puta bila je neumoljiva:
„Nećemo kad mognemo, nego sutra predvečer!“ zapovjedila nam je jučer znajući kakvi smo, te nije bilo druge nego kupiti šareno cvijeće i naslikati se pred plavim ulazom u malu kuću s velikim vrtom.
„Daniela uskoro završava fakultet, a Christian polaže maturu. Tanjin Fran ide u prvi srednje“, kratko sam raportirao Peteru o aktualnom stanju svojih klinaca, dok je Gabi rezala nešto za prezalogajiti.
„Nije moguće! Mali Christian koji mi je sakrio ključeve od auta već polaže maturu!“
„Kakav mali, čovječe! Metar i devedeset visok, a širok poput ormara“, hvalim se sinčinom, ne zaboravljajući napomenuti koji broj cipela nosi.
„Četrdesetsedam!“ naglašavam slog po slog.
„Ja sam mislio da si mu ti ćaća“, keseri se Peter nakon što me je prvi put u životu uspio zeznuti. Dok se smije podsjeća me na brata Marinka.
Ostali smo dugo u vrtu, popili po nekoliko piva, ispričali barem dva romana, smijali se i tugovali, da bih kratko iza ponoći krenuo kući.
Christian i društvo dočekali su me intenzivnim mirisom cipela razbacanih po hodniku. Sjedili su na balkonu i iznenadili se ugledavši me: „Rekao si da ćeš dugo ostati!“
„Laku noć djeco, nemojte se napiti“, pozdravio sam bandu i zaputio se u krevet, da sanjam o nečemu što je bilo.
Njih zanima što će do jutra još biti.
Noć je tek počela.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Krmeća

Krmad se nažderala.

Puna nam crijeva
masti,
hladnjaka
i televizora
u boji.

Glavno da nitko ništa nije vidio.

Peremo ruke
i tražimo lopove.

Da Bog
nije Bog
pomislio bih
da nas se boji.

Jadna smo krmad tek
ljudi moji!

Zločinci
i heroji.

Sutra će neka nova djeca
plakati.

A mi ćemo skakati
i navijati.
Glasni biti.

I ja.
i ti.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Anđeoska

Spavaj, spavaj, anđele.
Svaka bol će proći,
u san ću ti doći
da te volim, anđele.

Pričat ću ti, anđele
što sam danas radio,
pjevat ću ti stihove,
uzet ću ti strahove.

Grlit ću te, anđele
i s tobom ću usnuti
dok nas jutro probudi.
Da nas sunce ogrije.

Ne plaši se, anđele,
ja sam uvijek uz tebe.

Foto: www.pexels.com