Arhiva oznaka: Blago Vukadin

Blago Vukadin: Utješna priča u dva dijela

Prvi dio

Cijeloga tjedna spremam se za dvoboj i radujem se utakmici Hrvatske s Grčkom..

Jučer je konačno stigao taj dan.

Posao sam završio u šest, sjeo na kućni bicikl, odvrtio kilometre, istuširao se, oprao zube i pravac u kafić. Robert iz Slavonskog Broda je gazda, doći će njegov otac Anđelko i Albanac Niki, naš pekar, sa curom koja živi u Varaždinu. Zauzet ću dobro mjesto, da se ne uvale pijanci koje nogomet ne zanima, pa ću uživati dok Vrsaljko s jedne, a Kramarić s druge strane navaljuju prema grčkom vrataru. Možda zaigra i naš Duvnjak Pašalić? Ako bude tako davit ću Anđelka do kraja utakmice pitajući ga više puta gdje je onaj njegov Slavonac Mandžukić.

Razradio sam dakle taktiku, ali nisam računao na Silviju, prodavačicu cipela koja mi se naporno nabacuje otkad je čula da sam udovac. Došla je u tri sata, zna da ću i ja banuti, već je pijana ko trijeska, jedva izgovara narudžbu za sebe i još nekoliko žena u zrelim godinama, dok jedna drugu tješe da ipak postoji prava ljubav. Valjda misle na nogomet?

Prije prvoga sučeva zvižduka ispunio sam sudoku, raširio se na klupi, nabio cvikere na nos, naručio pivo i kikiriki i položio jaknu pored sebe, za Anđelka.

Još prije Modrićeva penala Silvija se raširila pred ekranom i ljulja se kao Marinko kad smo ga Ante Baćkušin i ja prvi put napili.

„Gledaj mene, šta će ti utakmica!“ – uspjela je završiti za njeno stanje duha neobično dugačku rečenicu.

Ustao sam na noge, da vidim tko će pucati s bijjele toče, pa se žena smirila, a u međuvremenu je umjesto Anđelka – veli Robert da je jućer previše popio pa ga boli slavonska tikva – stigao Alfred, trgovac krpicama i dugmadi, u pedesetima, koji je ranije vrhunski dućan naslijedio od oca i već trideset godina dobiva potporu za mlade poduzetnike, inače ne bi mogao platiti ni kiriju, a kamoli konjak kojega pored Silvije obožava.

„Silvija je najljepša žena koju poznajem“ – povjerio mi se zadnji put kad sam ga trijezna vidio, za Uskrs prije desetak godina.

„Probaj jednom, nisi ni ti jako ružan“ – savjetovao sam mu tada i obradovao se sinoć kad je smušeni Alfred zamijenio bolesnog Anđelka, moleći Boga da ga Silvija primjeti i izgubi se s njim u bliskom parku.

Alfred je nažalost stidljiv i glumi filozofa, računa da će, ako već nije lijep poput mene, pametnim izgledom privući pozornost obožavane gradske ljepotice , pa čim se malo zagrije počne brundati ponavljajući Pitagorin teorem:

„Kateta, hipotenuza, kvadrat“.

Sinoć je, nakon što je Hrvatska povela dva nula, baš stigao do hipotenuze kad je Silvija krenula na zahod i ostala tamo dobrih desetak minuta. Odahnuo sam skupa s Nikijem koji je u međuvremenu sam izbio, cura mu tek za vikend dolazi u Austriju.

Uskoro je i Alfred otišao kamo i carevi pješice idu, ponudio sam odmah Nikiju slobodno mjesto i raširili smo se.

Što su Alfred i Silvija radili na zahodu nikada neće biti rekonstruirano, no Robert je, ljutit poput risa, u poluvremenu počeo vikati:

„Ne može nitko na zahod. Moram sve oprati. Netko je gadno isprljao i mušku, i žensku školjku, i umivaonik, i pločice“ – gledajući pritom u Alfreda koji je, mrmljajući u bradu prstima brojao kvadrate, da ne pogriješi, dok je Silvija glavom klonula na susjedni stol i zaputila se u carstvo snova. Sredinom drugoga poluvremena konobarica ju je uspjela probuditi i naručiti taksi, a Robert je još ribao pločice.

Dok smo svi napeto iščekivali kad će Hrvatska konačno zabiti peti gol, za vrijeme sudačke nadoknade izbio je i znojni vlasnik kafića:

„Blago, kakav je rezultat?“

„Grci izjednačili!“ – uspio sam ga stresti još više nego kad je na zahodu ugledao grozni prizor i počeo prvom od desetak potrošenih krpa praviti red u podrumu, ogradivši stepenice policijskom, crveno-bijelom trakom koju mu je jedne prilike donio inspektor Rudi, a na kojoj piše „Zabranjen prolaz! Mjesto zločina.“

Robert je Alfreda ščepao za nadlakticu vukući ga u pravcu spomenutih stepenica, a pijani matemičari i filozof branio se ubacujući između katete i kvadrata bolne uzvike:

„Nisam ja bio, kunem se!“

„Nema tko drugi biti. Uvijek kad se napiješ sve ispovraćaš i popišaš. Drugi put idi vani, iza drveta! Ako još jednom ovo napraviš dobit ćeš doživotnu zabranu ulaska u lokal.“

Sivlija je vjerojatno već bila ili u krevetu, ili na podu svoga stana, to nitko nikada neće saznati, ni ona, a ja se nadam da se do nedjelje, kad se igra uzvratna utakmica u Ateni, neće otrijezniti. Mogla bi mi se molitva i uslišiti.

Utješio sam Roberta rekavši mu pravi rezultat, no ne znam je li me čuo.

Drugi dio

Dobro raspoložen zaputio sam se kući. Već odavno nisam ovako dugo ostao budan, obično u deset hrčem i sanjam, a sinoć sam do kasno u noć po glavi prebirao propuštene prilike, najviše žaleći za Kalinićevom:

„Kako može samo odande promašiti cijeli gol!? Pet jedan je puno bolje nego četiri jedan“ – filozofirao sam, udarajući nogama ispod deke i uskoro utonuo u sladak, duboki san.

Odjednom sam se našao na sudu.

Uhvatili policajci trojicu muškaraca, jednoga boli koljeno, drugoga leđa, a trećega zubna proteza. Odmah mi je nešto bilo sumnjivo, a kad sam saznao o kome se radi, postalo mi je jasno i zašto.

„To su Milan Seserov, Zdravko Rezin i Branko Banov, moji prijatelji iz Mandina Sela“ – upozorio sam strogu sutkinju na to da nisam neutralan, kako kasnije ne bi ona i ja ispaštali zbog trojice kriminalnih Mandoseljana.

Odmah moram upozoriti njihovu rodbinu da dečki ništa nisu ukrali, niti nekome nešto nažao učinili, radili su na crno i počeli bježati kad je policija stigla na gradilište. Zbog navedenih tjelesnih nedostataka bili su međutim sporiji od Todorića i završili u marici, da bi me istražna sutkinja odmah nazvala, te smo se svi skupa obreli o mome snu.

Čim su me, dragi mi Mandoseljani, prepoznali laknulo im je, ali nisam htio izgubiti posao, pa sam zauzeo distanciran stav prema okrivljenima i počeo strogim tonom prevoditi. Utom je izbio i njihov branitelj, određen po službenoj dužnosti.

„Budite tihi, slušajte što se priča, branite se kako god hoćete, smijete i lagati kao obično, ali sve što kažete može biti iskorišteno i kao dokaz protiv vas“ – upozorio sam preplašenu trojku.

„Možemo li nazvati žene, da se ne sekiraju ili da ne pomisle, ne daj Bože, kako smo u skitnji, a mi samo u zatvoru?“ – pitali su skrušeno gledajući sutkinju i mene žalosnim, srninim očima.

„Telefoniranje i posjete za vrijeme istrage strogo su zabranjeni, zbog opasnosti od skrivanja dokaza“ – hladno sam im odbrusio.

„Koliku kaznu možemo dobiti?“ – upitali su svoga branitelja skoro plačući.

„Ostat ćete u istražnom zatvoru dok policija ne napiše završni izvještaj. Maksimalno četrnaest dana, onda ćete biti pušteni, ali vam ništa ne mogu obećati.“

Ja sam svojim prijateljima i suseljanima sve lijepo preveo:

„Maksimalna kazna koju možete dobiti iznosi četrnaest godina, a kad ćete biti pušteni to samo dragi Bog zna. Postrožili su Austrijanci zakone, zbog takvih kao što ste vi.“

Nikome u sudnici, osim mene, nije bilo jasno zašto su sva trojica počeli plakati istovremeno, te sam se osjetio ponukan sutkinji objasniti mandoseljske karaktere:

„U našem selu je običaj da jedni drugima pomažemo. Moji prijatelji su stvarno neodgovorni i sad su opravdano u zatvoru, no njihove mlade supruge brinu se sigurno što se dogodilo. Ako ih nazovemo telefonom bojim se da će se još više preplašiti, ne mogu nikako snositi odgovornost za to. Najbolje bi stoga bilo da ja, kao osoba od povjerenja i istovremeno prijatelj zatočenih, odmah ujutro krenem u Mandino Selo i informiram njihove supruge o tome gdje se nalaze i kako su ova trojica kriminalaca, za čiju stranputicu pak nijedna od jadnih žena nije nimalo kriva. Ja bih se mogao žrtvovati, utješiti mandoseljske mlade i istovremeno pomoći i vama i našoj državi.“

„Vi ne samo da ste pouzdan prevoditelj, nego ste i veliki humanist“ – pogledala me je zadivljeno mlada žena, a trojica Mandoseljana blenula su u mene. Da su znali o čemu zborim opet bi proplakali, ali to je druga priča.

Prije nego su otpušteni u ćelije zamolio sam sutkinju da me ostavi nasamo s njima nekoliko minuta, da prijateljima dadnem korisne savjete:

„Gadno vas je zakačilo, dečki! Valjda ćete se izvući samo s nekoliko godina, ne mora uvijek biti maksimalna kazna. Ali nikad se ne zna! Najvažnija olakotna okolnost je vaše ponašanje u zatvoru, zato odmah danas budite aktivni, metite hodnik, perite pločice, gulite krumpire, slušajte čuvare i ne kukajte nimalo. Sud sve vidi i sve zna!“

„Možeš li ikako informirati naše žene, da se ne sekiraju?“ – dragovoljno su mi dali odobrenje da svoje planove provedem u djelo.

„Mogu, kako ne, učinit ću sve za vas! Utješit ću ih, ne brinite ništa.“

Dok sam izlazio kroz teška zatvorska vrata začuo sam viku i lupanje iza sebe, okrenuo se i vidio Branka, Milana i Zdravka kako se čupaju i guraju za metle, krpe za brisanje poda i šerpu za gulaš.

„Poslušali su me, bit će nešto od njih“ – razmišljao sam radujući se skorom putu u naše rodno selo.

Kombinirao sam kako najbolje u djelo provesti sudski nalog za tješenje mandoseljskih mlada, odlučivši da ću tom prilikom svakako obući uske biciklističke hlače u kojima se jasno raspoznaje svaki mišić moga atletskog tijela, te obuti patike s potpeticama da ne budem najmanji i tek potom, okolo-kole, zabrinutim ženama približiti ozbiljnost situacije, ukratko im opisujući da su dečki živi i manje-više zdravi, te da se zatvor ponekada dugoročno i negativno odražava na muškost, ali da postoje i suprotni slučajevi zabilježeni iz doba cara Dioklecijana.

Dok sam zamišljao što i kako će se sve odigrati, pristavio sam čorbu od povrća – nije da nemam dovoljno energije, ali nikad se ne zna, čeka me daleki put i tri mandoseljske mlade – te sam, ne htijući gubiti dragocjeno vrijeme, ščepao najteže utege i počeo ih dizati nogama i rukama, kad je opet zazvonio telefon:

„Gospodine Vukadine, pomagajte?“ – preklinjala me sutkinja od koje sam se malo ranije oprostio.

„Što je bilo? Jesu li ona trojica provalili?“

„Ma jok, oni su najbolji zatvorenici koje smo ikada imali. Zatvor kao nikada ranije blista, cijela zgrada je čista. Blago njihovim ženama! Ali uhvatila policija još trojicu Mandoseljana. Dolazite ako ikako možete!“

„Što ih boli?“

“Jednoga podlaktica, drugoga nadlaktica, a trećega je gipserska letva zviznula posred čela pa ga sve boli, najviše glava.”

„To mogu biti samo Jakiša, Markiša i Zdravko Božin“ – sinulo mi je – “A rekao sam im ljetos da je letva ženskoga roda i da kod nje koriste tehniku, a ne sirovu snagu.”

„Ne mogu. Nema šanse! Pristavio sam čorbu i sve će mi pokipjeti. Zovite moju kolegicu iz Gradišća“ – savjetovao sam sutkinji dok su mi koljena klecala.

„Dvije Ružice i jedna Vinka bi se sigurno obradovale da me vide i čuju, ali jadan ti sam ja ako izbiju još dvije Jele i jedna Mara. To je i meni previše!“ – zaključio sam spoznajući da ni ja nisam više jako mlad.

No, tko će sve znati!

Do ljeta ću trenirati svakoga dana, pa kad dođem u selo možda se mlade i ja uspijemo nekako dogovoriti i napraviti raspored.

Dotle neka ih tješe njihovi muževi. Bogu hvala pa će ih uskoro pustiti iz zatvora.

Ali samo ako budu marljivo prali i ribali.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Sveti Ante i psovka

Lako je reći da je psovka ružna, zna to svatko kome se ona zaleti.
Jest, stvarno je i ružna, i nekulturna, i nasilna. I svakakva je psovka kad se udomaći u našem govoru.
Nastojim je stoga izbjeći, zaobići i preskočiti. Ili barem umanjiti.
Od starijih ljudi naučio sam, naime, umanjivati ružnoću psovki, te kad već nešto žugam, ne moram uz to i ružno lajati, nego izostavim ono „Je“, pa na kraju ostane „Bem ti miša“. Mali, ali djelotvorni trik kako vlastiti jezik držati pod kontrolom.
Ipak ima trenutaka kad je nagon jači od namjere, a jedan od njih doživio sam nedavno.
Prošle subote bio sam u Zagrebu. Putovao sam vlakom jer me je bolio zglob – vožnja autom i često stiskanje kvačila nekada su jako naporni – a nije mi se žurilo nikamo. Moja Tanja me čeka na Miroševcu, odnesem joj cvijeće, zapalim svijeću, izmolim očenaš i sjetim se lijepih zajedničkih momenata.
Za istinski važne stvari nema uopće potrebe žuriti.
I inače, neovisno o žurbi, kad god mogu putujem vlakom umjesto autom – uspijem usput nešto pročitati, razgledati, odmoriti se ili napisati štogod u miru, jer nitko ne zvoni pred vratima, niti me zove na telefon kojega jednostavno isključim za vrijeme putovanja.
Budući da sam vlakom stigao u Zagreb, vlakom sam se i vraćao u Austriju, i to u nedjelju, jutarnjom linijom koja s perona broj četiri polazi u sedam sati i dvadeset pet minuta.
Jedini problem kod vožnje vlakom je da on nikoga ne čeka.
Ustao sam u šest, dovoljno rano jer mi od našeg stana do Glavnog kolodvora treba autobusom sedam minuta, do autobusa pješice isto toliko, potom kroz pothodnik tri minute, a peron broj četiri odatle je udaljen tek stotinjak metara – on je u stvarnosti položen ispred perona broj jedan, samo je pomjeren u stranu i nalazi se u istoj razini s hotelom Esplanade, te se do njega ne mora ni prolaziti kroz gužvu i glavnu zgradu.
Dakle, od stana do vlaka treba mi maksimalno dvadesetak minuta jer autobusi iz Novog Zagreba i Velike Gorice voze skoro neprestano.
Tako je barem radnim danom, no ja sam putovao nedjeljom.
Kako ništa ne bih riskirao u dvadeset minuta do sedam zaputio sam se prema autobusnoj stanici, šepajući jer me je zglob opet počeo nesnosno boljeti.
Umjesto uračunatih sedam, trebalo mi je stoga deset minuta, i to do velikog semafora preko puta Muzeja suvremene umjetnosti. Već ranije prepoznao sam da se Alejom Većeslava Holjevca, širokom ulicom koja preko mosta spaja Novi Zagreb s gradom, približava veliki, plavi autobus, te sam požurio koliko sam unatoč bolu u zglobu uspio, a kad me je vozilo dostiglo potrčao sam čak, usporedo s mjestom na kojem sjedi vozač.
Dok je par putnika izišlo, a drugih nekoliko ušlo u autobus, već sam stigao do zadnjih vrata.
Tražio sam nepostojeći gumb sjetivši se odjednom da je ulaz u ZET-ove autobuse isključivo na prednjim vratima, potrčao panično do istih i uspio stisnuti čarobno, zeleno svjetlašce baš u trenutku u kojem je autobus nemilosrdno nastavio vožnju ostavivši me šepava i ljutita na jutarnjom rosom nakvašenom stajalištu.
„Bem te ćorava, bezobrazna, neodgojena i po vezi zaposlena!“ – psovao sam s dna duše, spominjući zagrebačkog gradonačelnika, premijera i predsjednicu države u jednoj, jedinoj kletvi, no sve je bilo uzalud.
Jedna otrpilike sedamdesetogodišnja, ili tek neznatno starija gospođa me je pokušala utješiti, sažalijevajući me istovremeno:
„Ovi mladi danas nemaju nimalo obzira prema nama starijima. Ranije je bilo nezamislivo da vam autobus ovako pobjegne pred nosom. Svi u busu smo vidjeli kako brzo i elegantno trčite, iako šepate!“
Odgovorio sam joj kimanjem glavom, plašeći se da me ne pozove na kavu i ne ostavi mi broj telefona ako nešto prozborim.
Ah, što bi moja braća uživala da im ispričam kako se sviđam staroj bakici!
„E, baš im neću pričiniti to zadovoljstvo!“ – odlučio sam svjestan vlastite atraktivnosti u odnosu na zrele pripadnice ljepšega spola.
Pogledao sam na sat konstatirajući da do polaska vlaka ostaje još dovoljno vremena, punih dvadesetpet minuta, te počeo mirno šetkati gore-dolje, čudeći se da sljedeći autobus ne stiže, prije nego sam pogledao na elektroničku tablu s planom vožnje:
„Linija 230 – 7:16“ – zasvijetlilo je u pravcu moga mozga.
„Što da radim? Vlak neću uhvatiti, nema šanse da od zadnje autobusne stanice kroz pothodnik prošepam za dvije-tri minute, a ako bus i stigne na vrijeme, trebat će mi minimalno toliko. Drugoga vlaka za Beč danas nema. Jedino popodne preko Villacha. Tko je od rodbine u Zagrebu i kome nije teško posuditi mi auto? Nisam ponio vozačku. Jebiga, baš sam smotan. Sutra moram na posao, ne mogu odgoditi termine. I šefu će jednom prekipjeti ako stalno pomjeram ranije dogovoreno. Žalit ću se! Kome? Bandiću. Njegovu ćuki. Direktoru ZET-a. Novinama. Ovo je moguće samo u Zagrebu. U Duvnu autobus čeka i ljude koji piju pivo u Grginoj prodavnici, a kamoli ne one koji za njim trče!“ – kombinirao sam što da učinim psujući prigušeno, da me ljubazna bakica ne čuje.
„Taksi. Valjda će naići nekakav taksi! Sveti Ante pošalji mi jedan, jedini taksi. Molim te! Vidiš da me boli zglob, bit ću dobar i nikad više neću ništa opsovati“ – dao sam svečano obećanje svome najdražem i najboljem svecu. Ante je vjerojatno malo popričao s Tanjom, ona mu namignula da nisam jako loš, i dvije minute kasnije bijeli, oprani taksi banuo je iz Dubrovačke avenije, skrećući udesno, u pravcu grada.
Raširio sam se poput tramvaja na žuto išaranoj površini autobusnog stajališta i počeo mahati glavom, rukama i zdravom desnom nogom.
Taksi je prošišao pored mene, a vozač blenuo u nešto ispred sebe.
„Bem te ćorava!“ – dreknuo sam očajnički kroz prorijeđeni jutarnji zrak, poput mladoga hercegovačkog bika kojemu su upravo najlljepšu junicu ispred nosa zauvijek odveli u Dalmaciju.
U tom trenutku dogodilo se čudo.
Taksi je naglo zakočio na srednjoj traci, zasjalo je svjetlo za vožnju u rikverc, da bi mi vozač nakon okretanja i zaustavljanja otvorio vrata, pozdravljajući me:
„Dobro jutro. Čuo sam vas kako psujete dok sam gledao u navigaciju. Firma mi je baš slala nalog kamo da vozim. Oprostite. Dokle ćete?“
„Oprostite vi, nisam na vas mislio dok sam psovao. Do Glavnog kolodvora. Vlak polazi u sedam i dvadeset pet.“
„Nema problema. Za pet minuta smo tamo. Uvucite polako desnu nogu, vidim da vas lijeva boli!“
Mladi vozač, lijep poput anđela, me je preko pločnika odvezao do početka perona broj četiri, čak mi je htio i kusur vratiti.
„Odvedite curu na kavu“ – doviknuo sam mu šepajući u pravcu vagona, najljepšega kojeg sam taj dan vidio.
„Tanja, šapni svetom Anti da mi je psovka izletjela i da neću nikad više“ – zamolio sam svoju zagovornicu i posrednicu u nebu da me ispriča kod pouzdanoga sveca, ne usuđujući se sam to izustiti.
„Dobro je da Ante nije sitničar i da nekad progleda kroz prste, ali drugi put moram bolje paziti. I njemu će jednom prekipjeti ako stalno kršim ranije dogovoreno“ – zaključio sam jutarnje meditiranje čekajući kavu u vlaku za Beč.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Brodolom

Moj mali brat polako odrasta i ako ovako nastavi bit će jednom nešto od njega – mater bi bila ponosna na Vinka, Mariju i mene kad bi vidjela što smo od njene maze napravili. Radi, oženjen je, ima djecu, brije se, pere ruke prije ručka, ide na vrijeme u krevet i samo ponekad piški pokraj kuće.
Nije doduše Marinko baš nešto posebno, ali ima sreće da ga uvijek netko prati i pazi na njega – ili žena, ili djeca, ili netko od nas, ili pak njegov partner Gilbert s kojim je osnovao firmu – jedan zna čitati i pisati, drugi odvijati i šarafiti, pa nema sukoba interesa. Već deset godina posluju i hrane svoje obitelji zajedničkim radom.
U slobodno vrijeme njih dvojica uopće ne odmaraju, kao sav drugi normalan svijet, nego popravljaju motore, prikolice i brodove.
Nekoć su kupili brodsku olupinu i dvjesta kila šarafa, sve podmazali, uglačali, zavezali i obnovljenu jahtu smjestili u novigradskoj marini, pa kad uhvate slobodan vikend zapute se morem do Venecije, tamo se napiju, ako ranije pijani ne završe u Trstu, i potom meni pričaju kako im je super bilo. Ja mislim sam za sebe – mogli ste se napiti i u Novigradu ne riskirajući vlastite i tuđe živote – ali džaba je njima govoriti. Djeca ostaju djeca i kad im narastu brkovi.
Krenuo sam prije sedam-osam godina s Marinkovim sinom Dominikom i mojim Christianom na odmor i odlučio prenoćiti s dečkima na spomenutom brodu u istarskom Novigradu. Nikada više neće mi to pasti na pamet – trebalo mi je tri sata da se popnem na palubu, a četiri da siđem s nje nakon što sam u hladnjaku otkrio blago skriveno u ohlađenim bočicama. Djeca su mi doduše govorila da je dosta, ali što klinci znaju kako je mome grlu kad pod prstima opipam bocu piva, no o tomu ću jednom drugom prilikom više napisati.
Prije dvije godine, početkom lipnja dvijetisućeipetnaeste, Tanja, Fran i ja obreli smo se za vikend u Červaru u našem malom dvorcu, kad je uvečer zazvonio telefon dok sam kunjao na kauču:
„Nevista, sutra u devet sati dolazim po vas u Ivekov kafić u Červaru, gumenjakom ću vas odvesti na brod. Gilbert, njegova obitelj, Irene i ja usidrit ćemo ispred vašeg mista, pa se moremo cili dan kupat na otvorenom moru i uživat u iću i piću“ – pozvao nas je brat na druženje.
Tanja je objeručke prihvatila ponudu, ne pitajući me ništa, a sigurno bih dvaput dobro promislio, no bilo je već kasno.
Sutradan smo spremili kreme za sunčanje, naočale, kupaće gaće, telefone i papuče i zaputili se do Iveka, kamo Marinko i društvo redovito navraćaju, popiju koju litru loze prije nego produže do susjeda čija žena konobariše u tajicama ispod kojih se pak jasno prepoznaju rubovi tangica na tvrdoj stražnjici, blenu kad zavrti guzicom, popiju još koju lošu lozu i mlako pivo, da bi potom meni mogli pričati kako su se dobro proveli.
Marinko je izbio na vrijeme, upitao Tanju hoće li mi uvečer dati slobodno da i ja s njima ocjenjujem kvalitetu tajica u Červaru, mojoj ženi je laknulo čim je čula da će me se riješiti i onda smo za uzbuđenim Franom krenuli do lučice, gdje je čekao mali gumenjak da nas prebaci do velike jahte usidrene petstotinjak metara izvan našeg vidokruga.
Imao sam loš osjećaj prepoznavši da Marinko želi imponirati svojoj nevjesti i njenom sinu, dok je objašnjavao Franu čime se starta, kako se upravlja čamcem i na što se pazi.
Jedino on sam nije pazio na raspored tereta, pa smo ja, težak poput Mate Parlova na vrhuncu karijere, i maksimalno dva-tri kilograma od mene lakši Marinko završili na jednoj, a Tanja i Fran, obadvoje skupa teški maksimalno devedeset kila, na drugoj strani čamca. Nekako smo se pokrenuli kad je Marinko stisnuo gas, prednji dio čamca s mojoj stražnjicom moćno se uzdigao iznad razine vode, a Fran zadivljeno promatrao svoga tehničkog uzora u obliku moga brata – usput rečeno nije mi uopće jasno zašto sva djeca obožavaju Marinka – da bi na otvorenom moru veliko dijete manjemu ponudilo upravljač.
„Ajde Fran, sad ti malo vozi! Nije teško.“
U trenutku dok je Fran preuzimao komandu Marinko je popustio gas, prednji dio čamca na kojem sam sjedio zahvatio je val vode, moje hlače, telefon i novčanik skvasili su se prije nego smo shvatili da tonemo i letimo na sve strane – Tanja pet metara od broda, Fran barem deset, a nas dvojica braće gutamo slanu vodu ispod prevrnutog čamca.
Čim sam izronio počeo sam se okretati oko sebe. Uskoro se Marinko, preplašen i nijem, ukazao na površini, potom Fran, nekoliko minuta plivanja udaljen od nas, no Tanje nigdje nije bilo. Rekavši Franu da se čuva zaronili smo duboko tražeći moju ženu.
Nije da sa sam paničar, ali mogu pretpostaviti kako sam izgledao u tom trenutku, posebno promatrajući Marinka, blijedog poput krpe korištene za pranje prozora, da bismo obadvojica po izranjanju skočili u zrak kad smo čuli inače zimogroznu Tanju:
„Nije voda uopće hladna.“
Počeli smo skupljati stvari, torbe, komade lubenice, dasku za sjedenje, vesla i papuče, da bi nam se uskoro pridružila grupa mladića iz Slovenije i pomogla strpati Frana i Marinka u čamac, kojega su oni u međuvremenu ispravili. Marinko je Frana posjeo u sredinu, naredio mu da mrda samo glavom i počeo mlatarati veslima lijevo-desno, dok smo Tanja i ja plivali prema obali.
Opet su nam Slovenci pomogli, bolje rečeno Tanju su na rukama iznijeli na suho, a mene ostavili da se verem po kliskom zidu, no zahvaljujući višegodišnjem, napornom treningu uspio sam se izvući sa samo tri ogrebotine ispod pazuha.
Dok je Marinko veslao, a Gilbertov sin na dasci za jedrenje plutao po Tanju i mene, uspjeli smo oprati telefone slatkom vodom, osušiti ih i konstatirati da ću opet morati nešto slagati u firmi, jer je tijekom jednoga mjeseca viša sila uništila moj drugi Samsung, a novi šef je štedljiv, no u tom trenutku sitnice nisu mogle pokvariti naše dobro raspoloženje.
Dan smo proveli na brodu, Marinko je od radosti neprestano skakao u vodu i samo jednom lupio glavom od nešto tvrdo, Tanja i ja nismo se micali sa sigurnog, pivo je bilo hladno i pitko, kao onoga ljeta kad sam s Dominikom i Christianom išao na odmor, a Austrijanac Robert, koji ne govori ni riječi hrvatskoga, pridružio nam se sa susjednog broda pjevajući glasno Oliverove hitove i obećavši mi nezaboravnu večer pri promatranju konobaričinih tajica u Červaru.
Tako je i bilo.
Večer je bila stvarno luda. Kad sam iz skitnje stigao kući Tanja je za svaki slučaj pored moje glave stavila veliku kantu, jer me je mučio osjećaj povraćanja, uzrokovan vjerojatno morskom bolešću, ali tko će sve točno znati.
Pouka iz ove priče glasi – na šaljite klince na odmor s odraslom djecom ako nisu dobri plivači.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Ženska solidarnost

Žene uvijek brane jedna drugu – tako je bilo otkad je svijeta i života, tako je sada, i tako će ostati zauvijek.
Žena je život, a mi muškarci njegov smo privjesak.
Znaju se žene posvađati. Dogodi se to i u najskladnijem komšiluku, i u naj, naj obitelji, a kamoli ne bi u prosječnoj, mandoseljskoj familiji.
Kad se međutim muško umiješa u žensku prepirku, sukob mišljenja, razmjenu iskustva ili priču o ljubavi, samo je sebi krivo.
Tko ga goni da se se petlja u stvari koje nikada neće razumjeti?
No, dosta filozofiranja. Ovo je sasvim druga priča.
Moj mlađi brat Marinko, to nerado priznajem, u principu je draga osoba. Ima on puno svojih mana, vrlina malo manje, ali uglavnom je iskren.
Marinko je Irenin muž.
Irene je Marinkova žena.
Našli su se njih dvoje, pašu zajedno, smanjuju se i rastu istovremeno, brinu o djeci i unuku i popravljaju ogradu oko kuće.
Što bi čovjek htio više od života!
Ima međutim jedna mala sitnica.
Irene je rođena u mjesecu travnju, u godini ispred one u kojoj je Marinko banuo na svijet početkom devetoga mjeseca.
Za ljude koji sporo računaju – Irene je starija jednu godinu, četiri mjeseca i nekoliko dana od moga maloga brata, iako izgleda barem deset godina mlađe od njega, no to je sasvim druga priča.
Dakle, u mjesecu travnju dvijetisućeisedamnaest godina po rođenju Isusovu Irene je slavila svoj pedesetprvi rođendan.
Marinko je u tom momentu brojao „samo“ četrdesetdevet godina i, takav kakva ga je Bog stvorio, počeo zezati vlastitu ženu:
„Jesi ostarila! Sad si starija dvi godine od mene.“
Sve bi više-manje bez ozbiljnih ozljeda prošlo i bilo zaboravljeno da nije ženske solidarnosti, jer zaboravih napomenuti da Marinko, Vinko i ja imamo jednu, našu najljepšu sestru, imenom Marija, koja je pak izuzetno senzibilna na pitanja ravnopravnosti spolova.
Irene cijeni Mariju, barem jednom mjesečno izjada joj se na svoga muža, pa je seka Marija stoga bila prva osoba koja je Ireni pala na pamet nakon što ju je muž strašno naljutio.
Dakle, Irene je nazvala Mariju i potužila joj se na muža, da je bezobrazan, brutalan, mačo, smotan, bezobziran, neobrazovan, znojan, pivopija, neotesan, neobrijan, neposlušan i općenito nikakav, a u Mariji je umjesto ljubavi prema malome, nemoćnom braci proradio instinkt uzajamne, ženske solidarnosti.
Nakon što se Irene izjadala, isplakala i iskukala, Marija je nadodala da je njen braco obični muškračina iz Mandina Sela, te kako bi sve potcrtala pravednim ženskim bijesom na povlašteni muški spol, nakon konstatiranja kako meni samo izgledom slični muškarčina, koji je hrkao na nedalekom kauču ispuštajući istovremeno i druge zvukove, nema pojma o životu i njegovim prioritema, a koje majka priroda definira već prilikom određivanja spola djeteta, zaključila:
„Ko mu je kriv što je ženio stariju od sebe!?“
Irenin izraz lica u tom trenutku nitko nije vidio, pa neću ni pokušavati opisati ga, isto kao što neću ni navoditi Marijino pravdanje nakon izgovorene rečenice.
To je tema neke sasvim druge priče.
Ovdje se radi isključivo o uzajamnoj ženskoj solidarnosti, a ona glasi:
„Mušarci su uvijek krivi.“

Foto: www.pexels.com