Arhiva oznaka: Blago Vukadin

Blago Vukadin: Vojnik Ahmed

U našem malome gradu svake godine održava se vojničko sportsko natjecanje, između ostaloga u petoboju koji obuhvaća discipline trčanje, plivanje, bacanje nečega, gađanje puškom i preskakanje prepreka.

Imamo najstariju vojnu akademiju na svijetu, osnovanu 1752. godine, za vrijeme carice Marije Terezije, koja je očito bila hiperaktivna, pa je pored šesnaestoro vlastite djece uspjela uvesti obvezno obrazovanje u carstvu, počela s državno organiziranim igrama na sreću u svrhu finaciranja školstva i osnovala već navedenu vojnu akademiju u čijem parku smo Tanja i ja znali provesti sate šetajući do iznemoglosti.

Zaputio sam se jučer u kafić, gdje subotom uživam u pivu znajući da je vikend, da su djeca dobro i da sutradan mogu dugo spavati, iako ću se vjerojatno probuditi u sedam sati.

Nekoliko ljepotica, već malo pod gasom, raspravljale su o vječnim ljubavima, te sam im dobacio standardnu rečenicu kako lijepo izgledaju i da je šteta što se ranije nismo upoznali. Ni one mene ne uzimaju baš zaozbiljno, te sam nakon pozdravne procedure sjeo za slobodni stol, primjetivši tek potom da na njegovoj drugoj strani brkati čovjek u sportskoj odjeći i u najboljim godinama, dakle moje generacije, pije čaj.

„Dobra večer!“ – pozdravio sam ga rutinski na njemačkom, čekajući na pivo.

„Bonne Soiree“ – uzvatio mi je prijateljski.

„Comment tu t’appelle?“ – sjetio sam se gradiva meni najtežega jezika, upitavši čovjeka kako se zove, prije nego s francuskoga pređemo na engleski.

„Ahmed.“

„Je suis Blago“ – odgovorio sam mu, nadodajući na engleskom da sam mlađi od gazde kafića.

Ahmed još slabije od mene vlada engleskim, ali smo se ipak sporazumjevali gledajući usput neku nogometnu utakmicu, pričajući o Zidaneu, Benzemi i i Soudaniju, spominjući Vahida Halilhodžića koji je godinama bio selektor alžirske nogometne reprezentacije i zajedničkim jezikom zaključivši da je Luka Modrić puno bolji od Ronalda, a David Alaba stoput brži od Ramosa.

Lijepo smo se napričali.

Ahmed mi je preporučio Alžir za odmor, napominjući da kod njih nema terorista, a ja sam spomenuo Ivanu, medicinsku sestru iz Zagreba koja je mojoj Tanji davala spasonosne injekcije i s kojom smo se u našim zadnjim zajedničkim ovozemaljskim danima dugo i glasno smijali, da bi se prekrasna cura nedavno udala za svoga Ahmeda, mladoga Alžirca u kojega se zaljubila za vrijeme odmora na Sredozemlju.

Ne znam je li sve shvatio dok sam mu objašnjavao tko je Fran, tko Christian, koliko godina ima Daniela i da je Tanja na nebu. Mahao sam rukama glumeći anđela, pa je moguće da me je krivo razumio.

Ahmed mi je pak ponosno pokazao slike svoje mladolike žene i njihovih petero djece u uzrastu od sedam do dvadesetsedam godina.

Prije nego sam krenuo kući poklonio mi je značku alžirske vojne momčadi, a ja sam platio njegov čaj kojega Alžirci zovu „šaj“.

Što sam ono htio reći?

Ah da, svi smo mi samo ljudi.
Sve ostalo je jeftina politika na naš, skupi račun.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Kvadratni centimetar podnog mramora

Petkom, po završetku radnoga tjedna, nakon što zadnji e-mail pa šaljem šefu da se on muči s mojim obračunima – to mu je posao i zaslužio je tako – mirne savjesti i vikendaške perspektive zaputim se u centar našega maloga grada, opušten i nasmijan.
Lijepe žene pozdravljaju me usput i tajnim pogledima dozivaju u avanture, ali ostajem čvrst i nepokolebljiv, te nakon nekoliko komplimenata produžim svojim putem ostavljajući ih razočarane i same s njihovim prosijedim muževima.
„Možda sljedećega petka ipak popustim“ – razmišljam žaleći mlade žene pune života i ljepote.
Prošloga petka, nakon nekoliko više opisanih, uzaludnih pokušaja zavođenja poštenoga mene, u susret mi je stigao mladi par, očito djeca turskih roditelja, jer je cura bila zamotana do grla.
„Halo, trener!“ – doviknuo mi je prijateljski Kemal, moj bivši štićenik iz ekipe djece mlađe od osam godina, generacija moga sina na koju sam tri puta tjedno nastojao prenijeti sve svoje nogometne tajne naučene na Trpinoj podvornici.
Volim kad me već odrasli, mladi ljudi tako oslove, laska mi, pa se mogu praviti frajer pred svojom braćom i drugim Mandoseljanima, koji mi pak iz nekog, meni nedokučivog, razloga ne vjeruju da sam ja ikada nekoga trenirao.
„Nisam im ja kriv kad nemaju talenta i mašte“ – govorim sebi u bradu, sjećajući se kako je Adi djecu učio šutati loptu, a ja im vezao cipele, brisao nosove i zabavljao im majke u funkciji pomoćnog trenera u našem malom, lijepom klubu.
„Da sam dalje nastavio dogurao bih do Bayerna, ili barem do Rapida, gdje u prvoj ekipi među vratnicama već nekoliko godina stoji Richard, kršni sin još ljepše matere, kojemu sam na zajedničkom treningu s našim, mlađim klincima – napunio je tada trinaest godina – zabio golčinu za pamćenje, iz penala“ – ostajem skroman i svjestan svojih granica, pa Barcelonu ne spominjem ni u mislima.
„Šta ima kod tebe Kemal? Je li ti ovo cura?“ – pitam mladića.
„Je, vjenčat ćemo se na zimu, u Turskoj“ – ponosno mi odgovara dečko s nepunih dvadeset godina.
„Hormoni naviru, pa ste požurili?“ – smijuljim se, a oni se migolje. Čak i na licu djevojke pod maramom prepoznajem crvenilo.
„Večeras Mustafa i ja idemo u tvoj zavičaj. U Sarajevo! Položio sam vozački i kupio auto.“
„Bravo! Je li BMW ili VW? A šta ćeš ti u Sarajevu? Imaš lijepu curu ovdje u Austriji“ – nastavljam radoznalo.
„BMW trica, jasno. Dolazi Erdogan!“
„Je li on igrao za Galatasaray ili Besiktas?“ – pravim se blesav sjećajući se crvene majice turske nogometne reprezentacije s brojem devet na leđima i imenom elegantnoga turskog golgetera Hakana Süküra, u koju obučeno bi dijete svaki put dolazilo na trening.
Jedino na utakmicama, na kojima je, poput mene u mandoseljskoj ekipi, grijao klupu oblačio bi drugi dres, bijeli, s brojem četiri.
„To je naš predsjednik!“ – pokušava mi na još uvijek slabom njemačkom objasniti mladić.
„Ja sam mislio da je naš predsjednik Alexander van der Bellen?“ – zezam ga ozbiljnim izrazom lica, kao ranije, kad bih mu obećao da ćemo ga ubaciti na teren čim naši povedu s pet golova razlike.
Nije bio lijen, ali je Kemalov talent ipak bio slabije izražen nego kod njegova uzora Süküra kojemu je pak njegov novi predsjednik zabranio povratak u Tursku i oduzeo mu imovinu.
Shvatila je Kemalova zaručnica da ga zezam, povukla ga za ruku i otišli su svojim putem.
„On sigurno ne bi do danas shvatio o čemu se radi“ – prebirem po mislima sjećajući se da Kemal ni pred sam kraj svoje petogodišnje nogometne karijere, unatoč mojim intenzivnim tečajevima njemačkoga jezika u pauzama ili na klupi za rezervne igrače, nije naučio da se na njemačkom lopta kaže „der Ball“, a ne „das Ball“, te da se curica ne zove „die Mädchen“, nego „das Mädchen“.
Ne znam jesu li u petak uvečer Kemal i Mustafa, austrijski državljani rođeni i odrasli u našem lijepom gradiću, krenuli i kako su stigli da Sarajeva, ne veliki miting u dvorani Zetra, gdje su mnogi Kemali iz Zapadne Europe mahali turskim zastavama sanjajući o moćnom carstvu u kojem nema potrebe učiti matematiku, zabijati golove i znati kako se na jeziku zemlje u kojoj obitavaš zovu curice i lopte.
Erdogan će im objasniti gdje je Bosna, koja je njihova prava domovina, i u kojem kanjonu će ostaviti kosti, na čijim plodovima će pak on, moćni sultan, zasaditi kvadratni centimetar podnog mramora u svome dvorcu.
Jučer sam pogledao snimke s navedenoga mitinga i prepoznao puno Kemala.
Pomolio sam se Bogu, svome i njihovu, da im rasvijetli pamet, ali sumnjam da će se Svevišnji petljati u Erdoganove snove, isto kao što se ne miješa u mramorne ploče naših Bakira, Dragana i Milorada.
„Ima Bog pametnijega posla od igranja graničara“ – zaključio sam nakon uobičajene molitve za zdravlje i zadovoljstvo moje djece u koju ubrajam i Kemala.
Ipak sam mu pet godina bio trener.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Posljednji osmijeh

Prije godinu dana, u utorak dvadeset drugoga ožujka dvije tisuće sedamnaeste godine, posljednji put vidio sam tvoj osmijeh.

U bolnici smo bili.

Večer ranije ti je pozlilo. Odvezli su te ljubazni bolničar i lijepa liječnica u vozilu hitne pomoći u bolnicu Rebro.

Poslije ponoći si se povratila u život i smijala se kad te je liječnik pitao koji je dan, koliko ti je godina i gdje živiš.

Odjednom si sve znala. Bio sam ponosan na tebe.

Izgovarajući ime naše ulice malo si se zapetljala. Uvijek si bila štreberica i htjela prva dati točan odgovor, pa si požurila:

„Pič… Pič..“ – i tu smo svi, liječnik ti, teta Vlasta i ja, prasnuli u smijeh prije nego si uspjela dovršiti „Pičmanova ulica, broj jedanest, drugi kat.“

Smjestili smo te u jedini slobodni krevet na odjelu onkologije. Dvije žene u tijesnoj sobici djelovale su izmučeno, a svjetlo je tinjalo poput njhovih misli i briga.

Soba je bila puna tuge.

Nisam te htio ostaviti samu, ali si rekla:

„Idi, bolje sam već. Ujutro će me premjestiti u veću i svjetliju sobu. Zaspat ću uskoro, ne brini!“

Sutradan sam morao u Austriju, na posao, ali sam nazvao šefa i rekao mu du ću doći tek u srijedu. Lijepo je imati dobroga šefa:

„Ne brini ništa. Neće firma propasti bez tebe, tvoja žena te treba“ – umirio me Markus.

Hvala mu.

U deset sati, nakon vizite, pronašao sam te u drugoj, većoj sobi, punoj pacijenata koji su šutjeli i pričali, nadali se i planirali što će raditi kad ozdrave. Ti si mršavoj curici u krevetu nasuprot tvoga pomagala uključiti telefon.

Bila si puno jača od izmučenog djeteta.

Onda je stigao bolničar Nikola.

„Gospođo Vukadin, idemo na zračenje u Petrovu. Spremite se!“

„Sad ću, samo da frizuru sredim“ – odgovorila si mu odlazeći u kupaonicu.

Nikola i ja pričali smo odakle dolazimo, za koga navijamo i kad će ljeto. Dugo si se češljala, nisi nikada voljela izići raščupane kose, a posebno nakon operacije glave, kad su se na tjemenu vidjeli šavovi koje si brižno prekrivala.

Posebno kad su naša djeca bila u blizini:

„Nema veze ako smo nas dvoje sami, ali ružno izgleda. Da se djeca ne uplaše“ – rekla si mi kad sam ti za Božić savjetovao da kod kuće skineš maramu s glave.

Termin u Petrovoj bio je zakazan, pa te Nikola počeo dozivati:

„Gospođo Vukadin, zakasnit ćemo. Požurite malo!“

„Nikola, vidi se da nemate ženu kod kuće“ – dobacila si mu smiješeći se lukavo, a nas dvojica smo ti se pridružili. Ja sretan da se smiješ, a Nikola da konačno krenemo.

Držeći se za ruke stigli smo do bolničkog vozila.

Dan je bio lijep, proljetno sunce probijalo se iznad grada. Mahnula si mi nakon poljupca, pogledali smo Nikolu i još jednom se zajedno nasmijali.

Uvečer sam ti iz našeg stana u Austriji poslao poruku. Odgovorila si smajlićem, širokim i vedrim, prije nego smo virtualno jedno drugome poželjeli laku noć.

U srijedu si pretrpjela prvo zračenje glave, tehničari su morali napraviti novu masku jer si se bila udebljala od lijekova. Kortizon djeluje brzo.

U četvrtak si nakon zračenja pala u komu. Oživjeli su te liječnici i medicinske sestre, i bilo mi je drago da dišeš.

Hvala im.

Čitao sam ti tjedan dana tračeve iz novina. Tko se ženi, tko razvodi i kojim glupostima se ljudi bave dok ti uz pomoć aparata duboko dišeš.

Imao sam osjećaj da me čuješ.

Liječnici su tvrdili drukčije, ali i oni znaju pogriješiti.

Tjedan dana, koračajući uzbrdo od Dinamova stadiona prema bolnici, nadao sam se da ćeš ustati i dočekati me sjedeći na krevetu.

Bilo je kako je moralo biti.

Godinu dana kasnije sjećam se tvoga osmijeha, mladoga bolničara Nikole i našeg rastanka kod bolničkog vozila.

Lijep je to bio dan.

Spavaj dobro, anđele!

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Molitva

Dođu trenuci
od kojih bježim
dok u postelji 
našoj ležim.

„Grob ću ti ukrasiti
cvijećem svježim“
planiram sate,
mislim na te.

Smiješ se, anđele,
sa slike,
kao da veliš
da me voliš
i želiš,
da nema zašto,
da nema kuda.

Uvijek si bila
pomalo luda.

Da nisi takva
ludo moja mala,
nikada ne bi
mene izabrala.

Spavaj mi lijepo,
sanjaj me tiho,
i ja ću isto.

Bez tebe sve je
sterilno, čisto,
dok mi govore,
dok me ne umore,
da život ide dalje.

Pusu ti anđele
tvoja budala šalje.

Amen.

Blago Vukadin: Utješna priča u dva dijela

Prvi dio

Cijeloga tjedna spremam se za dvoboj i radujem se utakmici Hrvatske s Grčkom..

Jučer je konačno stigao taj dan.

Posao sam završio u šest, sjeo na kućni bicikl, odvrtio kilometre, istuširao se, oprao zube i pravac u kafić. Robert iz Slavonskog Broda je gazda, doći će njegov otac Anđelko i Albanac Niki, naš pekar, sa curom koja živi u Varaždinu. Zauzet ću dobro mjesto, da se ne uvale pijanci koje nogomet ne zanima, pa ću uživati dok Vrsaljko s jedne, a Kramarić s druge strane navaljuju prema grčkom vrataru. Možda zaigra i naš Duvnjak Pašalić? Ako bude tako davit ću Anđelka do kraja utakmice pitajući ga više puta gdje je onaj njegov Slavonac Mandžukić.

Razradio sam dakle taktiku, ali nisam računao na Silviju, prodavačicu cipela koja mi se naporno nabacuje otkad je čula da sam udovac. Došla je u tri sata, zna da ću i ja banuti, već je pijana ko trijeska, jedva izgovara narudžbu za sebe i još nekoliko žena u zrelim godinama, dok jedna drugu tješe da ipak postoji prava ljubav. Valjda misle na nogomet?

Prije prvoga sučeva zvižduka ispunio sam sudoku, raširio se na klupi, nabio cvikere na nos, naručio pivo i kikiriki i položio jaknu pored sebe, za Anđelka.

Još prije Modrićeva penala Silvija se raširila pred ekranom i ljulja se kao Marinko kad smo ga Ante Baćkušin i ja prvi put napili.

„Gledaj mene, šta će ti utakmica!“ – uspjela je završiti za njeno stanje duha neobično dugačku rečenicu.

Ustao sam na noge, da vidim tko će pucati s bijjele toče, pa se žena smirila, a u međuvremenu je umjesto Anđelka – veli Robert da je jućer previše popio pa ga boli slavonska tikva – stigao Alfred, trgovac krpicama i dugmadi, u pedesetima, koji je ranije vrhunski dućan naslijedio od oca i već trideset godina dobiva potporu za mlade poduzetnike, inače ne bi mogao platiti ni kiriju, a kamoli konjak kojega pored Silvije obožava.

„Silvija je najljepša žena koju poznajem“ – povjerio mi se zadnji put kad sam ga trijezna vidio, za Uskrs prije desetak godina.

„Probaj jednom, nisi ni ti jako ružan“ – savjetovao sam mu tada i obradovao se sinoć kad je smušeni Alfred zamijenio bolesnog Anđelka, moleći Boga da ga Silvija primjeti i izgubi se s njim u bliskom parku.

Alfred je nažalost stidljiv i glumi filozofa, računa da će, ako već nije lijep poput mene, pametnim izgledom privući pozornost obožavane gradske ljepotice , pa čim se malo zagrije počne brundati ponavljajući Pitagorin teorem:

„Kateta, hipotenuza, kvadrat“.

Sinoć je, nakon što je Hrvatska povela dva nula, baš stigao do hipotenuze kad je Silvija krenula na zahod i ostala tamo dobrih desetak minuta. Odahnuo sam skupa s Nikijem koji je u međuvremenu sam izbio, cura mu tek za vikend dolazi u Austriju.

Uskoro je i Alfred otišao kamo i carevi pješice idu, ponudio sam odmah Nikiju slobodno mjesto i raširili smo se.

Što su Alfred i Silvija radili na zahodu nikada neće biti rekonstruirano, no Robert je, ljutit poput risa, u poluvremenu počeo vikati:

„Ne može nitko na zahod. Moram sve oprati. Netko je gadno isprljao i mušku, i žensku školjku, i umivaonik, i pločice“ – gledajući pritom u Alfreda koji je, mrmljajući u bradu prstima brojao kvadrate, da ne pogriješi, dok je Silvija glavom klonula na susjedni stol i zaputila se u carstvo snova. Sredinom drugoga poluvremena konobarica ju je uspjela probuditi i naručiti taksi, a Robert je još ribao pločice.

Dok smo svi napeto iščekivali kad će Hrvatska konačno zabiti peti gol, za vrijeme sudačke nadoknade izbio je i znojni vlasnik kafića:

„Blago, kakav je rezultat?“

„Grci izjednačili!“ – uspio sam ga stresti još više nego kad je na zahodu ugledao grozni prizor i počeo prvom od desetak potrošenih krpa praviti red u podrumu, ogradivši stepenice policijskom, crveno-bijelom trakom koju mu je jedne prilike donio inspektor Rudi, a na kojoj piše „Zabranjen prolaz! Mjesto zločina.“

Robert je Alfreda ščepao za nadlakticu vukući ga u pravcu spomenutih stepenica, a pijani matemičari i filozof branio se ubacujući između katete i kvadrata bolne uzvike:

„Nisam ja bio, kunem se!“

„Nema tko drugi biti. Uvijek kad se napiješ sve ispovraćaš i popišaš. Drugi put idi vani, iza drveta! Ako još jednom ovo napraviš dobit ćeš doživotnu zabranu ulaska u lokal.“

Sivlija je vjerojatno već bila ili u krevetu, ili na podu svoga stana, to nitko nikada neće saznati, ni ona, a ja se nadam da se do nedjelje, kad se igra uzvratna utakmica u Ateni, neće otrijezniti. Mogla bi mi se molitva i uslišiti.

Utješio sam Roberta rekavši mu pravi rezultat, no ne znam je li me čuo.

Drugi dio

Dobro raspoložen zaputio sam se kući. Već odavno nisam ovako dugo ostao budan, obično u deset hrčem i sanjam, a sinoć sam do kasno u noć po glavi prebirao propuštene prilike, najviše žaleći za Kalinićevom:

„Kako može samo odande promašiti cijeli gol!? Pet jedan je puno bolje nego četiri jedan“ – filozofirao sam, udarajući nogama ispod deke i uskoro utonuo u sladak, duboki san.

Odjednom sam se našao na sudu.

Uhvatili policajci trojicu muškaraca, jednoga boli koljeno, drugoga leđa, a trećega zubna proteza. Odmah mi je nešto bilo sumnjivo, a kad sam saznao o kome se radi, postalo mi je jasno i zašto.

„To su Milan Seserov, Zdravko Rezin i Branko Banov, moji prijatelji iz Mandina Sela“ – upozorio sam strogu sutkinju na to da nisam neutralan, kako kasnije ne bi ona i ja ispaštali zbog trojice kriminalnih Mandoseljana.

Odmah moram upozoriti njihovu rodbinu da dečki ništa nisu ukrali, niti nekome nešto nažao učinili, radili su na crno i počeli bježati kad je policija stigla na gradilište. Zbog navedenih tjelesnih nedostataka bili su međutim sporiji od Todorića i završili u marici, da bi me istražna sutkinja odmah nazvala, te smo se svi skupa obreli o mome snu.

Čim su me, dragi mi Mandoseljani, prepoznali laknulo im je, ali nisam htio izgubiti posao, pa sam zauzeo distanciran stav prema okrivljenima i počeo strogim tonom prevoditi. Utom je izbio i njihov branitelj, određen po službenoj dužnosti.

„Budite tihi, slušajte što se priča, branite se kako god hoćete, smijete i lagati kao obično, ali sve što kažete može biti iskorišteno i kao dokaz protiv vas“ – upozorio sam preplašenu trojku.

„Možemo li nazvati žene, da se ne sekiraju ili da ne pomisle, ne daj Bože, kako smo u skitnji, a mi samo u zatvoru?“ – pitali su skrušeno gledajući sutkinju i mene žalosnim, srninim očima.

„Telefoniranje i posjete za vrijeme istrage strogo su zabranjeni, zbog opasnosti od skrivanja dokaza“ – hladno sam im odbrusio.

„Koliku kaznu možemo dobiti?“ – upitali su svoga branitelja skoro plačući.

„Ostat ćete u istražnom zatvoru dok policija ne napiše završni izvještaj. Maksimalno četrnaest dana, onda ćete biti pušteni, ali vam ništa ne mogu obećati.“

Ja sam svojim prijateljima i suseljanima sve lijepo preveo:

„Maksimalna kazna koju možete dobiti iznosi četrnaest godina, a kad ćete biti pušteni to samo dragi Bog zna. Postrožili su Austrijanci zakone, zbog takvih kao što ste vi.“

Nikome u sudnici, osim mene, nije bilo jasno zašto su sva trojica počeli plakati istovremeno, te sam se osjetio ponukan sutkinji objasniti mandoseljske karaktere:

„U našem selu je običaj da jedni drugima pomažemo. Moji prijatelji su stvarno neodgovorni i sad su opravdano u zatvoru, no njihove mlade supruge brinu se sigurno što se dogodilo. Ako ih nazovemo telefonom bojim se da će se još više preplašiti, ne mogu nikako snositi odgovornost za to. Najbolje bi stoga bilo da ja, kao osoba od povjerenja i istovremeno prijatelj zatočenih, odmah ujutro krenem u Mandino Selo i informiram njihove supruge o tome gdje se nalaze i kako su ova trojica kriminalaca, za čiju stranputicu pak nijedna od jadnih žena nije nimalo kriva. Ja bih se mogao žrtvovati, utješiti mandoseljske mlade i istovremeno pomoći i vama i našoj državi.“

„Vi ne samo da ste pouzdan prevoditelj, nego ste i veliki humanist“ – pogledala me je zadivljeno mlada žena, a trojica Mandoseljana blenula su u mene. Da su znali o čemu zborim opet bi proplakali, ali to je druga priča.

Prije nego su otpušteni u ćelije zamolio sam sutkinju da me ostavi nasamo s njima nekoliko minuta, da prijateljima dadnem korisne savjete:

„Gadno vas je zakačilo, dečki! Valjda ćete se izvući samo s nekoliko godina, ne mora uvijek biti maksimalna kazna. Ali nikad se ne zna! Najvažnija olakotna okolnost je vaše ponašanje u zatvoru, zato odmah danas budite aktivni, metite hodnik, perite pločice, gulite krumpire, slušajte čuvare i ne kukajte nimalo. Sud sve vidi i sve zna!“

„Možeš li ikako informirati naše žene, da se ne sekiraju?“ – dragovoljno su mi dali odobrenje da svoje planove provedem u djelo.

„Mogu, kako ne, učinit ću sve za vas! Utješit ću ih, ne brinite ništa.“

Dok sam izlazio kroz teška zatvorska vrata začuo sam viku i lupanje iza sebe, okrenuo se i vidio Branka, Milana i Zdravka kako se čupaju i guraju za metle, krpe za brisanje poda i šerpu za gulaš.

„Poslušali su me, bit će nešto od njih“ – razmišljao sam radujući se skorom putu u naše rodno selo.

Kombinirao sam kako najbolje u djelo provesti sudski nalog za tješenje mandoseljskih mlada, odlučivši da ću tom prilikom svakako obući uske biciklističke hlače u kojima se jasno raspoznaje svaki mišić moga atletskog tijela, te obuti patike s potpeticama da ne budem najmanji i tek potom, okolo-kole, zabrinutim ženama približiti ozbiljnost situacije, ukratko im opisujući da su dečki živi i manje-više zdravi, te da se zatvor ponekada dugoročno i negativno odražava na muškost, ali da postoje i suprotni slučajevi zabilježeni iz doba cara Dioklecijana.

Dok sam zamišljao što i kako će se sve odigrati, pristavio sam čorbu od povrća – nije da nemam dovoljno energije, ali nikad se ne zna, čeka me daleki put i tri mandoseljske mlade – te sam, ne htijući gubiti dragocjeno vrijeme, ščepao najteže utege i počeo ih dizati nogama i rukama, kad je opet zazvonio telefon:

„Gospodine Vukadine, pomagajte?“ – preklinjala me sutkinja od koje sam se malo ranije oprostio.

„Što je bilo? Jesu li ona trojica provalili?“

„Ma jok, oni su najbolji zatvorenici koje smo ikada imali. Zatvor kao nikada ranije blista, cijela zgrada je čista. Blago njihovim ženama! Ali uhvatila policija još trojicu Mandoseljana. Dolazite ako ikako možete!“

„Što ih boli?“

“Jednoga podlaktica, drugoga nadlaktica, a trećega je gipserska letva zviznula posred čela pa ga sve boli, najviše glava.”

„To mogu biti samo Jakiša, Markiša i Zdravko Božin“ – sinulo mi je – “A rekao sam im ljetos da je letva ženskoga roda i da kod nje koriste tehniku, a ne sirovu snagu.”

„Ne mogu. Nema šanse! Pristavio sam čorbu i sve će mi pokipjeti. Zovite moju kolegicu iz Gradišća“ – savjetovao sam sutkinji dok su mi koljena klecala.

„Dvije Ružice i jedna Vinka bi se sigurno obradovale da me vide i čuju, ali jadan ti sam ja ako izbiju još dvije Jele i jedna Mara. To je i meni previše!“ – zaključio sam spoznajući da ni ja nisam više jako mlad.

No, tko će sve znati!

Do ljeta ću trenirati svakoga dana, pa kad dođem u selo možda se mlade i ja uspijemo nekako dogovoriti i napraviti raspored.

Dotle neka ih tješe njihovi muževi. Bogu hvala pa će ih uskoro pustiti iz zatvora.

Ali samo ako budu marljivo prali i ribali.

Foto: www.pexels.com