Arhiva oznaka: Blago Vukadin

Blago Vukadin: Ženska solidarnost

Žene uvijek brane jedna drugu – tako je bilo otkad je svijeta i života, tako je sada, i tako će ostati zauvijek.
Žena je život, a mi muškarci njegov smo privjesak.
Znaju se žene posvađati. Dogodi se to i u najskladnijem komšiluku, i u naj, naj obitelji, a kamoli ne bi u prosječnoj, mandoseljskoj familiji.
Kad se međutim muško umiješa u žensku prepirku, sukob mišljenja, razmjenu iskustva ili priču o ljubavi, samo je sebi krivo.
Tko ga goni da se se petlja u stvari koje nikada neće razumjeti?
No, dosta filozofiranja. Ovo je sasvim druga priča.
Moj mlađi brat Marinko, to nerado priznajem, u principu je draga osoba. Ima on puno svojih mana, vrlina malo manje, ali uglavnom je iskren.
Marinko je Irenin muž.
Irene je Marinkova žena.
Našli su se njih dvoje, pašu zajedno, smanjuju se i rastu istovremeno, brinu o djeci i unuku i popravljaju ogradu oko kuće.
Što bi čovjek htio više od života!
Ima međutim jedna mala sitnica.
Irene je rođena u mjesecu travnju, u godini ispred one u kojoj je Marinko banuo na svijet početkom devetoga mjeseca.
Za ljude koji sporo računaju – Irene je starija jednu godinu, četiri mjeseca i nekoliko dana od moga maloga brata, iako izgleda barem deset godina mlađe od njega, no to je sasvim druga priča.
Dakle, u mjesecu travnju dvijetisućeisedamnaest godina po rođenju Isusovu Irene je slavila svoj pedesetprvi rođendan.
Marinko je u tom momentu brojao „samo“ četrdesetdevet godina i, takav kakva ga je Bog stvorio, počeo zezati vlastitu ženu:
„Jesi ostarila! Sad si starija dvi godine od mene.“
Sve bi više-manje bez ozbiljnih ozljeda prošlo i bilo zaboravljeno da nije ženske solidarnosti, jer zaboravih napomenuti da Marinko, Vinko i ja imamo jednu, našu najljepšu sestru, imenom Marija, koja je pak izuzetno senzibilna na pitanja ravnopravnosti spolova.
Irene cijeni Mariju, barem jednom mjesečno izjada joj se na svoga muža, pa je seka Marija stoga bila prva osoba koja je Ireni pala na pamet nakon što ju je muž strašno naljutio.
Dakle, Irene je nazvala Mariju i potužila joj se na muža, da je bezobrazan, brutalan, mačo, smotan, bezobziran, neobrazovan, znojan, pivopija, neotesan, neobrijan, neposlušan i općenito nikakav, a u Mariji je umjesto ljubavi prema malome, nemoćnom braci proradio instinkt uzajamne, ženske solidarnosti.
Nakon što se Irene izjadala, isplakala i iskukala, Marija je nadodala da je njen braco obični muškračina iz Mandina Sela, te kako bi sve potcrtala pravednim ženskim bijesom na povlašteni muški spol, nakon konstatiranja kako meni samo izgledom slični muškarčina, koji je hrkao na nedalekom kauču ispuštajući istovremeno i druge zvukove, nema pojma o životu i njegovim prioritema, a koje majka priroda definira već prilikom određivanja spola djeteta, zaključila:
„Ko mu je kriv što je ženio stariju od sebe!?“
Irenin izraz lica u tom trenutku nitko nije vidio, pa neću ni pokušavati opisati ga, isto kao što neću ni navoditi Marijino pravdanje nakon izgovorene rečenice.
To je tema neke sasvim druge priče.
Ovdje se radi isključivo o uzajamnoj ženskoj solidarnosti, a ona glasi:
„Mušarci su uvijek krivi.“

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Velika djeca

Djeca rastu, ne samo tjelesno, no to se vidi na prvi pogled. Kod klinaca naših prijatelja koje ne viđamo često obično se iznenadimo:
„Peter, je li to ona tvoja mala curica koja me je polila sokom kad smo roštiljali?“ – pitao sam ne vjerujući u ono što vidim.
„Davno je to bilo, čovječe! Je, to je moja Claudia.“
Dolazi ćaćina ljepotica i pozdravlja nas. Nije sama, pored nje je stidljivi momak u bijelim patikama.
„Striček Blago, ovo je moj dečko Michael“
Odmjeram mladića i tražim mu manu dok mladi odlaze u grad ostavljajući nas u vrtu da pričamo o onome što je nekad bilo.
Njih više zanima što će jednom biti.
„Kako su tvoja djeca?“ pita me bivši radni kolega koji se osamostalio prije petnaestak godina.
Sretnemo se ponekada u gradu, odemo na kavu i kolače, ali danas smo prvi put ispunili obećanje i našli vremena za druženje. Obično iskoči nešto kao posao, prehlada ili punica, pa odgađamo posjete godinama.
Peterova Gabi ovoga puta bila je neumoljiva:
„Nećemo kad mognemo, nego sutra predvečer!“ zapovjedila nam je jučer znajući kakvi smo, te nije bilo druge nego kupiti šareno cvijeće i naslikati se pred plavim ulazom u malu kuću s velikim vrtom.
„Daniela uskoro završava fakultet, a Christian polaže maturu. Tanjin Fran ide u prvi srednje“, kratko sam raportirao Peteru o aktualnom stanju svojih klinaca, dok je Gabi rezala nešto za prezalogajiti.
„Nije moguće! Mali Christian koji mi je sakrio ključeve od auta već polaže maturu!“
„Kakav mali, čovječe! Metar i devedeset visok, a širok poput ormara“, hvalim se sinčinom, ne zaboravljajući napomenuti koji broj cipela nosi.
„Četrdesetsedam!“ naglašavam slog po slog.
„Ja sam mislio da si mu ti ćaća“, keseri se Peter nakon što me je prvi put u životu uspio zeznuti. Dok se smije podsjeća me na brata Marinka.
Ostali smo dugo u vrtu, popili po nekoliko piva, ispričali barem dva romana, smijali se i tugovali, da bih kratko iza ponoći krenuo kući.
Christian i društvo dočekali su me intenzivnim mirisom cipela razbacanih po hodniku. Sjedili su na balkonu i iznenadili se ugledavši me: „Rekao si da ćeš dugo ostati!“
„Laku noć djeco, nemojte se napiti“, pozdravio sam bandu i zaputio se u krevet, da sanjam o nečemu što je bilo.
Njih zanima što će do jutra još biti.
Noć je tek počela.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Krmeća

Krmad se nažderala.

Puna nam crijeva
masti,
hladnjaka
i televizora
u boji.

Glavno da nitko ništa nije vidio.

Peremo ruke
i tražimo lopove.

Da Bog
nije Bog
pomislio bih
da nas se boji.

Jadna smo krmad tek
ljudi moji!

Zločinci
i heroji.

Sutra će neka nova djeca
plakati.

A mi ćemo skakati
i navijati.
Glasni biti.

I ja.
i ti.

Foto: www.pexels.com

Blago Vukadin: Anđeoska

Spavaj, spavaj, anđele.
Svaka bol će proći,
u san ću ti doći
da te volim, anđele.

Pričat ću ti, anđele
što sam danas radio,
pjevat ću ti stihove,
uzet ću ti strahove.

Grlit ću te, anđele
i s tobom ću usnuti
dok nas jutro probudi.
Da nas sunce ogrije.

Ne plaši se, anđele,
ja sam uvijek uz tebe.

Foto: www.pexels.com