Arhiva oznaka: Biba Dunić

Milan Zagorac: Ljeto

Sjećam se onog davnog vremena kad me mama vukla sa sobom na tržnicu, smrdljivu, nagužvanu, pa kod none, pa u grad, pa na plažu, ljeti po vrućini, kad smo znojni, kad ližemo sladoled koji se topi i curi, kad je sve ljepljivo i grad dobije neki smrad, ali i smrad na ljeto je bolji nego najbolji miris zime, bitno da je toplo i da ima sunca i da se svi mi lijepo znojimo. Naravno, šoferi gradskih buseva su držali otvorena vrata, uvijek su se gurale one babe s vrećicama, a ja sam bio mali i gledao sam kako šofer kurbla s onom volančinom i onim mjenjačem. Ljeto je pravo riječko godišnje doba, grad postaje kao Tel Aviv u onoj prastaroj Kishonovoj pripovijetci kada je vani +40 i kada je sve na asfaltu razlijepljeno, zalijepljeno, a klima više šteti nego koristi, a mi se vucaramo kao neke rastopljene kreature od točke a do točke b.
Međutim, ljeto je svakakvo, može biti rano, kasno, pravo zrelo ljeto, hladni i vrući ljetni dan, oblačno ljeto, kišno ljeto, valjda ima bezbroj sitnih varijanti.
Dajem vam ponešto ljetnih prizora Rijeke, slobodne su asocijacije poželjne, uživajte i uživite se… u boje, zvukove i mirise ljeta.

Suncobrani by Tamara Modrić
Refleksija grada u moru, by Dora Božanić

 

Ljeto ’52… Sablićevo

 

More by Tamara Modrić

 

Biba Dunić vas zove u ljeto, izlog Gradske knjižnice Rijeka

 

Zrak je zaista besplatan, ljetni prizor s Korza,
by Sergio Lussino

 

Mrtvi kanal, kasno ljeto, by Sergio Lussino

 

Ljetna večer, by Sergio Lussino

 

Neka Fiumanka, by Arsen Miletić

 

Prije morskog izleta, by Dean Miculinić

 

Uvijek ostaje more za oplahnuti znoj,
by Dean Miculinić

 

Dječja posla, na Kantridi, by Petar Kurschner

 

Milan Zagorac: 300

naslovnica fejsPovodom 300 objavljenih tekstova na našoj stranici

Dragi naši čitatelji, pratitelji, prijatelji, u ove se dvije godine našega postojanja najprije na Facebooku, a kasnije u časopisu na našim stranicama te na ovome webu štošta dogodilo. No najvažnije je da je prostor književnosti dobio jedan novi akcent, jedan novi izraz, prostor koji odaje, ako ništa drugo, barem novi duh, iako se nikada nije nazivao pokretom. A taj je duh upravo ovo što se događa: brojni vi koji u svemu tome sudjelujete, koji sve ovo stvarate, koji ste sudionici jednog repozicioniranja književnosti, paradigme koja nije zadana ni vašom kronološkom dobi, navikama, osobnim okupacijama, već samo i isključivo djelom. Na kraju krajeva, nije Književnost uživo ta koja je stvorila od nekoga pisca, to ste upravo vi sami, vaš rad, trud, način pristupa i komunikacije s drugima, a naša je KU samo medij kroz koji se taj novi kreativni naboj nastoji reprezentirati.

U ove dvije godine mnogi su od vas, dragi naši, dogurali do prvih knjiga, mnogi su nakon godina šutnje opet našli neko svoje novo mjesto, treći su pak dobili prostor dodatnog boostanja i motivacije pa su svoja djela nadogradili dodatnim knjigama u osobnim bibliografijama. Neki samo lurkaju i čitaju, ali to je također vid kreativnosti, u svakome od naših čitatelja zacijelo leži jedan mali autor koji nastoji smoći hrabrosti prije prvoga skoka u hladno more.

Nema smisla da vas se sve nabraja, ima vas na stotine i oprostit ćete mi propuštene, to je zaista nenamjerno jer sva imena osobno znam, ali nisam siguran jesam li ih u mogućnosti odmah nabrojati: Alen Brabec, Alen Brlek, Andreja Malta, Andrija Crnković, Antonio Šiber, Biba Dunić, Blago Vukadin, Daniel RadočajDarko Cvijetić, Enver KrivacFlorian HajduIlija BarišićIrena Lukšić, Ivan Glišić, Ivan Zrinušić, Iva Rogić, Izet Medošević, Jelena ŠimunićMarko Galić, Melinda Kostelac, Miloš PetronijevićMirela Fuš, Miro Škugor, Mladen Blažević, Moris Mateljan, Olivera Olja Petrović, Robert Vrbnjak, Robert Bebek, Ružica GašperovSandra-Anina Klarić, Silvija Šesto, skarlet_pSmilja SavinTamara Čapelj, Vladimir Vuković, Zoran Krušvar, Zoran ŽmirićĐurđa Mihić-Čivić, Željko Funda, Neven Lukačević, Nataša Kovaljev Opatić, Dunja Matić, Tea Marković, Darko Balaš, Alen Kapidžić, Jurica Žitko Forempoher, Antonia Kralj, Slaven Jelenović, Enisa Angie Behaderović, Bea Balta, Beatrisa Stošić, Tomislav Cindrić, Julijana Plenča, Denis Kožljan, Maja Marchig, Peter Semolič, Sara Mrak, Grozdana Poljak, Vergilije Franizz, stotine i stotine vas koji svakodnevno sudjelujete na stranici, a koji ste i osobnim angažmanom i radom i djelovanjem zaslužili javni prostor. Sve vaše nagrade, knjige, sve vaše dramatizacije izvedene u kazalištima, sve vaše promocije, sve je to ujedno ponos nama, i vi, vas više stotina, upravo ste vi naša najveća pohvala i dokaz uspjeha.

Stoga, živjeli vi još 300 postova, za zimski broj časopisa obećajemo jedno, nazovimo to tako, antologijsko izdanje s izborom najvažnijih tekstova i to će biti naš novi korak. Do tada, čitamo se i vidimo na fejsu, na webu i po mogućnosti u stvarnosti, ako se za to ukaže prava prilika.

Ilustracija: naslovnica prvog broja časopisa Književnost uživo, objavljenog 12. srpnja 2013.

Milan Zagorac & fotografi: Posve intimna Rijeka

Nisam odjednom mogao shvatiti svu tu količinu informacija kojoj sam bio izložen pri fejs streamingu, no sada je posve jasno: ovdje se ispisuje jedna posve intimna, osobna Rijeka, grad koji prelazi granicu samoga fizičkog grada, gdje prepoznatljive točke postaju najprije intimne, da bi se onda rasprsnule u bezbroj novih vlastitih i istovremeno univerzalnih značenja.
Premalo se govori o ovom fenomenu. Patimo od velikih motiva, remek-djela, patimo od kulture hitova i širokih zahvata, popularnosti, “važnosti” i utjecajnosti, a ne postavljamo pritom pitanje baze. Govorio sam o tim fenomenima već u nekoliko postova, čak sam i na Korzo.netu objavio kratki fotoesej, još uvijek premalen da bih obratio pažnju na sve ove intimne, male, osobne, svakodnevne doživljaje, a koji nam se pružaju na društvenomrežnom strujanju.
Slike sam izabrao prema osobnim afinitetima, no to ne znači da sam uvrstio sve, baš sve, jer to jednostavno nije moguće. Kako stvari stoje, vjerujem da ću uskoro imati još cjelovitiju, složeniju, još potpuniju sliku grada. To je priča koja nikad ne završava. U “gradopisu” se, preko manje ili više poznatih mjesta, konačno zrcali taj naš “ja”, a on je podjednako nestalan kao i zrcalna slika. Rijeka tada postaje grad svakoga, bilo njezinih stanovnika, bilo nekoga tko u njoj nije nikada bio.
Nema ovdje egzaltacija, “velikih” i “važnih” motiva koji igraju na našu estetsku slabost, na prvu emociju, na sviđanje i ne sviđanje. Ovo su slike koje zaslužuju dobar san, zapravo snove koji su ih spremni asimilirati. Samo takvi postajemo spremni na još širi i veći i dublji dijalog s drugim, drugačijim, onime koji, ako još i mislimo da nismo, baš jesmo… Ove su slike odrazi u izlozima, u staklima autobusa, fotografije fotografija, eksperiment, često vrlo osviješten, pokušaj, snimanje mobitelskom kamerom, prigušene emocije, a one su često nenamjerne.
Upravo je u toj slučajnosti, u tom trenutku, sažeto sve i ništa… Rijeka kakva stvarno jest…

PS

Kao što sam i najavio u jednom od zadnjih fotoeseja, nastavit ću s predstavljanjima novih autora fotografa. Danas dvije sasvim posebne autorice: Carmela Žmirić i Maja Mishaze. Obje iz Rijeke, obje relativno dobro poznate u svojim kružocima, no manje poznate široj javnosti, autorice su posebnih senzibiliteta, svakako dobrog oka za detalj, ali još više, kao i sve dobre fotografkinje, autorice su unutrašnjih stanja, onih intimnih trenutaka, doživljaja koji se reflektiraju u njima e da bi se ponovo vratili u obliku magične fotografije, psihograma koji inače u neočuđenoj, otuđenoj i tupoj stvarnosti jednostavno ne vidimo.
Carmela je već dugo prisutna. Za one koje zanima više, slobodno pogledajte njezin fotoprofil na Fotozineu. Od ove prve, gotovo ikoničke fotografije u postu jednog zapuštenog, napuštenog, ali svima znanog mjesta do onih infernalnih crvenila poput nekog grada Disa, Carmela diše s ovim prostorima koji se ponovo pretvaraju u vrlo jaka, asocijacijama bogate simbole, a koji će malo koga ostaviti ravnodušnim. Ima Carmela, doduše, i razgledničarskih fotografija, ima i izvanrednih portreta, no ove tu postaju duša grada ovoga trenutka u vremenu i prostoru. Stube koje ne idu nigdje, stube koje zavojito odlaze u ništa, ekstenzije iz ničega u ništa, to su asocijacije koje nas najprije naježe, da bismo ih tek poslije bili u stanju osvijestiti; prolaznici ispod vrpci koje lamataju na ledenom vjetru, odbljesak svjetla u staklenim strukturama… Da, sve su to duševna stanja grada kroz prizmu Carmele Žmirić, autorice koja vam rijetko dopušta da dođete do daha – istovremeno svečana i monumentalna, a s druge strane izrazito intimna – ne pušta vas, ostavlja vas da dvaput promislite poznajete li, ne samo svoj grad, nego i same sebe.

ana marija vizintin1

Ana Marija Vizintin

ana marija vizintin2

Ana Marija Vizintin

biba dunić1

Biba Dunić

biba dunić2

Biba Dunić

biba dunić3

Hazim Begović

borislav božić1

Borislav Božić

borislav božić2

Borislav Božić

borislav božić3

Borislav Božić

carmela ž

Hazim Begović

carmela žmirić

Carmela Žmirić

carmela žmirić2

Carmela Žmirić

dora 3

Dora Božanić

dora bozanic

Dora Božanić

dora bozanic 2

Dora Božanić

Hazim begović

Hazim Begović

hazim bekovic2

Hazim Begović

Jasana Surina

Jasna Šurina

jasna surina

Jasna Šurina

jasna surina2

Jasna Šurina

Maja sindičić

Maja Sindičić

maletić3

Željko Maletić

melinda kostelac

Melinda Kostelac

melinda kostelac 2

Melinda Kostelac

putovanje borislava božića

Borislav Božić

sandra černjul 1

Sandra Černjul

sandra černjul 2

Sandra Černjul

tamara

Tamara Modrić

tamara 1

Tamara Modrić

tamara 4

Tamara Modrić

tanja ljubojević1

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević2

Tanja Ljubojević

tanja ljubojević3

Tanja Ljubojević

željko maletić1

Željko Maletić

 

Melinda Kostelac, Biba Dunić i Florian Hajdu

Možda se čini zaista pretenciozno govoriti o trima autorima, živućim ljudima, u terminima povijesnog nadrealizma, no činjenica jest da se asocijacije nameću same od sebe. Svih troje autora, mojih što poznanika, što prijatelja, prije svega su likovnjaci, fotografi, grafičari, slikari, no ja ih poznam zapravo kao vrlo kompozitne, složene umjetnike, i pisce između ostalog, i kao takve ih sustavno promoviram i na stranicama Književnosti uživo. Radi se o književnosti koja je istovremeno i slikarstvo i glazba, o korištenju likovnih izražajni sredstava kako bi se postigla punoća, višedimenzionalnost umjetničkog, ona njezina dubina, širina i visina, ali ne u prostoru, nego u nekom najdubljem, najskrovitijem prekozemlju, kako ti izražama upravo Melinda, na onoj strani svijesti do koje ne dopiremo logikom, radnjom, činjenicama koje logički proizlaze iz razuma, već o onim stvarima koje su dohvatljive, razumljive, jasne, dostižne tek posvemšanjim otvaranjem i klizanjem na površini, koje će tek naknadno izazvati neke, još neutvrđene asocijacije.

Status ovih troje umjetnika je različit, no djelo ih čini sudionicima istoga misterija, onoga misterija razotkrivanja punoće spoznaje koja se zrcali u njihovim kako likovnim tako i poetskim (ne samo proznim) radovima. Njihova likovnost traži interpretaciju u poeziji, a proza traži interpretaciju u slici.

Dok je Melinda sa svoje tri Prekozemnosti (objavljene na Književnosti uživo) doprla do ruba smrtnosti – pa nam samim time najprije izazove aoscijacije neke knjige mrtvih  – ona je istovremeno krajnja životnost, stvarnost iza stvarnosti, vječnost u doslovnom smislu riječi, ali bez neke parsifalske nadmenosti dostizanja cilja kojemu na kraju ne zna postaviti pravo pitanje, već prije jedna skromnost i skrušenost u priznanju da još uvijek traži, iako je na samom rubu svijesti. Njezine prekozemnosti evociraju nadzemnost, nadstvarnosti, superordiniranu stvarnost koja spaja našu svakodnevicu s onim rubnim stanjem duha, dakle, predsmrtnim i posmrtnim stanjem, a da nas ni jednom ne dovede u kolebanje je li ona zaista takva. Ne, kod Melinde je prekozemnost stanje svijesti i duha koje zaista ocrtava ono što čovjek jest kada izađe iz banalnosti svakodnevice, no, posve jasno, to nije neka objavljiva istina svakome, već ona istina na koju čitatelj/gledatelj mora proći određenu predobuku s kojom mu se tek tada olakšava posao. Ne moram ni naglašavati da je to literarizirana/estetizirana struja svijesti itekako osviještene i obrazovane autorice.

Tri fotografije Melinde Kostelac

Na slični nas joyceovski trag navodi i sljedeći autor, slikar i pisac Florian Hajdu, stalno opalescirajući između jedne dechiricovske kolorističke pripovjednost mita (vidljive u prozi) i rudimentarnosti onoga što je svijest stvarno kada je oslobođena okova fenomena (što je u slikarstvu) kada nas nevjerojatno podsjeća na Jacksona Pollocka. Kada čitamo Floranove prozne minijature, kao i kod Melinde, imamo osjećaj da preko njih moramo glisirati, jer opadne li nam brzina čitanja/gledanja, utopit ćemo se u moru konteksta koje nam se nadaje na vanjski vidljivoj površini – riječ je o poetici koja udara u dubinske slojeve svijesti, a nikako u pleksus nekom banalnošću aktualne svakodnevne kritike. Kao i Melinda, i Florian je obrazovan slikar, no proza je način da dobije/da onu drugu dimenziju, nužno pojašnjenje svojega rada koji od svojih čitetalje/gledatelja traži i znanje i otvorenost. I ova je poetika izuzetno libidinalna, suprotno od Melinde koja je tanatografijska, no obje spajaju struju života u njezinoj posvemašnjoj punoći: erotsko/tanatičko dio je istoga, a to je batrganje svijesti iz mediokretitetske svagdašnjice prema zvjezdanom, kozmičkom, univerzalnom principu, oslobodilačkom iz okova u kojem je dominacija tijela i ega zatrpala, prigušila, pridavila druge komponete duše (a znamo iz mitskih/eshatoloških knjiga da ih je barem još pet, od kojih nijedna ne smije biti ignorirana).

Dvije fotografije i jedna slika Floriana Hajdua

Stoga je njihova literatura duboko eshatološka, ona nema onu soteriološku komponentu jer još ne pronalazi spasitelja (odnosno, onaj mitološki zadani kristoliki je izgubljen u golemim količinama osobnog istraživanja), ali predstavljaju one individualne knjigu mrtvih i živih, istine koje su dostupne onkraj istine banalne, (ne samo estetski) bezvrijedne ili manje vrijedne svakodnevnice koja na prvo mjesto stavlja potrebe tijela i ega.

Biba Dunić ovdje je treća i nezamjenjiva komponenta duboko uronjena u mizenabimsku sliku svijeta, ona zrcala koja su svuda oko nje, onaj autentičan govor spoznanje nakon prolaska kroz mračnu šumu ili duboki bunar depresije, a iz kojeg se vratila kao prorok, mistik, lučonoša, govoritelj istine. Za razliku od Floriana i Melinde koji su posve prirodno “opterećeni” likovnim obrazovanjem, utoliko je kod Bibe onaj prostor slobode posve nebranjen, posve otvoren, posve slobodan, pa je na kraju sve u ogledalima, a zrcalne su slike nas upravo mi. Mi se zrcalimo u svemu, dakle, mi smo svi samo zrcalne slike, projekcije onoga što vidimo, sviđalo nam se to ili ne. Ona svijest do kraja relativizira, a oniričko stanje kao i kod prethodnih dvoje autora postaje ultimativna istina. Dok je Melinda primarno inspirirana u području tanatičkog, Florian u prostoru libidinalnog, dotle je Biba i u jednom i u drugom, ona je most, poveznica, gape junction između ovih naizgled nespojivih obala.

Tri mizenabimske slike Bibe Dunić

Svijest/nesvijest, stvarnost/san, apstrakcija/logika, svakodnevica/vječnost sve to u ovih troje autora ukratko dolazi u njihovom djelu koje samim time postaje autentičnom reprodukcijom naše multidimenzionalne prirode, izvor naše metanoie, našeg kapaciteta za shvaćanje iskona, biti, Boga, dubine, struje svijesti, kako vam drago.

Milan Zagorac