Arhiva oznaka: Austerlitz

Ivan Molek: Sondiranje temporalnosti u romanu: W. G. Sebald, Austerlitz

Terminom Kindertransport označava se operacija spašavanja židovske djece u dobi od 5 do 17 godina iz Njemačke, Austrije, Čehoslovačke i Poljske pokrenuta nakon tzv. Kristalne noći i potrajala sve do dva dana prije izbijanja rata između Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva početkom rujna 1939. godine. Odobrenjem otočnih vlasti deset tisuća dječaka i djevojčica pronašlo je – bez pratnje roditelja ili rodbine, putujući u zabravljenim teretnim vagonima – svoj novi dom u sirotištima i kod udomiteljskih obitelji. Sebaldov Jacques Austerlitz jedan je od njih. Kindertransport poštedio ga je od nasilne smrti u ranoj dobi, no to spasonosno putovanje ipak nije mu pružilo zaštitu od dugotrajne traume: “Od doba mojega djetinjstva i mladosti … nisam znao tko sam zapravo”. Njegova najranija sjećanja, podijeljena s pripovjedačem, sežu do jedne “nesretne kuće”: “Odrastao sam … u provincijskom gradiću Bala u Walesu, u kući kalvinističkog propovjednika i nekadašnjeg misionara, koji se zvao Emyr Elias i bio oženjen bogobojažljivom suprugom iz engleske obitelji”. Hladan prostor te osamljene kuće sagrađene izvan Bala na uzvisini, šutljivost njezinih ukućana, prinuda da nosi tuđu i neobičnu odjeću te, posebno, da mu se obraćaju imenom u kojem sebe teško prepoznaje znakovi su traume. “Više nisam kod kuće, nego negdje veoma daleko, u nekoj vrsti zatočeništva”.

U Sebaldovim Saturnovim prstenima (1995) nisu rijetke dionice prisjećanja na vremena za koja se nekada činilo kako su pogonjena bezgraničnim optimizmom. Npr. za impozantno imanje Sommerlayton navodi se kako ga je njegov vlasnik, dojučerašnji zidarski pomoćnik, 50-ih godina 19. stoljeća kupio u svojim tridesetim godinama nakon što je uznapredovao do jednog od vodećih poduzetnika i burzovnih špekulanata svojega vremena. Onodobni ilustrirani magazini puni su udivljenja zbog modernih arhitektonskih rješenja: jedna od posebnosti imanja jesu njegovi neprimjetni prijelazi iz unutrašnjosti u vanjski svijet, iz prirodnog okoliša u onaj oplemenjen ljudskom rukom i profinjenim ukusom majstora graditelja. “Ni Coleridge u opijumskom polusnu ne bi bio kadar zamisliti čarobniji prizor za svojeg mongolskog vladara Kublaj Kana”. Svega nekoliko stranica potom nalazi se u Saturnovim prstenima reproducirana fotografija, karakterističan Sebaldov postupak, skupine ribara s obilnim ulovom sleđa. Nakon što je bilo primijećeno kako mrtvo tijelo te ribe počinje svjetlucati – jer ulova je znalo biti toliko da nije sve uspijevalo otići za prodaju ili preradu – dvojica su se engleskih znanstvenika, nadahnutih projektom “nezaustavljivog procesa potiskivanja tame” i potpunog osvjetljenja gradova, prihvatila posla izvođenja formule za proizvodnju organske esencije svjetla. Vrtoglave burzovne spekulacije, golema bogatstva stečena preko noći, prekomorske kolonije, odvažna tehnološka rješenja i preobilje prirodnih resursa oslonci su takvog optimizma. (Izgleda da u Sebaldovim pripovijedanim svjetovima ipak izostaje pogled na važan zamašnjak modernog prosperiteta: nafta!) Ne radi se ovdje jedino o individualno unosnom i kolektivno povoljnom tijeku događaja; načelo akumulacije uočljivo je jednako tako i u sferi spoznaja o čovjekovu svijetu, njegovoj povijesti kao i o njemu samome – namjesto nekadašnjih samostanskih knjižnica, rezerviranih za rijetke pismene, modernima stoje na raspolaganju goleme arhivske riznice.

Prvi susret pripovjedača i protagonista Austerlitza (2001) odvija se u čekaonici antverpenskog željezničkog kolodvora, na mjestu gdje se optimizam, međutim, prepoznaje kao pripadan prošlim vremenima a prosvjetiteljsko uvjerenje o čovjekovoj nezadrživoj usavršivosti izlaže zahtjevnom testu. Prema pripovjedaču, putnici su “imali na licu isti ojađani izraz kao i životinje u zoološkom vrtu”. Kratko prije toga pripovjedač je posjetio Noćni svijet, poseban odijel namijenjen “sumračnom životu” šišmiša, skočimiša, rakuna, ježeva, oposuma, ćukova, sova, kuna zlatica i puhova te tamo zapazio jednu neobičnost: mnoga od tih bića imaju “upadljivo velike oči i uporni, ispitivački pogled kakav viđamo kod pojedinih slikara i filozofa. Pomoću čistog promatranja i mišljenja pokušavaju prodrijeti kroz tamu što nas obavija”. S instancom pripovjedača vrijeme protječe prema obrascu prije – poslije. Razabire se to već iz prve rečenice Austerlitza: “Drugom polovicom šezdesetih godina, djelomice sa znanstvenim ciljevima, a djelomice iz meni samom prilično nejasnih razloga, opetovano sam iz Engleske putovao u Belgiju …”. Usporedivi se glas u prvome licu koji izvješćuje o putovanju od jedne točke do druge pojavljuje i u prvoj rečenici Saturnovih prstena: “U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila”.

Drukčije, međutim, stoji s protagonistom Austerlitzom, povjesničarem arhitekture i njegovim višedesetljetnim hodočašćenjem prema, napominje jedan od off glasova u dokumentarnom filmu G. Geea Patience (After Sebald) (2012), “mjestu ozdravljenja, odrješenja ili samospoznaje”. Svojem sugovorniku on otkriva:

Ne čini mi se da razumijemo zakonitosti pod kojima se odvija ponovno pojavljivanje prošlosti, no sve više osjećam kao da vrijeme uopće ne postoji, već samo različiti, prema nekoj višoj stereometriji jedan u drugoga složeni prostori, između njih živi i mrtvi, već prema tome kako se osjećaju, mogu ići amo-tamo. Što dulje o tome razmišljam, to mi se više čini da smo mi, koji smo još na životu, u očima mrtvih irealna bića, koja vidljiva postaju samo katkad, pod određenim svjetlom i atmosferskim prilikama. Dokle god mogu pogledati unatrag, rekao je Austerlitz, uvijek sam osjećao kao da mi nije mjesto u zbilji, kao da uopće ne postojim, a taj osjećaj nikada u meni nije bio jači nego te večeri u Šporkovoj [ulici] …

To se mukotrpno hodočašćenje od jedne postaje do druge, izvan okvira tradicije jer ne uspijeva  unaprijed definirati svoje odredište, točku visoke simboličke vrijednosti, iskazuje dvovrsno. Pored kretanja po zemljopisnom prostoru, ono se, još važnije, ostvaruje u kretanju unutar labirintskog prostora arhiva. Austerlitzova “arhivska groznica” (J. Derrida) traganja za traumatičnom istininom o sebi samome jest groznica utoliko što ona dugoročno onesposobljuje subjekt za udjel u operativnom vremenu, jedinim raspoloživim za (neizvjesno) djelovanje. Austerlitz ne čita novine, radio sluša samo u određenim satima dana pa čitatelj stječe dojam da on i u svojim već odraslim godinama te sada miljama daleko od kulturne periferije nastavlja živjeti u kući velškog propovjednika – u njoj “nije bilo ni radioaparata, ni novina”. Srce tame nalazi se gdje se nalazi i protagonist.

Kritička recepcija Sebaldova Austerlitza nije izuzela sebe od delikatnih pitanja niti je po svaku cijenu tražila suglasnost oko njih. Usporedba W. G. Sebald – Slika, arhiv, modernost (2007) J. J. Longa i Upotrebljiva prošlost (2014) H. Whitea u tome je smislu dobrodošla. Prema mišljenju J. J. Longa, Austerlitz se može smatrati romanom, posebno uzmu li se u obzir prethodna Sebaldova djela, iz razloga što usredotočenost na jednu sudbinu i prijeđeni put jedne biografije priskrbljuje zaplet, a taj, “koliko god fragmentaran”, strukturira tekst gotovo od početka do kraja. Upravo na toj je strukturalnoj osnovi, a ne ontološkoj, zaokupljenoj pitanjem “fikcionalnosti” djela, opravdano govoriti o romanu. Za razliku od toga, H. White iskazuje sumnju u takvu žanrovsku atribuciju i govori o Austerlitzu kao (povijesnom) romanu uglavnom pod znakom navodnika. U njemu malo se toga događa, nedostaje mu što bi god izdaleka nalikovalo zapletu ili strukturi zapleta i čini se kako se “sve” okreće prema instanci lika iako u tome poimanju ostaju tek “krhotine i fragmenti ‘čovjeka bez svojstava’”. Pripovijedanje Austerlitza na jednom se mjestu dotiče protagonistove nemogućnosti da se “dublje zagleda[m] u slike koje su na određeni način nestajale već u nastanku”, a na drugom pokušaja da se zadrži “neki od tih fragmenata ili ga, ako tako možemo kazati, izoštriti”, na koncu ipak jalovom jer takav bi pronalazak “nestao … u praznini koja se okretala nada mnom”. Otuda se razbire i druge razlike u pogledima dvojice proučavatelja na odnos romana (ili “romana”) i heterogenih temporalnosti. Austerlitzova “arhivska groznica” ishod je, prema J. J. Longu, raskoraka između protagonistova u osnovi historističkog poduhvata i “diferencijalne, diskontinuirane i dislocirane prirode modernosti” Namjesto mjesta ovjere pohranjenih dokumenata, arhiv se nadaje kao “samogenerirajući i samoreferencijalni sustav koji posljeduje trajnim odgađanjem momenta svojeg dovršenja”.  To se teško zaustavljivo gomilanje i gomilanje dokumenata, jednog nad drugim i jednog pored drugoga, a ne jednog prema (svim) drugima, vrlo dobro može zapaziti na fotografiji skučenog radnog prostora reproduciranoj na 36. stranici hrvatskog prijevoda Austerlitza. Dvije se temporalnosti nikako ne usuglašavaju i Austerlitzu ne polazi za rukom uspostaviti kontinuitet između prošlosti i sadašnjosti u “apstraktnoj i kronološkoj formi”. Životni putevi njegovih roditelja nakon odvajanja i Kindertransporta ne nalaze svoje rekonstruirane kronologije. Pronađeni dokumenti poput filma snimljenog u Terezínu, nazvanog “Fürer Židovima poklanja grad” u logorskom žargonu, ispostavljaju se lažnima i “akcijama uljepšavanja”; lik mlade crnokose žene koji se na četiri sekunde pojavljuje u filmu jedino u “potamnjelim sjećanjima” nalazi poneke sličnosti s likom majke, ali samo do trenutka odlučnog razuvjeravanja Austerlitzove nekadašnje praške dadilje Věre, svjedokinje koja ne ulazi u krug “gerneracije postmemorije” (M. Hirsch). Identifikacija se ovdje zatječe na vrlo skliskom etičkom terenu – put od “potamnjelog sjećanja” račva se i ne vodi nužno prema historiografski utvrđenoj istini.

Ne treba isključiti mogućnost da H. White nije bio upoznat sa studijom J. J. Longa (toga imena u kazalu nema) dok se pripremao za pisanje svoje Upotrebljive povijesti, knjige čije početno i naslovno poglavlje polazi od Sebaldova Austerlitza. U procesu bujanja raspoloživog arhiva, uključujući bibliografske jedinice o Sebaldu, gdje “činjenice” teže uspostaviti hegemoniju nad “interpretacijama” (i obratno), ni on, čitatelj opsežnih i raznolikih lektira, naravno, nije izuzet. Što njegovu poziciju ipak čini i dalje prepoznatljivom jest nastojanje da se posao historiografije osvijetli iz naglaska na drugom dijelu termina: pored događaja, povijest je i pisanje (o prošlim događajima). Whiteovo se razlikovanje “povijesne prošlosti” od “upotrebljive (practical) prošlosti” iskazuje u sljedećem: “Što tražim ili barem iz čega očekujem korist jest pripovijest, priča koja uspostavlja odnos između moje sadašnjosti i onoga dijela prošlosti za koji povjesničari nalaze malo interesa jer tome dijelu prošlosti nedostaje ‘povijesnost’” (kurziv naknadno). I kao da već to nije dovoljno za ozbiljne sumnje u formu mišljenja koja sebe voli nazivati zdravorazumskom i razložan nemir u proučavanju, povijesni roman u tradiciji od W. Scotta nadalje, smatra White, nalazi svoj oslonac pripovijedanja jedino u jednoj od tih, sada razdvojenih, koncepcija prošlosti. Ni uz najbolju volju, tipičnost nije što i individualnost. A magistra vitae tek treba svakom ponaosob pokazati da ona to doista i jest. Što uznemiruje Whitea (i u čemu on nalazi suglasnost sa S. Friedländerom, autorom Godine intrebljenja. Nacistička Njemačka i Židovi 1939–1945 iz 2007.) jest temporalna sekvenca odijeljenog narativnog početka, sredine i kraja te njezine (ne)sposobnosti za in-dividualno upotrebljivu i moralnu pouku. Ako se povijesnost svodi na shemu početak – sredina – kraj i ako kronologije Austerlitzovih roditelja ne nalaze svoje završetke, izmišlja li onda Sebaldov Austerlitz kada o sebi kaže da mu “nije mjesto u zbilji”? Friedländer pojašnjava: “Svrha je povijesnog znanja pripitomiti (domesticate) nevjericu, u svakom slučaju nju objasniti. U ovoj knjizi želim ponuditi temeljitu povijesnu studiju istrebljenja europskih Židova bez uklanjanja ili pripitomljavanja tog početnog osjećaja nevjerice” (kurziv naknadno). Kada je riječ o događaju u koji je upleten i Austerlitz, objašnjenje bi završnim spoznajnim mirom vodilo njegovu krivotvorenju.

U svojim profesionalnim interesima Austerlitz ne odbacuje načelo “prvo činjenice, a onda interpretacije”; nakon što pripovjedaču ponudi analizu zdanja antverpenskog kolodvora, on iznosi sljedeću misao: “… vrijeme neprijeporno vlada svijetom. Samo ako se držimo njegova propisanog tijeka, možemo projuriti prostranstvima što nas dijele”. Međutim, u traganju za prošlosti svoje obitelji zatječe se u situaciji da mu interpretacija prethodi činjenicama. Četiri sekunde prisutnosti u filmu nisu činjenica koja potvrđuje prisutnost majke Agáte u terezinskom logoru.

Kada primjerice negdje na svojim šetnjama po gradu pogledam u neko od onih tihih dvorišta u kojima se desetljećim ništa nije promijenilo, gotovo fizički osjećam kako se strujanje vremena usporava u gravitacijskom polju zaboravljenih stvari. Svi trenuci našeg života tada mi izgledaju okupljeni na jednom jedinom prostoru, sasvim tako kao da budući događaji već postoje i samo čekaju da se napokon u njima nađemo … I zar ne bi bilo zamislivo, nastavio je Austerlitz, da mi i u prošlosti, u onome što se već odigralo i što je najvećim dijelom nestalo, imamo odgovore i moramo tamo pronaći mjesta i osobe, koji su, takoreći s one strane vremena, s nama nekako povezani?

“Projuriti prostranstvima” i “strujanje vremena [koje] usporava” na putu su postati tako, barem za Austerlitza, svojevrsnim privatnim “činjenicama”.

Foto: Austerlitz u Milanu